Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 10 P-133/2022-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, na prijedlog sudske savjetnice Ive Begonja Vuković, u pravnoj stvari tužitelja GRAD P., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u O.1 , protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zadru, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 3. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice županijskog državnog odvjetnika S. B., te nakon objave presude 31. ožujka 2023. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici REPUBLICI HRVATSKOJ, OIB: …, da tužitelju GRADU P., P., OIB: …, isplati iznos od 33.482,61 EUR/ 252.274,73 kuna[1] sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena kako slijedi:

- na iznos od 3.126,43 EUR (23.556,09 kuna) od 1. svibnja 2017.,

- na iznos od 2.574,43 EUR (19.397,00 kuna) od 2. rujna 2017.,

- na iznos od 1.089,76 EUR (8.210,76 kuna) od 16. veljače 2018.,

- na iznos od 3.282,30 EUR (24.730,48 kuna) od 1. svibnja 2018.,

- na iznos od 2.645,98 EUR (20.026,53 kuna) od 2. rujna 2018.,

- na iznos od 1.089,76 EUR (8.210,76 kuna) od 16. veljače 2019.,

- na iznos od 3.215,95 EUR (24.230,56 kuna) od 1. svibnja 2019.,

- na iznos od 2.554,09 EUR (19.243,82 kuna) od 2. rujna 2019.

- na iznos od 1.089,76 EUR (8.210,76 kuna) od 16. veljače 2020.,

- na iznos od 3.344,65 EUR (25.166,77 kuna) od 1. svibnja 2020.,

- na iznos od 4,46 EUR (35,50 kuna) od 1. svibnja 2020.,

- na iznos od 0,09 EUR (0,63 kuna) od 2. rujna 2020.,

- na iznos od 2.361,96 EUR (8.210,13 kuna) od 2. rujna 2020.,

- na iznos od 0,09 EUR (0,63 kuna) od dana 16. veljače 2021.,

- na iznos od 1.089,67 EUR (8.210,76 kuna) od 16. veljače 2021.,

- na iznos od 0,09 EUR (0,68 kuna) od 1. svibnja 2021.,

- na iznos od 3.356,46 EUR (25.289,25 kuna) od 1. svibnja 2021.,

- na iznos od 0,09 EUR (0,68 kuna) od 2. rujna 2021.,

- na iznos od 2.656,50 EUR (20.95,40 kuna) od 2. rujna 2021.

