Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 P-260/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji D. K., u pravnoj stvari tužiteljice J. K., V., U. h. b. …, OIB: ….., zastupane po punomoćnicima iz Z. o u M. & O. iz Z., protiv tuženika O. b. d.d., S., D. r. …, OIB: ……, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. Ž. i p. iz Z., radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 17. ožujka 2023. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 31. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 382,62 EUR / 2.882,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku O. b d.d., S. da plati tužiteljici J. K. iznos od 6.841,20 EUR / 51.545,01 kn (šest tisuća osamsto četrdeset jedan euro i dvadeset centi / pedeset jedna tisuća petsto četrdeset pet kuna i jedna lipa) sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 20.04.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 21.05.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 19.06.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 24.07.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 23.08.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 21.09.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 24.10.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 21.11.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 18.12.2007.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 22.01.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 22.02.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 19.03.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 28.04.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 28.05.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 30.06.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 24.07.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 29.08.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 30.09.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 30.10.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 28.11.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 23.12.2008.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 30.01.2009.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 27.02.2009.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 30.03.2009.

- na iznos od 15.19 EUR / 114.43 HRK od 29.04.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 29.05.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 30.06.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 30.07.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 31.08.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 30.09.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 30.10.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 08.12.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 24.12.2009.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 01.02.2010.

- na iznos od 17.91 EUR / 134.94 HRK od 09.03.2010.

- na iznos od 35.82 EUR / 269.88 HRK od 22.04.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 04.05.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 01.06.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 07.07.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 10.08.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 02.09.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 05.10.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.91 HRK od 04.11.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.92 HRK od 06.12.2010.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.92 HRK od 10.01.2011.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.92 HRK od 04.02.2011.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.92 HRK od 03.03.2011.

- na iznos od 157.28 EUR / 1185.00 HRK od 04.04.2011.

- na iznos od 4.90 EUR / 36.92 HRK od 04.04.2011.

- na iznos od 361.83 EUR / 2726.22 HRK od 09.05.2011.

- na iznos od 79.63 EUR / 600,00 HRK od 20.05.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 06.06.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.07.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.08.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.09.2011.

- na iznos od 113.40 EUR / 854.40 HRK od 07.09.2011

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.10.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 08.11.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 02.12.2011.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 09.01.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 09.02.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 06.03.2012.

- na iznos od 166.51 EUR / 1254.55 HRK od 06.04.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 07.05.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 06.06.2012.

- na iznos od 158.55 EUR / 1194.60 HRK od 04.07.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.08.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.09.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.10.2012.

- na iznos od 53.22 EUR / 401.00 HRK od 04.10.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.11.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.12.2012.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.01.2013.

- na iznos od 100.87 EUR / 760.00 HRK od 09.01.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.02.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.03.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.04.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.05.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.06.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.07.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 02.08.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.09.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 03.10.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 05.11.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 04.12.2013.

- na iznos od 104.68 EUR / 788.70 HRK od 07.01.2014.

- na iznos od 112.00 EUR / 843.90 HRK od 05.02.2014.

- na iznos od 116.08 EUR / 874.63 HRK od 05.03.2014.

- na iznos od 116.08 EUR / 874.63 HRK od 07.04.2014.

- na iznos od 5.31 EUR / 40.00 HRK od 14.04.2014.

- na iznos od 74.32 EUR / 560.00 HRK od 14.04.2014.

- na iznos od 116.08 EUR / 874.63 HRK od 05.05.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 04.06.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 03.07.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 06.08.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 04.09.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 03.10.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 05.11.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 04.12.2014.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 05.01.2015.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 05.02.2015.

- na iznos od 132.72 EUR / 1000.00 HRK od 11.02.2015.

- na iznos od 116.11 EUR / 874.86 HRK od 06.03.2015.

- na iznos od 22.41 EUR / 168.85 HRK od 03.04.2015.,

kao i iznos od 584,26 EUR / 4.402,14 HRK (petsto osamdeset četiri eura i dvadeset šest centi / četiri tisuće četiristo dvije kune i četrnaest lipa)[1] kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 20.04.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 21.05.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 19.06.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 24.07.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 23.08.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 21.09.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 24.10.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 21.11.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 18.12.2007.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 22.01.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 22.02.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 19.03.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 28.04.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 28.05.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 30.06.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 24.07.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 29.08.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 30.09.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 30.10.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 28.11.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 23.12.2008.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 30.01.2009.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 27.02.2009.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 30.03.2009.

- na iznos od 0.75 EUR / 5.66 HRK od 29.04.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 29.05.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 30.06.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 30.07.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 31.08.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 30.09.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 30.10.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 08.12.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 24.12.2009.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 01.02.2010.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 09.03.2010.

- na iznos od 1.01 EUR / 7.60 HRK od 22.04.2010.

- na iznos od 0.74 EUR / 5.54 HRK od 04.05.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 01.06.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 07.07.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 10.08.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 02.09.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 05.10.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 04.11.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 06.12.2010.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 10.01.2011.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 04.02.2011.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 03.03.2011.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 04.04.2011.

- na iznos od 0.73 EUR / 5.52 HRK od 09.05.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 06.06.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.07.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.08.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.09.2011.

- na iznos od 15.24 EUR / 114.80 HRK od 07.09.2011

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.10.2011.

- na iznos od 79.53 HRK / 10.56 EUR od 08.11.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 02.12.2011.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 09.01.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 09.02.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 06.03.2012.

- na iznos od 3.32 EUR / 25.00 HRK od 03.04.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 06.04.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 07.05.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 06.06.2012.

- na iznos od 14.75 EUR / 111.13 HRK od 04.07.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.08.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.09.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.10.2012.

- na iznos od 3.32 EUR / 29.00 HRK od 04.10.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.11.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.12.2012.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.01.2013.

- na iznos od 7.96 EUR / 60.00 HRK od 09.01.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.02.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.03.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.04.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.05.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.06.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.07.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 02.08.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.09.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 03.10.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 05.11.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 04.12.2013.

- na iznos od 10.56 EUR / 79.53 HRK od 07.01.2014.

- na iznos od 10.66 EUR / 80.34 HRK od 05.02.2014.

- na iznos od 10.94 EUR / 82.43 HRK od 05.03.2014.

- na iznos od 10.94 EUR / 82.43 HRK od 07.04.2014.

- na iznos od 10.94 EUR / 82.43 HRK od 05.05.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 04.06.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 03.07.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 06.08.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 04.09.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 03.10.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 05.11.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 04.12.2014.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 05.01.2015.

- na iznos od 10.95 EUR / 82.48 HRK od 05.02.2015.

- na iznos od 30.52 EUR / 229.95 HRK od 06.03.2015.

i to za razdoblje od 20. travnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku O. b. d.d., S., da tužiteljici J. K. naknadi parnične troškove u iznosu od 1.687,20 EUR / 12.712,21 kn (tisuću šesto osamdeset sedam eura i dvadeset centi / dvanaest tisuća sedamsto dvanaest kuna i dvadeset jedna lipa)[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica J. K. podnijela je 20. travnja 2021. tužbu protiv tuženika O. b. d.d. S., u kojoj navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika H. S. b. d.d., kao kreditorom dana 31. svibnja 2005. u V. sklopila dva ugovora (Ugovor broj …./.. – "Ugovor 1" i Ugovor broj …./05 – "Ugovor 2") kojima joj je tuženik odobrio stambene kredite iz Programa poticane stanogradnje u kunskoj protuvrijednosti od 53.663,14 CHF, odnosno 5.240,73 CHF, uz rok otplate 120 mjeseci te redovnu kamatnu stopu čija su visina i promjena određeni u čl. 5. i 10. Ugovora. U čl. 5. oba Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,99 % godišnje, a u čl. 10. ugovoreno je da će se ista usklađivati dva puta godišnje (31.03. i 30.09.), na način da je osnova usklađivanja šestomjesečni LIBOR određen na prethodno navedene dane, pa ukoliko se isti poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena, kamata će se povećati ili smanjiti za sveukupan postotni iznos povećanja ili smanjenja LIBOR-a.

