Broj:10.P-2515/2019-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz O., OIB:, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika N. h. b. d.d. iz Z., OIB:, zastupanog po punomoćniku R. Ž., odvjetnik iz O. društva Ž. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. veljače 2023., a u prisutnosti tužitelj osobno uz punomoćnika tužitelja T. P., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika M. B. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. S., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika B. T. iz O., nakon donošenja i objave dana 31. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu br. 310238, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 12. kolovoza 2004., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Z. P. M. iz O. pod brojem OU-1148/04, u dijelu odredbe koji glasi:

“…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke…“

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 310238, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljenog dana 12. kolovoza 2004., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Z. P. M. iz O. pod brojem OU-1148/04, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća.“

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 3.771,94 eura/28.419,75 kuna[1] (slovima: tritisućesedamstosedamdesetjedaneuro idevedesetčetiricenta/dvadesetosamtisućačetiristodevetnaestkunaisedamdesetpetlip a) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

-19,81 kn, tekućom od 16.06.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.07.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.08.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.09.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.10.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.11.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.12.2007.,

-19,81 kn, tekućom od 16.01.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.02.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.03.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.04.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.05.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.06.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.07.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.08.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.09.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.10.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.11.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.12.2008.,

-17,81 kn, tekućom od 16.01.2009.,

-53,80 kn, tekućom od 16.02.2009.,

-53,80 kn, tekućom od 16.03.2009.,

-53,80 kn, tekućom od 16.04.2009.,

-105,60 kn, tekućom od 16.06.2009.,

-103,60 kn, tekućom od 16.08.2009.,

-51,80 kn, tekućom od 16.09.2009.,

-51,80 kn, tekućom od 16.10.2009.,

-51,80 kn, tekućom od 16.12.2009.,

-103,60 kn, tekućom od 16.01.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.02.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.04.2010.,

-145,40 kn, tekućom od 16.05.2010.,

-103,60 kn, tekućom od 16.08.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 18.09.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.10.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.11.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.12.2010.,

-51,80 kn, tekućom od 16.01.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 17.02.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 16.03.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 16.04.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 16.05.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 16.06.2011.,

-51,80 kn, tekućom od 16.07.2011.,

-1.996,80 kn, tekućom od 16.08.2011.,

-451,80 kn, tekućom od16.09.2011.,

-451,80 kn, tekućom od 16.10.2011.,

-398,81 kn, tekućom od 16.11.2011.,

-398,81 kn, tekućom od 16.12.2011.,

-628,81 kn, tekućom od 16.01.2012.,

-398,81 kn, tekućom od 16.02.2012.,

-898,81 kn, tekućom od 16.03.2012.,

-398,81 kn, tekućom od 16.04.2012.,

-398,81 kn, tekućom od 16.05.2012.,

-398,81 kn, tekućom od 16.06.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.07.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.08.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.09.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.10.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.11.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.12.2012.,

-498,81 kn, tekućom od 16.01.2013.,

-498,81 kn, tekućom od 16.02.2013.,

-498,81 kn, tekućom od 16.03.2013.,

-498,81 kn, tekućom od 16.04.2013.,

-498,81 kn, tekućom od 16.05.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.06.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.07.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.08.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.09.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.10.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.11.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.12.2013.,

-512,81 kn, tekućom od 16.01.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.02.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.03.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.04.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.05.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.06.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.07.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.08.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.09.2014.,

