REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 4439/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja D. P., OIB: …., iz S., zastupanog po pun. Ž. B., odvj. u S., protiv tužene S.

I., OIB: …., iz P., zastupane po pun.

V. M. G., odvj. u S., radi isplate i naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 16. veljače 2023. g. u prisutnosti pun. stranaka, dana 3. travnja 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''1.Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 746,30 EUR/5.623,03 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima i koja na iznos od:

-265,44 EUR/2.000,00 kn teku od 4. svibnja 2020. g. do isplate,

-265,44 EUR/2.000,00 kn teku od 4. lipnja 2020. g. do isplate,

-49,92 EUR/376,10 kn teku od 16. travnja 2020. g. do isplate,

-68,68 EUR/517,47 kn teku od 16. svibnja 2020. g. do isplate,

-60,63 EUR/456,80 kn teku od 16. lipnja 2020. g. do isplate i

-39,19 EUR/272,66 kn teku od 16. srpnja 2020. g. do isplate.

2.Dužna je tužena u roku od 15 dana s osnova naknade imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 333,13 EUR/2.510,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima koja teče od 1. srpnja 2020. g. do isplate.''.

II.Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženoj na ime parničnog troška iznos od 783,89 EUR/5.906,25 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 3. travnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 17. prosinca 2020. g. tužitelj je naveo da su tužitelj i tužena dana 1. ožujka 2019. g. zaključili Ugovor o najmu stana položenog u obiteljskoj kući anagrafske oznake …. u S., koji se sastoji od

dvije spavaće sobe, dnevnog boravka s kuhinjom i blagovaonicom, kupaonice i lođe, ukupne površine oko 60 m², te su utvrdili iznos mjesečne najamnine od 2.000,00 kn koja dospijeva trećeg dana u mjesecu za tekući mjesec. U odnosu na troškove stanovanja, koji podrazumijevaju potrošak električne energije i vode, komunalnu naknadu te odvoz otpada, da je dogovorena obveza plaćanja po obračunu najmodavca do petnaestog (15.) u mjesecu za protekli mjesec. Tužena da je uredno tužitelju isplaćivala mjesečne najamnine do travnja 2020. g., tako da mu je ostala dužna iznos od 4.000,00 kn s osnova najamnine za mjesece svibanj i lipanj 2020. g.,

dok režijske troškove nije podmirila za mjesece ožujak 2020. g. u iznosu od 376,10 kn, travanj 2020. g. u iznosu od 517,47 kn, svibanj 2020. g. u iznosu od 456,80 kn te lipanj 2020. g. u iznosu od 272,66 kn, odnosno ukupno 1.623,03 kn. Tužitelj i njegova obitelj da su u više navrata, kako neposredno, tako i telefonskim putem pokušavali dogovoriti isplatu dospjelog dugovanja s tuženom i s njezinim suprugom M.

I., koji se nisu protivili postojanju duga, ali dug nisu niti podmirili. Kako tužena nije poduzimala aktivnosti u pogledu plaćanja dospjelog duga, tužitelj da je putem punomoćnika obavijestio tuženu o otkazu Ugovora o najmu nakon čega je tužena s obitelji 30. lipnja 2020. g. napustila stan. Kako tužena nije obavijestila tužitelja niti njegovu obitelj o trenutku iseljenja, da nije došlo niti do uobičajene primopredaje, već je ključ stana ubacila u poštanski sandučić, pa je tužitelj tek ulaskom u stan uočio oštećenja u smislu mrlja na zidovima, a iz kojeg razloga je bio prisiljen angažirati soboslikara radi bojanja zidova. Postupajući sukladno odredbi čl.