1.2. Tužiteljica je predmetne kredite otplaćivala u mjesečnim anuitetima prema otplatnim planovima. S obzirom na to da prednik tuženika nije usklađivao stopu redovne kamate kako je ugovoreno te je od tužiteljice naplaćivao veći iznos anuiteta/redovne kamate, tužiteljica je protiv istog podnijela tužbu pred naslovnim sudom, a u konačnici su stranke sklopila sudsku nagodbu broj P-../..-.. od 3. svibnja 2016. temeljem koje joj je prednik tuženika s osnova preplaćenih anuiteta/redovne kamate po Ugovoru 1 isplatio ukupan iznos od 1.646,48 CHF, odnosno preračunato u kune prema prodajnom tečaju za CHF iznos od 10.521,44 kn, te po Ugovoru 2 ukupan iznos od 160,74 CHF, odnosno preračunato u kune prema prodajnom tečaju za CHF iznos od 1.027,31 kn, sve to zajedno s obračunatim zateznim kamatama.

1.3. Odredbe članka 2. oba ugovora prema kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula - CHF) nepoštene su i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik, a koja tužba je podnesena 4. travnja 2012. Time je nepoštena i ništetna i odredba članka 11. u dijelu u kojem se anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunama prema prodajnom deviznom tečaju prednika tuženika vrijedećem na dan dospijeća/plaćanja. Temeljem odredbe čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku citirana presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.4. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo. To u konkretnom slučaju znači da je tužiteljica predmetne kredite trebala vratiti po onom tečaju po kojem su joj i isplaćeni, i to kroz cijelo razdoblje otplate. Stoga je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u CHF (rasta tečaja CHF). Pri tome tužiteljica naglašava da joj je sudskom nagodbom od 3. svibnja 2016. vraćen preplaćeni iznos anuiteta/redovne kamate prema onom tečaju po kojem ih je tužiteljica i plaćala (prodajnom tečaju prednika tuženika za CHF). To znači da tužiteljica i za te iznose ima pravo potraživati tečajnu razliku, i to kao razliku između tečaja po kojem su joj krediti isplaćeni i prodajnog tečaja prednika tuženika za CHF, po kojem je stvarno plaćala anuitete. Drugim riječima, tužiteljica ima pravo potraživati tečajnu razliku za ukupne iznose stvarno plaćenih anuiteta.

1.5. S obzirom na to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tužiteljica od tuženika potražuje povrat preplaćenih anuiteta zbog rasta tečaja CHF od 41. anuiteta (s dospijećem 10. studenog 2008.) nadalje i to iznos od 53.340,00 kn kao i iznos od 5.490,00 kn (ukupno 58.830,00 kn), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose, kao i naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor presuđene stvari navodeći da je tužiteljica kod ovoga suda već vodila postupak pod brojem P-../…. koji je okončan sudskom nagodbom od 3. svibnja 2016. u kojoj su u točki 8. stranke izjavile da nakon isplate nagodbenog iznosa više neće imati nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja po osnovi tužbe. Budući da je osnov za tužbe upravo ugovor, a da tužiteljica u ovom sporu po istoj osnovi ponovo traži isplatu, tuženik smatra da se radi o presuđenoj stvari. Navodi i da je tužiteljica potraživala isplatu preplaćenih iznosa kamata, a u ovom postupku zapravo traži to isto, samo na temelju druge pravne osnove, pa kako se radi o presuđenoj stvari, predlaže predmetnu tužbu odbaciti.

2.2. Tuženik ne osporava sklapanje predmetnih ugovora o kreditu s tužiteljicom, ali osporava da bi pojedine ugovorne odredbe bile nepoštene, a time i ništetne.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja i to, ukoliko se tražbina kvalificira kao naknada štete, smatra da su istekli zastarni rokovi iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima; ukoliko se kvalificira kao povrat mjesečnih anuiteta budući da se radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti, smatra da valja primijeniti članak 226. Zakona o obveznim odnosima; a ukoliko se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok od 5 godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu (ništavnog pravnog posla), sukladno i stajalištu Vrhovnog suda RH iz presude 2.4. Tuženik nadalje obrazlaže kako se kamatna stopa ne mijenja jednostranom odlukom tuženika, već na temelju javno dostupnih podataka o LIBOR- u, koji se navodi ovdje neće detaljnije iznositi budući da tužiteljica ne potražuje isplatu po osnovi promjene kamatne stope.

2.5. Tuženik iznosi navode o nemogućnosti pozivanja na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se u tom postupku pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, te u svakoj pojedinoj parnici treba utvrditi jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačni slučaj i pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tuženik smatra da nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist) odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice "Potrošač" (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude VTS tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci.

