REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4617/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz N., O.: …, zastupane po J. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. M. iz Š., K., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. L.-V.

& P. d.o.o. S., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. veljače 2023. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 31. ožujka 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica M. V., O.: …,

temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15.07.2015. stekla pravni osnov za stjecanja prava vlasništva 5. suvlasničkog dijela: 1/9 slijedeće nekretnine: kat. čest. br. ZEM 3906/20, u naravi DVOR, KUĆA, površine 382 m2, DVOR površine 137 m2, KUĆA površine 245 m2, ukupno površine 382 m2, sve upisano u zk.ul.br. 19360, k.o. S., kod Općinskog suda u Splitu – ZK odjel S., pa se nalaže

tuženiku D. M., O.: …, da tužiteljici izda

tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva 5. suvlasničkog dijela: 1/9 te nekretnine na ime tužiteljice u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.931,55 eura / 82.363,75 kn[1] , sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Dana 22. srpnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica izvanknjižni i kvalificirani posjednik nekretnine: kat. čest. br. ZEM 3906/20, u naravi Dvor, Kuća, površine 382 m2, Dvor površine 137 m2, Kuća površine 245 m2, ukupno površine 382 m2, sve upisano u ZU 19360 k. o. S., u pogledu ove nekretnine tužiteljica i tuženik da su dana 15. srpnja 2015. godine sklopili Ugovor o kupoprodaji 1/3 od 1/3 suvlasničkog dijela nekretnine, odnosno 5. suvlasničkog dijela: 1/9 nekretnine. Tim pravnim poslom da je stipulirano kako je narav odnosno predmet tog Ugovora stan na 2. katu sa pripadajućim parkingom na adresi …, S.. Tužiteljica i tuženik da su predmetni Ugovor o

kupoprodaji sklopili putem svojim punomoćnika, na način da je Z. D.

temeljem prethodno izdane punomoći sklopio taj Ugovor u ime tuženika kao prodavatelja, a M. E. da je taj pravni posao sklopio u ime i za račun tužiteljice kao kupca i to na njeno ranije prezime K., potpisi punomoćnika da su ovjereni kod javnog bilježnika A. Z. pod brojem Ov-11341/15. Navodi se kako je bitno i to što je tužiteljica u pogledu predmetne nekretnine na dan 7. travnja 2014. godine sa tuženikom sklopila Ugovor o kupoprodaji na kojem je potpis tuženika kod JB I. B. tog istog dana ovjeren pod brojem Ov-1935/14,

temeljem kojeg je od tuženika kupila 2/3 od 1/3, odnosno 2/9 suvlasničkog dijela iste nekretnine, što u naravi predstavlja stanove na 3. katu i potkrovlju na adresi u S.,

. Temeljem ovog Ugovora o kupoprodaji od 7. travnja 2014.

godine tužiteljica da je uredno uknjižila svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama. Navodi se kako je tužiteljica uredno tuženiku isplatila kupoprodajnu cijenu u iznosu od 55.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti, što je stipulirano i u čl. 3. predmetnog Ugovora o kupoprodaji od 15. srpnja 2015. godine, na temelju tog ugovora da je pokušala upisati svoje pravo vlasništva i na preostalom suvlasničkom dijelu koji je i dalje samo formalno glasio na tuženika, međutim, prijedlog za uknjižbu da je odbijen rješenjem ovog suda broj Z-10639/18 od 10. lipnja 2019. godine, uz obrazloženje da uz Ugovor o kupoprodaji od 15. srpnja 2015. godine nije priložena punomoć kojom je tuženik ovlastio Z. D. na sklapanje tog Ugovora, a isto tako i zbog

omaške u pisanju datuma rođenja tužiteljice. Tužiteljica obrazlaže navode u pogledu svog identiteta, navodi se dalje da ona raspolaže sa punomoći koju je prethodno radi sklapanja Ugovora o kupoprodaji od 15. srpnja 2015. godine ispustila M. E., ali da ne raspolaže sa punomoći koju je tuženik izdao Z.

D., tužiteljica da je od Z. D. zatražila dostavu punomoći

koju mu je izdao tuženik, ali da je D. obavijestio tužiteljicu kako istom više ne raspolaže i da se ne može sjetiti niti imena javnog bilježnika koji je na punomoći ovjerio potpis tuženika. Tužiteljica da je ovo tražila od tuženika, tuženik da je odbio predati punomoć i odbio pristupiti potpisivanju dodatka Ugovoru o kupoprodaji od 15. srpnja 2015. godine. Tužiteljica navodi da joj je izdano privremeno porezno rješenje od 21. siječnja 2016. godine iz kojeg je razvidno kako je tužiteljici određen porez na promet nekretnine i to upravo nekretnine koju je tužiteljica stekla temeljem Ugovora o kupoprodaji od 15. srpnja 2015. godine. Radi navedenog tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i da osporava sve činjenične navode tužbe.