-512,81 kn, tekućom od 16.10.2014.,

-5.469,99 kn, tekućom od 16.11.2014.,

do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.056,03 eura/15.491,16 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je s tuženikom dana 12. kolovoza 2004., sklopio Ugovor o kreditu broj 310238, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Z. P. M. iz O., pod brojem Ou-1148/04, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.000,00 CHF, prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 132 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti od 253,91 CHF, a redovna kamatna stopa se sa početnih 4,80% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Isto tako tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također odlukom VTS-a RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule, prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od 15. travnja 2007., pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 32.000,00 kuna. Obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Prema članku 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. tog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati prema članku 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je da je svatko u RH dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a obzirom da tuženik istu pobija, to tužitelj predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, pobliže opisanog u izreci presude uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, temeljem članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja. Tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, a nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i isto se ne može smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa tužitelj ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik nije mogao, niti morao znati, za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj u CHF bio stabilan dugi niz godina. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, jer materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, te je netočno da je tuženik donosio proizvoljno odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Stoga je očito da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, te je takva odredba bila u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući je odredba Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila unaprijed formulirana te tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o istoj, niti je na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, a ista nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega tužitelj istu drži protivnom načelu savjesnosti i poštenja, te ju stoga smatra nepoštenom, sukladno članku 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Vezano za tuženikov prigovor visine tužbenog zahtjeva, tužitelj je do navedenog iznosa, a bez stručnog financijsko-knjigovodstvenog znanja, došao aproksimativno, obzirom na iznose koje je plaćao tijekom godina. Tuženikovo osporavanje tužiteljevog prava pozivati se na presude VTS-a, su neosnovane, budući je sud u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 310238; prometnu karticu po kreditu na ime tužitelja u periodu od 6. rujna 2004., do 8. prosinca 2014.; informativni otplatni plan po kreditu od 8. veljače 2019.; sudsku praksu; članak u Pravo i porezi broj 9/18, strana 14-26; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 17. ožujka 2022., te saslušao tužitelja na ročištu od 23. veljače 2023.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 17. ožujka 2022., utvrđeno je da je dana 12. kolovoza 2004., tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 310238, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Z. P. M. iz O., pod brojem Ou- 1148/04. Predmetnim ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 26.000,00 CHF, po kupovnom tečaju za devize kreditora važeće na dan korištenja kredita na rok otplate od 132 mjeseca, a visina mjesečnog anuiteta iznosila je 253,91 CHF mjesečno. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosila je 4,80% godišnje, a kamatna stopa je promijenjena i to od 12/2007.-4,90% godišnje, od 4/2008-5,50% godišnje i od 12/2008.-6% godišnje. Iz analitičke kartice kredita je vidljivo da je kredit prijevremeno otplaćen dana 30. listopada 2014., a s obzirom da u spisu nije bilo prvog otplatnog plana vještak je utvrdio da je visina nedospjele glavnice na dan prijevremene otplate kredita iznosila 2.484,11 CHF. Iz dokumentacije je vidljivo da je kredit isplaćen dana 3. rujna 2004., kada je kupovni tečaj kreditora iznosio 4,7741 kuna za 1 CHF. Visina anuiteta primjenom kamatne stope od 4,80% godišnje, odnosno prema prvom otplatnom planu iznosi 1.212,19 kuna mjesečno, što je protuvrijednost 253,91 CHF pomnožen sa 4,7741 kuna za 1 CHF. Prijevremena otplata glavnice od 2.484,11 CHF x 4,7741 kuna iznosi 11.859,39 kuna, a ukupna razlika anuiteta iznosi 28.419,75 kuna.

6. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 28. lipnja 2022., uredio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a na ročištu od 23. veljače 2023., sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH(Narodne novine 57/22 i 88/22), na način da je ukupan utuženi iznos izrazio u HRK i EUR i to po fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR = 7,4530 HRK, na način pobliže opisan pod II/izreke presude.

7. Tuženik nije imao računskih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, već je prigovarao osnovi po kojoj je izračun napravljen.

8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

9. Iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni kredit podigao za izgradnju obiteljske kuće u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U to vrijeme su se nudili krediti u CHF kao najpovoljniji krediti u svim bankama, pa tako i u banci prednika tuženika. Nudili su se i krediti u eurima i u kunama ali krediti u CHF su bili najpovoljniji jer je bila najmanja kamatna stopa. Djelatnik banke, ali nije siguran je li to bio osobni bankar, ponudio mu je kredit koji je bio na standardnom obrascu. Prilikom podizanja kredita nije tražio neka posebna obrazloženja od djelatnika banke, niti mu je bankar čitao taj Ugovor o kreditu, već mu je dao da ga pročita. Mislio je da kamatna stopa može porasti kao i eventualno tečaj CHF, no da to može toliko porasti, nije mislio. Početna rata kredita je bila oko 1.500,00 kuna da bi narasla do oko 2.000,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplatio nekoliko mjeseci prije roka. Bankar mu nije rekao koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, nije ga upozoravao na rast tečaja, niti je tužitelj mogao predvidjeti da će rata kredita toliko rasti tijekom otplate zbog rasta tečaja. Bankar ga nije upozoravao da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu. Nije vlasnik obrta, niti tvrtke. Nije mogao utjecati na pojedine odredbe kredita. Da je znao da će toliko porasti tečaj CHF i kamata, ne bi podigao taj kredit.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

11. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, sud smatra neosnovanim, budući mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz članka 19. i. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112,13, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorima o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorena strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a nesporno je da tužitelj kao potrošač ima prebivalište na području Općinskog suda u Osijeku. Odredba Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu bila je unaprijed formulirana te tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o istoj, niti je na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe a ista nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja, te stoga nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a sukladno članku 87. stavak 1. istog zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

13. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

14. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

18. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

20. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 310238, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 310238, i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 24. kolovoza 2004., po javnom bilježniku Z. P. M. iz O., pod brojem Ou- 1148/04, u iznosu od 26.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,80% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 253,91 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan isplate kredita iznosio je 4,7741 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen.

21. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.

22. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 4. stavak 1., članak 7. stavak 1. Ugovor o kreditu broj 310238, sklopljenog dana 12. kolovoza 2004., između tužitelja i tuženika, pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

23. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.771,94 eura/28.419,75 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,80% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

24. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151., i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,08 eura, zastupanje na ročištima od 25. listopada 2021., 5. prosinca 2022., i 23. veljače 2023., u iznosu od 199,08 eura za svako ročište, sastava obrazloženih podnesaka od 3. srpnja 2020., 28. lipnja 2022., u iznosu od 199,08 eura za svaki podnesak, kao i trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 99,54 eura, na koje iznose je obračuna PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 323,51 euro, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 88,92 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,14 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.056,03 eura/15.491,16 kuna, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

27. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25. ožujka 2020, 5. siječnja 2021., 18. kolovoza 2021., i 5. studenog 2021,. u iznosu od 49,77 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, 31. ožujka 2023.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika