REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

Poslovni broj: Ref 29 P : Pn-598/2019-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja L. A., P., protiv tuženika R. H.,OIB …Z. zastupanog po punomoćniku O.D.O., S., G. upravni odjel, radi Naknada štete - ostalo, 4.travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Dužna je tužena R. H., na adresi Z.,

OIB … isplatiti 179 000,00 kuna, tužiteljici L. A., B., OIB … u roku od 15 dana, bez zakonskih zateznih kamata, koje tužiteljica poklanja državi. To je iznos koji mi je, neučinkovitim radom državnih službenika, onemogućena naplata od dužnice T. P..

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici sve troškove ovog postupka u iznosu od 5.000,00 kn u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove ovog postupka u iznosu od 1.493,13 Eur-a.

Obrazloženje

Ovom sudu dana 21. Listopada 2019. poslana je tužba tužiteljice L. A. protiv tuženika R. H. radi naknade štete.

U tužbi tužiteljica navodi da ne vjeruje da ovaj nered u pravosuđu može još dugo potrajati, jer to nas vodi u sigurnu propast.

Dana 23.07.20194, sukladno članku 186 a Zakonu o parničnom postupku, podnijela sam ODO u S. zahtjev za mirno rješenje spora, prije tužbe protiv RH. Općinsko državno odvjetništvo je moj zahtjev odbilo sa nevjerojatnim obrazloženjem. Ja sam zahtjev bazirala na sporosti radu pravosuđa i izmjenama Kaznenog zakona u korist lopova i prevaranata, a oni su me odbili s obrazloženjem da sam sama kriva za to što mi se dogodilo. A ni tu nisu u pravu, jer je za to kriva moja nesposobna odvjetnica koju sam htjela tužiti, ali me nitko nije htio zastupati. A u pismu kojim odbijaju moj zahtjev zamjenik ODO -a čak je napisao da je djelovanje suda bilo uredno i da ne snosi nikakvu krivnju za štetu koju sam navodno pretrpjela. Navodno, a ima pravomoćnu presudu. Sramotno.

O čemu se radi? U rujnu mjesecu 2013. g. dobila sam pravomoćnu presudu br.572/2012.g. Županijskog suda u S. prema kojoj mi dužnica T. P. iz

S. mora vratiti 24.140,00 EUR a plus zakonske zatezne kamate. Nakon pravomoćne presude, moja tadašnja odvjetnica pokreće postupak naplate od nekretnina dužnice, s kojima je garantirala povrat duga, Od toga nije bilo ništa, jer je ona je sve svoje nekretnine, tijekom postupka protiv nje, bez našeg znanja, poklonila svojoj kćeri 27.06.2010.g., dakle 3 godine ranije od pravomoćne presude, darovnim ugovorom br, OV-860/10, tako da je prošao rok za osporavanje darovnog ugovora. Sve je ona to napravila po savjetu svoga odvjetnika D. S., koji joj je čak napisao darovni ugovor tijekom postupka protiv nje, kršeći odredbe Kaznenog zakona, kao i odvjetnički etički kodeks i zakon o odvjetništvu.

Mi smo do toga saznanja došli 25.09.2013.g., tek nakon što smo primili pravomoćnu presudu. Zbog toga, 24. listopada 2013.g., podnosimo kaznenu prijavu protiv T. P., prema članku 228. stavak 2. Kaznenog zakona iz 1997.g., zbog povrede mojih prava, i zapriječenom kaznom zatvora od 3 mjeseca do 3 godine zatvora. Policija je obavila svoje, općinsko državno odvjetništvo svoje, i predmet je dospio na Općinski sud u S.. Strpljivo sam čekala, ali od rasprave ništa. Obratila sam se pismeno predsjedniku Općinskog suda u S., dana 11.rujna 2017.g., i zamolila ga da ubrza raspravu. On je to stvarno požurio naredivši da se rasprava zakaže, što je i realizirano. da se nisam obratila predsjedniku suda uvjerena sam da rasprava ne bi održala do danas. Uređujuća sutkinja zakazala je, 1. veljače 2018.g., prvu raspravu, 4 godine i 3 mjeseca nakon podnošenja kaznene prijave. Nakon dvije održane rasprave sutkinja donosi presudu, K-1082/2015 od 14.05.2018.g. kojom moju kaznenu prijavu odbacuje zbog toga što je nastupila apsolutna zastara, i to dana 27. lipnja 2016.g., 6 godina nakon što je tužena sve svoje nekretnine poklonila svojoj kćerki. Tu presudu je potvrdio i županijski sud iz V. G., br. K-1082/15

