Pr-811/2019-15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. I. P. iz P., O.: …, zastupanog po pun. I. M., odvj. u S., protiv tuženika T. d.o.o. S., O.: …, zastupan po pun.

M. B., odvj. u S., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. veljače 2023. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja V. M., odvj. u

S. i zamj. pun. tuženika N. Č., odvj. u S., objavljene 04. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S. I. P. iz P., O.: … koji glasi:

"Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu od 13. travnja 2018. tuženika T. d.o.o., S., O.: … nije dopuštena, te se nalaže

tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 8 dana.".

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 572,37 eura/4.312,50 kn sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamato koja na navedeni iznos teče od presuđenja u visini stope određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje u visini kamatne stope koju je ESB primijenila na sve svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja, kao referentne stope, na koju se dodaje tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je kod Općinskog radnog suda u Zagrebu zaprimljena 04. lipnja 2018. navodi se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. kolovoza 2013., te da je dana 13. travnja 2018. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora oradu. Protiv navedene odluke da je tužitelj podno Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, ali da tuženik nije odgovorio na Zahtjev. Nadalje, tužitelj ističe da je Odluka nedopuštena, te da je donošenjem iste doveden u nepovoljniji položaj od drugih osoba, tj. da je diskriminiran. Istakao je da je nezakonito razriješen, iako je za sve vrijeme ugovora savjesno, bez ikakvih problema ispunjavao sve radne zadatke, da je tako postupajući doprinio uspješnosti poslovanja tuženika u cjelini. Nadalje, da kao direktor profitnog centra proizvodnje ima neposredna saznanja da do poremećaja obima poslova nije došlo. Nadalje, da nije prestala potreba za poslovima radnog mjesta direktora profitnog centra. Naime, ukidanjem tog radnog mjesta, da ga je tuženik želio degradirati, zbog čega da mu je povrijeđen ugled i čast,

obzirom na dugogodišnji predani rad kod tuženika. Istakao je da Odluka nije zakonita, jer da je poslodavac otkazao ugovor o radu njemu, koji ima više godina života, duži radni staž kod tuženika, te veće dužnosti uzdržavanja od radnika na koje su preneseni poslovi koje je do tada obavljao, kao direktor profitnog centra, te da mu tuženik nije pružio mogućnost na adekvatan način iznijeti obranu. Slijedom navedenog, predložio je sudu donijeti presudu kojom će se utvrdit da Odluka o otkazu ugovora o radu od 13. travnja 2018. nije dopuštena.

2. U odgovoru na tužbu od 06. kolovoza 2018. tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti, predložio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbiti, ističući da je radno mjesto tužitelja novom organizacijskom shemom prestalo postojati. Nadalje, razlog za donošenje sporne odluke da nije bio neispunjenje ugovornih obveza od strane tužitelja, već isključivo poslovno uvjetovani otkaz, uz ponudu sklapanja novog ugovora za radno mjesto komercijaliste, sve sukladno novoj organizacijskoj shemi, te stručnoj spremi, radnim sposobnostima, iskustvu i znanju tužitelja, te jedino slobodno radno mjesto na koje bi tužitelj mogao biti raspoređen. Tijekom postupka isticao je da je tuženik kao poslodavac donio poslovnu odluku, napraviti novu organizacijsku shemu radnih mjesta, te da je odlučio da za radnim mjestom direktora proizvodnje više nema potrebe, dio poslova da je tužitelj izvršavao sa željom i voljom Uprave društva prešlo na njih (poslovi izrade strateških planova razvoja), a dio poslova u novoj shemi da je prešlo na druga radna mjesta, prvenstveno na već postojeće radno mjesto tehničkog rukovoditelja i novo radno mjesto voditelja prodaje. Tuženik je naveo da je autonomno pravo poslodavca organizirati svoje poslovanje na način na koji on smatra da je za njega najbolje. Tuženik je naveo da tijekom rada kod tuženika, tužitelj ni jedne prigode nije iskazao pritužbe da bi ga itko od strane tuženika diskriminirao, nikada nije naveo nikakav incident. Slijedom navedenog, tužitelj da nije bio diskriminiran niti doveden u nepovoljni položaj u odnosu na druge osobe zbog njihovog članstva određenoj udruzi, društvenom položaju, spolu, nacionalno i socijalno podrijetlo, i stranačkoj pripadnosti. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan da treba odbiti.

3. Općinski radni sud u Zagrebu odlukom br. Pr-3885/18 od 08. kolovoza 2018. oglasio se mjesno nenadležnim, te je predmet po pravomoćnosti rješenja ustupio stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu.

4. Županijski sud u Zagrebu je odlukom br. Gžr-1701/18 od 22. kolovoza 2019. odlučujući o žalbi tužitelja, potvrdio prvostupanjsko rješenje, pa se u nastavljenom dijelu postupka, postupak vodio pred stvarno i mjesno nadležnom Općinskim sudom u Splitu.