Nakon zaprimanja tuženikovog odgovora na tužbu tužiteljica u svom podnesku dodatno navodi da je nakon kupoprodaje stanova na 3. katu i potkrovlju, ona u okviru poslovne suradnje sa tuženikom kupila i idealni dio predmetne nekretnine koji se u naravi odnosi na stan na 2. katu, a koji je predmet ovog parničnog postupka. Tužiteljica i tuženik da su dogovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu od EUR 55.000,00. Ujedno, stranke da su dogovorile da će se isplata kupoprodajne cijene izvršiti na jednak način kao i kod prvog Ugovora o kupoprodaji od 07.04.2014., odnosno da će se isplata kupoprodajne cijene izvršiti na bankovni račun gđe L. S.. Naime, već Dopisom od 09.04.2015. (koji je omaškom datiran na 09.04.2014.) gđa L. S. da je pozvala tužiteljicu da joj iznos od EUR 55.000,00 za kupnju stana na 2. katu iste nekretnine isplati na njen bankovni račun, s time da je do formalnog sklapanja kupoprodajnog ugovora došlo 15.07.2015., i to po ovlaštenim punomoćnicima. Dakle, do isplate kupoprodajne cijene za nekretninu koja je predmet ovog postupka da je došlo na identičan način kako je ranije realizirana kupoprodaja sukladno Ugovoru od 07.04.2014. te da je iz toga razvidan modalitet realizacije poslovne suradnje između tužiteljice i tuženika. Pored kupoprodaje nekretnine koja je predmet ovog postupka, stranke da su kao i kod Ugovora o kupoprodaji od 07.04.2014 dogovorile da će tužiteljica ulagati u nekretninu, te da je dana 09.06.2015. sklopljen Sporazum kojim se tužiteljica obvezala na ime građevinskih radova te ostalih troškova na račun gđe L. S. isplatiti iznos od EUR 135.000,00. Tužiteljica da je svoje obveze temeljem Ugovora o kupoprodaji od dana 15.07.2015., kao i temeljem Sporazuma od 09.06.2015. uredno ispunila. Za potrebe isplate kupoprodajne cijene da je tužiteljica ishodila i kredit kod banke te je dala nalog da se sukladno Dopisu L. S. od 09.04.2015. iznos kupoprodajne

cijene isplati na bankovni račun L. S.. U konačnici, iznos kupoprodajne cijene od EUR 55.000,00 tužiteljica da je putem kredita isplatila dana 17.08.2015., dok je iznos od EUR 135.000,00 isplatila dana 10.06.2015., sve na bankovni račun gđe L. S., sukladno dogovoru tuženika i tužiteljice. Nakon sklapanja

Ugovora o kupoprodaji od 15.07.2015., tužiteljici da je kao poreznoj obveznici izdano privremeno porezno rješenje, kojim je utvrđena njena obveza isplate poreza na promet nekretnina u iznosu od kn 20.794,63. Tužiteljica da je u cijelosti nadležnoj PU podmirila porez na promet nekretnina, i to u ožujku 2016. Dakle,

tužiteljica da je u cijelosti izvršila svoje obveze, kako temeljem Ugovora o kupoprodaji od 07.04.2014. tako i temeljem Ugovora o kupoprodaji od 15.07.2015., te da je u posjedu stanova koji su bili predmet naprijed navedenih kupoprodaja, odnosno tužiteljica da je u posjedu stanova na 2. i 3. katu, te potkrovlju zgrade u odnosu na koje je izvršavala i izvršava sva vlasničkopravna ovlaštenja te u odnosu na koje da je do sada izvršila značajna ulaganja. Navodi i to da je bitno istaknuti da je tuženik ovlastio g. M. E. da u njegovo ime i za njegov račun može prodati predmetne stanove na nekretnini zk.ul.br. 19360 k.o. S., a zbog čega mu je izdao specijalnu punomoć, na kojem je potpis tuženika ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem R-780/2014, s obzirom da je postojala namjera sklapanja kupoprodajnog ugovora u N.. Međutim, u konačnici da je postignut dogovor da se kupoprodajni ugovori sklope pred JB u R. H.. M.

E. da je sudjelovao prilikom kupoprodaje svih triju stanova na nekretnini zk.ul.br. 19360 k.o. S., kako u korist i za račun tužiteljice, tako u korist i za račun tuženika.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 7. travnja 2014. godine; Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 15. srpnja 2015. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 18. srpnja 2019. godine; osobne iskaznice tužiteljice i vjenčanog lista tužiteljice kao i potvrde o prebivalištu za istu; rješenja ovog suda Z-10639/18 od 10. lipnja 2019. godine; dokaza o izdavanju osobnog identifikacijskog broja za tužiteljicu; punomoći izdane od strane tužiteljice M. E. od 9. lipnja 2015. godine; privremenog poreznog rješenja

PU, PU D., IS Klasa: UP/I-410-

20,215-001,14221, Ur. broj: 513-007-29-08-2016-0003 od 21. siječnja 2016. godine; dopisa tužiteljice tuženiku; Izjave stranaka od 7. travnja 2014. godine; e-mail poruke tužiteljice od 10. travnja 2014. godine; dokaza o uplati iznosa od 200.000,00 eura, dopisa L. S. od 9. travnja 2015. godine; dokaza o uplati iznosa od 135.000,00 eura i 55.000,00 eura; e-mail korespondencije tužiteljice, M. i E.

E.; korespondencije stranaka; nacrta dodatka Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 15. srpnja 2015. godine između stranaka; saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu parničnih stranaka te saslušanjem svjedoka Z. D..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je osnovan.

U svom iskazu tužiteljica navodi da je 2014. godine upoznala gospodina E. u N., da su bili prijatelji, družili se i upravo da joj je E.

ponudio nekretninu u S., ne samo njoj, nego na jednoj večeri na kojoj je bilo više nazočnih, da je kazao da ima nekoga u S. tko želi prodati nekretninu. U to vrijeme da nije bila zaposlena, da je bila razvedena, da ima kćer, a njen bivši suprug da se bavio prodajom nekretnina, tuženika da tada nije poznavala, da joj je upravo E. pokazao slike predmetne nekretnine i kazao da se radi o nekoj obiteljskoj situaciji sa istom, na prodaju da su joj ponuđena dva stana, da je trebala platiti kupoprodajnu cijenu i platiti renovaciju, renovaciju da je trebala platiti E., da se radilo o stanu koji je na posljednjoj etaži i stanu ispod tog stana, da misli da je sama kupoprodajna cijena bila 55-60.000 eura. Što se tiče renovacije da je trebala biti uređena fasada čitave zgrade, stepenice u zgradi i ulaz, kao i ovi stanovi i ukupna cijena te nekretnine odnosno ta dva stana i renovacije da je trebala biti 200.000 eura. Tužiteljica nadalje u svom iskazu navodi sve okolnosti vezano za zaključenje prvog pravnog posla, 2014.godine, upoznavanje tuženika, odlazak kod notara, dolazak u S. sa E., odlazak kod JB u S., te prigode bez tuženika,