od 22. 10.2018.g. Dakle, moja kaznena prijavu se odbacuje zbog zastare koja je nastupila u vrijeme dok se predmet nalazio na sudu. Nije bio kod mene, pa da sam ja nešto kriva. Dakle krivnjom suda predmet je otišao u zastaru, kao i moje potraživanje koje u ovom trenutku iznosi više od 600 000 kuna. Svjesna sam da se moja kaznena prijava odnosi na zatvorsku sankciju, ali da nije došlo do zastare ona bi bila kažnjena zatvorom, i tada bi vjerojatno vratila novce.

Moram naglasiti da je zamjenik državnog odvjetnika podnio žalbu na nepravomoćnu presudu, uvjeren da zastare nema, a moja nova odvjetnica je bila sigurna da zastare nije bilo. Moj suprug i ja, koji nismo pravne struke, uvjereni smo da do zastare nije moglo doći, ali ne po članku 81 Kaznenog zakona iz 2011. g., na osnovu kojega je donesena presuda, već po članku 82, istog Kaznenog zakona, na koji se nitko nije ni pozivao, niti sada u najnovijem rješenju. Prema tom članku, po meni, sb.00411, zastara je nastupila tek 25.09.2019.g., dakle 6 godina nakon što smo mi saznali za darovni ugovor.

Ne mogu vjerovati što se događa. Moja dužnica uživa sve blagodati našeg neučinkovitog pravosuđa. Ne poštuje pravomoćnu presudu, radi nesporna kaznena djela, ona i njezin odvjetnik, ne vraća novac i protiv nje nema nikakvih sankcija, a ja koja sam prevarena nikako ne mogu 40w doći do pravde, ni svoga novca. Tražeći pravdu stalno nailazim na zatvorena vrata, a prevarantima se sva vrata otvaraju. Čudo od pravne države. Ja sam ogorčena, ljuta, ali i drastično oštećena tako da mi preostaje jedino podnijeti tužbu protiv R. H., zbog nerada njezinih

službenika.

Sada se nalazim u nevjerojatnoj situaciji, da tužim državu preko istog suda koji je moju kaznenu prijavu doveo u zastaru i u čiji rad nemam nikakvog povjerenja. Kakva apsurdna situacija. Ali upravo ovo se uklapa u sliku rada našeg pravosuđa. Cjelokupna javnost smatra da je pravosuđe rak-rana ovog društva ali se ništa ne događa. Pa do kada tako pitamo se svi?

Odgovornost Države, u ovom slučaju, ogleda se u sporosti rada Općinskog suda u S.. Moja kaznena prijava je odbačena, zbog zastare, a ja sam je predala u lstopadu mjesecu 2013.g. Presuda je donesena 16.07.2018.g. Dakle, predmet se u našim institucijama, koji rade svoj posao, a vidimo kako, nalazio nešto manje od 5 godina. Kako ja mogu ispaštati zbog sporosti u radu suda. Pa nisam ja dovela predmet u zastaru, a jedino ja trpim štetu. A to sigurno nije razumni rok, prema Ustavu RH. Službenici suda se ponašaju kao da je njima zastara nepoznat pojam. Stavi predmet u ladicu čekaj zastaru. A bilo bi logično i pravedno da se svaki predmet koji dolazi na suci ispita kada nastupa zastara i da taj podatak diktira brzinu suđenja. Imam li ja pravo sumnjati da je do zastare, u ovom slučaju, došlo namjerno, iz nekih razloga? Skoro 5 godina. Pa to je vrijeme u kojemu ljudi završavaju najteže fakultete. Imam pravomoćnu presudu koju mogu okačiti mački o rep. Tuženoj sve ide u korist, a jedino tko trpi štetu sam ja. Pitam državu i Vas, kako uopće možete dozvoliti da se prevaranti izvlače na zastaru uz činjenje očitih kaznenih djela?

