REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5248/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj
stvari tužitelja NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO DR. ANDRIJA
ŠTAMPAR, Zagreb, Mirogojska cesta 16, OIB 33392005961, kojeg zastupaju
punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Terešak & Partneri d.o.o., Zagreb,
Kaptol 15, protiv tuženika PLATINUM d.o.o., Zagreb, Vidovčica 6, OIB 42089163334,
kojeg zastupa punomoćnik Slaven Vujović, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva 23,
radi isplate iznosa od 4.844,38 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1467/2019 od 15. listopada 2020.,

29. siječnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1467/2019 od 15. listopada 2020. u točki I.
izreke i dijelu točke II. izreke kojom je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnične
troškove u iznosu od 447,94 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
Povrv-1467/2019 od 15. listopada 2020. u dijelu točke II. izreke za iznos od 82,96
EUR i taj se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova
žalbenog postupka i to: tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 302,28
EUR i tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 132,72
EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu ukinut je platni nalog iz
rješenja o ovrsi javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba poslovni broj
Ovrv-2447/2019 od 10. travnja 2019. kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od

36.500,00 kn i trošak ovršnog postupka u iznosu od 937,25 kn, sve sa zakonskim
zateznim kamatama. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u
iznosu od 4.000,00 kn.

Poslovni broj: 47 Pž-5248/2022-2 2

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelj od tuženika potražuje
plaćanje naknade za provedenu kemijsku analizu proizvoda (čl. 17. st. 1. i 16.
Zakona o službenim kontrolama koje se provode sukladno propisima o hrani, hrani
za životinje, o zdravlju i dobrobiti životinja, „Narodne novine“ broj: 81/13, 14/14 i
56/15; dalje: Zakon o službenim kontrolama). Prvostupanjski je sud donio pobijanu
presudu na osnovi zaključka o tome da tužitelj nije dokazao visinu tražbine (čl. 221.a
Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,
114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu navodeći da je
prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 461.a ZPP-a, jer je uzeo u obzir
ispravu koju je tuženik dostavio na pripremnom ročištu održanom 23. lipnja 2020.,
kao i činjenice koje je tuženik iznio na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2020.
Na tom je ročištu sud zaključio prethodni postupak i time onemogućio tužitelja u
predlaganju novih dokaza. Tužitelj tvrdi da su tuženikovi navodi paušalni i usmjereni
na izbjegavanje ispunjenja preuzete obveze, jer je tužitelj obrazložio i dokumentirao
visinu tražbine, dok tuženik nije iznio činjenice kojima bi doveo u sumnju pravilnost
obračuna. Ponuda koju je tuženik dostavio nije mjerodavna, jer ne sadrži datum
izdavanja niti je dovela u sumnju cijene koje određuje tužiteljevo Upravno vijeće.
Protivi se i odluci o parničnim troškovima, zato što je prvostupanjski sud neosnovano
tuženiku priznao trošak zastupanja na ročištu 23. lipnja 2020. u punom iznosu od

1.000,00 kn umjesto u omjeru od 25% ili 50% tog iznosa, a ročište 8. srpnja 2020.
odgođeno je tuženikovom krivnjom. Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači
ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovarajući na žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda,
smatrajući da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu
odluku. Tužiteljeva je dokumentacija manjkava i nejasna pa samo na temelju nje nije
moguće utvrditi što je obračunato u spornim računima za navodne usluge. Tužitelj
nije pravovremeno predložio dokaze niti dostavio dokumentaciju kako bi se moglo
utvrditi koji su parametri obračunati i po kojoj cijeni, nego je dostavio samo djelomični
izvod cjenika. Tužitelj sam propušta postupati sukladno pravilima o teretu
dokazivanja i dostaviti dokaze, a tuženik je osporavanje istaknuo pravovremeno.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o parničnim
troškovima.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1.
ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti
na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8.,

9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je
ona pravilna i zakonita osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

6.1. Postavljajući okvire ispitivanja prvostupanjske presude, valja naglasiti da
je u predmetnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a), a
presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti
može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka

Poslovni broj: 47 Pž-5248/2022-2 3

iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne
primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Predmetnu presudu nije moguće
pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom se
naglašava da je ovaj postupak pokrenut prije 1. rujna 2019., što znači da se ne
primjenjuje izmijenjena odredba čl. 467. st. 1. ZPP-a (čl. 96. i 117. Zakona o
izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. godine).

