Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: 24 P-236/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sutkinji Željki Matijević, u pravnoj stvari tužitelja TIFON d.o.o., Zagreb, Zadarska ulica 80, OIB: 77607495225, MBS: 080259504, kojeg zastupa punomoćnik Igor Savić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Savić & Ines Savić, Zagreb, Ulica Bele Čikoša 5, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Osijek, Županijska ulica 4, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. veljače 2023. u nazočnosti stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 31. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj TIFON d.o.o., Zagreb, Zadarska ulica 80, OIB: 77607495225 stekao valjani pravni osnov zahtijevati i ishoditi uknjižbu brisanja tereta prava zaloga uknjiženog na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku pod brojem: Z- 12359/09 i rješenja Općinskog suda u Osijeku od 11. prosinca 2009. br. II OVR- 3565/09-2 radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 321.842,42 eura[1] (slovima: tristo dvadeset jedna tisuća osamsto četrdeset dva eura i četrdeset dva centa) / 2.424.921,75 kn (slovima: dva miliona četiristo dvadeset četiri tisuće devetsto dvadeset jedna kuna i sedamdeset pet lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa po ovršnim ispravama pa do isplate te troškova postupka u iznosu od 3.217,20 eura (slovima: tri tisuće dvjesto sedamnaest eura i dvadeset centi) / 24.240,00 kn (slovima: dvadeset četiri tisuće dvjesto četrdeset kuna) za korist Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Osijek u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku na nekretnini označenoj kao: zk.č.br. 6725 k.o. Osijek, Vukovarska cesta 49 ukupne površine 1331 m2, od čega ekonomsko dvorište površine 836 m2, benzinska postaja površine 495 m2, sve upisano u zk.ul.br. 822 k.o. Osijek, a što je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Osijek, dužna trpjeti.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka, u iznosu od 24.801,76 eura (slovima: dvadeset četiri tisuće osamsto jedan euro i sedamdeset šest centi) / 186.868,86 kuna (slovima: sto osamdeset šest tisuća osamsto šezdeset osam kuna i osamdeset šest lipa), uvećane za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se prije podnošenja ove tužbe sukladno čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi brisanja založnog prava na zk.č.br. 6725 k.o. Osijek u vlasništvu tužitelja, ali da u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nije donesena odluka o zahtjevu, pa su stoga ispunjeni zakonski uvjeti za podnošenje ove tužbu protiv tuženika sukladno odredbama čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku.

2. Navodi da je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine upisane na zk. č. br. 6725 k. o. Osijek, Vukovarska cesta 49, ukupne površine 1331 m2, od čega ekonomsko dvorište površine 836 m2, benzinska postaja površine 495 m2, sve upisano u zk. ul. br. 822 k. o. Osijek na kojoj je, pod brojem: Z-12359/09, 15. prosinca 2009. na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku od 11. prosinca 2009. br. II OVR-3565/09-2 neosnovano uknjiženo založno pravo radi osiguranja novčane tražbine protiv bivšeg vlasnika predmetne nekretnine GARCOS d.o.o. u iznosu od 2.424.921,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa po ovršnim ispravama pa do isplate te troškova postupka u iznosu od 24.240,00 kn za korist Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Osijek. 3. Naime, tužitelj je predmetnu nekretninu stekao u svojstvu kupca na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. svibnja 2007. sklopljenog sa prodavateljem GARCOS d.o.o., Osijek, Raška 10, koji je ovjerio javni bilježnik Lidija Perić u Osijeku 28. svibnja 2007. pod brojem: OV-15478/07 i Tabularne izjave od 14. studenog 2007. koju je također ovjerio javni bilježnik Lidija Perić 15. studenog 2007. pod brojem: OV- 36365/07, dakle prije uknjižbe založnog prava provedenog u zemljišnoj knjizi pod

4. Nadalje tužitelj navodi da je 9. travnja 2010. podnio prvi prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini koji je pravomoćno odbijen, jer je utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini 14. siječnja 2010. zabilježeno rješenje o ovrsi br. II-Ovr- 31/10, stoga je tužitelj 28. listopada 2010. podnio drugi prijedlog za uknjižbu prava vlasništva kojemu je udovoljeno te je od 28. listopada 2010. tužitelj upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku posl.br. Z-9924/10.

