REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1374/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. i o. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2226/2021-2 od 28. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-74/2020-24 od 27. svibnja 2021., u sjednici održanoj 4. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu od 29. studenoga 2019. i vraćanje na radno mjesto, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. I. izreke), te je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači nižestupanjske presude, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i vraćanje na radno mjesto.
5. Prema odredbi čl. 391. st. 2. i st. 3. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382.a ZPP-a revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
6. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
7. Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu ni nejasni ni proturječni, a isto tako ne postoji proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te se presuda može ispitati.
8. Pozivanjem na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, revident sadržajno osporava utvrđenja nižestupanjskih sudova o utvrđenjima vezanim za opravdanost razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu. Time zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda i pravnu ocjenu donesenu na temelju takvih utvrđenja, pa se navedeni razlozi ne mogu podvesti pod revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje.
9. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drukčije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.
10. U revizijskom stupnju postupka je sporna opravdanost razloga za otkaz, odnosno sporna je pravilnost primjene odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR).
11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:
- da je tuženik 29. studenoga 2019. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a;
- da se radničko vijeće tuženika nije protivilo izvanrednom otkazu;
- da je presudom poslovni broj Pr-8316/2013-48 od 24. siječnja 2017. pravomoćno utvrđen nedopuštenim raniji otkaz ugovora o radu tužitelju i tuženiku Z. h. d.o.o. (prvobitni poslodavac tužitelja) naloženo da ga vrati na rad te je tužitelj vraćen na radno mjesto kod tuženika;
- da je presudom poslovni broj Pr-1838/2017-20 od 7. ožujka 2019. prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženiku Z. h. d.o.o. naloženo plaćanje neisplaćenih plaća od ukupno 361.404,04 kn sa zateznim kamatama te drugim materijalnim primanjima iz radnog odnosa u iznosu od 17.674,87 kn;
- da je Planom podjele trgovačkog društva Z. h. d.o.o. tuženik V. i o. d.o.o. 8. studenoga 2013. upisan kao trgovačko društvo u Sudski registar te je na njega preneseno cjelokupno poslovanje ranije podružnice H. sa svim ugovorima o radu;
- da se tadašnji odvjetnik tužitelja 26. kolovoza 2019. obratio Z. h. d.o.o. sa zahtjevom da se na njegov račun isplate zaostale plaće po presudi, te su izvršene isplate (parnični troškovi, zatezne kamate, neisplaćene plaće, neisplaćena materijalnih primanja) 19. rujna 2019. i 26. rujna 2019.;
- da je tužitelj 14. listopada 2019. osobno prigovorio Z. h. d.o.o. te mu je 23. listopada 2019. isplaćeno još 71.006,52 kn odnosno ukupno 549.329,68 kn;
- da je na račun tužitelja 4. studenoga 2019. tuženik uplatio 305.242,28 kn, a na ime mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, poreza i ostalih davanja još 252.779,44 kn, ukupno 558.021,72 kn;
- da je tuženik 21. studenoga 2019. od pravne službe saznao da je tužitelju isplaćen dvostruki iznos te ga je pozvao 21. studenoga 2019. da u roku od 3 dana vrati 558.021,72 kn, što je tužitelj 22. studenoga 2019. odbio, između ostaloga, i iz razloga da nije zahtijevao isplatu od tuženika, niti je odvjetnika R. B. ovlastio na pokretanje ovrhe ili za primanje novaca, koji navodi su suprotni punomoći od 26. kolovoza 2019.;
- da tuženik tužbom protiv tužitelja zahtijeva povrat plaćenog pozivom na stjecanje bez osnove;
- da je tuženik u zahtjevu za zaštitu prava i u iskazu saslušan kao stranka naveo da je spreman vratiti sve što mu ne pripada pod pretpostavkom da se s H. (koji nije uplatio davanja) napravi obračun, iako određeni zahtjev ima samo tuženika, kojemu od studenoga 2019. (kad je pozvan vratiti) nije niti djelomično udovoljio.
12. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je postupak tužitelja, kojim je odbio vratiti tuženiku isplaćeni iznos iako je znao i morao znati za dvostruko isplaćeni iznos (zaostale plaće, materijalni troškovi i zatezne kamate), predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu i da zbog navedenog ponašanja tužitelja (odbijanja vraćanja prethodno već isplaćenog iznosa), nastavak radnog odnosa nije moguć.
13. Osporavajući pravilnost takve ocjene dokaza nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, jer da je već u zahtjevu za zaštitu prava istaknuo spremnost da vrati iznose koji mu ne pripadaju, što nije učinio sve dok se ne utvrde relevantne okolnosti, kome i koliko treba vratiti, jer su navedena društva uplatila različite iznose.
14. Navedeni prigovori nisu osnovani jer je tužiteljevu spremnost da vrati sve što mu ne pripada pravilno je ocijenio ukazujući da se neosnovano brani prigovorom da ne zna komu i koliko treba platiti, jer zahtjev za vraćanje ima samo tuženik, kojemu od studenoga 2019., kada je pozvan da vrati isplaćeni iznos, nije niti djelomično udovoljio. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da odbijanje tužitelja da vrati tuženiku isplaćeni iznos, iako zna da mu je dvostruko isplaćeno potraživanje po navedenim presudama (zaostale plaće, materijalni troškovi i zatezne kamate), predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu i da zbog navedenog ponašanja tužitelja nastavak radnog odnosa nije moguć.
15. Slijedom navedenog na temelju prethodno navedenog utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
16. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (uz pravilnu primjenu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a), tuženik je dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju jer njegovo odbijanje da vrati isplaćeni iznos predstavlja nesavjesno postupanje tužitelja u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa (čl. 2. st. 1. ZOO u vezi sa čl. 8. st. 4. ZR) prema tuženiku i predstavlja onu osobito važnu činjenicu koja je opravdano uzrokovala gubitak povjerenja i čini nemogućim nastavak radnog odnosa te opravdava izvanredni otkaz.
17. Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revidenti ukazuje u reviziji.
18. U odnosu na navode tužitelja da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjena odredba čl. 119. st. 2. ZR-a valja odgovoriti da zbog tog razloga žalbom nije pobijao prvostupanjsku odluku, nego na isto ukazuje tek u reviziji, pa se iz tog razloga revizija ne može podnijeti (čl. 386. st. 3. ZPP).
19. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je reviziju tužiteljica odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a.
Zagreb, 4. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
