REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-1064/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja STAMBENI SERVIS-POSLOVNI CENTAR d.o.o., Zagreb, Čanićeva 4, OIB 42547882422, kojeg zastupa punomoćnik Lea Pajtak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Škrobot & Partneri d.o.o, Zagreb, protiv tuženika STEČAJNA MASA IZA BANOVINAPROMET d.d. u stečaju, Repišće 42, Repišće (općina Klinča Sela), OIB 16169180810, kojeg zastupa punomoćnik Nebojša Antolić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Antolić i suradnici j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1249/2020-13 od 22. prosinca 2020., 31. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1249/2020-13 od 22. prosinca 2020. u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Natalije Stojanović iz Siska, poslovni broj Ovrv-1251/2018 od 19. ožujka 2018. u odnosu na troškove ovršnog postupka u iznosu od 487,22 kuna / 64,67 eura sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2018. do isplate i u odnosu na stopu zatezne kamate na glavni dug i troškove ovršnog postupka preko stope propisane za ostale odnose.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1249/2020-13 od 22. prosinca 2020. u preostalom dijelu točke I. i u točki II. izreke i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Natalije Stojanović iz Siska, poslovni broj Ovrv-1251/2018 od 19. ožujka 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 18.495,00 kuna / 2.454,71 eura sa zateznim kamatama po stopi propisanoj za ostale odnose koje teku na iznos od:

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. ožujka 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. veljače 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. siječnja 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. prosinca 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. studenog 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. listopada 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. rujna 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. kolovoza 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. srpnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. lipnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. svibnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. travnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. ožujka 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. veljače 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. ožujka 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. veljače 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. siječnja 2018.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. prosinca 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. studenog 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. listopada 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. rujna 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. kolovoza 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. srpnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. lipnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. svibnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. travnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. ožujka 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. veljače 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. siječnja 2017.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. prosinca 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. studenog 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. listopada 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. rujna 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. kolovoza 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. srpnja 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. lipnja 2016.,

- 405,00 kuna / 53,75 eura od 16. svibnja 2016.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. travnja 2016.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. ožujka 2016.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. veljače 2016.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. siječnja 2016.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. prosinca 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. studenog 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. listopada 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. rujna 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. kolovoza 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. srpnja 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. lipnja 2015.,

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. svibnja 2015. i

- 270,00 kuna / 35,84 eura od 16. travnja 2015.,

kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.542,84 kuna / 204,77 eura sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.362,50 kuna / 711,73 eura u roku osam dana, a odbija tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 5.575,00 kuna / 739,93 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1249/2020-13 od 22. prosinca 2020. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Natalije Stojanović iz Siska, poslovni broj Ovrv-1251/2018 od 19. ožujka 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 18.495,00 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.030,06 kuna sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2018. do isplate i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke), naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 6.809,00 kuna u roku osam dana (točka II. izreke) i odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.037,50 kuna (točka II. izreke).

2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem utvrđeno je da je tužba povučena za iznos od 2.430,00 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate, kao i u odnosu na troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.002,00 kuna i u tome dijelu ukinut navedeni platni nalog.

3. Tužitelj je protiv presude pravovremeno podnio žalbu pobijajući je u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je u uvodu presude prvostupanjski sud propustio navesti da je tužitelj upravitelj stambeno-poslovne zgrade u Hrvatskoj Kostajnici u ulici Vladimira Nazora 12, a to onda znači da je predmet ovog spora tražbina upravitelja, a ne suvlasnika predmetne zgrade. Smatra da su zbog toga pogrešno primijenjene odredbe članaka 44., 45. i 93. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj dalje navodi kako su u ovom postupku otklonjeni svi prigovori tuženika koje je istaknuo u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, pa s obzirom na to da je riječ o sporu male vrijednosti u nastavljenom postupku sud nije smio ukinuti platni nalog uz obrazloženje da tuženik osnovano ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor izračuna visine pričuve.