XVIII. Ugovora o najmu tužitelj je kao naknadu za uzrokovanu štetu na zidovima zadržao iznos pologa od 2.000,00 kn, koje mu je tužena isplatila kao garanciju vraćanja stana u identičnom stanju kako je predan tuženoj. Razliku do iznosa troškova bojanja od 4.510,00 kn, točnije znos od 2.510,00 kn tužitelj potražuje od tužene kao naknadu štete. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti isplata iznosa od 5.623,03 kn s pripadajućim kamatama te s osnova naknade imovinske štete iznosa od 2.510,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu te je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj da je u tužbi iznio svoju proizvoljnu interpretaciju odnosa stranaka temeljem Ugovora o najmu stana od 1. ožujka 2019.

g. U pisanoj opomeni pred tužbu od 20. srpnja 2020. g. s prilozima od tužene je tražio isplatu drugog iznosa od 8.671,44 kn na ime navodnog dugovanja temeljem Ugovora o najmu stana te je dostavio sasvim drugačiji obračun dugovanja od onog dostavljenog uz tužbu. Tuženoj je nejasno temeljem čega tužitelj potražuje bilo kakav iznos temeljem Ugovora o najmu stana. Tužena da prema tužitelju nema nikakvih dugovanja jer je podmirila sve svoje obveze po osnovi mjesečne najamnine i režija, već je čak u preplati. Stan je predala tužitelju u boljem stanju od onog u kojem ga je primila, jer je stan u vrijeme useljenja na mjestima vlažio što je tužena sama sanirala vlastitim sredstvima iako je tužitelj pri useljenju obećao hitno sanirati problem vlage. Tužena da je redovito mjesečno plaćala najamninu u iznosu većem od ugovorenog jer je plaćala kunsku protuvrijednost iznosa od 400 EUR uvećanu za iznos od 193,00 kn na ime poreza radi čega je u preplati. Tužena da je prema tužitelju ostala u preplati i za visinu pologa koji je dala prilikom zaključenja Ugovora o najmu stana u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 400 EUR. Tužena da je na ime pologa tužitelju već prilikom zaključenja prvog Ugovora o najmu stana zaključenog dana 5. listopada 2018. g. dala na ruke iznos od 400 EUR. Kako su se stranke, zbog promijenjenih okolnosti, sporazumno odlučile na smanjenje iznosa mjesečne najamnine s 400 EUR na 2.000,00 kn, zaključen je novi Ugovor o najmu stana 1. ožujka 2019. g. Iako je u novom Ugovoru navedena visina pologa u visini jedne mjesečne najamnine od 2.000,00 kn zapravo su stranke dogovorile da tužitelj, kao najmodavac, na ime pologa zadrži prvotno predan iznos od 400 EUR koji je tužitelj trebao vratiti tuženoj pri iseljenju iz stana. Na inzistiranje tužitelja tužena je sve svoje obveze prema zaključenom Ugovoru tužitelju plaćala na ruke radi čega je tužena odlučila da prilikom plaćanja uvijek bude prisutan neki svjedok. Tužena da je u ožujku 2020. g. obavijestila tužitelja da ona i suprug kupuju stan te da se u lipnju 2020. g. namjeravaju preseliti zbog čega su sporazumno dogovorili raskid Ugovora o najmu stana sa zaključno lipnjem 2020. g.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o najmu ''U S., 1.

ožujka 2019. g.'', rekapitulacije dugovanja, fotografije zaslona mobitela tužitelja, ponude broj 02/20 od 7. srpnja 2020. g., računa broj 14/1/20 od 6. studenog 2020. g.,

opomene od 20. srpnja 2020. g. s obračunom i Ugovora o najmu ''U S., 5.

listopada 2018. g.''. Sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranka i svjedoka V. P., M. I., M. R., A. B., M. N.

O. i S. Č..

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dugovanog iznosa najamnine za svibanj i lipanj 2020. g. i režijskih troškova za ožujak, travanj, svibanj i lipanj, sve za stan u S., …., temeljem Ugovora o najmu stana od

1. ožujka 2019. g., koje je tužena, prema navodima tužitelja, ostala dužna isplatiti tužitelju nakon iseljenja iz stana. Predmet postupka je i naknada štete koju je pretrpio tužitelj radi oštećenja zida u stanu koji je napustila tužena radi čega je imao trošak bojanja stana.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91,

91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn.