5. U nastavljenom dijelu postupka, tužitelj je ustrajao u tužbenom zahtjevu.

6. U nastavljenom dijelu postupka, tuženik je ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu.

7. Tijekom postupka sud je izveo dokaze Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. kolovoza 2013.; Odluke o otkazu ugovora o radu i raskidu menadžerskog ugovora zbog opoziva dužnosti s ponudom izmijenjenog ugovora od 13. travnja 2018. (objavljena na oglasnoj ploči tuženika); Zahtjeva za zaštitu prava od 27. travnja 2014. s dostavnicom; pregledom rodnih listova tužiteljeve troje mal. djece; Menadžerskog ugovora od 01. kolovoza 2013. sklopljenog između tuženika i tužitelja; Akta o razvrstavanju radnih mjesta tuženika od 28. listopada 2013.; Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. ožujka 2018. sklopljenog između tuženika i I. D.; Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 16. studenog 2015.,

između tuženika i D. Š.; Aneksa ugovoru o radu na neodređeno vrijeme

od 16. studenog 2016. sklopljenog između tuženika i D. Š. od 30. ožujka 2018.; Ugovora o radu ne neodređeno vrijeme sklopljenog između tuženika i tužitelja (za radno mjesto komercijalist str. 53 spisa); pregledom oglasa, te e-mail prepiske između tužitelja, K. M. i I. D.; izveden je dokaz saslušanjem

tužitelja i zz tuženika I. P., kao parničnih stranaka; te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka I. D., D. Š., te je pregledana i ostala

dokumentacija koja prileži spisu predmeta.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

10. U ovom postupku nije bilo sporno da je tužitelj radio kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 01. kolovoza 2013., i to na radnom mjestu direktora PC proizvodnje Č.,

-nije bilo sporno da je tuženik dana 13. travnja 2018. donio Odluku o otkazu ugovora o radu, uz ponuđeno sklapanje ugovora o radu za radno mjesto komercijaliste.

11. Kao sporno trebalo je utvrdit je li tuženik donošenjem sporne odluke, tužitelja doveo u nepovoljniji položaj od ostalih radnika, tj. je li tuženik diskriminirao tužitelja. Trebalo je utvrditi je li Odluka tuženika o otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 13. travnja 2018. dopuštena. Kao sporno trebalo je utvrditi je li tužba pravodobna.

12.Glede prigovora prekluzije prava za podnošenje tužbe, koji prigovor je tuženik iskazao u odgovoru na tužbu, isti prigovor nije osnovan. Naime, iz dokaza koji prilaže spisu, proizlazi da je tužitelj dana 27. travnja 2018. podnio Zahtjev za zaštitu prava, koji je kod tuženika zaprimljen dana 02. svibnja 2018., kako tuženik nije odgovorio na Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, tužitelj je predmetnu tužbu predao preporučenom pošiljkom dana 01. lipnja 2018., dakle u roku propisanom odredbom čl. 133. Zakona o radu (NN br. 93/14 i 127/17)

13. Odredbom čl. 115. stavak 1. točka 1. Zakona o radu (NN br. 93/14 i 127/17) propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, tzv. poslovno uvjetovani otkaz, da je stavkom 2. istoga članka propisano kako je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, a stavkom 3. da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti, i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

14. Odredbom čl. 135. st. 3. Zakona o radu (NN br. 93/14 i 127/17) propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

15. Pregledom Odluke o otkazu ugovora o radu i raskidu menadžerskog ugovora zbog opoziva dužnosti s ponudom izmijenjenog ugovora, utvrđeno je da je tužitelj primjerak Odluke preuzeo dana 13. travnja 2018., da preuzimanje odluke nije potpisao. Iz Odluke je razvidno da novom organizacijskom shemom prestaje potreba za radnim mjestom direktora profitnog centra proizvodnje, te da je tužitelju ponuđeno radno mjesto komercijaliste.

16. U stranačkom iskazu tužitelj je u bitnome naveo da je u kolovozu 2013. tuženik imao značajnih financijskih gubitaka, da je od uprave tuženika bio angažiran za sanaciju negativnog poslovanja, u prethodnom razdoblju. U kolovozu 2013. da je zasnovao radni odnos, za radno mjesto direktora PC Č.. U