5. Tužitelj je 27. listopada 2021. podnio zahtjev za ishođenje brisovnog očitovanja Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Osijek kako bi se izvršilo brisanje navedenog založnog prava neosnovano upisanog kao teret na nekretnini bivšeg vlasnika GARCOS d.o.o., ali je Republika Hrvatska, Ministarstvo financija obavijestila tužitelja da zahtjevu nije moguće udovoljiti jer dug GARCOS d.o.o. radi kojeg je zasnovano založno pravo s pripadajućim kamatama još uvijek nije izmiren.

6. Iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Ispostave Osijek od 2. studenog 2010., navodi tužitelj, jasno je razvidno da je javni bilježnik na temelju odredbe čl. 15. toč. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina dostavio tuženiku predmetni Ugovor o kupoprodaji od 23. svibnja 2007. kojim je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od GARCOS d.o.o., u zakonskom roku, što znači da je tuženik još 2007. godine zaprimio predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine i znao da vlasnik predmetne nekretnine od dana sklapanja predmetnog Ugovora više nije društvo GARCOS d.o.o. već upravo tužitelj. Smatra da je tuženik znao, odnosno mogao znati da predmetna nekretnina nije vlasništvo GARCOS d.o.o. Osijek pa da nije bio pošten stjecatelj založnog prava, odnosno da nije postupio u dobroj vjeri u smislu čl.122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u svezi s čl. 318. istog Zakona. Stoga smatra da tuženik ne uživa zaštitu iz čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a u svezi s čl. 318. istog Zakona. Dakle, tužitelj smatra neosnovanim upisano založno pravo pod brojem: Z-12359/09 na nekretnini u vlasništvu tužitelja te predlaže da sud utvrdi da je tužitelj stekao valjani pravni osnov zahtijevati i ishoditi uknjižbu brisanja prava zaloga uknjiženog na predmetnoj nekretnini.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ne osporava da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine kao niti da je na predmetnoj nekretnini rješenjem Općinskog suda u Osijeku upisano založno pravo radi osiguranja tražbine Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Osijek prema ranijem vlasniku nekretnine GARCOS d.o.o. Osijek u iznosu od 2.424.921,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ističe da se vlasništvo na nekretnini, na temelju pravnog posla, stječe uknjižbom u zemljišne knjige. Prema tome, upis u zemljišne knjige je način stjecanja nekretnina. Tužitelj nije u trenutku upisa založnog prava na predmetnoj nekretnini bio uknjižen kao vlasnik u zemljišnim knjigama. Stjecatelj pravo vlasništva na nekretnini temeljem pravnog posla stječe danom podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama ukoliko istom bude udovoljeno. Sukladno navedenom, tužitelj u potpunosti neutemeljeno tvrdi da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao zaključenjem Ugovora o kupoprodaji nekretnine 23. svibnja 2007. s ranijim vlasnikom GARCOS d.o.o. Osijek te da je tuženik u trenutku podnošenja prijedloga radi zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini Općinskom sudu u Osijeku 11. prosinca 2009. mogao znati da GARCOS d.o.o. Osijek više nije vlasnik nekretnine s obzirom da je javni bilježnik Lidija Perić sukladno odredbama Zakona o porezu na promet nekretninama Ugovor bila obvezna dostaviti tuženiku. Tužitelj je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao 28. listopada 2010., odnosno s danom kada je zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Osijeku podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva, a kojem prijedlogu je udovoljeno. Tvrdnja tužitelja kako je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju pravnog posla je neosnovana, jer na temelju Ugovora o kupoprodaji kupac stječe samo pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, a kako navedena zakonska odredba propisuje da se vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu, tužitelj vlasništvo može steći na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora tek nakon što se uknjiži u zemljišne knjige. Dakle, tužitelj u vrijeme kada je tuženik 11. prosinca 2009. Općinskom sudu u Osijeku podnio prijedlog radi zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini s ciljem osiguranja svoje tražbine koju ima prema ranijem vlasniku GARCOS d.o.o nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer je kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bila upisana tvrtka GARCOS d.o.o. Tuženik je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga podnio prijedlog radi uknjižbe založnog prava na predmetnoj nekretnini te je Općinski sud u Osijeku osnovano i na zakonu utemeljeno upisao založno pravo radi osiguranja tražbine tuženika. Sukladno navedenom, tuženik predlaže sudu da tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim te da naloži tužitelju platiti tuženiku prouzročeni parnični trošak. 8. U podnesku od 21. studenog 2022. tuženik tvrdi da javni bilježnik Lidija Perić nije predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine dostavila nadležnoj Poreznoj upravi, a što proizlazi iz činjenice kako je upravo sam tužitelj predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine dostavio Poreznoj upravi, Područnom uredu Osijek uz prijavu poreza na promet nekretninama i to tek 15. studenog 2010. Na temelju navedene prijave je 3. prosinca 2010. Porezna uprava, Područni ured Osijek donijela porezno rješenje kojim je tužitelju razrezan porez na promet nekretninama.

9. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, smatra tuženik, iz navedenog proizlazi da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine nadležnoj Poreznoj upravi dostavio sam tužitelj, a ne javni bilježnik kod kojeg je isti ovjeren i to tek 15. studenog 2010., odnosno nakon što je tuženik podnio prijedlog za upis založnog prava na nekretnini koja je tada bila u vlasništvu GARCOS d.o.o. Osijek. Nadalje, da tužitelj u vrijeme kada je tuženik 1. prosinca 2009. Općinskom sudu u Osijeku podnio prijedlog radi zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini s ciljem osiguranja svoje tražbine koju ima prema ranijem vlasniku GARCOS d.o.o nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini te je kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bila upisana tvrtka Garcos d.o.o. proizlazi i iz presude Općinskog suda u Osijeku broj P-2022/2010 od 14. srpnja 2011. kojom presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Tifon d.o.o. Zagreb radi proglašenja nedopuštenim postupka osiguranja radi zasnivanja založnog prava na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 822, k.o. Osijek, k.č.br. 6725 temeljem rješenja Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-3565/09, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3425/2011-2 od 5. rujna 2013.

10. Tuženik smatra da je citiranim odlukama utvrđeno upravo ono što tuženik ističe i tijekom ovog postupka, a to je činjenica da u vrijeme podnošenja prijedloga za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini tužitelj nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik te isti nije sukladno odredbi čl. 120. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine u vrijeme provođenja ovršnog postupka, već je vlasništvo stekao tek naknadno 28. listopada 2010. Kada je provedena uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Sukladno navedenom, tuženik je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga podnio prijedlog radi uknjižbe založnog prava na predmetnoj nekretnini te je Općinski sud u Osijeku osnovano i na zakonu utemeljeno upisao založno pravo radi osiguranja tražbine tuženika.

11. U podnesku od 22. studenog 2022., tužitelj navodi da se tuženik neosnovano poziva na čl. 119. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima te na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige iz razloga što je kod tuženika u vrijeme uknjižbe založnog prava na predmetnoj nekretnini dokazano izostala dobra vjera propisana čl. 122. Zakona o vlasništvu i stvarnim pravima, stoga tuženik ne uživa zaštitu glede stjecanja založnog prava prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Obzirom na činjenicu da je tužitelj u tužbi jasno istaknuo činjenice koje potvrđuju da je tuženik znao i mogao znati da založni dužnik GARCOS d.o.o. nije bio vlasnik nekretnine u vrijeme uknjižbe založnog prava, već da je izvanknjižni vlasnik iste bio upravo tužitelj, razvidno je da tuženik netočno ističe da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige te da je u dobroj vjeri upisao založno pravo na predmetnoj nekretnini.