Kako je tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila postojanje dugovanja na ime neplaćene najamnine i režijskih troškova kao i tvrdnju tužitelja da su zidovi stana nakon iseljenja tužene bili oštećeni, sud je, osim čitanja Ugovora o najmu stana od 5. listopada 2018. g. i 1. ožujka 2019. g. te korespondencije stranaka, proveo dokaze saslušanjem stranaka i svjedoka.

Ugovorni odnos između stranaka započeo je zaključenjem Ugovora o najmu stana od 5. listopada 2018. g. u kojem je bilo ugovoreno plaćanje mjesečne najamnine u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 400 EUR i to u gotovini najmodavcu najkasnije do 15.-og u mjesecu za slijedeći mjesec te je navedeno da je

Ugovor zaključen na neodređeno vrijeme.

Drugi Ugovor o najmu stana zaključen je 1. ožujka 2019. g. te su u ovom Ugovoru stranke kao iznos mjesečne najamnine odredile 2.000,00 kn koja se plaća gotovinom najkasnije do 3. u mjesecu za mjesec unaprijed te je u čl. XII. određeno da se Ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme.

Tužitelj je uz tužbu priložio obračun koji je nazvao rekapitulacija dugovanja iz kojeg proizlazi da nije plaćena ''stanarina'' za peti i šesti mjesec 2020. g. u visini od po 2.000,00 kn odnosno ukupno 4.000,00 kn.

Tužena je uz odgovor na tužbu dostavila u spis obračun tužitelja koji joj je dostavljen uz opomenu od 20. srpnja 2020. g. u kojem je tuženoj obračunato dugovanje na ime najamnine (''stanarina'') u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 400 EUR odnosno 3.020,00 kn i to za svaki od četiri i pol mjeseca za koje je ovaj obračun izrađen, točnije za dugovanja na dane 16. travnja, 27. travnja, 2. lipnja, 17. lipnja i 1. srpnja 2020. g.

Tužitelj je bio pozvan od strane suda u svom iskazu osvrnuti se na navode tužene iz odgovora na tužbu pa je kazao da tužena nije platila najamninu za svibanj i lipanj 2020. g. Iako je u tužbi navedeno da se radilo o najamnini od 2.000,00 kn mjesečno, tužitelj je sudu u svom iskazu prvo naveo da je po drugom Ugovoru plaćana mjesečna najamnina od 2.000,00 kn uvećana za dodatnih oko 200,00 kn na ime poreza. Nakon što je sud tužitelju predočio obračun dostavljen tuženoj uz opomenu u srpnju 2020. g. koji je glasio na drugi, veći iznos dugovanja (ukupno 8.671,44 kn), tužitelj je promijenio iskaz: naveo je da je u obračunu koji je priložen uz tužbu prepravio odnosno smanjio iznose najamnine i prilagodio ih drugom Ugovoru, nastojeći da mu se bar nešto plati, te da su se stranke nakon zaključenja drugog

Ugovora usmeno dogovorile da se nastavi plaćati iznos od 400 EUR, jer je u drugom Ugovoru stavljen manji iznos samo radi plaćanja poreza. Na dodatno traženje suda pojasniti da li to znači da je cijelim ugovornim razdobljem nakon zaključenja drugog Ugovora plaćan iznos od 400 EUR, tužitelj je naveo da je to točno.

Što se tiče dugovanja dvije mjesečne najamnine tužena je ponovila navod iz odgovora na tužbu da je najamnine za svibanj i lipanj 2020. g. podmirila, s tim da je stalno plaćala 400 EUR na ruke tužitelju pa tako i za ta dva mjeseca, te da je plaćanju bio prisutan njen suprug.

Što se tiče saslušanih svjedoka: supruga tužitelja V. P., očekivano,

kazala je da tužena nije platila zadnje dvije najamnine za svibanj i lipanj 2020. g., u početku da je najamnina plaćana u EUR, a nakon toga u kunama s tim da se s uplatama kasnilo. Suprug tužene M. I., pak, kazao je da je cjelokupno

dugovanje na ime najamnine podmireno i da se stalno plaćalo 400 EUR. Uplatama da su uvijek bile prisutne sestra ili prijateljice tužene.

