REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 268/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. b. Z. d.d., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici H. L., Ž. Z. i D. L. N., odvjetnici iz odvjetničkog društva L. i p., Z., protiv I. tuženika Z. A. iz U., OIB ... i II. tuženice M. O. iz R., OIB ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-86/2020-2 od 2. lipnja 2020., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1079/2019-10 od 13. studenoga 2019., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-86/2020-2 od 2. lipnja 2020., se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem nije dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 11. lipnja 2019., zaprimljenim u sudu 13. lipnja 2019., dok je pobijanom prvostupanjskom presudom u točki 1. izreke ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovrv-III-03231/05 od 05. prosinca 2005., kojim je I. tuženiku Z. A. i II. tuženici M. O. naloženo plaćanje iznosa od 119.838,09 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2005., pa do isplate i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 1,.550,00 kuna, te je u točki 2. izreke navedene presude odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1079/2019-10 od 13. studenog 2019., a u točki II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka, dok je rješenjem drugostupanjskog suda potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1079/2019-10 od 13. studenoga 2019.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3391/2020-2 od 13. srpnja 2022. tužiteljici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-86/2020-2 od 2. lipnja 2020., u odnosu na pitanje:

„Odražava li se u postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga gubitak materijalnopravne legitimacije otuđivatelja kao tužitelja na meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno može li se, iznimno, u takvom postupku o meritumu tužbenog zahtjeva odlučivati kao da do otuđenja tražbine nije niti došlo?“.

4.1. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog navedenog pravnog pitanja.

4.2. Predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude i u tom u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da ukine u cijelosti odluku drugostupanjskog i prvostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 119.838,09 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, temeljem Ugovora o kreditu broj 1610130816 od 5. studenog 2002. zaključenog s prednikom tužitelja R. A. b. d.d. (koja je pripojena P. b. Z. d.d.), koji Ugovor je I. tuženik Z. A. potpisao u svojstvu korisnika kredita, a II. tuženica M. O. kao jedan od jamaca.

8. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je između pravnog prednika tužiteljice, kao banke, i I. tuženika Z. A. kao korisnika kredita, 5. studenog 2002. zaključen Ugovor o kreditu br. 1610130816 u visini od 15.200,00 eura, u protuvrijednosti kuna, s rokom otplate od 84 mjeseca, uz kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o polici kamatnih stopa B. a koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 12,00% godišnje, koja kamata je sadržana u mjesečnim ratama te dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je navedeni ugovor II. tuženica M. O. potpisala kao jamac, čime je preuzela obvezu odgovaranja za sve obveze korisnika kredita proizašle iz predmetnog Ugovora (čl. 11. Ugovora),

- da je po navedenom Ugovoru na dan 11. listopada 2005. postojalo dugovanje s osnove neplaćenog kredita u iznosu od 16.216,25 eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 119.838,09 kn, radi naplate kojeg iznosa je P. b. Z. d.d. pred ovim sudom pokrenula postupak prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a po kojem prijedlogu je 5. prosinca 2005., doneseno rješenje o ovrsi te je tuženicima naloženo plaćanje predmetnog iznosa sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2005. pa do isplate,

- da je na temelju Ugovora o prijenosu tražbine br. 01-R/2013 od 28. veljače 2013., zaključenog između tužiteljice, kao ustupitelja i Odvjetničkog društva L. i p. d.o.o., kao stjecatelja, tužiteljica P. d.d. cedirala na Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., potraživanje iz ugovora o kreditu br. 1610130816,

- da iz sadržaja Izjave o prijenosu potraživanja od 4. travnja 2013., proizlazi da je ispunjen uvjet iz Ugovora o prijenosu tražbine br. 01-R2013 od 28. veljače 2013., pa da P. d.d. tom Izjavom prenosi na stjecatelja tražbinu koju ima s osnove predmetnog Ugovora o kreditu, a koju tražbinu čini preostali iznos dugovane glavnice, cjelokupna kamata dospjela do 31. siječnja 2013., kao i kamata za slučaj zakašnjenja koja teče od 1. veljače 2013. pa do isplate, te svi troškovi po osnovi ili u svezi s tražbinom iz predmetnog Ugovora o kreditu nastalih do 31. siječnja 2013., dok se u odredbi čl. 2 navedene Izjave konstatira da su u obvezi podmirenja tražbine temeljem navedenog Ugovora o kreditu uz dužnika i solidarni jamci M. O. i D. H.,