12. Tužitelj ističe da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik koji dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari može uspješno štititi svoje pravo na nekretnini kada u postupku dokaže da je stjecatelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Smatra da je razvidno da se tužitelj u vrijeme uknjižbe založnog prava tuženika imao smatrati vlasnikom nekretnine unatoč činjenici što njegovo pravo nije bilo uknjiženo u zemljišne knjige. Tuženik je dopisom od dana 2. studenog 2010. pisano potvrdio tužitelju da mu je javni bilježnik Lidija Perić dostavila Ugovor o kupoprodaji te da je s osnove istog Ugovora nadležno porezno tijelo tuženika obračunalo tužitelju kao poreznom obvezniku porez na promet nekretnina. Stoga tuženik nije postupao u dobroj vjeri iz razloga što je znao i svakako mogao znati da ono što je upisano u zemljišnu knjigu nije potpuno i istinito. Dakle, stjecatelj je postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je podnio sudu prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati, da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Navedeno potvrđuje i pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio u odlukama broj: Rev 1523/17-2, Rev 1447/18-2 od 17. srpnja 2018., Rev 1816/16-3 od 11. srpnja 2018., Rev 602/14 od 20.3.2018., Rev 1384/16-3 od 22. siječnja 2019. i dr.

13. Na raspravi održanoj 12. siječnja 2023. punomoćnik tužitelja predlaže provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka. Punomoćnik tuženika se protivi tom dokaznom prijedlogu navodeći da se radi o proteku vremena od 15 godina te da javni bilježnik sukladno Zakonu o javnom bilježništvu nije u obvezi za toliki vremenski period čuvati svoju poslovnu dokumentaciju koja se ovdje odnosi na ovjere ugovora, već je prema Zakonu o javnom bilježništvu isti navedenu dokumentaciju dužan čuvati tri godine od dana kada je pravna radnja pred javnim bilježnikom poduzeta, slijedom čega smatra da saslušanjem javnog bilježnika neće biti utvrđene okolnosti na koje tužitelj predlaže da se isti sasluša.

14. Sud je potom donio rješenje kojim je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da zatraži od javnog bilježnika Lidije Perić očitovanje o dostavi Ugovora o kupoprodaji od 23. svibnja 2007. kao i podatak od Porezne uprave, Područnog ureda Osijek o zaprimanju istog Ugovora.

15. U podnesku od 19. siječnja 2023., Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Osijek, Ispostava Osijek, obavijestila je sud da nije u mogućnosti dostaviti podatke o zaprimanju predmetnog ugovora budući da je protekom roka čuvanja predmet izlučen iz arhivske građe sukladno odredbama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima.

16. Javni bilježnik Lidija Perić se podneskom od 27. siječnja 2023. očitovala da je 28. svibnja 2007. u njenom javnobilježničkom uredu pod poslovnim brojem Ov- 15478/2007 izvršena ovjera potpisa GARCOS d.o.o., zastupano po direktoru Marijanu Garcu, na ispravi Ugovor o kupoprodaji nekretnina, a što je utvrđeno uvidom u Upisnik o ovjerama i potvrdama (OV). Navodi da je bila obvezna, kao javni bilježnik koji ovjerovljuje potpise na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine na temelju odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina važećim na dan ovjere ugovora, jedan primjerak isprave dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nalazi nekretnina u roku od 15 dana po isteku mjeseca u kojem je ovjerovljen potpis na ispravi, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena. Tvrdi da je izvršila dostavu navedenog Ugovora nadležnoj Poreznoj upravi u navedenom roku. Dodaje da ne može dostaviti Dostavnu knjigu, budući da je, nakon isteka zakonom propisanog roka za čuvanje od pet godina, knjiga poništena.