- na iznos od 0,09 EUR (0,68 kuna) od 16. veljače 2022.,

sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. U preostalom dijelu za iznos od 1.089,76 EUR (8.210,76 kuna) sa zateznim kamatama od 16. veljače 2017., kao i u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu koja bi na priznati iznos glavnice iz točke I. ove presude tekla po većoj stopi od dosuđene; tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju iznos od 5.908,51 EUR / 44.517,67 kuna na ime troškova postupka sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u preostalom iznosu od 2.565,20 EUR / 19.327,50 kuna sa zateznom kamatom, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. srpnja 2022. podnio tužbu ovom sudu u kojoj navodi da su Republika Hrvatska i A. C. I. C. d.d., 5. listopada 2007. zaključili Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Š. (dalje: Ugovor). U čl. 2. ovog Ugovora stranke da su ugovorile granicu kopnenog dijela luka posebne namjene, ukupne površine 14.020 m² i granicu morskog dijela luke posebne namjene, ukupne površine 21.169 m². U čl. 3. stranke da su ugovorile trajanje koncesije do 31. prosinca 2030. godine, a u čl. 7. stranke da su ugovorile da je ovlaštenik koncesije dužan plaćati davatelju koncesije fiksni i varijabilni dio. Fiksni, odnosno stalni dio da se sastoji od 0,70 kuna po metru četvornom zauzete površine, što iznosi 24.632,30 kuna godišnje, a promjenjivi dio da se sastoji u iznosu naknade od 2,5% ukupnog prihoda Luka u protekloj godini. U čl. 8.2. Ugovora da je propisano da se koncesija uplaćuje u korist računa zajedničkog prihoda državnog, županijskog i gradskog/općinskog proračuna. Navedena luka da se nalazi unutar priznatih teritorijalnih granica Grada P.. Međutim, sve od dana zaključivanja navedenog Ugovora koncesijska naknada da se uplaćivala u korist Općine K. umjesto Grada P.. Grad P. da nitko nije izvijestio o postojanju navedenog Ugovora tako da Grad P. sve do pred podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora uopće nije znao da se koncesijska naknada isplaćuje Općini K.. Čl. 13. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama da je propisano da se jedna trećina ugovorenog iznosa naknade za koncesiju uplaćuje u korist državnog proračuna, druga trećina u korist proračuna županije, a treća trećina u korist proračuna grada ili općine. U konkretnom slučaju sredstva po osnovi koncesije ovlaštenik koncesije da je isplaćivao u korist državnog proračuna, a nakon toga umjesto tužitelju ta sredstva da su isplaćivana u korist Općine K.. Prije pokretanja ovog postupka tužitelj da se obratio tuženici sa zahtjevom radi mirnog rješenja spora, a povodom kojeg je Županijsko državno odvjetništvo uputilo predmet Ministarstvu (dalje: Ministarstvo). Ovo Ministarstvo da je radi rješavanja nastalog spora pozvalo Grad P. i Općinu K. na sastanak dana 15. ožujka 2022., a sudionicima ovog sastanka dopisom od 31. ožujka 2022. da je dostavljen zapisnik. Sukladno održanom sastanku tužitelj da je Ministarstvu i Općini K. putem elektroničke pošte od 20. ožujka 2022. dostavio dopis tužitelja od 19. ožujka 2022. zajedno sa obračunom cjelokupnog potraživanja, a kako na isti tužitelju nije odgovoreno ni od koga tužitelj ovom tužbom od tuženice potražuje jednu trećinu iznosa naknade koja je prema Pregledu uplata i dugovanja iz Registra koncesija uplaćena s osnove ove koncesije Općini K.. U prilog svojih navoda tužitelj je dostavio Pregled uplata i dugovanja iz Registra koncesija, zahtjev za mirno rješenje spora sa dokazom o slanju, podnesak Grada P. od 10. prosinca 2021. sa dokazom o slanju, dopis ODO-a u Zadru od 15. prosinca 2021., dopis Ministarstva od 8. ožujka 2022., zapisnik sa sastanka održanog 15. ožujka 2022., dopis Ministarstva od 31. ožujka 2022., Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene - luka nautičkog turizma Š. od 5. listopada 2007., e- mail korespondenciju punomoćnika tužitelja sa Ministarstvom i načelnikom Općine K., dopis tužitelja Ministarstvu i Općini K. od 19. ožujka 2022. te obračun zateznih kamata. U nastavku postupka predložio je saslušati zakonskog zastupnika tužitelja te pročelnika Upravnog odjela za financije D. Š. kao i provesti knjigovodstveno- financijsko vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženica se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti u prvom redu ističući prigovor zastare dijela predmetnog potraživanja navodeći da se tužitelj obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora 15. prosinca 2021., a da se tužbeni zahtjev za isplatu odnosi na razdoblje od 15. veljače 2017. do 15. veljače 2022. Nadalje, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije budući je u nesporno sklopljenom Ugovoru od dana 5. listopada 2007. u čl. 8.2. ugovoreno da se naknada za koncesiju uplaćuje u korist računa zajedničkog prihoda državnog, županijskog i gradskog/općinskog proračuna s naznakom svrhe uplate. Međutim, u istom Ugovoru da nije naveden račun jedinice lokalne samouprave, pa da je predmetni iznos naknade krivo uplaćivan Općini K.. Tuženica stoga da nije neosnovano primila uplate predmetnih iznosa naknade, niti ih zadržala za sebe nego da ih je uplaćivala na račun Općine K., koja je predmetne iznose stekla bez osnove. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, stjecatelj da je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi. Imovina tužitelja u ovom slučaju da nije prešla na tuženicu nego na Općinu K., a ista da je uplaćena tuženici temeljem Ugovora o koncesiji pomorskog dobra, stoga da ne može ni postojati obveza tuženice radi naknade iste. Usprotivila se izvođenju dokaza predloženih po tužitelju dok dokaznih prijedloga nije imala.