dakle, kod zaključenja prvog pravnog posla 2014.godine, E. da je bio u ime tuženika, tada da je kupila ta dva stana, a otprilike godinu dana nakon toga, odnosno 2015.godine E. da joj je kazao da bi bila prigoda i da bi trebala kupiti još jedan stan u ovoj nekretnini odnosno kući baš vezano za okolnost problema u obitelji koja to prodaje, tuženikovoj, da bi ona trebala biti većinska vlasnica kuće odnosno ovog dijela, kako bi mogla imati kontrolu odnosno nadzor i da bi to za nju bilo zgodno. Ona da nije imala sredstava, da je naknadno na to pristala, a da je trebalo i uknjižiti zgradu i sve riješiti po pitanju dozvola, dakle, tada da joj je ponuđen treći stan, odnosno još jedan stan, upravo stan ispod ovog stana na pretposljednjoj etaži i navodi da joj se čini da je cijena tog stana bila 50-55.000 eura, a od ovog iznosa pa do iznosa od 200.000 eura da je ponovno bila cijena renovacije, upisa nekretnine i dobivanja dozvola. Dakle, ovaj drugi ugovor da je bio opet na iznos od 200.000 eura za nju ukupno, ponovno kupoprodajna cijena i ostatak da je bio renovacija i troškovi. Navodi da je ukupno platila 400.000 eura za ova tri stana, kroz kupoprodajnu cijenu i cijenu renovacije troškova te da je ujedno kupila i jednu od dvije postojeće garaže, a da je ova garaža bila u prvom ugovoru. Navodi da je ponovno sa njenog računa za ovaj ugovor iz 2015. godine plaćeno u dva navrata na poslovni račun E. i tvrdi da sam ukupno platila 400.000 eura. Navodi da po pitanju ovog ugovora iz 2015. godine nije išla u H., punomoć da je dala E. u N., te da

ju je on trebao zastupati, a tuženik da je po njenom saznanju trebao dati i dao punomoć Z. D. kojeg je ona jako dobro poznavala prije toga, a tako i

oni. D. da je i upoznala preko E., u S. da nije trebao ići niti

tuženik, nego da je on trebao dati punomoć D., tu punomoć da nikada nije osobno vidjela, da je nikada nije imala u svom posjedu, uglavnom, da je ona preko E. i D. znala da je D. ovlastio tuženik da umjesto njega

zaključi ugovor za ovaj treći stan. Dakle, ni tuženik ni ona osobno da nisu bili u S. prilikom zaključenja drugog kupoprodajnog ugovora, da je obaviještena da je to sve uredno zaključeno, sve ovo da je platila po drugom ugovoru što je trebala, a da je čitavo vrijeme pretpostavljala, ne znajući da će doći do ovih problema, da JB odnosno notar prilikom ovjeravanja kupoprodajnog ugovora koji je

napravljen po punomoći treba paziti na punomoć, jer da je tako u drugim zemljama, pa da je pretpostavljala da je prigodom zaključenja drugog ugovora punomoć koju je ispustio tuženik D. bila i prikazana odnosno priložena. Naknadno da je,

kada su se dogodili problemi, zvala D., kako u H. kupoprodajni ugovor ili ugovore odnosno isprave ne može dobiti nitko tko nije zaključio, tako da je D. išao kod JB i dobio ovaj kupoprodajni ugovor te joj ga

poslao. Navodi da tada nije ni pitala za ovu punomoć tuženika D. jer da je pretpostavljala da tamo postoji. Sa tuženikom po ovom pitanju da tada nije ni kontaktirala jer to nije smatrala to potrebnim, da je sa E. bila u kontaktu sve do 2017. godine, da je on jednostavno nakon toga nestao i da ga više nije bilo moguće kontaktirati, a da je bila i u kontaktima s njegovim sinom nakon toga, telefonskim. Uglavnom, da mislim je u svibnju 2017. godine bila sa kćerkom na odmoru u S., da su došli do kuće koja je izvana bila potpuno uređena, potpuno napravljena fasada na čitavoj kući, međutim, tada da nisu mogli ući u samu kuću. U rujnu ili listopadu 2017. godine da je ponovno došla te da je tada ušla sama u ovu zgradu, vidjela da je zgrada iznutra također potpuno sređena, a da su bili sređeni i ovi stanovi koje sam kupila. Navodi da može koristiti sve te stanove, oni da su sada prazni i da ih ona ne koristi, baš zbog ovih problema, jer da nije sigurna dok se ova situacija ne riješi na sudu. Navodi da ona ne zna kakvi su bili odnosi između E. i tuženika, oni da su vjerojatno imali neke poslovne odnose, tako da stvarno ne zna što je od ovog novca trebalo ići njima, kako su oni raspodijelili novac, ali da joj se činilo da je uređenje odnosno renovaciju trebao napraviti E.. Navodi da ovaj četvrti stan u kući, koji nije kupila, nije uređen, da taj stan nema niti ulaznih vrata i da iznutra nije renoviran, to da je vidjela kada je posljednji put bila, prije tri godine. Navodi da je bilo pokušaja odnosno pregovora da se oba ugovora zaključe u konzulatu RH u M., ali da to pravno nije bilo moguće jer da tako nešto konzulat ne radi. Navodi da je ona zajedno s M. otišla osobno u konzulat u M. da se raspitaju, zakazali termin, da su dobili odgovor da to nije moguće, sve ovo vezano baš za ugovor iz 2015. godine. Na posebno pitanje pun. tužiteljice tko je osoba pod imenom L. S., tužiteljica navodi da nju osobno