- da se u odredbi čl. 3. predmetne Izjave navodi da je P. d.d. radi naplate svoje tražbine iz predmetnog ugovora pokrenula postupke prisilne naplate i to: prijedlog za ovrhu protiv Z. A., M. O. i D. H. kao ovršenika na Općinskom sudu u Rijeci, radi ovrhe na računima istih na osnovi kojeg je sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-03231/05, a na koje rješenje da je istaknut prigovor Z. A. i M. O., tako da se u sadržaju predmetne izjave navodi i to da P. d.d. izričito dopušta da stjecatelj potraživanja Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o. stupi na mjesto P. d.d. u navedenom postupku prisilne naplate te da P. d.d. prenosi stjecatelju sva prava stečena u gore navedenim postupcima prisilne naplate i daje neopozivu suglasnost da stjecatelj poduzme odgovarajuće radnje radi subrogiranja (stupanja) na njegovo mjesto i u njegova prava.

9. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, preinaka tužbe od 13. lipnja 2019. kojom je tužiteljica, odnosno njezin punomoćnik u njezino ime, zahtijevao da se utužena tražbina isplati punomoćniku, nije dopuštena jer se u postupku u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga na taj način ne može intervenirati u svoj zahtjev, u odnosu na koji je donesen platni nalog, jer se prema daljnjem shvaćanju nižestupanjskih sudova, tijekom postupka u kojem se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga ne može intervenirati u svoj zahtjev u odnosu na koji je donesen platni nalog, osim povlačenja tužbe u cijelosti ili djelomično, a koji zaključak je zauzet i na zajedničkom sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, pod poslovnim brojem Su-IV-204/17 od 02. lipnja 2017.

10. Prema navedenom, tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen uz obrazloženje prema kojem u parnicama u povodu prigovora protiv platnog naloga preinaka nije dopuštena, jer u tom slučaju sud samo odlučuje hoće li platni nalog u cijelosti ili djelomično održati na snazi ili ga ukinuti, i o njegovoj opstojnosti odlučuje u sadržaju u kojem je izdan, pa se zato ne može preinačiti tužbeni zahtjev tražeći da se tražbina ispuni nekom drugom. Utvrđujući da je tužiteljica preinačila tužbu (izdani platni nalog) na način da je tražila da se tuženici obvežu namiriti predmetnu tražbinu Odvjetničkom uredu Leko i partneri d.o.o., umjesto tužiteljici, što nije dopušteno, jer tužitelj više nije vjerovnik pa nije niti ovlašten određivati osobu kojoj će se tražbina ispuniti i jer da tu osobu može nakon izvršene cesije odrediti samo Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., kao vjerovnik iste, a koji nema položaj tužitelja u ovoj pravnoj stvari. Dakle, prema nižestupanjskim sudovima tužiteljica je nakon ustupanja tražbine trećoj osobi tijekom parnice i nadalje ovlaštena voditi parnicu u smislu odredbe čl. 195. ZPP-a, ali s obzirom na to da novi vjerovnik, Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., tužitelja nije ovlastio da u njegovo ime i za njegov račun naplati predmetno potraživanje, tužiteljica više ne može osnovano zahtijevati da se sporno potraživanje isplati ni njemu niti osobi kojoj je tražbinu ustupio.

11. Tužiteljica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 195. ZPP-a ističući da prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno smatraju da je postavljanjem kondemnatornog zahtjeva kojim se nalaže tuženicima ispunjenje obveze novom vjerovniku, tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev iz platnog naloga na način da je tražila nešto drugo umjesto onog određenog izdanim platnim nalogom.

12. Prema odredbi čl. 195. st. 1. ZPP-a ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim i dovrši. Preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. ZPP-a). U odluci o glavnoj stvari sud će, prema odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, odlučiti hoće li platni nalog u cijelosti ili djelomično održati na snazi ili ga ukinuti, u kojem slučaju će odbaciti tužbu.

13.1. Odredbama čl. 80. do 89. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), reguliran je pravni institut ustup tražbine (cesija), prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika (ustupitelja-cedenta) na novog vjerovnika (primatelja-cesionara), pri čemu je bitno reći da dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti, pa da promjenom vjerovnika nije izmijenjen sadržaj obveznog odnosa, odnosno identitet obveznog odnosa ostaje isti.

13.2. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po naravi protivi prenošenju na drugoga. Primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), dok je odredbom čl. 164. st. 1. ZOO-a propisano da se obveza mora ispuniti vjerovniku ili osobi određenoj zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između vjerovnika i dužnika ili onoj koju odredi vjerovnik.