17. Na raspravi održanoj 22. veljače 2023. punomoćnik tužitelja navodi da je iz dopisa javne bilježnice Lidije Perić od 21. siječnja 2023. razvidno da je ista dostavila predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina tuženiku još tijekom 2007. godine iz čega proizlazi da je tuženik znao prije uknjižbe spornog založnog prava da je predmetna nekretnina prodana tužitelju i nije bila više u vlasništvu trgovačkog društva GARCOS d.o.o. Punomoćnik tuženika u odnosu na dopis javnog bilježnika Lidije Perić od 25. siječnja 2023. ističe da javni bilježnik nije materijalnim dokazima potvrdio da je dostavio predmetni kupoprodajni ugovor nadležnoj Poreznoj upravi, već iz predmetnog dopisa proizlazi kako se javna bilježnica očituje općenito o zakonskoj obvezi koju je javni bilježnik imao prema odredbama Zakona o porezu na promet nekretninama, međutim da smatra da se nakon proteka od 15 godina javni bilježnik ne sjeća konkretno ovog pojedinačnog predmeta i činjenice da je u istom dostavila kupoprodajni ugovor Poreznoj upravi. Iz prijave poreza na promet nekretnina od 15. studenog 2010. vidljivo je kako je upravo tužitelj dostavio kupoprodajni ugovor nadležnoj Poreznoj upravi u svrhu razrezivanja poreza na promet nekretninama, a nelogično je da bi Porezna uprava ukoliko ista 2007. godine zaprimila predmetni kupoprodajni ugovor od javnog bilježnika zatražila od tužitelja podnošenje ne samo prijave poreza na promet nekretninama već i dostavu kupoprodajnog ugovora i to protekom tri godine. Punomoćnica tuženika navodi da je tužitelj tužbom koju je pokrenuo pred Općinskim sudom u Osijeku u rujnu 2009. godine radi proglašenja upisa založnog prava na predmetnoj nekretnini nedopuštenim, a protiv tuženika Porezne uprave Područnog ureda Osijek, upravo sam učinio poznatim činjenicu da je kupoprodajnim ugovorom zaključenom s tvrtkom GARCOS d.o.o. 2007. godine kupio predmetnu nekretninu, a nakon kojeg postupka ga je upravo tuženik i pozvao na podnošenje prijave na porez na promet nekretninama. Tuženik ističe kako je upravo i u ovom postupku pred Općinskim sudom u Osijeku pravomoćnom presudom broj P- 2022/2010 od 14. srpnja 2011. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja upisa založnog prava na predmetnoj nekretnini nedopušten.

18. Punomoćnik tužitelja osporava navode tuženika koji se odnose na način prijave poreza na promet nekretnina u spornom vremenskom periodu budući je tadašnjim Zakonom o porezu na promet nekretnina stjecatelj nekretnina (tužitelj) bio dužan u roku od 30 dana od sklapanja ugovora prijaviti porez na promet nekretnina tuženiku te javni bilježnik nije imao ovlasti prijave poreza na promet nekretnina, već je javni bilježnik bio dužan u zakonskom roku dostaviti ugovor tuženiku radi evidencije a što je isti i učinio jer je navedena činjenica razvidna i iz dopisa tuženika od 2. studenog 2010. kao i iz dopisa javnog bilježnika od 25. siječnja 2023. te je upravo tuženik u navedenom dopisu utvrdio da je primio predmetni ugovor javnog bilježnika i pozvao tužitelja da prijavi porez na promet nekretnina što je tužitelj nakon primitka dopisa tuženika i učinio.

19. Sud je tom prilikom odbio dokazni prijedlog tužitelja da sud službenim putem zatraži od Hrvatske pošte da se očituje o dostavi Ugovora o kupoprodaji od 23. svibnja 2007. tuženiku te da dostavi knjigu pošte za navedeno razdoblje ili odgovarajući dokument o istome. Također je odbijen i dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Lidije Perić i njezinih radnika, budući da smatra da su odlučne činjenice dovoljno utvrđene da bi sud mogao donijeti odluku te imajući u vidu da je nastupio protek vremena, pa time postupajući sukladno odredbama članaka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP).

20. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Zahtjev za mirno rješenje spora (list 7-10), Izvadak iz zemljišnih knjiga (list 11-16), Rješenje Ovrv-3363/09-2 (list 17-18), Ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 19-26), Tabularna izjava (list 27-28), Rješenje Z-9924/10 (list 29), Zahtjev za ishođenje brisovnog očitovanja (list 30-31), Očitovanje Ministarstva financija (list 32), Dopis Ministarstva financija (list 33), Pregled akata Porezne uprave (list 42), Prijava porezna na promet nekretnina (list 43), Obračun na porez nekretnina (list 44-45), Dopis Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku (list 46), Presuda Gž-3425/2011-2 (list 47-50), Dopis Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku (list 51), Presuda P-2022/2010 (list 52-56), Rješenje Općinskog suda u Osijeku (list 58), Prigovor (list 60-61), Obavijest Ministarstva financija (list 104) i Dopis javnog bilježnika (list 105).

21. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

22. Među parničnim strankama nesporno je da je tužitelj kao kupac 23. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine sa prodavateljem GARCOS d.o.o., Osijek, Raška 10, za nekretninu upisanu na zk. č. br. 6725 k. o. Osijek, Vukovarska cesta 49, ukupne površine 1331 m2, od čega ekonomsko dvorište površine 836 m2, benzinska postaja površine 495 m2, sve upisano u zk. ul. br. 822 k. o. Osijek. Ugovor je nesporno ovjerio javni bilježnik Lidija Perić u Osijeku 28. svibnja 2007. pod brojem:

OV-15478/07 kao i Tabularnu izjavu od 14. studenog 2007. koju je također ovjerio javni bilježnik Lidija Perić 15. studenog 2007. pod brojem: OV-36365/07.

23. Nesporno je također da je tužitelj svoje vlasništvo na temelju ovog Ugovora u zemljišne knjige upisao tek 28. listopada 2010. na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku posl.br. Z-9924/10.

24. U međuvremenu, tuženik je radi osiguranja tražbine u iznosu od 2.424.921,75 kn i troškova postupka u iznosu od 24.240,00 kn upisao založno pravo na predmetnoj nekretnini na temelju rješenja Općinskog suda u Osijeku pod brojem: Z-12359/09 od 15. rujna 2009. i rješenja Općinskog suda u Osijeku od 11. prosinca 2009. br. II OVR- 3565/09-2.

25. Sporno je među strankama može li se tužitelja smatrati vlasnikom nekretnine u vrijeme upisa predmetnog založnog prava, unatoč činjenici što njegovo pravo nije bilo uknjiženo u zemljišne knjige, odnosno ima li tužitelj pravo kao predmnijevani vlasnik koji ima pravni temelj i istinit način stjecanja predmetne nekretnine štititi svoje pravo na nekretnini te je li tuženik bio nesavjestan i nepošten u vrijeme uknjižbe založnog prava na predmetnoj nekretnini.

26. Sukladno odredbi članka čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17), vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.

27. Prema odredbi čl. 122. st. 1. istog Zakona, smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema stavku 2. istog članka, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

28. Odredba čl. 318. istog Zakona propisuje da se na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige glede založnih prava na nekretninama (hipoteka), na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 122. do 125. ovoga Zakona, ako nisu suprotne pravnoj naravi tih prava.

29. Prema odredbi čl. 166. st. 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju. Stavak 4. istog članka propisuje da predmnjevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnjeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovoga članka; inače se na vlasničku tužbu predmnjevanoga vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnjevanoga vlasnika.

30. Uvidom u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Ispostave Osijek od 2. studenog 2010. KLASA: UP/1-410-20/2010-01/3076, Ur.broj: 513-07-14-05/10-002, razvidno je da tuženik poziva TIFON d.o.o. da, u roku od osam dana od primitka poziva, podnese Poreznoj upravi Prijavu poreza na promet nekretnina za predmetnu nekretninu, budući da je Porezna uprava sukladno odredbi čl. 17. st. 1. t. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina utvrdila da tužitelj nije podnio Prijavu u roku od 30 dana od sklapanja predmetnog Ugovora. Također, Porezna uprava navodi: "Ugovor je ovom tijelu dostavio javni bilježnik na temelju odredbi čl. 15. t. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina".