Drugi razlog za tužbu i odgovornost države je taj što do izmjena kaznenog zakona, a koji je napisan isključivo zbog prevaranata i kriminalaca, dolazi, u pravilu, korist prevaranata. Umjesto da se za prevarante i lopuže rokovi zastare produžavaju i sankcije pooštravaju, zakon se njima prilagođava i smanjuje im kaznu. Tako je u ovom slučaju, po članku 228 Kaznenog zakona iz 1997.g.bila zaprijećena kazna zatvora do 3 godine, da bi, po članku 241 Kaznenog zakona iz 2011.g., kazna biva smanjena na do godinu dana. A po članku 3 Kaznenog zakona omogućava im se korištenje blažeg zakona. Pitam Vas i Državu, tko štiti nas, prevarene i oštećene? Mi prevareni gubimo a prevaranti prolaze nekažnjeno. U zemlji u kojoj prevaranti niču kao gljive poslije kiše država mijenja Zakon njima u korist, a na štetu oštećenih. Nevjerojatno i neshvatljivo.

Upravo zbog te nevjerojatne neodgovornosti, sporosti, neznanja, a moguće korupcije, u državnim institucijama ja želim tužiti R. H., jer ako država nije u stanju uvest red u radu pravosuđa, onda neka ona plaća, umjesto prevaranta, kojoj, ta ista država i njezini službenici, olakšavaju i omogućavaju varanje. Ja od R. H. tražim da mi isplati 24 140,00 EURa plus zakonske zatezne

kamate. To je iznos koji mi je, neučinkovitim radom državnih službenika,

onemogućena naplata od dužnice koja bi te novce vjerojatno vratila da je kažnjena zatvorskom kaznom. A ja bi bila zadovoljna da je ona završila u zatvoru, pa makar mi novce ne vratila.

Dakle, ja Vam se obraćam, u smislu članka 186 a Zakona o parničnom postupku, jer je netko kriv u institucijama što ja ne mogu doći do pravde i svoga novca. Ja sigurno nisam.

Podneskom od 15. 06. 2020. Godine tužiteljica navodi sljedeće:

U meni se nakupile dovoljna količina bijesa i ljutnje jer je ovo sramota za pravnu državu, ako je ovo pravna država, tako da sam odlučila podnijeti tužbu protiv R. H.. Vama je možda normalno, da ja raznim nezakonitim radnjama

tužene i njezinog odvjetnika, kao i sporošću na sudu gubim oko 600 000.00. Meni je to neprihvatljivo. Neprihvatljivo mi je da ih je da moja tužba stoji na sudu, zastara teče i da o tome nitko ne vodi računa. Niti je koga briga. A ja gubim.

Dana 23. 07. 2019.g., sukladno članku 186 a Zakonu o parničnom postupku, podnijela sam ODO u S. zahtjev za mirno rješenje spora, prije tužbe protiv RH. Općinsko državno odvjetništvo je moj zahtjev odbilo sa nevjerojatnim obrazloženjem.

Ja sam zahtjev bazirala na sporosti u radu pravosuđa i izmjenama Kaznenog zakona u korist lopova i prevaranata, a oni su me odbili s obrazloženjem da sam sama kriva za to što mi se dogodilo. A ni tu nisu u pravu, jer je za to kriva moja nesposobna odvjetnica koju sam htjela tužiti, ali me nitko nije htio zastupati. A u pismu kojim odbijaju moj zahtjev zamjenik ODO -a čak je napisao da je djelovanje suda bilo uredno i da ne snosi nikakvu krivnju za štetu koju sam navodno pretrpjela. Navodno, a imam pravomoćnu presudu koju nikako ne mogu realizirati, isključivo neučinkovitim radom našeg pravosuđa.

O čemu se radi? U rujnu mjesecu 2013. g. dobila sam pravomoćnu presudu br.572/2012.g. Županijskog suda u S. prema kojoj mi dužnica T. P. iz

S. mora vratiti 24 140,00 EUR a plus zakonske zatezne kamate. Nakon pravomoćne presude, moja tadašnja odvjetnica pokreće postupak naplate od nekretnina dužnice, s kojima je garantirala povrat duga. Od toga nije bilo ništa, jer je ona je sve svoje nekretnine, tijekom postupka protiv nje, bez našeg znanja, poklonila svojoj kćeri, 27.06.2010.g., darovnim ugovorom br. OV-860/10. Kako je bilo prošlo više od 3 godine, tako je prošao rok za osporavanje darovnog ugovora. Sve je ona to napravila po savjetu svoga odvjetnika D. S., koji joj je čak napisao darovni ugovor tijekom postupka protiv nje, kršeći odredbe Kaznenog zakona, kao i odvjetnički etički kodeks i zakon o odvjetništvu, ali bez ikakvih pravnih posljedica za njega.