2.6. Tuženik smatra da je tužitelj, kao potrošač, dužan dokazati da u ugovornom odnosu između njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane u člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07 i 125/07). Međutim, ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene pretpostavke da se radi o jasnim i lako uočljivim odredbama. Ugovorom je jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prije sklapanja Ugovora tužitelj je od strane službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

2.7. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome ukazuje na stajalište zauzeto u rješenju Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. te ističe da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. - 2008. uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici "Potrošač". Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su i tužitelj i tuženik imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.8. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U podnesku od 22. srpnja 2021., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica se protivi tuženikovom prigovoru presuđene stvari kao neosnovanom budući da je predmet sudske nagodbe bila preplata anuiteta/redovne kamate zbog tuženikova protuugovornog usklađivanja stope redovne kamate, što je i bilo predmet tužbenog zahtjeva u sporu broj P-../.., dok preplata s osnova valutne klauzule u CHF nije bila predmetom tog tužbenog zahtjeva, pa tako ni sudske nagodbe. Tužiteljica ukazuje da je u točki 8. sudske nagodbe određeno da po isplati nagodbenog iznosa stranke neće imati više nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja po osnovi tužbe podnesene u tom predmetu. Ukazuje i da je sudska nagodba sklopljena dvije godine prije no što je u parnici potrošač ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak pravomoćno proglašena nepoštenom i ništetnom, pa se tužiteljica nije ni mogla odreći prava kojeg u tom trenutku još nije bila ovlaštenik. Protivi se i tuženikovom prigovoru zastare pozivajući se na shvaćanje Vrhovnog suda RH iz presude broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužiteljica također ponovno ističe kako predmetnom tužbom potražuje samo tečajnu razliku odnosno preplatu nastalu zbog rasta tečaja CHF u odnosu na početni. Protivi se i tvrdnjama tuženika o neprimjenjivosti utvrđenja iz parnice potrošač, ukazujući na odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. U pogledu tuženikovih tvrdnji o tome da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, odnosno da se tužiteljica bila dužna informirati o istoj, ukazuje na stav Visokog trgovačkog suda RH iz presude broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., citirajući dio obrazloženja te presude, iz kojeg u bitnom proizlazi da je predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo samo potrošač, ne znajući za taj rizik.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, i to u: Ugovore o kreditu broj …../.. i …../.. od ….., obavijesti banke o promjeni kamatne stope od 27. travnja 2009. po oba Ugovora, financijsko-knjigovodstvene kartice, potvrde banke od 15. lipnja 2015. o otplati oba kredita, sudsku nagodbu sklopljenu kod ovoga suda pod brojem P-../..-. od 3. svibnja 2016., tužbu od 1. veljače 2016. podnesenu u predmetu broj P-../.., knjigovodstvene kartice za oba kredita odnosno financijsku dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tuženika od 4. srpnja 2022., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O. iz V., pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 21. srpnja 2022., izvršen je uvid u spis ovoga suda broj P-../.. te je provedeno saslušanje tužiteljice na raspravi 17. ožujka 2023.

5. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 31. kolovoza 2022. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje i to, kako navodi, za razdoblje otplate kredita u odnosu na koje nije nastupila zastara tj. počevši od 20. travnja 2007. do otplate kredita tako da potražuje iznose od 51.545,01 kn / 6.841,20 EUR te 4.402,14 kn / 584,27 EUR, odnosno ukupni iznos od 55.947,15 kn / 7.425,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukla tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužiteljice nije očitovao, zbog čega je sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi dva ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