3. Tužitelj nastavno s pozivom na odredbu čl. 57. st. 7. i 8. Zakona o koncesijama kao i Odluku o utvrđivanju granice između Općine K. i Grada P. ("Narodne novine" broj 145/2014) kraj nespornih činjenica da tuženica ima ovlast raspolaganja novcem koji se prikupi od koncesijske naknade kao i da je taj novac umjesto Općini K. uplaćivala Gradu P. tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije nalazi neosnovan, a s pozivom na odredbu čl. 59. Zakona o koncesijama nalazi da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare budući zastara prava na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata prema ovoj odredbi počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate, a zastara prava na naplatu obveze po ovoj osnovi počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno nadzorno tijelo utvrdilo obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamata. Pored navedenog ističe da je iz Zapisnika sastavljenog pri Ministarstvu od 15. ožujka 2022. razvidno da je Republika Hrvatska, po tom Ministarstvu, u cijelosti priznala naprijed navedene, a odlučne činjenice, uz napomenu kako zastara ne teče za vrijeme vođenja postupka mirnog rješenja spora. U prilog prednjih navoda tužitelj je dostavio Odluku o utvrđivanju granice između Općine K. i Grada P. ("Narodne novine" broj 145/2014).

4. Na suglasan prijedlog stranaka sud je od Ministarstva pribavio Detaljan pregled redoslijeda plaćanja naknade po uplatama s osnova ove koncesije (stranice 74 do 77 spisa) u skladu sa kojim je tužitelj i uredio tužbeni zahtjev podneskom od 3. ožujka 2023., potražujući veći iznos te tako zatraženi iznos dvojno iskazao u valutama EUR i kunama, čemu se tuženica nije protivila.

5. Sud je izveo dokaz čitanjem svih isprava priloženih spisu.

6. Sukladno odredbi čl. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/2022- dalje: ZPP) sud nije provodio druge dokaze jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti postupanja.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

8. Tužbom podnesenom 23. srpnja 2022., a uređenom podneskom od 3. ožujka 2023. tužitelj potražuje isplatu iznosa od 34.572,37 EUR (260.485,52 kuna) od tuženice na ime stečenog bez osnove.

9. Među strankama nisu sporne slijedeće odlučne činjenice:

- da su Republika Hrvatska i trgovačko društvo A. C. I. C. d.d. iz O.2 sklopili Ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luka posebne namjene – luka nautičkog turizma Š. dana 5. listopada 2007.;

- da je prema čl. 7. Ugovora ovlaštenik koncesije dužan plaćati davatelju koncesije godišnju naknadu koja se sastoji od dva dijela: stalnog dijela u iznosu od 7,70 kn po metru četvornom zauzete površine godišnje što ukupno iznosi 24.632,30 kuna godišnje i promjenjivog dijela naknade u iznosu od 2,5 % od ukupnog prihoda Luka u protekloj godini;

- da je prema čl. 8.1. koncesijsku naknadu iz čl. 7. Ugovora ovlaštenik koncesije dužan plaćati na način: stalni dio za svaku kalendarsku godinu do 15. veljače, a promjenjivi dio naknade unatrag i to: do 30. travnja, prema prihodu luke u drugom polugodištu protekle godine i do 1. rujna, prema prihodu luke u prvom polugodištu tekuće godine dok se prema čl. 8.2. naknada za koncesiju uplaćuje u korist računa zajedničkog prihoda državnog, županijskog i gradskog/općinskog proračuna, s naznakom svrhe uplate;

- nisu sporni ni iznosi koncesijske naknade koji su plaćani s osnove ove koncesije evidentirani u Registru koncesija (ID 30431) prikazani u Detaljnom pregledu redoslijeda plaćanja naknade po uplatama (stranica 74 do 77 spisa);

- nije sporno ni da se luka posebne namjene nalazi u katastarskoj Općini K., ali da teritorijalno pripada Gradu P.;

- kao ni da je tužitelj podnio 22. studenog 2021. zahtjev za mirno rješenje spora povodom kojeg zahtjeva je Ministarstvo sa Gradom P. i Općinom K. održalo sastanak dana 15. ožujka 2022. na kojem je sudionicima uručen izvadak iz Registra koncesija, ID ugovora 30431 (stranice 5 do 7 spisa).