7. Predmet spora je isplata naknade (trošak) s osnove kemijske analize
proizvoda (vina). Tuženik je uvozio vino iz Makedonije i Kosova, a granična sanitarna
inspekcija Ministarstva zdravstva provela je službenu kontrolu ispravnosti proizvoda i
tužitelju dostavila uzorke radi kemijske analize. Riječ je o službenoj kontroli
zdravstvene ispravnosti i higijene/sigurnosti hrane koja se provodila pri uvozu hrane,
koju obavlja sanitarna inspekcija na granici (čl. 6. i čl. 7. st. 1. t. d. Zakona o
službenim kontrolama). Radilo se o uvozu hrane (vino je prehrambeni proizvod
prema čl. 3. st. 1. Zakona o vinu objavljenog u „Narodnim novinama“ broj: 96/03,
25/09, 22/11, 55/11, 82/13 i 14/14) iz trećih zemalja koja nisu članice Europske unije i
tuženik je obveznik plaćanja troška analize tužitelju kao laboratoriju koji je analizu
proveo, bez obzira na rezultate. Naime, odredbom čl. 17. st. 16. Zakona o službenim
kontrolama propisano je da troškove uzorkovanja, dostave i analize u svrhu
službenih kontrola pri uvozu iz trećih zemalja, bez obzira na rezultate snosi stranka
izravnim plaćanjem laboratoriju koji je proveo analizu na temelju izdanog računa.

8. Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu
tužbenog zahtjeva. Za taj zaključak, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj
sud utvrđuje da je prvostupanjski sud iznio valjane razloge i da on proizlazi iz
rezultata izvedenih dokaza.

9. Dakle, tužitelj je tuženiku ispostavio račune za troškove analize raznih vrsta
vina. Tuženik je osporio tužiteljevu tražbinu, kako njenu osnovanost tako i visinu. On
je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi izričito istaknuo da tužitelj nije dokazao način
obračuna i visinu potraživanja te da nije vidljivo na koji je način obračunao visinu i na
što se ona točno odnosi. Po primitku tuženikovog prigovora, tužitelj je podneskom od

18. listopada 2019. obrazložio tužbeni zahtjev navodeći da se dugovanje odnosi na
izvršene kemijske analize proizvoda (vina) i pritom dostavio dokumentaciju: ispitne
izvještaje i rezultate ispitivanja za provedene kemijske analize zdravstvene
ispravnosti i kvalitete vina, ukupno 10 analiza. Po toj je osnovi tužitelj ispostavio
tuženiku 10 računa u razdoblju od ožujka do prosinca 2018. u iznosima od po

3.450,00 kn uvećano za PDV (7 računa), iznos od 3.150,00 kn uvećano za PDV (1
račun) te iznos od 950,00 kn (2 računa). Tuženik je ustrajao kod osporavanja visine
tužbenog zahtjeva. Potom je održano prvo pripremno ročište 23. lipnja 2020. na
kojem je tužitelj izjavio da ustraje kod tužbe i podneska, a u odnosu na tuženikov
zaprimljeni podnesak zatražio je očitovanje koje je dostavio idući dan, uz svoju
Odluku od 20. prosinca 2017. o donošenju cjenika usluga s primjenom od 1. siječnja

2018. te dio njegovog Cjenika. Na drugom pripremnom ročištu održanom 8. srpnja

2020. tuženik je ustrajao kod osporavanja visine tužbenog zahtjeva i prethodni
postupak je tada zaključen.

Poslovni broj: 47 Pž-5248/2022-2 4

9.1. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je
prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog
zahtjeva. Naime, samo iz računima priležećih isprava (ispitni izvještaji i rezultati
ispitivanja) ne može se sa sigurnošću utvrditi osnovanost tužiteljevih navoda o visini
tuženikovog duga. Ispitni izvještaji sadrže opće podatke o nazivu i vrsti uzorka,
uvozniku, špediteru, korisniku, proizvođaču, zemlji podrijetla, carinskoj ispostavi,
uzorkovatelju, opisom uzorka i izjavu o sukladnosti. Rezultati ispitivanja po
određenim analitičkim brojevima sadrže naziv analize, metodu, tehniku ispitivanja,
datum kad je analiza započeta, kada je završena i rekapitulaciju troškova u kojoj je
naznačeno kome se račun ispostavlja. Kad se usporede podaci iz tih isprava s
dostavljenim dijelom tužiteljevog cjenika, ne može se ispitati niti utvrditi osporavana
visina, budući da niti je cjenik cjelovit niti sadrži cijene za analize sadržane u
rezultatima ispitivanja. Pritom je prvostupanjski sud detaljno obrazložio i to da je
tužitelj dostavio stranice 32. – 34. od ukupno 60 stranica cjenika, što je nedovoljno da
bi se time utvrdila cijena svih fakturiranih usluga. Osim toga, na strani 34.
specificirane su usluge kemijskih ispitivanja predmeta opće uporabe koje se ne
odnose na sporno uzorkovanje vina. S obzirom na to da tužitelj nije dostavio cjeloviti
cjenik, nije pravovremeno predložio daljnje dokaze niti prije svega obrazložio način
izračuna usluge, ovaj sud prihvaća iznijeti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj
nije dokazao visinu tuženikovog duga (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

10. U odnosu na tužiteljevo u žalbi pozivanje na primjenu odredbe čl. 461.a
ZPP-a (u sadržaju koji se primjenjuje u ovoj parnici s obzirom na pokretanje ovog
postupka, bez izmjena i dopuna objavljenih u „Narodnim novinama“ broj 70/19, čl.