8. U odnosu na tuženikov prigovor presuđene stvari valja reći da je odredbom čl. 323. ZPP propisano da će sud u tijeku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti vodi li se parnica o predmetu o kojemu je ranije bila zaključena sudska nagodba i, ako utvrdi da se parnica vodi o takvom predmetu, odbacit će tužbu. Uvidom u spis broj P-../.. utvrđeno da je tužiteljica u tom predmetu podnijela tužbu protiv tuženika S. G. – S. b. d.d. S. (kao pravnog prednika ovdje tuženika O. b. d.d. S.) koja je zaprimljena kod suda 5. veljače 2016., a kojom potražuje isplatu po osnovi stjecanja bez osnove temeljem i ovdje predmetnih Ugovora o kreditu broj …../.. i broj …../.. od …. budući da tuženik nije usklađivao kamatnu stopu na način kako je to određeno Ugovorima. U tom postupku sklopljena je sudska nagodba broj P-.../..-. od 3. svibnja 2016. kojim su stranke utvrdile fiksnu kamatnu stopu od 2,75% računajući od veljače 2011. i sukladno tome sačinile obračun razlike za razdoblje od veljače 2011. do lipnja 2015. te se tuženik obvezao tužiteljici isplatiti razliku od ukupno 1.646,48 CHF odnosno 10.521,44 kn po prvom Ugovoru, te 160,74 CHF odnosno 1.027,31 kn po drugom Ugovoru, kao i zatezne kamate na te iznose razlike, a u točki 8. nagodbe stranke su izjavile da nakon isplate iznosa koji su predmet nagodbe neće imati više nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja po osnovi tužbe od 5. veljače 2016. podnesene u tom predmetu. Iz iznesenog sadržaja tužbe i nagodbe iz navedenog parničnog predmeta vidljivo je da je tužiteljica u tom postupku potraživala samo razliku tj. preplatu s osnova ugovorene kamate, dok takva isplata nije predmetom tužbenog zahtjeva i tužbe podnesene u ovom postupku u kojem tužiteljica potražuje preplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Slijedom navedenog sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor presuđene stvari, a time i njegov prijedlog da se tužba odbaci.

9. Između stranaka nije sporna činjenica da su prednik tuženika H. S. b. d.d. S. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana ….. sklopili dva Ugovora o kreditu i to broj …../.. i broj …../.. po Programu poticajne stanogradnje u Varaždinu kojima je banka tužiteljici odobrila kredite u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.240,73 CHF odnosno iznosa od 53.663,14 CHF, oba po srednjem deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (članci 2. Ugovora) te se tužiteljica navedene iznose obvezala predniku tuženika platiti u 120 mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF – valutu ugovora na dan ispunjenja obveze (članci 11.2. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedene Ugovore. Nesporno je i da su krediti u cijelosti otplaćeni.

10. Tijekom postupka kao sporno ukazalo se, u bitnome: neposredna primjena utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, radi li se o tužiteljici kao prosječnom potrošaču iz kolektivnog spora; jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, jesu li iste jasne, lako uočljive i razumljive, uzrokuju li protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; je li se tužiteljica prilikom sklapanja ugovora informirala o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama odnosno je li tuženik ispunio i uopće imao obvezu valjanog informiranja tužiteljice; visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i pravnog prednika tuženika S. G. - S. b d.d., presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužiteljica ne može neposredno pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetne Ugovore o kreditu sklopljene ….. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao nedvojbeno unaprijed od strane prednika tuženika kao trgovca formuliranog standardnog ugovora o kreditu, ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima detaljno elaborirane navode tuženika o objektivnim razlozima (izvanredne prirode) rasta tečaja CHF u odnosu na HRK na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. U ovdje predmetnom sporu tuženik zapravo niti ne tvrdi da je tužiteljici kao potrošaču dao takve obavijesti, kako se to navodi u citiranoj odluci Ustavnog suda, već samo tvrdi da u odnosu na njega u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije postojala regulativa na temelju koje bi tuženik bio u obvezi informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da se sama tužiteljica bila dužna informirati, kao savjesna ugovorna strana, o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, odnosno da je sve dodatne informacije i pojašnjenja o tome tužiteljica mogla zatražiti od službenika banke. Međutim, ovakve tvrdnje tužitelja sud ne smatra relevantnima, budući da iz pravomoćnih izreka presuda donesenih u kolektivnom sporu proizlazi upravo suprotno, odnosno da je tuženik povrijedio relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača jer kao trgovac nije potrošače tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