4. Žalitelj zatim ponavlja činjenice koje se tiču površine poslovnih prostora za koje traži plaćanje pričuve i posebno ukazuje na okolnost da je pričuva obračunata prema onoj površini koja je navedena u međuvlasničkom ugovoru i njegovom aneksu, odluci/suglasnosti suvlasnika na energetsku obnovu i odluci o povećanju pričuve, pa ukoliko je tuženik smatrao da doprinos za zajedničku pričuvu nije pravilno određen mogao je na temelju članka 89. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zahtijevati od suda da utvrdi odgovara li način raspodjele troškova za održavanje i za poboljšavanje nekretnine pravilu iz stavka 1. odnosno stavka 2. istog članka, a uz to izračunata površina od 60,00 m2 ide u prilog tuženiku jer je manja od površine poslovnih prostora koja je navedena u zemljišnim knjigama. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredu članak 221.a Zakona o parničnom postupku jer nije vodio računa o činjenici da je tuženik nesporno vlasnik nekretnina i da nije dokazao da je podmirio zajedničku pričuvu. Tvrdi da je predložio izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica da je tuženik predmetne prostore pregrađivao tako da su umjesto dva, nastala tri poslovna prostora, ali je taj dokaz sud odbio kao neodređen iako tužitelj ne raspolaže podacima o tome tko je bio osoba ovlaštena za zastupanje tuženika u tome razdoblju, nego informacije o tome ima tuženik, pa je njihovo nedostavljanje trebalo tretirati kao onemogućavanje dokazivanja od strane tuženika.

5. Žalitelj dalje navodi kako je predložio i saslušanje predstavnika suvlasnika predmetne zgrade, koji je sud također odbio i time učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Ističe da tuženik o promjenama koje je vršio nije obavijestio tužitelja niti mu dostavio podatke o novim površinama predmetnih prostora, pa taj propust na strani tuženika ne može ići na štetu naplate sredstva pričuve posebno zato što se u evidenciji upravitelja zgrade tuženik vodi kao vlasnik dvaju poslovnih prostora površina 60 m2 i ti podaci navedeni su i u popisu suvlasnika koji je sastavni dio međuvlasničkog ugovora. Tvrdi kako prvostupanjski sud uopće nije cijenio isprave kojima je dokazano da je tuženik na ime zajedničke pričuve za predmetne nekretnine s identičnom površinom priznao tražbinu u stečajnom postupku na temelju rješenja o ovrsi, te da svojim paušalnim prigovorima koje sud nije smio prihvatiti izbjegava podmirenje svoje zakonske obveze. Također tvrdi da nije jasno zašto platni nalog nije djelomično održan na snazi budući da je nesporno kako je tuženik vlasnik jednog poslovnog prostora površine 73,65 m2 za koji je obračunata pričuva za površinu 60 m2, što je manje od stvarne površine, a uz to ukupan iznos površina za koji se traži isplata zajedničke pričuve manji je od stvarne površine. Tvrdi da nije bitno vode li se poslovni prostori kao dva ili tri, nego je bitan iznos koji se treba platiti, a tužitelj traži manji iznos obračunat prema manjoj površini i smatra da pretjerani formalizam oko površine poslovnih prostora ide suprotno smislu zakonskih odredaba o obvezi suvlasnika za plaćanje zajedničke pričuve.

6. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači tako da platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održi na snazi i tuženiku naloži plaćanje troškova postupka ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

8. Žalba je osnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj. 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe predmet spora je zahtjev tužitelja, kao upravitelja zgrade u Hrvatskoj Kostajnici, u ulici Vladimira Nazora 12, da mu tuženik, kao suvlasnik dva poslovna prostora u toj zgradi, plati iznos od 18.495,00 kuna na ime zajedničke pričuve i to za šifru prostora: 04012014 za razdoblje od veljače 2017. do ožujka 2018. u mjesečnom iznosu od 405,00 kuna i šifru prostora: 04012015 za razdoblje od travnja 2015. do travnja 2016. u mjesečnom iznosu od 270,00 kuna i od svibnja 2016. do ožujka 2018. u mjesečnom iznosu od 405,00 kuna.

11. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu ističući prigovore zastare, dvostruke litispendencije i promašene pasivne legitimacije, te osporavajući istinitost i točnost obračuna pričuve s obzirom na površinu poslovnih prostora. Nakon što je tužitelj djelomično povukao tužbu, tuženik više nije isticao prigovor zastare, pa o njemu prvostupanjski sud nije odlučivao, a na temelju provedenog dokaznog postupka odbio je kao neosnovan prigovor litispendencije, a prihvatio prigovor promašene pasivne legitimacije i slijedom toga platni nalog ukinuo u dijelu za koji tužba nije povučena i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

12. Neosnovane su tvrdnje žalitelja da je izostavljanjem oznake o svojstvu tužitelja kao upravitelja zgrade, u uvodu presude učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer to ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati. O tome da je tužitelj upravitelj zgrade, i time ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine, postupke pred sudom radi naplate zajedničke pričuve, pobijana presuda sadrži valjane razloge i ta činjenica nije bila dovedena u pitanje tijekom postupka.

13. U obrazloženju presude o prigovoru promašene pasivne legitimacije prvostupanjski je sud najprije naveo razloge zbog kojih smatra da je tuženik obveznik plaćanja zajedničke pričuve unatoč tome što je u zemljišne knjige kao vlasnik upisano društvo Termoprom d.o.o. na temelju Sporazuma o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja namirenja tražbine (fiducijarno vlasništvo) koji je sklopio s tuženikom. S obzirom na to da su u zemljišne knjige upisana tri poslovna prostora (jedan površine 73,65 m2, drugi površine 31,60 m2 i treći površine 31,60 m2), kao suvlasnički dijelovi (etažno vlasništvo) predmetne stambeno-poslovne zgrade u korist tuženika kao prethodnog vlasnika, a tužbeni zahtjev odnosi se na obvezu plaćanja zajedničke pričuve za dva poslovna prostora površine po 60,00 m2 koja su navedena u popisu suvlasnika koji je sastavni dio međuvlasničkog ugovora od 1. veljače 2008. i odluci suvlasnika-aneksu međuvlasničkog ugovora potpisanog radi energetske obnove zgrade, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao spornu činjenicu identiteta nekretnina za koje traži plaćanje pričuve i da je zato prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan.

14. Osnovano tužitelj tvrdi da se ovakvo stajalište prvostupanjskog suda ne može prihvatiti bez obzira na okolnosti koje su dovele do različitog označavanja poslovnog prostora u mjerodavnim aktima suvlasnika i zemljišnim knjigama i je li ili nije tuženik obavijestio tužitelja, kao upravitelja zgrade, o tome da je pregrađivao poslovne prostore tako da su umjesto dva ukupne površine od 120 m2, u zemljišne knjige upisana tri poslovna prostora ukupne površine od 136,86 m2. Naime, tuženik je nesporno vlasnik poslovnih prostora u predmetnoj stambenoj zgradi i time obveznik plaćanja pričuve u skladu s onim podacima o površinama kako su navedeni u međuvlasničkom ugovoru. Ovo zbog toga što se prema odredbi članka 375. stavaka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) uzajamni odnosi suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor) i koji, pored ostalog, sadrži i veličinu suvlasničkih dijelova nekretnine, a prema stavku 3. toga članka, odluke koje proizlaze iz međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

15. Kada se tome doda da je prvostupanjski sud utvrdio kako je tuženik potpisao odluku suvlasnika-aneks međuvlasničkog i time potvrdio da je vlasnik dva suvlasnička udjela u stambeno-poslovnoj zgradi površine od po 60,00 m2, proizlazi da je prigovor promašene pasivne legitimacije trebalo odbiti kao neosnovan. Kakva je površina i struktura tih poslovnih prostora upisana u zemljišne knjige nije odlučno za postojanje obveze tuženika iz međuvlasničkog ugovora. Ovo posebno zato što je u međuvlasničkom ugovoru navedena manja ukupna površina poslovnih prostora od one koja je navedena u zemljišnim knjigama, pa to ne može utjecati na izračun visine pričuve koju je tuženik dužan platiti, budući da je tako obračunata pričuva manja od one koja bi bila obračunata da su u međuvlasnički ugovor unesene površine poslovnih prostora kako su upisane u zemljišne knjige.