Mi smo do saznanja o darovnici došli tek 25.09.2013.g., nakon što smo primili pravomoćnu presudu. Kako nismo mogli osporavat darovni ugovor, 24. listopada 2013.g., podnosimo kaznenu prijavu protiv T. P., prema članku 228. stavak

2. Kaznenog zakona iz 1997.g., zbog povrede mojih prava i zapriječenom kaznom zatvora od 3 mjeseca do 3 godine. Policija je obavila svoje, općinsko državno odvjetništvo svoje, i predmet je dospio na Općinski sud u S.. Strpljivo sam čekala, ali od rasprave ništa. Obratila sam se pismeno predsjedniku Općinskog suda u S., dana 11.rujna 2017.g., zamolivši ga da ubrza raspravu. On je to stvarno požurio naredivši da se rasprava zakaže, što je realizirano. Uređujuća sutkinja zakazala je, 1. veljače 2018.g., prvu raspravu, 4 godine i 3 mjeseca nakon podnošenja kaznene prijave. Nakon dvije održane rasprave sutkinja donosi presudu, K-1082/2015 od 14.05.2018.g. kojom moju kaznenu prijavu odbacuje zbog toga što je nastupila apsolutna zastara, i to dana 27. lipnja 2016.g., dakle 6 godina nakon što je tužena sve svoje nekretnine poklonila svojoj kćerki. Tu presudu je potvrdio i županijski sud iz V. G., br. K-1082/15 od 22. 10.2018.g. Dakle moja kaznena prijavu se odbacuje zbog zastare koja je nastupila u vrijeme dok se predmet nalazio na sudu. Nije bio kod mene, pa da sam ja nešto kriva. Dakle krivnjom suda predmet je otišao u zastaru, kao i moje potraživanje koje u ovom trenutku iznosi više od 600 000 kuna. Svjesna sam da se moja kaznena prijava odnosi na zatvorsku sankciju, ali da nije došlo do zastare ona bi bila kažnjena zatvorom, i tada bi sigurno vratila novce.

Moram naglasiti da je zamjenik državnog odvjetnika podnio žalbu na nepravomoćnu presudu, uvjeren da zastare nema, a i moja nova odvjetnica je bila sigurna da zastare nije bilo. Moj suprug i ja, koji nismo pravne struke, uvjereni smo da do zastare nije moglo doći, ali ne po članku 81 Kaznenog zakona iz 2011. g., na osnovu kojega je donesena presuda, već po članku 82, istog Kaznenog zakona, na koji se nitko nije ni pozivao, niti sada u najnovijem rješenju. Prema tom članku, po meni, zastara je nastupila tek 25.09.2019.g., dakle 6 godina nakon što smo mi saznali za darovni ugovor kada su nastupile štetne posljedice za mene.

Ne mogu vjerovati što se događa. Moja dužnica uživa sve blagodati našeg, za nju vrlo učinkovitog pravosuđa. Ne poštuje pravomoćnu presudu, radi nesporna kaznena djela, ona i njezin odvjetnik, ne vraća novac i protiv nje nema nikakvih sankcija, a ja koja sam prevarena nikako ne mogu doći do pravde, ni svoga novca. Tražeći pravdu stalno nailazim na čvrsto zatvorena vrata našeg pravosuđa, a mojoj dužnici se sva vrata širom otvaraju.

Sada se nalazim u nevjerojatnoj situaciji, da tužim državu preko istog suda koji je moju kaznenu prijavu doveo u zastaru i u čiji rad nemam nikakvog povjerenja. Kakva apsurdna situacija.