10. U ovoj pravnoj stvari po ocjeni suda tužitelj potražuje naknadu štete od tuženice temeljem čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 , 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) prema kojoj tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Čl. 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

11. Izmakla korist u smislu odredbe čl. 1089. ZOO sastoji se u sprječavanju povećanja imovine oštećenog. To je onaj dobitak koji bi oštećenik ostvario prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, da nije bilo štetne radnje.

12. Prema čl. 13. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19) ugovoreni iznos naknade za koncesiju uplaćuje se: jedna trećina u korist državnog proračuna, druga trećina u korist proračuna županije i treća trećina u korist proračuna grada ili općine.

13. Nesporno je da je koncesijsku naknadu trgovačko društvo A. C. I. C. d.d. uplaćivalo u korist državnog proračuna, a da je Republika Hrvatska s kojom to društvo ima zaključen Ugovor omaškom umjesto Gradu P. jednu trećinu tog iznosa u utuženom razdoblju uplatila Općini K.. Stoga, po ocjeni suda tuženičin prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan i tužitelj osnovano ali s osnova naknade štete, a ne s osnova stjecanja bez osnove ima pravo potraživati dio koncesijske naknade koji mu po zakonu pripada sukladno čl. 57. st. 7. i 8. Zakona o koncesijama i čl. 13. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Naime, tuženica ovaj iznos nije zadržala za sebe već ga je uplatila Općini K. koja pak spram tužitelja nije u nikakvom odnosu, ali se tuženica ovakvim postupanjem nije oslobodila obveze prema tužitelju.

14. Čl. 214. st. 1-3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Nadalje, čl. 215. ZOO-a je propisana da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kako je tuženica istaknula prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalnopravni prigovor.

15. U konkretnom slučaju po ocjeni suda ima se primijeniti odredba čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. Početak subjektivnog roka u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO ovisi o dvjema činjenicama koje moraju biti kumulativno ispunjene – o saznanju oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu počinila s time da se pod oštećenikovim saznanjem za štetu ne razumijeva samo saznaje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine. Kako iz Zapisnika sa sastanka održanog pri Ministarstvu proizlazi da je tužitelju, ali i Općini K., tada uručen izvadak iz Registra koncesija kojeg je tužitelj priložio tužbi i temeljem kojeg je obračunao ovdje utužene iznose, a koje je tužitelj po pribavi Izvatka iz Registra koncesija tijekom postupka i uredio sud ocjenjuje da je tužitelj saznao za štetu (uključivo i njen opseg) na sastanku održanom 15. ožujka 2022. te da od toga dana teče zastarni rok, pa kako trogodišnji zastarni rok istječe 15. ožujka 2025., razvidno je da isti istječe izvan petogodišnjeg roka, slijedom čega u konkretnom slučaju valja primijeniti objektivni zastarni rok računajući isti od nastanka štete (svake pojedine isplate). Kako je tužbu tužitelj podnio 23. srpnja 2022., a 22. studenog 2022. zahtjev za mirno rješenje spora, podnošenjem kojeg je došlo do zastoja zastarijevanja, sve sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a, sud nalazi da je tužiteljevo potraživanje dospjelo prije 23. travnja 2017. (5 godina i tri mjeseca prije podnošenja tužbe) zastarjelo slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