Svjedokinja A. B., prijateljica tužene potvrdila je da je bila u stanu

kad je tužena u lipnju platila tužitelju najamninu uz komentar da zadnji put plaća tuđim ljudima jer seli u novu kuću koju je kupila. Svjedokinje M. N. O.,

druga prijateljica tužene i sestra tužene S. Č. općenito su kazale da tužena

nije osoba koja bi bilo kome bilo što ostala dužna. Sestra tužene je kazala da je često bila u stanu s tuženom kad je tužitelj dolazio po novac.

Prema mišljenju ovog suda tužitelj u ovom postupku nije uspio dokazati da mu tužena nije podmirila dvije najamnine za svibanj i lipanj 2020. g. jer, osim svog iskaza i iskaza svoje supruge te obračuna dugovanja koja je sam sastavljao i koja su različita za isti period i koja tužena nikad nije potpisala, nije sudu dostavio bilo kakav dokaz o tome da je primao najamninu od strane tužene iz čega bi sud zaključio da je došlo do izostanka potvrde ili priznanice o plaćanju pa da postoji bilo kakvo dugovanje tužene za najamninu.

Isto tako, tužitelj nije sastavljao ni priznanice odnosno potvrde o plaćanju režijskih troškova, a iz njegovog iskaza proizlazi da je tužena plaćala po očitovanju brojila za vodu i struju te da nije platila režije za ožujak, travanj i svibanj 2020. g., a iz tužbe da nije platila ni režijske troškove za lipanj 2020. g., a to je isto, samo šturije, navela i njegova supruga. Tužena je kazala da je sve troškove za stan uredno podmirila, što je potvrdio i njen suprug. Saslušani svjedoci o plaćanju režijskih troškova za stan nisu imali detaljnijih saznanja.

Stoga je sud i za ovaj iznos koji je potraživao tužitelj od ukupno 1.623,03 kn smatrao da tužitelj nije dokazao da tužena nije podmirila troškove stanovanja, a budući da nije vodio nikakvu evidenciju niti tuženoj izdavao priznanice za uplate. Stranke su, naime, u odredbi čl. VI. Ugovora o najmu stana iz 2019. g. dogovorile da tužena troškove u vezi sa stanovanjem (režije: struju i vodu po očitanju i komunalije i čistoću u navedenim fiksnim iznosima) plaća po obračunu najmodavcu za protekli mjesec, a ne direktno po uplatnicama pružateljima usluga. Odabravši takav način uplate za režijske troškove stana tužitelj se stavio u poziciju da dostavom uplatnica za navedene mjesece ne bi ništa dokazao jer je on ionako za sve mjesece osobno uplatnicama plaćao navedne troškove, pa je tim više trebao bilježiti uplate uz potpis tužene, primati uplate preko računa ili na neki drugi način imati dokaz o uplatama tužene.

U odnosu na naknadu štete radi oštećenja zidova stana radi se o primjeni odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08,

125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, koja propisuje: tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Šteta je, prema definiciji iz odredbe čl. 1046. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Tužitelj je u svom iskazu kazao da je tužena ostavila stan onečišćen i u drugačijem stanju od onog stanja u kojem joj je bio predan. Zidovi da su bili prljavi u cijelom stanu radi čega je morao angažirati radnika za bojanje cijelog stana (oko 48 m²) te je platio bojanje.

Tužena je u svom iskazu kazala da su uselili u stan u kojem je bilo vlage koja se pojavljivala tijekom cijelog boravka u stanu i koju je sama stalno sanirala jer tužitelj to nije htio. Kada je napustila stan kazala je da je ostalo još malo mrlja od vlage jer je to teško iskorijeniti.