ne poznaje, ali da zna za nju i da je ona imala zajedno ured sa E., da misli da su njih dvoje prije bili u nekakvoj vezi, ali da je sigurna da su imali zajedno ured odnosno firmu. Na posebno pitanje pun. tužiteljice, je li L. S. imala kakve veze sa plaćanjem tužiteljice po predmetnim pravnim poslovima, tužiteljica mijenja svoj iskaz u kojem je navela da je ona vršila uplate na poslovni račun E.,

sada navodi da se navodi o računu E. i L. S. i njihove firme, a da

po njenom saznanju njih dvoje još uvijek imaju nekakvu firmu. Na posebno pitanje pun. tuženika, tužiteljica navodi da joj se čini da je tekst ugovora sastavljao E. odnosno da je to bilo njegovo djelo, ali o tome ne može iskazivati, da ona ova dva kupoprodajna ugovora koja su priložena spisu i na hrvatskom jeziku nije vidjela prije nego što su potpisani, prvi kupoprodajni ugovor da je vidjela tek kod notara, a ranije je u svom iskazu navela da je ovaj drugi dobila od D.. Navodi da je ova prva punomoć koju je M. dao E. bila na njemačkoj jeziku da nije bila sastavljena na hrvatskom jeziku. Tužiteljica ponavlja ono što je već prije iskazala po pitanju ovog trećeg stana da je ona cijenu i uvjete dogovorila sa E., a da je naknadno, kada je već dogovor postignut, vozeći se sa E. u automobilu, na mobitelu preko zvučnika E. nazvao M., ispred nje, da su razgovarali na njemačkom i da su tada dogovarali kako će izvesti samo zaključenje ugovora, E. i M. da tada nisu razgovarali o cijeni nego o načinu zaključenja i kako to provesti, a da je ona prije toga s E. sve dogovorila. Navodi da sa

Merćepom ni o prvom kupoprodajnom ugovoru ni o drugom kupoprodajnom ugovoru nikada nije dogovarala cijenu, nikada sa njim osobno o tome nije pričala. nego sa E. i da je sve pojasnila kako je po redu išlo. Na posebno pitanje pun. tuženika koliko je puta u životu tužiteljica vidjela tuženika, navodi da ga je vidjela tri puta u životu s tim što je jedan od ta tri susreta bio u ovoj sudnici.

Tuženik u svom iskazu navodi da je on postao vlasnik dijela kuće u S., na području M., čitav objekt, i lijevi dio kada se

gleda prema ulazu u kuću i desni dio, da su radili njegov otac da braćom, da su e između sebe podijelili na način da čitava desna strana objekta pripadne tuženiku, a lijeva stricu odnosno strini, njegovoj supruzi. Negdje 2013. godine da je bila takva situacija da je ova zgrada sa njegove strane, tada neuređena, bila izgrađena na način da je imala prizemlje koje je predviđeno za dvije garaže te 4 stana iznad odnosno 4 etaže, I., II., III. kat i potkrovlje. Navodi da on živi i radi u N. i da u ovoj kući nije živio, da je imao potrebu urediti sebi način korištenja i pitanje izgrađenosti i sređenja objekta. Dugi niz godina da poznaje M. E.,

zvanog M., da je isti u S., sa njim daje ranije dogovorio, to sastavio kod odvjetnika, da on za njega sredi 4 identična stana, po sistemu ključ u ruke, u potpunosti napravi i sredi fasadu čitavog objekta, tuženikovog dijela, stubište, rukohvat i da I. i II. kat odnosno stanovi na I. i II. katu da ostanu tuženikovi , a stanovi na III. i IV. etaži E. i on da sa tim stanovima vezano za navedeno da može raditi što god hoće. Tuženik iskazuje o svojim poslovnim odnosima sa E., predaji novca, okolnosti da E. nije napravio sve ono na što se obvezao, da nije izradio stan na I.katu, da nije stavio rukohvate, a garaže da su podijelili na način da jedna pripadne tuženiku, a druga E.. navodi da je 2013., moguće 2014.godine prvi put vidio tužiteljicu, u M., da je bila u društvu E., da ne zna u kakvom su odnosu bili, da su zajedno išli do konzulata RH, koji je tada bio zatvoren i da tu apsolutno nikakvog govora o ovoj kući nije bilo. Navodi da je, nakon što je čuo za ove probleme sa tužiteljicom prije utuženja, pokušao stupiti u kontakt s njom, da mu se nije javila. Njegova rodbina, obitelj njegove strine, da su mu kazali da je na kući tužiteljica jedanput bila sa E..

Navodi da je zvao E. kada je saznao za ove probleme, nakon što je dobio tužbu u ovoj pravnoj stvari i da mu je on kazao ono iza čega stoji i što je za njega jedino važno da priopći tuženiku, a to je da je jedna garaža tuženikova, druga njegova, prvi i drugi stan da su tuženikovi, a treći i četvrti E.. Dakle, ništa drugo E. da nije ni zanimalo i ništa drugo da nije želio ni komentirati. Nadalje,

tuženik navodi da poznaje Z. D., da ga poznaje iz M., da su

prijatelji, da je isti također dobar sa E., i Z. D. tuženik da je

dao punomoć, vezano za ovu moju kuću, da je imao punomoć za sve, za uređenje kuće i radove na uređenju, da ne zna je li imao punomoć za prodaju u ime tuženika. S njim da nije kontaktirao kada su se stvorili ovi problemi sa tužiteljicom, jer njega da tu nema što ni pitati, s obzirom da je jedini odnos tuženika onaj sa E..