14. U ovom slučaju je P. b. Z. d.d. (tužiteljica) tijekom vođenja parnice ustupila tražbinu, koja je predmetom tužbenog zahtjeva, Odvjetničkom društvu L. i P. d.o.o. Z., te je posljedično tome sudu predložila donošenje presude kojom bi se naložilo tuženicima da, umjesto njoj, Odvjetničkom društvu kao trećoj osobi (cesionaru) isplati utuženi iznos, čime je zapravo preinačila tužbu u smislu čl. 192. st. 1. ZPP-a, neovisno o tome što u parnicu nije stupio novi tužitelj, jer je promijenila istovjetnost zahtjeva.

15. Prema navedenim odredbama ZOO-a, ustupanjem tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, ustupitelju (cedentu) prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj (cesionar), dok je u odnosu na dužnika trenutkom ustupanja vjerovnik prema njemu postaje cesionar, s obzirom da se kod cesije tražbina prenosi na novog vjerovnika, a raniji vjerovnik ispada iz obveznog odnosa.

16. U konkretnom slučaju tužiteljica je, kako je naprijed navedeno tijekom ovog postupka potraživanje koje je imala prema tuženicima na temelju Ugovora o kreditu od 11. travnja 2003., ustupila, odnosno prenijela na treću osobu, ovdje Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o, pa je tako izvršenim prijenosom potraživanja na treću osobu tužiteljica prestala biti vjerovnik navedene tražbine, a zbog te činjenice ona više ne može s uspjehom zahtijevati da se tražbina koju je ustupila trećoj osobi ispuni njoj, niti su tuženici više od tada, kao i u vrijeme zaključenja glavne rasprave, s obzirom na izvršenu cesiju, dužnici tužiteljice. Kako je tužiteljica tražbinu koju je imala prema tuženicima proizašlu iz Ugovora o kreditu cedirala na Odvjetničko društvo L. d.o.o. i p. od toga trenutka je vjerovnik predmetne tražbine Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o. koje je jedino, zbog izvršene cesije, od tada ovlašteno zahtijevati ispunjenje tražbine, pa budući da tužiteljica više nije vjerovnik tražbine, s obzirom na izvršenu cesiju, ona više nije ovlaštena ni disponirati predmetnom tražbinom pa tako niti određivati osobu kojoj se tražbina može ispuniti. Osobu kojoj se tražbina može ispuniti u smislu odredbe članka 164. stavak 1. ZOO-a može određivati samo vjerovnik, a u konkretnom slučaju, s obzirom na izvršenu cesiju, tužiteljica to više nije, tako da nakon izvršene cesije ona više ne može određivati osobu kojoj se tražbina može ispuniti, zbog čega tužiteljica nije ovlaštena određivati da se tražbina ispuni stjecatelju, odnosno Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. kako je to tužitelj učinio podneskom od 11. lipnja 2019. g., jer tužiteljica za to više, neovisno o tome što i nadalje ima procesnopravnu legitimaciju, nema i potrebnu materijalno pravnu legitimaciju, da bi uspjela u ovom sporu.

17. Tužiteljica bi, prema shvaćanju ovoga suda, mogla to učiniti u situaciji da je to ugovoreno između stranaka navedene cesije, međutim, ta pretpostavka u ovom slučaju nije ispunjena jer na to tužiteljicu ne ovlašćuje sadržaj Izjave o prijenosu potraživanja, od 04. travnja 2013., jer je tom Izjavom tužiteljica samo dala ovlaštenje Odvjetničkom društvu L. i p. d.o.o. da u ovom postupku stupi na njegovo mjesto, dakle na mjesto tužitelja, te da poduzme odgovarajuće radnje radi stupanja u njegov položaj, a koje ovlaštenje, ovoj pravnoj stvari Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o. nije iskoristilo niti je izjavilo da stupa u ovu parnicu kao tužitelj umjesto tužiteljice P. Z. d.d., a učinci kojeg stupanja u parnicu bi u konačnosti ovisili o suglasnosti tuženika. Iz navedenog razloga, u ovom slučaju, položaj tužiteljice od trenutka podnošenja prijedloga za ovrhu (17. studenog 2005.) pa do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari ima isključivo P. d.d., pa kako tužiteljica P. d.d. u vrijeme zaključenja glavne rasprave više nije vjerovnik tražbine, a kako sud pruža pravnu zaštitu prema stanju koje postoji u trenutku zaključenja glavne rasprave, s obzirom da tuženici više nisu dužnici tužiteljice, pravilno su nižestupanjski sudovi ukinuli platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tvoga suda poslovni broj Ovrv-III-03231/05 od 05. prosinca 2005., kojim je tuženicima naložena isplata iznosa od 119.838,09 kn s zakonskom zateznom kamatom i odlučili kao u pobijanim presudama.