Supruga tužitelja svjedokinja P. izjavila je da su tužena i njen suprug stan ostavili grozno prljav, da su zidovi bili izudarani, "frižani" i prljavi pa da su se suprug i ona dogovorili da je neophodno bojanje stana.

Suprotno tome, svjedok I. kazao je sudu da su zidovi nakon njihovog izlaska iz stana bili uredni, da ih nisu obojili jer to nije bilo potrebno te je htio sudu napomenuti da su se cijelo vrijeme u stanu borili s vlagom u uglovima soba, što su morali stalno sanirati, a tužitelj da je bio potpuno pasivan te im je predlagao da drže otvorene prozore i nije htio niti pogledati o čemu se radi.

Svjedok M. R., koji je naveo da dugo poznaje tuženu i njenog

supruga, kazao je da im je pomagao i prilikom useljenje i prilikom iseljenja iz spornog stana, da je, kad su useljavali, primijetio crne fleke od vlage na nekim zidovima u stanu, a kad im je pomagao iseliti primijetio je da su fleke manje jer ih je u međuvremenu tužena sanirala i bojala, ali vlaga da se uvijek vraćala. Zidovi da nisu bili ni išarani ni oštećeni nego čak, radi tih manjih fleka, u boljem stanju nego kada su uselili. Useljenju i iseljenju tužene bila je prisutna i svjedokinja M. N. O. koja je sudu navela da je stan ostavljen čist i uredan, sa zidovima koji nisu bili ni oštećeni ni išarani nego čisti. Bilo joj je poznato da je u stanu bilo velikih problema s vlagom i da je tužena koristila razna sredstava pa tako i kiselinu da se riješi vlage. Svjedokinja B. nije imala saznanja o stanju zida nakon iseljenja tužene iz stana, a sestra tužene svjedokinja Č. kazala je da je tužena stan ostavila u urednom stanju s tim da ga je i obojila. Taj dio iskaza ove svjedokinje sud nije prihvatio jer to nisu tvrdili niti tužena i njen suprug. I ova svjedokinja sudu je potvrdila da je tužena imala velikih problema s vlagom u stanu.

S obzirom da tužitelj nije zabilježio ni fotografijama niti na bilo koji drugi način u kakvom su stanju bili zidovi stana iz kojeg je iselila tužena sa svojom obitelji te s obzirom da je stan imao konstantan problem pojave vlage na zidovima o čemu su sudu na jednak način govorili svi svjedoci kojima je sud poklonio vjeru, osim supruge tužitelja, sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao da je bojanje stana koje je obavljeno u studenom 2020. g., a prema priloženom računu t.d. D.S.G. T. d.o.o. T., u uzročno-posljedičnoj vezi s navodnim oštećenjima zidova u stanu za koja bi bila odgovorna tužena, jer se taj rad mogao poduzeti radi saniranja vlage u stanu. Osim toga, tužitelj nije dokazao ni da su zidovi u stanu nakon iseljenja tužene ostavljeni oštećeni, izgrebani ili prljavi.

Stoga je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio u cijelosti neosnovanim i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), jer je tužitelj u cijelosti izgubio spor pa ga je trebalo obvezati na naknadu parničnog troška tuženoj.

Tuženoj je, tako, trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 13. travnja, 4. srpnja i 26. listopada 2022. g. i 16. veljače 2023. g. po 75 bodova (ukupno 375 bodova) i zastupanja na ročištu od 13. listopada 2021. g. od 18,75 bodova.

Ukupan broj bodova od 393,75 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Tako dobiveni iznos od 5.906,25 kn predstavlja trošak kojem je bila izložena tužena i kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka izrađena u točki II. izreke ove presude.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tuženoj je trebalo priznati i zatraženu zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a,

tuženoj pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tuženoj nije priznat trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude jer je sud smatrao da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženoj nije priznat trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18) niti trošak sudske pristojbe presude jer taj trošak tužena neće biti pozvana podmiriti.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN broj 57/22 i 88/22) i Odluke

. broj

85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. V. E., a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 3. travnja 2023. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podniejti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi

nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).