Navodi da kaznenu prijavu nije podnio protiv E., protiv D., a niti

protiv tužiteljice. Navodi kako smatra da su stanovi na I. i II. katu njegovi, s tim da je onaj na II. katu uređen, a onaj na I. katu nije, navodi da je E. garaža sređena, njegova ne, kada dođe u S. iz M. gdje je trajno, da ne boravi u predmetnoj kući nego kod rodice ili na selu. Na posebno pitanje pun. tužiteljice vezano za susret sa tužiteljicom i E. u M., tuženik navodi da se

sjeća kako je trebao ići sa E. na konzulat jer je sa E. tamo nešto

trebao potpisati, ovjeriti nešto baš vezano za predmetnu kuću, ali da se ne može sjetiti što je to bilo. Tuženik navodi da iskazuje ono čega se sjeća, a te prigode da mu se čini da je trebao potpisati odnosno ovjeriti E. neku punomoć, tužiteljica koju je tada vidio prvi put da je bila sa E. u autu, da mu se čini da je bio petak, da je konzulat bio zatvoren i da su tu E. i tužiteljica otišli na svoju stranu, a on na svoju. Tuženik je iskazao i o predaji novca od strane E.

njemu osobno, kao i bivšoj supruzi tuženika. Navodi da se ne može sjetiti kada je ispustio punomoć D.. Na pitanje pun. tužiteljice je li sa D.

nakon što mu je ispustio punomoć bilo što razgovarao na temu predmetne kuće, tuženik navodi da nije jer da s njim – D. i nije imao što o tome

razgovarati. Navodi da nije kontrolirao postupanje D. po ispuštenoj punomoći, da ga to nije niti zanimalo, da je očito sa D. kontaktirao

E., a da je njega osobno zanimalo samo to da stanovi budu u A. kategoriji kako se sa E. i dogovorio. Na pitanje pun. tužiteljice ima li tuženik iz ovog poslovnog odnosa sa E. bilo kakvih daljnjih potraživanja prema E.,

tuženik navodi da ima i da želi da mu se napravi stan na I. katu kako se dogovorio sa E.. Navodim da mu ime L. S. nije poznato. Na posebno pitanje

pun. tuženika je li tuženik u bilo kojem trenutku primio novac na osnovu prodaje stana na II. katu, tuženik navodi izričito da nije.

Dakle, ono što sud drži utvrđenim iz priložene dokumentacije i iskaza stranaka jest, da je tuženik bio vlasnik kuće u S., radi se o kući u

bloku, dakle, tuženik je bio vlasnik desnog dijela kuće gledajući prema pročelju, u kojem se nalazi stan koji je predmet ovog spora. Ovaj dio kuće, tuženikov, sastojao se od garaža, te tri etaže sa odvojenim stanovima i stanom u potkrovlju, predmet spora jest stan na 2.katu objekta, tužiteljica navodi da je pravnim poslom iz 2014.godine postala suvlasnica predmetne nekretnine, odnosno vlasnica posebnog dijela i to stanova na 3.katu i potkrovlju te jedne garaže u kući. Dakle, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su se svi dogovori u pogledu zaključenja predmetnih pravnih poslova događali u N., M. E. bio je očito poslovni partner i prijatelj tuženika, kao i prijatelj tužiteljice, a tuženik je bio i u prijateljskim odnosima sa svjedokom Z. D.. Sud drži utvrđenim da je tuženik imao namjeru

otuđiti dio stanova u predmetnoj kući, kao i garažu, a sa E. je očito bio u poslovnim dogovorima u pogledu navedenog, ovo proizlazi i iz iskaza stranaka kao i iz priložene dokumentacije. Ono što je bitno za ovaj postupak jest da li je tuženik valjanim pravnim poslom otuđio tužiteljici predmetni dio nekretnine, u naravi stan na 2.katu kuće, proizvodi li taj pravni posao učinke i je li tužiteljica ispunila svoju obvezu iz istog. Pregledom Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženika kao prodavatelja i tužiteljice (tada prezimena K.) kao kupca dana 7.travnja 2014.godine utvrđeno je da je tuženik kao vlasnik i posjednik 1/3 dijela čest.zem.3906/20, u naravi zapadni dio kuće u S., …, kuće u

grubim građevinskim radovima sa četiri etaže, prodao tužiteljici 2/3 od 1/3 dijela nekretnine, u naravi 3. i 4.etažu i to stan na 3.katu i stan u potkrovlju sa pripadajućom garažom, podrumom i parkingom, u roh bau stanju, za kupoprodajnu cijenu od 80.000,00 eura, protuvrijednosti u kunama. Na ovom ugovoru je ovjeren potpis tuženika kao prodavatelja kod JB iz S. I. B. dana

7.travnja 2014.godine pod brojem OV-1935/14. Iz izvatka iz zemljišnih knjiga na dan 18.srpnja 2019.godine utvrđeno je da je tužiteljica upisana za 2/9 dijela predmetne nekretnine (čest.zem.3906/20), a tuženik za 1/9 dijela. Ovaj pravni posao nije predmet ovog postupka, ali svjedoči o prodaji dijela predmetne nekretnine tužiteljici od strane tuženika, svjedoči o stanju dijela kuće tuženika i potrebi za renoviranjem iste, o čemu svjedoči i Izjava (list 93 spisa) od dana 7.travnja 2014.godine potpisana od strane tužiteljice i tuženika. Postojanje ovog pravnog posla iz 2014.godine potvrđuje sve navode tužiteljice tijekom ovog postupka, a i vezano za plaćanje kupoprodajne cijene i uređenje predmetne nekretnine i plaćanje uređenja, sve vezano za odnos tuženika sa M. E.. Spisu je priložen, što je

predmet ovog postupka, Ugovor o kupoprodaji zaključen dana 15.srpnja 2015.godine između tužiteljice kao kupca zastupane po punomoćniku M. E. iz