PC Č. da je obavljao sve poslove vezane za proizvodnju, prodaju,

kao i promidžbu tuženika na inozemnom tržištu. S tim u svezi, da je proizvodnja centra u Č. porasla, tj. da je zabilježen linearan rast profita. Da se do tada 5% proizvoda plasiralo na inozemno tržište, nakon 2018. više od 65% proizvoda da je plasirano na inozemno tržište, da se zaposlilo cca 80 ljudi, prije da je radilo 30-tak, prihod od 34.000.000,00 kn da se i nadalje povećavao. U takvoj situaciji da se mogao lagano povlačiti, jer je svoju radnu ekipu osposobio za samostalno izvršavanje poslova, da im je po potrebi pomagao. Š. za poslove proizvodnje, K. za nabavu, a D.

za poslove vezane za prodaju, dok se on bavio strateškim poslovima. Isključio je mogućnost da bi u trenutku kada drugi kolege (uz njegov nadzor) preuzimaju pojedine segmente poslovanja, tada prestala potreba za poslovima radnog mjesta direktora

PC. Istaknuo je da se odgovornost i obim poslova od 2013. do donošenja

sporne Odluke nije značajno promijenio, da ga nikada nitko, ni direktor nije upozorio ni na kakve propuste u radu. Prije donošenja sporne odluke, kada je došao na razgovor u sjedište tvrtke, da je očekivao razgovor s direktorom, međutim, da mu je u kadrovskoj službi na zaključenje ponuđen ugovor o radu za radno mjesto komercijaliste. Iskazao je da ima adekvatnu stručnu spremu za poslove komercijaliste, međutim da je ovu ponudu doživio kao diskriminaciju (do tada nikada nije bio diskriminiran). Po njegovom mišljenju, razlog za donošenje sporne odluke da je spor između direktora P. i drugog člana uprave D., obzirom da su njega smatrali D. "čovjekom", kojega su se htjeli riješiti. Zbog značajno nižeg iznosa plaće, da poslove komercijaliste nije prihvatio. Na koncu, tužitelj je iskazao da je tijekom rada kod tuženika u više navrata čuo o mogućnosti zatvaranja pogona u Č., međutim da se to odnosilo za

prvu fazu rada pogona.

17. ZZ tuženika I. P., iskazao je da je tijekom 2013. tužitelj postavljen za direktora PC Č., da nikada nije bilo primjedbi na rad tužitelja.

Istaknuo je, da ni tužitelj nikada nije iskazao da bi bio diskriminiran, mobingiran ili omalovažavan od strane uprave ili radnika tuženika. Početkom 2018. da je U.

tuženika shvatila da radno mjesto direktora PC nije potrebno, pa su poslove tog radnog mjesta preraspodijelili na radna mjesta tehničkog rukovoditelja i voditelja PC, on preuzeo na sebe. Na poslove ukinutog radnog mjesta direktora

PC, da su raspoređeni radnici tuženika, Š. i D., koji su bez

dodatne edukacije uz uobičajene poslove mogli obavljati i dodatne zadatke, tj. da na poslovima ukinutog radnog mjesta nisu zaposleni novi radnici. Upravo zato da je u ožujku 2018. donesena sistematizacija radnih mjesta, kojom je ukinuto radno mjesto direktora PC Č.. ZZ tuženika je isključio mogućnost da bi nova sistematizacija bila donesena kako bi se ukinulo radno mjesto na kojem je radio tužitelj. Naime, da je radno mjesto ukinuto jer više nije bilo potrebno. Tužitelju da je ponuđeno upražnjeno radno mjesto komercijaliste, za koje je imao adekvatnu stručnu spremu, koje je doista bilo dvije stepenice niže u odnosu na visinu plaće koju je tužitelj imao na radnom mjestu direktora profitnog centra. Izričito je iskazao da nije prestala potreba za poslovima radnog mjesta direktora, da se ti poslovi i dalje obavljaju, ali da su preraspoređeni na dotadašnje radnike tuženika tj. na poslove radnog mjesta tehničkog rukovoditelja, voditelja prodaje i upravu. Istakao je da na te poslove nisu raspoređeni novi radnici.

18. Svjedok D. Š., u bitnome je iskazao da je u vrijeme donošenja sporne odluke obavljao poslove radnog mjesta tehničkog odjela proizvodnje profitnog centra Č., dok je tužitelj bio generalni direktor pogona. Tijekom proljeća 2018.

da je bila donesena nova sistematizacija radnih mjesta, prema kojoj je bilo ukinuto radno mjesto direktora profitnog centra, tj. radno mjesto na kojem je radio tužitelj. U tom trenutku poslovi koje je izvršavao tužitelj da su bili preraspodijeljeni između njega i D., a dio poslova da je preuzeo predsjednik uprave tuženika. Istakao je da su on i D. uz svoje uobičajene dotadašnje poslove preuzeli svaki iz svog segmenta poslovanja, poslove radnog mjesta direktora profitnog centra. Na koncu, da se kod tuženika nije zaposlio ni jedan novi radnik na izvršavanje poslova koje je do tada obavljao tužitelj.