16. Zaključno valja dodati da razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva nikako ne bi mogla biti okolnost što je, po ocijeni prvostupanjskog suda, tužitelju cijelo vrijeme bilo poznato zemljišno-knjižno stanje predmetnih nekretnina, kako broja nekretnina tako i njihove površine, ali da on unatoč tome neosnovano smatra mjerodavnim kako on vodi nekretnine u svojoj evidenciji. Tužitelja, naime, kao upravitelja zgrade, obvezuje međuvlasnički ugovor i on nema druge valjane pravne osnove na temelju koje bi mogao voditi drukčije evidencije i imao pravo tražiti plaćanje pričuve od one koja proizlazi iz međuvlasničkog ugovora i drugih odluka suvlasnika zgrade.

17. Prema tome, prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio isprave koje se nalaze u spisu i slijedom toga izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Zato je na temelju odredbe članka 373. točke 1. i 2. ZPP-a pobijana presuda preinačena u točki I. njene izreke tako da je platni nalog održan na snazi u dijelu kojim tužitelj traži plaćanje iznosa od 18.495,00 kuna sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate koji su određeno navedeni u izreci ove presude.

18. S obzirom na to da obveza koja je predmet ovoga spora proizlazi iz međuvlasničkog ugovora, tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi koja je odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) propisana za ostale odnose umjesto stope propisane za odnose iz trgovačkih ugovora koja je sadržana u platnom nalogu. Stoga je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je platni nalog ukinut u odnosu na zatezne kamate preko stope propisane za ostale odnose.

19. Prema odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Preinačenjem prvostupanjske presude, tužitelj je djelomično uspio u ovom sporu u omjeru od 88% s obzirom na to da je za dio tužbenog zahtjeva tužba povučena, pa mu prema odredi članka 154. stavka 2. ZPP-a pripada naknada dijela ukupno priznatih troškova u postotku od 76%. Primijenjeno na troškove ovršnog postupka to znači da tužitelju pripada pravo na naknadu tih troškova u iznosu od 1.542,84 kuna. Tužitelju su, u skladu s njegovim određenim zahtjevom istaknutom prije zaključenja raspravljanja i u žalbi (članak 164. ZPP-a), kao potrebni priznati troškovi parničnog postupka koji se sastoje od nagrade za zastupanje na ročištima održanim 1. listopada 2020. i 16. studenog 2020. u iznosu od 1.000,00 kuna za svako prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), za sastav podneska od 17. ožujka 2020. (očitovanje na prigovor) u iznosu od 1.000,00 kuna prema Tbr. 8/1 i za sastav podnesaka od 11. veljače 2019., 19. ožujka 2019., 11. listopada 2019. i 1. listopada 2020. u iznosu od 250,00 kuna za svako prema Tbr. 8/3 jer ne predstavljaju onu vrstu podnesaka iz Tbr. 8/1 za koju je nagrada određena kao za tužbu, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr 42.) iznosi ukupno 5.000,00 kuna, a primjenom utvrđenog postotka uspjeha u sporu, tužitelju za te radnje pripada iznos od 3.800,00 kuna. Tužitelju su bez umanjenja postotka uspjeha u sporu, priznati troškovi na ime nagrade za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna prema Tbr. 10/1 i 42. jer je u žalbenom postupku uspio u cijelosti u odnosu na pobijani dio prvostupanjske presude.

20. Primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, tužitelju nisu priznati troškovi na ime nagrade za sastav podnesaka od 10. travnja 2020. (dopunsko očitovanje na prigovor) i 1. listopada 2020. (drugi podnesak sastavljen i predan istog dana) jer je potreba za njihovim sastavljanjem nastala slučajem koji se dogodio tužitelju.

21. Na temelju navedenog pobijana presuda je preinačena u točkama I. i II izreke tako da je platni nalog održan na snazi i za troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.542,84 kuna i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 5.362,50 kuna, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. U preostalom dijelu točke I. izreke koji se odnosi na troškova ovršnog postupka prvostupanjska presuda je potvrđena na temelju odredbe članka 380. točke 2. u vezi s odredbom članka 129. stavka 5. ZPP-a.

Zagreb, 31. ožujka 2023.

Sudac

Lenka Ćorić

Broj zapisa: 9-30857-09b06

Kontrolni broj: 081bd-7a88d-2f6bd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Lenka Ćorić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.