N. P., R. S. i tuženika zastupanog po punomoćniku Z.

D. iz O.. U. čl.1. ovog ugovora navedena su opširna utvrđenja činjenica, sve ono što je sudu poznato iz izvedenih dokaza u ovom postupku, pa je naveden i Ugovor o kupoprodaji zaključen između stranaka dana 7.travnja 2014.godine i što je time tužiteljica u kući stekla. Čl.2. ovog Ugovora o kupoprodaji tuženik tužiteljici prodaje 1/3 od 1/3 suvlasničkog dijela nekretnine, što u naravi predstavlja II.etažu predmetne nekretnine, stan na 2.katu sa pripadajućim parkingom, a za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 55.000,00 eura, u čl.4. sadržana je tabularna izjava, te je utvrđeno da je tužiteljici predan u posjed predmet prodaje. Razvidni su vlastoručni potpisi punomoćnika tuženika – Z. D. i tužiteljice –

M. E., Z. D. i M. E. ovjererili su svoje popise JB A. Z. u S.

pod brojem ovjere OV-11341/15. Dakle, taj pravni posao nije zaključen u N.

gdje stranke žive, pa je iskaz tužiteljice i u ovom dijelu logičan i uvjerljiv, inače je iskaz tužiteljice prema stavu ovog suda i logičan i uvjerljiv, u skladu je sa svim izvedenim dokazima. Ono što je bitno jest da li je tuženika valjano kao punomoćnik pri zaključenju ovog pravnog posla zastupao Z. D., s obzirom da

tužiteljica nije mogla doći do te punomoći, a logično je da o tome nije ni vodila računa, s obzirom da se ovjera radila kod javnog bilježnika, da su punomoćnici stranaka bili u dobrim odnosima, a sa tuženikom je već ranije zaključila jedan valjani pravni posao za prostore u istoj kući. Dakle, valjalo je utvrditi sve okolnosti slučaja u pogledu zaključenja ovog pravnog posla od 15.srpnja 2015.godine, ni tužiteljica ni tuženik tada nisu bili u RH radi ovjere, već su to poduzeli putem punomoćnika.

Svjedok Z. D., nesrodan sa strankama, u svom iskazu naveo je

da osobno poznaje stranke iz ovog parničnog postupka, kako se bavi hotelijerstvom, to da su i stranke i M. E. njegovi gosti i klijenti, samog tuženika da poznaje dugi niz godina jer su zajedno odrasli u N.. Sa tuženikom da nije ni u kakvoj svađi, da su u normalnim odnosima, da se nisu čuli duže vremena, a da mu je zbog naravi posla, ogromnog broja papira i dokumentacije sa kojom barata, sjećanje na pravne odnose stranaka slabo. Naime, navodi da, koliko se može sjetiti, da ga je tuženik zamolio da mu bude punomoćnik za sređenje nekih njegovih stanova, zaista da se ne može sjetiti koje je to godine bilo, moguće 2015. ili 2016. godine, ali točno da ne zna. Kod sebe da nema nikakvu dokumentaciju vezano za taj odnos sa M. ili neke njihove druge odnose, tako da može iskazivati samo po svom sjećanju. U. tuženikovoj kući u S., …, da je bio, navedenih

godina, moguće čak i 2014. godine i kuća da je bila sastojeća od prizemlja i moguće tri kata, ista da je bila derutna i da ju je trebalo srediti, da misli kako mu je tuženik dao nekakvu punomoć vezano za ovu zamolnicu da mu bude punomoćnik za te stanove, ali da zaista ne zna detalje o toj punomoći i da istu nema kod sebe u svojoj dokumentaciji. Kako mu se čini, da misli da je trebao njemu pomoći po pitanju sređenja, uvođenja struje, vode, odnosa sa H.-om, građevinskog sređenja i nadgledanja radova, od toga da nije napravio ništa, zbog nedostatka vremena, da se jednostavno iz toga povukao. Navodi da ne zna što je tuženiku potpisao, ako je što potpisao, da je to bilo u H., da ne zna niti je li to ovjereno kod JB, o tome da nema nikakvih sjećanja. Navodi da sa tužiteljicom nije ništa

osobno rješavao po pitanju stanova u ovoj tuženikovoj kući, da nije osobno po tom pitanju kontaktirao ni sa E., da zna da su oni imali neke svoje odnose između sebe, ali detalje da ne zna. Nakon što mu je od sutkinje predočen ugovor o kupoprodaji (list 9-11 spisa), isti pregledava i navodi da na ovom ugovoru zaista jest njegov potpis, na mjestu D. M. odnosno prodavatelja, ali da se ne može sjetiti niti tog ugovora niti okolnosti u pogledu njegovog potpisivanja i drugih okolnosti vezano za ugovor. Navodi da tuženika nije niti vidio niti čuo moguće 5 ili 6 godina, kao ni tužiteljicu i E., sa njima da nije imao čitavo ovo vrijeme nikakvih kontakata i da je samo dobio poziv sa suda, odazvao se i kazao sve što zna o ovome. Na posebno pitanje pun. tužiteljice je li tuženik znao za potpis svjedoka na ovom ugovoru, što je svjedok danas potvrdio, svjedok navodi da je to sigurno tuženik znao, ne najvjerojatnije nego sigurno. Navodi da je on smatrao očito da se ima pravo potpisati na ugovoru temeljem toga što je M. njemu dao punomoć, navodi, ukoliko je on na tom ugovoru, a njegov potpis jest, da je to očito radio jer je bio zamoljen sa njihove strane. Tvrdi da je bio za sve ovo zamoljen samo sa M.

strane i da je njemu radio uslugu. Na posebno pitanje pun. tuženika svjedok tvrdi da nikada po pitanju zastupanja D. M. nije primio nikakav novac na svoje ruke ni od tužiteljice, ni E., a ni M. Na posebno pitanje pun. tuženika,

svjedok navodi da mu nije poznat odnos između E. i tuženika vezano za predmetnu kuću ili bilo kakve poslove između njih dvojice, da on samo zna da su njih dvojica nešto skupa radili odnosno dogovarali oko ove kuće, ali detalje njihovih dogovora i odnosa da zaista ne zna.