93.), ističe se sljedeće. Stranke su mogle na pripremnom ročištu iznositi nove
činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti,
odnosno predložiti ranije; nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele,
odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno st. 3., sud neće uzeti u obzir (st.

4.). Tužitelj nije postupio na propisani način, jer u podnesku kojim se očitovao na
tuženikov prigovor nije dokazao visinu tražbine niti je to učinio na pripremnom ročištu
niti je tužitelj dokazao da bez njegove krivnje nije mogao ranije obrazlagati i dokazati
visinu zahtjeva. Prvostupanjski sud tužitelja ničim nije onemogućio u dokazivanju
visine tužbenog zahtjeva pa ni time što je nakon dva pripremna ročišta zaključio
prethodni postupak, jer je to sukladno odredbi čl. 291. ZPP-a. Neosnovano tužitelj
ističe i to da je prvostupanjski sud utemeljio odluku na činjenicama i dokazima koje je
tuženik dostavio protivno citiranoj zakonskoj odredbi iz čl. 461.a ZPP-a, jer je tuženik
pravovremeno osporio tužbeni zahtjev, izričito i pravilnost tužiteljevog obračuna duga
i visinu izračuna. Prvostupanjski sud nije utemeljio odluku niti na ispravi koju je
tuženik naknadno dostavio. Tužitelj je njegovo zakašnjelo postupanje pokušao
opravdati navodnim propustom prvostupanjskog suda, kojeg ovaj sud ne nalazi.

11. Slijedom svega navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud, u izostanku
dokaza koji bi potkrijepili tužiteljeve tvrdnje o visini tuženikovog duga, zaključio da on
nije dokazao zahtjev kojeg u ovoj parnici želi ostvariti. Slijedom toga, ovaj sud je
pobijanu presudu u točki I. izreke potvrdio i žalbu odbio (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

12. U odnosu na parnične troškove, tužitelj u žalbi djelomično osnovano
prigovara dosuđenom iznosu. Prvostupanjski sud je tuženiku dosudio trošak

Poslovni broj: 47 Pž-5248/2022-2 5

zastupanja na ročištu od 23. lipnja 2020. u iznosu od 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9.1.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj
142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), iako se tada nije raspravljalo o glavnoj
stvari niti izvodili dokazi; tuženik je ustrajao kod prigovora i predao ispravu pa je zbog
tužiteljevog očitovanja na tu ispravu ročište odgođeno. Za zastupanje na tom ročištu
tuženiku pripada iznos od 500,00 kn primjenom Tbr. 9.2. OT, uvećano za PDV u
iznosu od ukupno 625,00 kn, umjesto neosnovano mu dosuđenog iznosa od

1.250,00 kn, što znači da mu je dosuđen iznos od 625,00 kn više nego što mu
pripada, odnosno iznos od 82,96 EUR. Međutim, dosuđenom trošku tuženikovog
zastupanja na ročištu 8. srpnja 2020. u iznosu od 1.000,00 kn tužitelj se neosnovano
protivi, jer je trošak suđen pravilnom primjenom Tbr. 9.1. OT. Iz tih je razloga
pobijana presuda u odluci o parničnim troškovima preinačena za iznos od 625,00 kn /
82,96 EUR odbijanjem tog tuženikovog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a), dok je za preostali
iznos od 3.375,00 kn / 447,94 EUR parničnih troškova ona potvrđena (čl. 368. st. 1.
ZPP-a).

13. Stranke nemaju pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Tužitelj to
pravo nema, jer on nije uspio s pravnim lijekom u odnosu na glavnu stvar, osim tek u
dijelu odluke o parničnim troškovima. Tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora
na tužiteljevu žalbu također nije osnovan, iz razloga što nije riječ o potrebnom trošku
za vođenje ove parnice koji bi trebala snositi suprotna strana u sporu (čl. 155. st. 1. i
čl. 166. st. 1. ZPP-a).

14. Novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani su samo u valuti EUR na
temelju čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), primjenom fiksnog tečaja konverzije
(7,53450).

Zagreb, 29. siječnja 2024.

Sudac Kristina Saganić

Broj zapisa: 9-30862-b5f5e

Kontrolni broj: 07df6-1c738-a54a2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Kristina Saganić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.