31. Dakle, tuženik sam navodi da je predmetni Ugovor primio od javnog bilježnika.

32. U dopisu ovom sudu od 27. siječnja 2023., javni bilježnik Lidija Perić navodi da je 28. svibnja 2007. u njenom javnobilježničkom uredu pod poslovnim brojem Ov- 15478/2007 izvršena ovjera potpisa GARCOS d.o.o., zastupano po direktoru Marijanu Garcu, na ispravi Ugovor o kupoprodaji nekretnina, a što je utvrđeno uvidom u Upisnik o ovjerama i potvrdama (OV). Navodi da je bila obvezna, kao javni bilježnik koji ovjerovljuje potpise na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine na temelju odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina važećim na dan ovjere ugovora, jedan primjerak isprave dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nalazi nekretnina u roku od 15 dana po isteku mjeseca u kojem je ovjerovljen potpis na ispravi, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena. Tvrdi da je izvršila dostavu navedenog Ugovora nadležnoj Poreznoj upravi u navedenom roku.

33. S obzirom na pisanu izjavu samog tuženika, sud nema razloga ne pokloniti vjeru izjavi javnog bilježnika Lidije Perić da je Ugovor dostavila u zakonom predviđenom roku, pa time prije upisa založnog prava tuženika na predmetnoj nekretnini.

34. Stoga proizlazi da tuženik znao odnosno mogao i trebao znati za izvršeni promet nekretnina, pa prema tome, nije postupao u dobroj vjeri u smislu odredbe članaka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/2001, 100/04, 107/07 i 152/08).

35. Kao što tužitelj napominje, na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 22. veljače 2018. zauzeto pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik koji dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari može uspješno štititi svoje pravo na nekretnini kada u postupku dokaže da je stjecatelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

36. Dakle, zaštitu svog povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je pravni standard koji u konkretnom slučaju podrazumijeva neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. Stjecatelj je postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je podnio sudu prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja (tako i Vrhovni sud u presudama broj: Rev-1523/2017-2 od 18. lipnja 2019., Rev 1447/18-2 od 17. srpnja 2018., Rev 1816/16-3 od 11. srpnja 2018., Rev 602/14 od 20. ožujka 2018., Rev 1384/16-3 od 22. siječnja 2019. i dr).

37. Stoga budući da stjecatelj, ovdje tuženik, nije postupao u dobroj vjeri, njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. izreke presude. Odluku o kamatama sud je donio u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

38. Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., 154. st. 1., 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu OT).

39. Sud je tužitelju priznao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 24.801,76 eura, odnosno tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 4.827,63 eura (Tbr. 7. t. 1. OT) podneska od 21. studenog 2022. u iznosu od 4.827,63 eura i trošak zastupanja na ročištu od 12. siječnja 2023. i 22. veljače 2023., za svako u iznosu od 4.827,63 eura (Tbr. 9. t. 1. OT), uz pripadajući PDV (Tbr. 42. OT) te trošak sudske pristojbe u iznosu od 663,61 eura u skladu s Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi, Tar. br. 1. (Narodne novine, broj 53/19 i 92/21) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18). Sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o njima sud odlučuje na zahtjev stranke. Stoga tužitelju pripada pravo i na zateznu kamatu na trošak parničnog postupka od dana donošenja presude do isplate u skladu pa je sud odlučio kao u točki II. izreke.

40. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku 31. ožujka 2023.

Zapisničar

Sutkinja

Gordana Harc

Željka Matijević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije.

Broj zapisa: 9-30857-05c18

Kontrolni broj: 07e01-e201b-0ce48

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽELJKA MATIJEVIĆ, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.