Dakle, svjedok D. kod sebe u dokumentaciji nema punomoć koju mu

je ispustio tuženik, ali je iskazao o tome da mu tuženik jest ispustio nekakvu punomoć vezano za sređenje tuženikovih stanova, svjedok D. potvrdio je da je na Ugovoru o kupoprodaji upravo njegov vlastoručni potpis (list 11 spisa), a tu je precizno navedeno da je D. M. prodavatelj i da je zastupan po Z.

D.. Ono što je bitno za ovaj postupak jest, bez obzira što u spis nije dostavljena nikakva pisana punomoć ispuštena od strane tuženika D., da

je svjedok D. iskazao kako je očito smatrao da se ima pravo potpisati na kupoprodajnom ugovoru temeljem toga što mu je tuženik dao punomoć, da je to očito napravio jer je bio zamoljen sa strane tuženika. Dakle, Ugovor o kupoprodaji od 15.srpnja 2015.godine uredno je potpisan od strane D. kao tuženikovog punomoćnika za taj pravni posao i M. E. kao punomoćnika tužiteljice, a

potpisi punomoćnika su uredno ovjereni kod JB A. Z., javni

bilježnik utvrdio je identitet uvidom Z. D. uvidom u osobnu iskaznicu

istog i M. E. uvidom u njegovu putovnicu. Z. D. ne bi

pristupio zaključenju ovog kupoprodajnog ugovora i ovjeri potpisa kod javnog bilježnika, da nije na to bio uredno i valjano ovlašten od strane tuženika, a to se zaključuje iz iskaza samog svjedoka D. pred ovim sudom. Dakle, postojala je, to sud drži utvrđenim, valjana punomoć za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora u ime tuženika po D. kao njegovom punomoćniku,

tuženik je D. dao mandat za to i tuženik je znao za zaključenje ovog pravnog posla. Sud poslovni odnosi i plaćanja od strane tuženika i E. ne trebaju zanimati, D. je kao prijatelj tuženika zamoljen da bude njegov punomoćnik u ovom pravnom poslu, besplatno, tako je i postupio, te ovaj predmetni Ugovor od 15.srpnja 2015.godine proizvodi pravne učinke, tuženik je bio valjano zastupan od strane D.. Sud drži utvrđenim da je svjedok D.

potvrdio postojanje valjane i uredne punomoći tuženika ispuštene D. za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora, svjedoku D. nije zainteresiran za ishod ovog postupka, on tu očito nije imao nikakvog financijskog interesa, naravno da je doveden u neugodnu situaciju zbog postupanja tuženika i potrebe od strane tužiteljice za vođenje ovog postupka, međutim, njegov iskaz u potpunosti potvrđuje navode tužiteljice, a ne tuženika, tuženik je želio tužiteljici prodati i predmetni dio kuće 2015.godine (nakon prodaje iz 2014.godine), ovlastio je D. da kao njegov punomoćnik potpiše ugovor i svoj potpis ovjeri kod javnog bilježnika u S., što je D. i napravio. Činjenica jest da tuženik smatra kako ga okolnost da tužiteljica nema punomoć D. dovodi u situaciju da se može pozvati na okolnost da nije dao specijalnu punomoć D. i da ga predmetni ugovor ni na šta ne obvezuje, pogrešno.

Prema odredbi čl.313. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku, čl.314. propisano je da se oblik propisan zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao odnosi i na punomoć za sklapanje toga ugovora, odnosno za poduzimanje toga posla. Da bi pravni posao na temelju kojega se stječe vlasništvo nekretnine bio valjan, prema odredbama čl.115.st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), uz ostale pretpostavke mora biti sastavljen u pisanom obliku. Dakle, ako se pravni posao zaključuje po opunomoćeniku, i punomoć mora biti u pisanom obliku. U ovom slučaju sud drži da je tužiteljica dokazala postojanje punomoći ispuštene za prodaju dijela predmetne nekretnine (stana na 2.katu) od strane tuženika D., o tome je D. iskazao i njegov iskaz se može

tumačiti samo u tom pravcu, dakle, ovdje se zaista ne radi o situaciji da je punomoć dana u pisanoj formi izostala, takvu punomoć u pisanoj formi tuženik je izdao D., ali je D. nema kod sebe, kao ni tužiteljica, a tuženik

neuspješno negira postojanje takve punomoći. D. prilikom zaključenja

Ugovora o kupoprodaji 15.srpnja 2015.godine i ovjere svog potpisa na istom kao punomoćnik tuženika nije bio neovlaštena osoba iz čl.312.ZOO-a, on je bio valjano od 1vlašteni punomoćnik za sklapanje baš takvog ugovora odnosno pravnog posla, od strane tuženika kao prodavatelja i vlasnika nekretnine. Dakle, kada bi se ovdje radilo o tome da bi ugovor sklopila neka osoba kao punomoćnik neke osobe bez ovlasti te osobe, posljedica toga ne bi bila ništetnost ugovora, već bi se pod uvjetima iz odredbe čl.312.ZOO-a smatralo da takav ugovor nije niti sklopljen. To ovdje nije slučaj, D. je bio uredno opunomoćen pisanom punomoći tuženika za prodaju predmetnog dijela kuće 2015.godine i on je bio ovlašteni punomoćnik tuženika, predmetni Ugovor o kupoprodaji od 15.srpnja 2015.godine valjan je pravni posao, uredno je sklopljen i proizvodi pravne učinke, a tužiteljica je dokazala, prilaganjem dokumentacije, da je ona svoju obvezu iz tog pravnog posla izvršila u cijelosti. Tuženik i ne negira da je tužiteljica sve dogovorila i platila u pogledu predmeta ove prodaje, ali negira da je to napravila sa njim, neosnovano, upravo u odnosu na tuženika premetni ugovor o prodaji proizvodi pravne učinke, sud drži utvrđenim da je tužiteljica upravo od tuženika koji je bio valjano po punomoći zastupan od D. stekla pravni osnov za upis prava vlasništva predmeta ove kupoprodaje u zemljišnim knjigama, a tuženik se vezano za svoje financijske odnose sa E. može obratiti E., protiv kojeg nije poduzeo nikakve pravne