18. No, pri tome treba imati u vidu i da je ovaj postupak pokrenut po prijedlogu tužiteljice za isplatu na temelju vjerodostojne isprave po kojem prijedlogu je doneseno rješenje o ovrsi, a koji postupak je nakon podnesenog prigovora tuženika nastavljen kao u povodu prigovora protiv prigovora protiv platnog naloga. U toj vrsti postupka sud odlukom o glavnoj stvari, u smislu odredbe članka 451. stavak 3. ZPP- a odlučuje održava li platni nalog u cijelosti ili djelomično na snazi ili se platni nalog ukida. Stoga u postupku povodom prigovora protiv platnog naloga, koji je konkretno sadržan u rješenju o ovrsi, sud odlučuje o opstojnosti platnog naloga u sadržaju u kojem je isti izdan. Stoga neovisno o mogućnosti preinake tužbenog zahtjeva, na način kako je naprijed navedeno zahtjev tužiteljice nije mogao biti prihvaćen jer ona u vrijeme donošenja presude nije bila vjerovnik predmetne tražbine i posljedično tome ona, kada joj to nije omogućeno ni zaključenim ugovorom o cesiji niti citiranom Izjavom, nije ovlaštena određivati osobu kojoj će se tražbina ispuniti, pa tu osobu, nakon izvršene cesije, može odrediti samo Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o. kao vjerovnik iste, a koji u ovom postupku nema položaj tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

19. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela revizijskog suda broj Su-IV- 47/2020-7, prihvaćenom na trećoj sjednici održanoj 14. rujna 2020.,

„Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava), osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo,“

a prema shvaćanju (Su-IV-33/2022-11, prihvaćenom na četvrtoj sjednici održanoj 6. lipnja 2022.).

„U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga tužitelj može nakon izdavanja platnog naloga preinačiti tužbu samo tako da na temelju iste činjenične i pravne osnove poveća tužbeni zahtjev ili istakne drugi zahtjev, uz već postojeći, iznad iznosa određenog platnim nalogom.“.

20. U konkretnom slučaju tužiteljica je svoju tražbinu temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a cedirala Odvjetničkom društvu L. i p. d.o.o. zbog čega ona više nema potraživanje prema tuženicima već to potraživanje može imati samo cesionar, odnosno Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., a kako tim ugovorom cesionar nije ovlastio tužiteljicu da u njegovo ime i za njegov račun nastavi predmetni postupak, tužiteljica ne može više zahtijevati ispunjenje obveze njoj, kako je to određeno platnim nalogom u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, niti cesionaru, odnosno novom vjerovniku, jer na to nije ovlaštena od strane cesionara, pri čemu sama činjenice da je ona prenijela svoju tražbinu na Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., nije zapreka da se postupak među istim strankama dovrši s obzirom da tužiteljica zadržava procesnu legitimaciju, a Odvjetničko društvo L. i p. d.o.o., u navedenoj pravnoj situaciji ima materijalnu legitimaciju (tako i u Rev-117/2003 od 16.12.2003.).

21. Imajući u vidu sve navedeno za zaključiti je:

U postupku koji se vodi povodom prigovora protiv platnog naloga gubitak materijalnopravne legitimacije otuđivatelja kao tužitelja u pravilu se odražava na meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ali se iznimno, u takvom postupku o meritumu tužbenog zahtjeva može odlučivati kao da do otuđenja tražbine nije niti došlo, odnosno u situaciji kada je tužitelj svoju tražbinu temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a ustupio trećoj osobi zbog čega on (tužitelj) više nema potraživanje prema tuženiku već to potraživanje ima samo cesionar, tada tužitelj ne može više zahtijevati ispunjenje obveze kako je to određeno platnim nalogom u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa činjenica da je on prenio svoju tražbinu na treću osobu to nije zapreka da se postupak među istim strankama dovrši jer tužitelj u tom postupku zadržava procesnu legitimaciju, dok ta treća osoba iznimno u toj situaciji ima, odnosno stječe materijalnu legitimaciju, samo ukoliko je to između stranaka ugovoreno.

22. Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 195. ZPP-a, kada su iz navedenih razloga ukinuli platni nalog u cijelosti.

23. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 4. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.