Odgovornost države, u ovom slučaju, ogleda se u sporosti rada Općinskog suda u S.. Moja kaznena prijava je odbačena, zbog zastare, a ja sam je predala u listopadu mjesecu 2013.g. Presuda je donesena 14.05.2018.g. Dakle, predmet se u našim Institucijama, koji rade svoj posao, a vidimo kako, nalazio nešto manje od S godina. Kako ja mogu ispaštatI zbog sporosti u radu suda. Pa nisam ja dovela predmet u zastaru, a jedino ja trpim štetu. A to sigurno nije razumni rok, prema Ustavu RH, Službenici suda se ponašaju kao da je njima zastara nepoznat pojam. Stavi predmet u ladicu i čekaj zastaru. A bilo bi logično i pravedno da se svaki predmet koji dolazi na sud Ispita kada nastupa zastara da taj podatak diktira brzinu suđenja. Imam li ja pravo sumnjati da je do zastare, u ovom slučaju, došlo namjerno, iz nekih razloga? Skoro 5 godina. Pa to je vrijeme u kojemu ljudi završavaju fakultete. Imam pravomoćnu presudu u kojoj piše da je tužena dužna u roku od 15 dana Isplatiti glavnicu i pripadajuće kamate. I tu prestaje svaka briga pravosuđa. Da li je pravomoćna presuda realizirana nikoga nije briga. I sve se opet prebacuje na mene. Kao da suđenja nije ni bilo. Dakle ja pravomoćnu presudu mogu okačiti mački o rep. Tuženoj sve ide u korist, a jedino tko trpi štetu sam ja. Pitam državu i Vas, kako uopće možete dozvoliti da se prevaranti izvlače na zastaru uz činjenje očitih kaznenih djela? Po meni, sudac kojemu predmet uđe u zastaru ne muže biti sudac. I mislim da bi na taj način problem zastare nestao. Tanka je nit između korupcije i zastare.

Drugi razlog za tužbu i odgovornost države je taj što prigodom izmjena odredaba kaznenog zakona dolazi, u pravilu, u korist prevaranata. A kazneni zakon je napisan i postoji isključivo upravo zbog tih prevaranata i kriminalaca. Umjesto da se za prevarante i lopuže sankcije pojačavaju, zakon se njima prilagođava i smanjuje im kaznu. Tako je u ovom slučaju, po članku 228 Kaznenog zakona iz 1997.g.bila zaprijećena kazna zatvora do 3 godine, da bi, po članku 241 Kaznenog zakona iz 2011.g., kazna biva smanjena na do godinu dana. A po članku 3 Kaznenog zakona lopovima se omogućava korištenje blažeg zakona. Pitam Vas i Državu tko štiti nas, prevarene i oštećene? Po kojem sam to čianku zakona ja zaštićena? Mi prevareni gubimo a prevaranti prolaze nekažnjeno ne poštujući pravomoćnu presudu. U zemlji u kojoj prevaranti niču kao gljive poslije kiše država mijenja Zakon njima u korist, a na štetu oštećenih. Nevjerojatno i neshvatljivo.

Do sada me zastupalo nekoliko odvjetnika koji su se pokazali kao notorne neznalice zahvaljujući i njihovom neznanju, i sporosti pravosuđa, ja gubim ogromne novce. Zato sam odlučila da me zastupa moj suprug koji nije pravne struke ali bar poznaje predmet.

Što se mene tiče imate sve elemente i dokaze za donošenje presude jer ja, na zakazanoj raspravi, nemam za reći ništa novo što nisam napisala u tužbi pa me ne morate ni zvati. Sve piše i sve je jasno. Ako tužbu odbijete neću biti iznenađena.

Upravo zbog te nevjerojatne neodgovornosti i sporosti u državnim institucijama ja tužim R. H. i od Vas tražim da donesete slijedeću

presudu

I. Dužna je tužena R. H., na adresi Z.,

isplatiti 179 000,00 kuna, tužiteljici L. A., B., OIB … u roku od 15 dana, bez zakonskih zateznih kamata, koje tužiteljica poklanja državi. To je iznos koji mi je, neučinkovitim radom državnih službenika, onemogućena naplata od dužnice T. P..

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici sve troškove ovog postupka u iznosu od 5.000,00 kn u roku od 15 dana.