korake, što nije predmet ovog spora niti se odnosi na prava tužiteljice iz valjanog kupoprodajnog ugovora kojeg je ona izvršila sa svoje strane, u potpunosti. Tužiteljici je kao kupcu određena obveza plaćanja poreza na promet nekretnine privremenim poreznim rješenjem od 21.siječnja 2016.godine (list 49 spisa), dakle, tužiteljica je upravo porezni obveznik po valjanom ugovoru, vezano za ostvareni promet predmetne nekretnine. Tužiteljica je držala da je ugovor o kupoprodaji formalno uredan, njen je prijedlog za uknjižbu odbijen rješenjem ovog suda Z-10639/18 od 10.lipnja 2019.godine jer nije priložena punomoć ispuštena za zaključenje istog od strane tuženika D., dakle, radi toga se tužiteljica i obraćala tuženiku da otklone ovaj nedostatak na način da joj dostavi punomoć koju je ranije tuženik ispustio D. (list 51 spisa) ili da zaključe dodatak kupoprodajnom ugovoru.

Tuženik nije želio tako postupiti, nije dostavio predmetnu punomoć i odbio je zaključiti dodatak Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15.srpnja 2015.godine (list 110) koji je u nacrtu priložen spisu. U nacrtu ovog dodatka opet je precizno navedeno su da stranke 15.srpnja 2015.godine po ovlaštenim punomoćnicima sklopile kupoprodajni ugovor i da su punomoćnici ovjerili svoje potpise kod JB u S. A.

Z.. Dakle, sve ono što je tužiteljica tvrdila tijekom postupka, ista je i dokazala priloženom dokumentacijom, svojim iskazom (treba uzeti u obzir da je ista saslušana uz tumača za engleski jezik i da joj to nije materinji jezik), sve bitno je potvrdio svjedok D. u svom iskazu pred sudom, a kada se iskaz tuženika dovede u

vezu sa svim izvedenim dokazima, zaključak suda je samo jedan, da je zahtjev tužiteljice u potpunosti osnovan, ovako kako je postavljen, da je tužiteljica temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15.srpnja 2015.godine stekla valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva 5. suvlasničkog dijela: 1/9 nekretnine (čest.zem.3906/20 ZU 19360 k.o. S., u naravi II.etažu predmetne nekretnine smještenu na zapadnom dijelu, odnosno stan na 2.katu sa pripadajućim parkingom, izdavanje tabularnu ispravu od strane tuženika, u protivnom, takvu ispravu mijenja ova presuda. Za navesti je da nije bilo potrebe izvoditi dokaz saslušanjem M. E., isti je prijavljen u N. P., R. S., svi potrebni dokazi u

ovom postupku su izvedeni, činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno, sud je stava da do E. i ne bi mogao doći, bar ne u razumnom vremenu, izvođenje ovog dokaza predstavljalo bi odstupanje od načela ekonomičnosti postupka, kod okolnosti da su izvedeni svi potrebni dokazi. Za navesti je da prigovor zastare obveznopravnog zahtjeva nije osnovan, naime, u ovom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenje vezano za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, taj zahtjev ne zastarijeva, a obveznopravni zahtjev inkoroporiran je u isti, tako da ni u ovom dijelu nema zastare, a zahtjev je i postavljen na način da ukoliko tuženik ne izda tabularnu ispravu, istu mijenja ova presuda.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljici odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 7.500,00 kn; sastava podnesaka od 5.siječnja 2021.godine i 8.veljače 2023.godine od po 7.500,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 12.studenog 2021.godine, 22.travnja 2021.godine, 6.travnja 2022.godine, 22.rujna 2022.godine i 16.veljače 2023.godine u iznosu od po 7.500,00 kn; pristupa na ročište od dana 13.listopada 2021.godine u iznosu od 1.875,00 kn (25%); 25% PDV-a u iznosu od 15.468,75 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 4.420,00 kn; trošak tumača u iznosu od 600,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 82.363,75 kn odnosno 10.931,55 eura po fiksnom tečaju konverzije, ovaj iznos tuženik je dužan isplatiti tužiteljici sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U preostalom dijelu trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, naglasiti treba da se ne priznaju troškovi odvjetnika vezano za putovanje iz mjesta sjedišta ureda u sjedište suda niti ostali troškovi vezani za to, takvi troškovi se ne priznaju s obzirom da u mjestu sjedišta suda ima mnogo upisanih odvjetnika, isto tako, pun.tužiteljice mogao je osigurati zamjenu za dolazak na ročišta, ova okolnost što je tužiteljica odlučila da je zastupa odvjetnik iz Zagreba, predstavlja slobodnu volju tužiteljice međutim, taj trošak ne treba pasti na teret tuženika. I u dijelu zahtjeva naknade pristojbi (osim pristojbe tužbe) zahtjev tužiteljice nije priznat, jer u tom dijelu zahtjev nije određen.

U Splitu, 31. ožujka 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

.