16.1. Sama tužiteljica u svom iskazu navodi da je sklopila predmetne ugovore o kreditu posebno za stan, posebno za garažu i to su bili krediti koji su uzeti preko POS-a za kupnju prve nekretnine, a radi se o stanu u kojem živi s obitelji. U to vrijeme, a ni kasnije nije se bavila nikakvim poduzetničkim aktivnostima, a po struci je profesor stranih jezika i diplomirani knjižničar. Nema nikakvu ekonomsku naobrazbu te su joj općenito pravo i ekonomija strana materija od koje zapravo i bježi. Što se tiče ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, znala je da to znači da se preračunava protuvrijednost strane valute u kune. U to vrijeme bila je na porodiljnom te joj je kredit vezan uz CHF bio najpovoljniji. Što se tiče ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, u banci su imali samo jedan dogovor koji je bio vezan uz rok otplate kredita, ali ništa drugo u detalje, pa tako nisu dobili ni bilo kakva objašnjenja odnosno upozorenja o nekakvim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a niti su takva objašnjenja ili upozorenja dobili kod javnog bilježnika gdje je ugovor solemniziran. Ne može se sjetiti na pamet svote koliko je iznosila rata kredita, ali su te rate dosta rasle, sjeća se da je prva opomena za nadoplatu došla radi nadoplate iznosa od oko 800,00 kn, što im je tada bilo iznenađenje jer nisu znali, pri tome misli na sebe i supruga, da je moguće da se rata toliko poveća, a niti ih je na to bilo tko upozorio prilikom sklapanja ugovora. Što se tiče mogućnosti izbora između primjerice kunskog kredita ili kredita s valutnom klauzulom EUR, tužiteljica iskazuje da kunski kredit uopće tada nije bila ponuđena opcija, a što se tiče kredita u EUR, sjeća se da se radio izračun s obzirom na njihova tadašnja obiteljska primanja i na činjenicu da je tada bila na porodiljnom dopustu te je ispalo da ne bi bilo dovoljno za veću ratu kakva bi bila u slučaju kredita u EUR, pa se trebalo ići na valutnu klauzulu u CHF. Misli da je prije potpisivanja ugovora isti u cijelosti pročitala i razumjela.

16.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužiteljice ne proizlazi da ista nije postupala s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njezinog iskaza, tužiteljica nije imala drugu opciju (kunski ili kredit s valutnom klauzulom u EUR) prilikom ugovaranja kredita s obzirom na svoju tadašnju kreditnu sposobnost, a kredit joj je očigledno bio potreban za kupnju prve nekretnine, pri čemu nije dobila nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi je upućivali na to da njezina obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

17.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja (po struci je profesor stranih jezika i diplomirani knjižničar), od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnim ugovorima o kreditu koji su, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovori o kreditu, unaprijed pripremljeni od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

18. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 20. travnja 2021., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

19.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji V. S. O. iz V. koja je u svom nalazu i mišljenju od 21. srpnja 2022. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-…. od ….. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (korištenja kredita) izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužiteljici, koja preplata po toj osnovi po ugovoru o kreditu broj …../.. iznosi 53.494,39 kn, a po ugovoru o kreditu broj …../.. iznosi 4.495,28 kn, pri čemu je vještakinja naznačila i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume preplata.

19.2. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica se podneskom od 31. kolovoza 2022. očitovala da na nalaz i mišljenje nema primjedbi (te je svoj tužbeni zahtjev i uskladila s nalazom i mišljenjem za razdoblje od 20. travnja 2007. do otplate kredita), a i tuženik je na ročištu 17. ožujka 2023. naveo da nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

19.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužiteljici isplaćen odobreni iznos kredita.

20. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate koje iskazuje vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

21.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

21.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 199,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), podneska od 22. srpnja 2022. kojim se očitovala na odgovor na tužbu te podneska od 31. kolovoza 2022. kojim se očitovala nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka u iznosima od po 199,00 EUR za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 21. siječnja 2021. (pripremno ročište) i 17. ožujka 2023. u iznosima od po 199,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kn / 1,99 EUR propisanoj u tbr. 50. Tarife, a to temeljem tbr. 48. stavak 3. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 11. travnja 2022. jer se radi samo o požurnici, koji trošak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Priznat je i zatraženi PDV sukladno tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 995,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 248,75 EUR. Tužiteljici su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u ukupno zatraženom iznosu od 178,00 EUR, sukladno VPS i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21). Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR / 2.000,00 kn.

21.3. Na taj način tužiteljici su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.687,20 EUR / 12.712,21 kn koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Varaždinu, 31. ožujka 2023.

Sutkinja

Dubravka Kraljić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Z. M. i O. iz Z.

2. Tuženik po punomoćnicima iz O. d. Ž. i p. iz Z.