19. Svjedok I. D. iskazao je da je radio na poslovima prodaje, u to vrijeme da je tužitelj bio direktor profitnog centra Č.. Novom sistematizacijo u ožujku 2018. da je ukinuto radno mjesto direktora profitnog centra Č., te da je baš on, kao i kolega Š., uz svoje redovne poslove zadužen i za dio poslova ukinutog radnog mjesta direktora profitnog centra. Pojasnio je da je iz segmenta prodaje uz uobičajene poslove nadalje izvršavao poslove planiranja prodaje, praćenja realizacije prodaje, parafirao ugovore, izrađivao marketinšku aktivnost, organizaciju sajmova i sl., dio tih poslova da je do donošenja nove sistematizacije izvršavao tužitelj. Međutim, njegovi poslovi uz novo dobivena zaduženja, da su bili dostatni za jednog izvršitelja. Na koncu, na poslovima koje je izvršavao tužitelj kao direktor profitnog centra, da nisu zaposleni novi radnici.

20. Osim tužiteljevih paušalnih navoda, da je tuženik u vrijeme donošenja sporne Odluke, na poslovima tužiteljevog radnog mjesta zaposlio nove radnike (tj. da je oglasio natječaj kojim je tražio nove radnike), tužitelj navedenu tvrdnju nije individualizirao. Tužitelj nije naznačio imena radnika koje bi tuženik zaposlio na poslovima radnog mjesta koje je on izvršavao. Autonomno pravo tuženika, kao poslodavca, je poslove pojedinog radnog mjesta prerasporediti na druge radnike. Iz Ugovora o radu Š. i D. (str. 49-52 spisa), razvidno je da su baš oni bili raspoređeni, i to Š. na poslovima tehničkog rukovoditelja u proizvodnom pogonu

Č., a D. na poslovima prodaje u proizvodnom pogonu Č.. Tuženik

kao poslodavac donio je poslovnu odluku o novoj organizaciji radnih mjesta, te je ukinuto radno mjesto na kojem je radio tužitelj. Iz suglasnih iskaza svjedoka Š. i

D., potvrđenima uvjerljivim iskazom predsjednika uprave P., poslovi ukinutog radnog mjesta povjereni su dotadašnjim radnicima tuženika, koji su i do tada radili u proizvodnom centru Č.. Dakle, kao što je navedeno, D. je uz svoje poslove preuzeo dio poslova prodaje, tužiteljevog radnog mjesta kao direktora profitnog centra. Š. je pak kao dotadašnji tehnički direktor preuzeo dio poslova vezanih za proizvodnju, sada na radnom mjestu tehničkog rukovoditelja. Dio poslova vezanih za strateško planiranje, preuzela je Uprava tuženika, što je također bilo autonomno pravo tuženika kao poslodavca. Za istaći je da iz tužiteljevog iskaza upravo proizlazi da su navedeni radnici bili članovi njegovog tima u proizvodnom centru Č., koji su s vremenom osposobljeni za samostalno izvršavanje radnih zadataka, da se zbog toga on mogao "lagano povući", tj. posvetiti poslovima strateškog planiranja. Na koncu, kao što je navedeno, autonomno pravo tuženika kao poslodavca je proces rada organizirati prema vlastitim potrebama i prosudbama s ciljem stabilnijeg i bržeg razvoja tuženika u cjelini, što je tuženik u konkretnom slučaju i učinio. Tuženik je dokazao postojanje valjanih razloga za donošenje sporne odluke.

20.1. Glede ponude za zaključenje ugovora o radu za radno mjesto komercijaliste, za navesti je da ovo radno mjesto odgovara stručnoj spremi, iskustvu i radnim sposobnostima tužitelja, baš kako je to tužitelj u stranačkom iskazu i potvrdio. Međutim, iako je visina plaće radnog mjesta komercijaliste bila značajno niža od plaće za radno mjesto direktora profitnog centra, ovaj sud smatra da tuženik takvom ponudom tužitelja nije diskriminirao, niti ga doveo u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike.

21. Slijedom navedenog, u smislu citiranih odredbi Zakona o radu, tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan trebalo je odbiti, zato je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) i u svezi s Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tako se pun. tuženika obistinjuje jednokratna nagrada od 200 bodova, te 30 bodova za sastav žalbe od 10. listopada 2018., uz vrijednost boda od 15,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV, ukupno iznosi 572,37 eura/4.312,50 kn. Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženiku pristoji pravo i na zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja, u visini stope određene čl. 29. st.

2. Zakona o obveznim odnosima i u smislu Odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), koja se za svako polugodište određuje u visini kamatne stope koju je ESB primijenila na sve svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja, kao i referentne stope, na koje se dodaju tri postotna poena.

U Splitu, 04. travnja 2023.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u tri primjerka.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis