Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž Ob-575/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice- protutuženice N. Z. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici J. B., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika-protutužitelja Š. Z. iz Z., OIB: …, II. tuženice K. Z. iz Z., OIB: …, IV. tuženika T. Z. iz Z., OIB: … i V. tuženice M. Z. iz Z., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku A. V., odvjetniku u Z., radi utvrđenja bračne stečevine, utvrđenja prava suvlasništva i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice-protutuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2550/2015 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 4. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2550/2015 od 12. travnja 2022.

a) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III.1. izreke,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III.2. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici- protutuženici naloženo da tuženiku-protutužitelju isplati iznos od 11.385,77 kn / 1.511,15 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 592,26 kn od 5. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 500,52 kn od 4. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 196,80 kn od 15. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 8.366,63 kn od 15. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos od 1.729,56 kn od 15. siječnja 2016. do isplate,

d) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kn / 414,76 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice- protutuženice i I. tuženika-protutužitelja čini nekretnina označena kao suvlasnički dio čest. zem. 5212/17, zgrada površine 2648 m[2] i dvorište površine 379 m , ukupno u površini od 3027 m[2] k.o. Z., upisane u zk. ul. br. 13199, povezano s vlasništvom posebnog dijela suvlasnički dio 54/10000 etažno vlasništvo (E-26) - dvosoban stan B26, dilatacija B, na trećem katu a koji se sastoji od ulaza, blagovaonice, kuhinje, kupaonice, hodnika, izbe, dnevna soba, spavaće sobe, lođe i spremišta br.21 ukupne neto korisne površine 66,13 m[2] (točka I.1. izreke), te da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva u 1/2 dijela navedene nekretnine što su I. tuženik-protutužitelj dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice-protutuženice u zemljišnim knjigama (točka I.2. izreke). Također, naloženo je I. tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici isplati iznos od 8.309,26 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I.3. izreke).

Tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice odbijen je u dijelu u kojem je tužiteljica- protutuženica zahtijevala da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice-protutuženice i I. tuženika-protutužitelja čini nekretnina označena kao stan na 1. katu slobodnostojeće stambene zgrade za stanovanje katnosti Sut+P+1, izgrađene na čest. zem. 2079 površine 79 m[2] upisane u zk. ul. br. 149 k.o. T. na adresi … koji se sastoji od nenatkrivene ulazne terase, verande, hodnika, kupaonice s WC-om, kuhinje s blagovaonicom, dnevnog boravka, sobe te terase koja je djelomično natkrivena a djelomično nenatkrivena, ukupne površine 83,57 m[2] , a netto razvijene površine (NRP) 56,94 m[2] (točka II.1. izreke), te da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva u 1/2 dijela navedene nekretnine što su tuženici dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice-protutuženice u zemljišnim knjigama (točka II.2. izreke). Također, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice isplatom iznosa od 21.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II.3. izreke).

Tužiteljici-protutuženici je naloženo da I. tuženiku-protutužitelju isplati iznos od 43.782,66 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III.1. izreke) i iznos od 11.385,77 kn također sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je za iznos od 11.385,77 kn protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja odbijen (točka III.2. izreke). Tužbeni zahtjev I. tuženika-protutužitelja odbijen je za iznos od 8.912,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Protiv točke II. izreke presude, točke III. izreke u dijelu u kojem je protutužbeni zahtjev prihvaćen i točke V. izreke presude, žalbu je podnijela tužiteljica- protutuženica N. Z. (dalje u tekstu presude tužiteljica) iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti a protutužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom postupka preminula je dotadašnja III. tuženica D. Z. Rješenjem suda prvog stupnja posl. broj P-2550/2015 od 28. listopada 2022. utvrđen je prekid postupka nakon čega je rješenjem suda prvog stupnja posl. broj P-2550/2015 od 20. prosinca 2022. isti nastavljen sa I., IV. i V. tuženikom kao njezinim nasljednicima.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tužiteljica.

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je da li bračnu stečevinu i suvlasništvo tužiteljice i I. tuženika-protutužitelja Š. Z. (dalje u tekstu presude I. tuženika) predstavlja stan na I. katu kuće u T. koja je sagrađena na kčbr. 2079. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetni stan u trenutku početka izvanbračne zajednice tužiteljice i I. tuženika već bio izgrađen. Također, utvrdio je da su ulaganja u stan vršena u razdoblju od 1998. do 2006. godine kada je tužiteljica podizala kredite.

7. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15- pročišćeni tekst - dalje: ZVDSP) odbio u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice jer ista ulaganjima koja je izvršila nije stekla pravo suvlasništva obzirom da se adaptacijom, nadogradnjom, dogradnjom ili ulaganjem u tuđu nekretninu ne može steći pravo vlasništva.

8. Tužiteljica žalbenim navodima osporava utvrđenje suda prvog stupnja da je I. kat kuće u kojem se nalazi predmetni stan već bio izgrađen u trenutku početka izvanbračne veze tužiteljice i tuženika. Međutim, takvi žalbeni navodi su neosnovani. Naime, sama tužiteljice u svojem iskazu na ročištu održanom dana 13. rujna 2016. izjavila da je u trenutku početka veze nje i I. tuženika predmetni kat u kojem se nalazi sporni stan, već bio izgrađen. Sukladno tome nije iskazao samo I. tuženik kao zainteresirana stranka u postupku, već i većina svjedoka, primjerice svjedoci M. M., O. S., Ž. Z., M. Z. i D. M. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da je I. kata kuće u kojem se nalazi sporni stan već bio izgrađen u vrijeme kada su tužiteljica i tuženik započeli svoju vezu.

9. Tužiteljica u žalbi ističe da je pravo suvlasništva stekla temeljem Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOVO) i to njegovog članka 24., Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada ("Narodne novine", 52/73) i Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 11/78, 45/89, 51/89-pročišćeni tekst, 59/90, 25/94 – dalje: ZBPO) koji su bili na snazi prije stupanja na snagu ZVDSP. Međutim, sud prvog stupnja je, imajući vidu ugovore o kreditu koje je priložila tužiteljica, pravilno utvrdio da su ulaganja tužiteljice izvršena nakon što su odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada prestale važiti. Osim toga, pretpostavka za stjecanje prava suvlasništva temeljem čl. 24. ZOVO je da je savjesni stjecatelj izgradi građevinski objekt na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva, te da nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu. U ovom konkretnom slučaju, nedvojbeno je da sporni stan je već u vrijeme početka zajednice tužiteljice i I. tuženika već bio izgrađen, dakle, da se ne radi o gradnji objekta, pa ta pretpostavka za stjecanje prava suvlasništva iz čl. 24. ZOVO nije ispunjena. Uz navedeno, nedvojbeno je da je tužiteljica znala da ulaže u kuću koja je tuđem vlasništvu, pa se ne može reći da nije znala, niti je mogla znati da ulaže u nekretninu koja nije u njezinu vlasništvu.

10. Tužiteljica je u svojem iskazu navela i da su nakon vjenčanja stavljeni pločice, parketi, da je stan ožbukan i da su stavljeni pregradni zidovi. Iz takvog iskaza tužiteljice proizlazi da radovi koje je tužiteljica opisala ne predstavljaju gradnju nekog novog objekta, već ulaganja u postojeći. Odredbom čl. 156. st. 1. ZVDSP propisano je da se adaptacijom, nadogradnjom, dogradnjom ili ulaganjem u tuđu nekretninu ne može steći pravo vlasništva tako da tužiteljica nije stekla pravo suvlasništva, već eventualno obveznopravni zahtjev u smislu odredbe čl. 156. st. 2. ZVDSP (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-745/07 od 9. travnja 2008.) koji obveznopravni zahtjev tužiteljica u postupku nije postavila.

11. Sud prvog stupnja odbio je i tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom polovice vrijednosti čamca P. i osobnog automobila marke Mazda koji je I. tuženik poklonio njihovoj kćeri K. Z. iz razloga što u tom dijelu tužiteljica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva.

12. Tužiteljica žalbenim navodima osporava taj dio pobijane presude smatrajući da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje obzirom da vrijednost tih pokretnina proizlazi iz iskaza I. tuženika. Međutim, takvi žalbeni navodi tužiteljice su neosnovani.

13. Naime, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da u tom dijelu tužiteljica nije dokazala visinu tuženog zahtjeva. Naime, da bi taj dio tužbenog zahtjeva bio osnovan tužiteljica je bila dužan dokazati vrijednost pokretnina (čamca i automobila) u vrijeme otuđenja istih. Tužiteljica ne samo da nije dokazala vrijednost istih, već nije niti dokazala niti kada su navedene nekretnine otuđene odnosno darovane što također predstavlja odlučnu činjenicu u postupku. Naime, u konkretnom slučaju, za utvrđivanje novčane vrijednosti pokretnina koje je I. tuženik otuđio nije odlučan trenutak kada su pokretnine stečene, već trenutak kada su iste otuđene jer je u tom trenutku tužiteljici zbog otuđenja pokretnina koje su se nalazila u njezinom suvlasništvu nastala šteta. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom protuvrijednosti otuđenih pokretnina koje su bile bračna stečevina nje i I. tuženika predstavlja zahtjev za naknadu štete (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 155/2015 od 20. ožujka 2019., Izbor odluka 2/2018-4) u smislu odredbe čl. 1046. u svezi s čl. 1085. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje: ZOO), pa je tužiteljica visinu štete koju je pretrpjela, sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO bila dužna dokazati prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ne prema cijenama u vrijeme stjecanja pokretnina. I. tuženik u svojem iskazu navodi cijenu za koju su sporne nekretnine (čamac i automobil) kupljene. Međutim, kako je ranije navedeno, za ocjenu osnovanosti visine tužiteljičina tužbenog zahtjeva nije relevantno koliko su pokretnine vrijedile u vrijeme kupnje (stjecanja), već u trenutku otuđenja odnosno presuđenja, a ta vrijednost u odnosu na trenutak kupnje pokretnina može zbog raznih okolnosti može biti ili veća (primjerice, jer se tijekom vremena u pokretninu znatnije ulagalo i sl.) ili manja (primjerice, zbog amortizacije, propadanja stvari uslijed proteka vremena i sl.). Dakle, na temelju iskaza niti I. tuženika, a niti tužiteljice ne može se utvrditi visina tog dijela tužiteljičinog tuženog zahtjeva, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud, pa je pobijana presuda i u tom dijelu pravilna.

14. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na prihvaćanje protutužbenog zahtjeva I. tuženika a kojim je tužiteljici naloženo da I. tuženiku nadoknadi polovicu rata kredita koje je I. tuženik plaćao za kredit kojim je kupljen stan u Z. a koji je točkom I. izreke utvrđen kako bračna stečevina stranaka. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tužiteljice da I. tuženik ne bi imao pravo potraživati od tužiteljice polovicu plaćenih anuiteta kredita koji su dospjeli prije nego što je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica nekretnine i prije nego što se tužiteljica uknjižila kao suvlasnica predmetnog stana. Naime, osnova I. tuženikova zahtjeva za povratom polovice plaćenih anuiteta kredita kojim je kupljen stan koji predstavlja bračnu stečevinu stranaka, ne ovisi niti o utvrđenju tužiteljičina prava suvlasništva, a niti o uknjižbi istog u zemljišnim knjigama.

15. Neosnovani su i pravni stavovi tužiteljice o zastari I. tuženikovih tražbina. Naime, tražbina s osnove ugovora o kreditu, ako je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima doista predstavlja u smislu odredbe čl. 226. st. 1. i 2. ZOO povremenu tražbinu koja zastarijeva u roku od tri godine. Također, točno je i da tražbine s osnove režijskih troškova i troškova zajedničke pričuve zastarijevaju za jednu godinu, odnosno, u slučaju tražbine s osnove plaćanja zajedničke pričuve u roku od tri godine. Međutim, radi se o tražbinama koje vjerovnici I. tuženika imaju s tih osnova prema I. tuženiku, a ne o tražbinama koje I. tuženik ima prema tužiteljici. Za tražbine koju I. tuženik ima prema tužiteljici s osnove plaćenih rata kredita i režijskih troškova za stan koji predstavlja bračnu stečevinu stranaka i suvlasništvo tužiteljice a koji isključivo posjeduje tužiteljica u kojem ista i stanuje, nije propisan neki drugi rok zastare, pa tražbine I. tuženika prema tužiteljici zastarijevaju, sukladno čl. 225. ZOO, u općem zastarnom roku od pet godina, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Stoga niti žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na prigovor zastare i njezin zastoj ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

17. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

18. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.