Navode tužitelja da bi potraživanje tužitelja u cijelosti bilo priznato na sastanku održanom pri Ministarstvu zbog čega da je prigovor zastare neosnovan sud ne nalazi osnovanima. Prema odredbi čl. 240. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Priznanje duga mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka dok se pisano priznanje zastarjele obveze sukladno čl. 220. ZOO-a smatra odricanjem od zastare. Sud ne nalazi da bi iz sadržaja Zapisnika od 15. ožujka 2022. dug bio priznat. Naime, priznanje duga mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista i priznaje. Na održanom sastanku razgovaralo se uopćeno, a dogovoreno je tek da će stranke u cilju mirnog rješenja spora naknadno dogovoriti uvjete sporazuma kojim će (u vidu tripartitnog ugovora) riješiti nastali spor dok je načelnik Općine K. izjavio da se prilikom dogovaranja uvjeta sporazuma svakako moraju razmotriti pitanja zastare i kamata.

16. Budući među strankama nisu bili sporni iznosi koje je tuženica umjesto Gradu P. isplaćivala Općini K., a koji su razvidni iz Detaljnog pregleda redoslijeda plaćanja naknade po uplatama, ID ugovora: 30431 koji je sud na prijedlog stranaka pribavio od Ministarstva tijekom postupka, a temeljem kojeg je tužitelj konačno i uredio tužbeni zahtjev, čemu se tuženica nije protivila, s pozivom na naprijed cit. odredbe ZOO-a odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

17. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelju je dosuđena i zatezna kamata sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i to od slijedećeg dana od svake pojedine uplate, kako je to tužitelj i zatražio ali po nižoj stopi propisanoj za ostale odnose, dok je za razliku tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 155. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a pa je tužitelju kao stranci koja nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtijeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi trebalo kao osnovan priznati zatraženi trošak i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 829,52 EUR (6.250,00 kuna), sukladno Tbr. 28. u svezi Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa), za sastav tužbe u iznosu od 829,52 EUR (6.250,00 kuna), sukladno Tbr. 8. toč. 1. u sv. Tbr. 42. Tarife, za zastupanje na ročištu održanom 20. prosinca 2022. u iznosu od 124,43 EUR (937,50 kuna), sukladno Tbr. 9. toč. 5. u sv. Tbr. 42. Tarife, a ne kako je zatraženo u iznosu od 1.244,28 EUR (9.375,00 kuna), za zastupanje na ročištima održanima 30. siječnja 2023. i 3. ožujka 2023. u iznosima od po 1.244,28 EUR (9.375,00 kuna) svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. u sv. Tbr. 42. Tarife, za sastav podneska od 21. prosinca 2022. u iznosu od 1.244,28 EUR (9.375,00 kuna), sukladno Tbr. 8. toč. 1. u sv. Tbr. 42. Tarife, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, sukladno čl. 7. st. 1. i 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018) i Tbr. 1. st. 2. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 53/2019 i 92/21) u iznosu od po 196,10 EUR (1.477,50 kuna) svako što sveukupno iznosi 5.908,51 EUR (44.517,67 kuna), slijedom čega je odlučeno kao u toč. III. izreke ove presude. Na odmjereni parnični trošak naloženo je tuženici platiti i zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a po nižoj stopi kako je to i zatraženo (toč. III. izreke presude).

U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.565,20 EUR (19.327,50 kuna) valjalo je odbiti kao neosnovan. Tužitelju tako nije priznat puni iznos zatražen za zastupanje na ročištu održanom 20. prosinca 2022. koje je odgođeno prije raspravljanja, zatim trošak sastava podneska od 3. ožujka 2023. budući je ovaj podnesak tužitelj dostavio neposredno pred ročište pa je sadržaj istog mogao i usmeno izložiti na zapisnik. Nadalje nije mu priznat trošak zastupanja u Ministarstvu od 15. ožujka 2022. kao ni trošak pristupa na ročište za objavu presude budući se ne radi o potrebnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni daljnji iznos na ime pristojbe na tužbu i presudu slijedom čega je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

U Zadru 31. ožujka 2023.

Sudska savjetnica

Sudac

Iva Begonja Vuković, v.r.

Tomislav Jurlina, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba.

Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta; stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta dok stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Rok za žalbu je 15 dana.

Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku ovom sudu za Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 392,20 EUR,

- tuženiku,

- u spis.