U odgovor na tužbu zz tuženika navodi da se protivi tužbenom zahtjevu predlažući ga odbiti kao neosnovanog te obvezati tužiteljicu na podmirenje parničnog troška. Ističe se kako u postupanjima pravosudnih tijela u predmetima koje navodi tužiteljica nema elemenata nezakonitog, odnosno nepravilnog rada, koji bi bio u uzročno posljedičnoj vezi s imovinskom štetom koju je navodno pretrpjela. Tužiteljica u tužbi navodi da je temeljem pravomoćne presude putem svoje punomoćnice pokrenula postupak naplate iz vrijednosti nekretnina dužnika s kojima je dužnik garantirao povrat duga, ali bez uspjeha jer da je dužnik ranije sve svoje nekretnine darovnim ugovorom prenio na svoju kćerku. S tim u svezi, postavlja se opravdano pitanje radi čega tužiteljica u trenutku davanja zajma nije zasnovala založno pravo u svoju korist na nekretninama dužnika kao instrument osiguranja naplate svoje tražbine. U tom slučaju bilo kakvo raspolaganje dužnika ne bi se negativno reflektiralo na pravnu poziciju tužiteljice kao založnog vjerovnika.

Također opravdano se postavlja pitanje radi čega tijekom postupka protiv dužnika tužiteljica nije ishodila odgovarajuću privremenu mjeru kojom bi spriječila dužnika raspolagati nekretninama u svom vlasništvu. U očitovanju koje je u postupku mirnog rješenja spora dostavila zz sama tužiteljica ističe da je za štetu koju je pretrpjela kriva njena odvjetnica.

Iz naprijed navedenog, za zaključiti je da izostanak naplate tužiteljičine tražbine nije rezultat postupanja pravosudnih tijela, već nepoduzimanje odgovarajućih pravnih radni od strane same tužiteljice, odnosno njene odvjetnice.

U dokaznom postupku sud je pregledao presudu ovog suda broj P2-6028/09 od 29.6.2012., dopis ODO S. od 19.8.2019., kaznenu prijavu protiv T. P.

od 24.10.2013., presudu ovog suda od 9.5.2018. i spis O. S. broj K-DO-164/19.

Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete tužiteljici nastale zbog sporosti rada Općinskog suda u S. kao i zbog izmjena KZ RH.

Pregledom pravomoćne i ovršne presude ovog suda poslovni broj P2 6028/09 od 29. Lipnja 2012. Godine sud je utvrdio da je tužiteljica A. L. i A. A.

protiv tužene P. T. ishodila presudu kojom je utvrđeno da je tužena dužna tužiteljicama u roku od 15 dana isplati iznos od 24.140,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

Pregledom presude ovog suda poslovni broj K-1082/15 od 9. Svibnja 2018. Godine sud je utvrdio da je protiv okr. T. P. i V. P. odbijena

optužba jer je za počinjeno djelo nastupila zastara kaznenog progona.

Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale su postojati opće pretpostavke te odgovornosti, a to je štetna radnja, šteta i protupravnost štetne radnje, te subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu i uzročne veze između štetne radnje i štete.

Tužiteljica da bi ostvarila naknadu za utužene štetne posljedice, trebala bi dokazati postojanje navedenih općih pretpostavki odgovornosti, što znači da bi tuženica odgovarala tužiteljici samo pod pretpostavkom da je tijekom postupka nedvojbeno dokazano postojanje štetne radnje, protupravnost štetne radnje, te uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i štete te osobe koja je odgovorna za štetnu radnju.

Međutim, iz provedenih dokaza u postupku sud nije utvrdio odgovornost tuženice za nastalu štetu odnosno tužiteljica nije dokazala da bi tijela tužene počinila štetnu radnju, protupravnost te radnje i da bi postojala uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete koju trpi tužiteljica.

Obzirom da tužiteljica po ocjeni ovog suda nije dokazala postojanje općih pretpostavki za postojanja odgovornosti tužene za štetu i uzročno posljedične veze između utužene štete i postupanja tijela tuženice sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženiku je sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi, VPS i popisanom trošku trebalo obistiniti trošak sastava odgovora na tužbu 250 bodova, te za zastupanje na 2 ročišta po 250 bodova, ukupno 750 bodova. Utvrđeni broj bodova trebalo je pomnožiti sa vrijednošću boda od 15 kuna pa dobijemo u iznosu od 11.250 kuna odnosno 1.493,13 eur-a.

U Splitu, 4. travnja 2023.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.