Posl. br. 31 P-658/2022-21

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P., OIB: , iz V., Ž. 1, zastupan po punomoćniku

A. S., odvjetniku iz P., protiv tuženika: 1. L. Š.,

OIB:, iz B., Š. 26, i 2. N. V., OIB: 3,

zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku iz R., radi utvrđenja

prava vlasništva na nekretninama, nakon zaključene javne glavne rasprave dana 28. veljače 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i tuženika, dana 30. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj P. M., OIB:, iz Ž.

1, V., stekao temeljem dosjelosti pravo vlasništva na: nekretninama k.č.br. 1510/2, upisana u z.k.ul.br. 84, k.č.br. 1921 i k.č.br. 1928, upisane u z.k.ul.br. 21, sve u k.o. Bačva, u naravi vinogradi.

Tuženicima se nalaže da tužitelju izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva na navedenim nekretninama, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, te im se nalaže da tužitelju naknade parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženicima parnični trošak u iznosu od 875,96 eura[1] / 6.599,92 kn, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 21. rujna 2022. godine podnio tužbu protiv tuženica radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama navedenim u točki I izreke ove Presude. U tužbi tvrdi da su tuženice upisane kao vlasnice svaka u ½ dijela predmetnih nekretnina. Tužiteljevi roditelji i tužitelj nakon smrti roditelja, da su koristili i da koriste nekretnine tuženika najmanje 37 godina, da su predmetne nekretnine očistili, orali, sadili na njima i sijali razne poljoprivredne kulture, te brali plodove sa njih za svoje potrebe i nikada da im nitko pa tako ni tuženici nisu branili. Tužitelj predlaže, jer da je njegov posjed savjestan, zakonit i miran, tj. da je temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, da sud donese presudu u sadržaju kako je to odbijajuće navedeno u točki I izreke ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženice se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporavaju navode tužitelja iznijete u tužbi, tj. osporavaju pravni osnov tužbenog zahtjeva. Istakli su prigovor promašene aktivne legitimacije. Dalje ističu da su, tuženici, zajedno sa svojim prednicima (obitelji) zakoniti i legitimni posjednici i vlasnici nekretnina opisanih u točki I tužbe, prvotužena da je vlasništvo u ½ stekla temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju iza svog pok. supruga Petra Štifanića (posl.br. O-83/2014-12 od 04. lipnja 2014. godine), a drugotužena da je vlasništvo u ½ dijela stekla temeljem pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju iz pok. majke Anđeline Mihelić posl.br. O-12/11, UPP-OS-4/11 od 22. travnja 2011. godine. Sve navedeno da je vidljivo i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka i povijesnog posjedovnog lista. Predmetne nekretnine da su u obiteljskom vlasništvu i posjedu tuženika i nasljeđivanjem da su prešle u vlasništvo i posjed tuženika tako da su iste više od 70 godina u posjedu i vlasništvu obitelji tuženika, putem prednika, a sada tuženika koji su i upisani u zemljišnim knjigama i posjedovnom listu.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (4-5), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (15-16, 18-19, 21), prijepis posjedovnog lista (17, 20), izvršen je očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke, te su saslušani svjedoci M. P., D. P., E. Š., Š. J., Z.

J., B. Š., I. V., D. B., V. P. i tužitelj kao

parnična stranka. Izvršen je uvid u orto foto snimak (45), u izvod iz posjedovnog lista (46-47) i fotografije izrađene po mjerničkom vještaku.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (4-5) utvrđeno je da k.č.br. 1921 i k.č. 1928 dolaze upisane u zemljišnoknjižnom tijelu 12. u z.k.ul. 21 k.o. Bačva u suvlasništvu tuženica, svake u ½ dijela. K.č. 1510/2 dolazi upisana u 7. z.k. tijelu u z.k.ul. 84 k.o. Bačva u suvlasništvu tuženica, svake u ½ dijela.

6. Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige za k.č. 1921 i k.č. 1928 upisane u z.k.ul. 21 k.o. Bačva utvrđeno je da su predmetne nekretnine upisane u suvlasništvu tuženica na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju i to prvotuženice na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-83/2014- 12 od 04. lipnja 2014. godine iza pok. P. Š., a drugotuženice na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju od 22. travnja 2011. godine posl.br. O- 12/11, UPP-OS-4/11 iza pok. A. M..

Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige za k.č. 1510/2 upisane u z.k.ul. 84 k.o. Bačva utvrđeno je da je predmetna nekretnina upisana u suvlasništvu tuženica na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju i to prvotuženice na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-83/2014- 12 od 04. lipnja 2014. godine iza pok. P. Š., a drugotuženice na temelju pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju od 22. travnja 2011. godine posl.br. O- 12/11, UPP-OS-4/11 iza pok. A. M..

P. Š. bio je suprug prvotuženice, a A. M. rođ. R. bila je majka drugotuženice.

7. Uvidom u prijepis posjedovnog lista (17, 20) i u izvod iz posjedovnog lista (46-47) utvrđeno je da su k.č. 1921 i k.č. 1928 upisane pod nazivom Kanal, upisane u posjedovnom listu 296 k.o. Bačva i kao posjednica vodi se upisana A. M. (majka drugotuženice).

Uvidom u prijepis posjedovnog lista i u izvod iz posjedovnog lista utvrđeno je da je k.č. 1510/2, upisana pod nazivom Kanal, upisana u posjedovnom listu 25 i kao posjednik vodi se upisan A. K..

8. Očevidom lica mjesta u prisutnosti vještaka mjerničke struke utvrđeno je da su k.č. 1921, k.č. 1928 i k.č. 1510/2 k.o. Bačva u naravi neobrađene oranice, sa istočne strane graniče sa vinogradom, sa zapadne strane nije vidljiva fizička međa, a sa sjeverne strane graniče sa trstikom, dok sa južne strane graniče s šikarom. K.č. 1921 prema službenom katastarskom stanju ima površinu od 1834 m2, k.č. 1928 prema službenom katastarskom stanju ima površinu od 2289 m2 i k.č. 1510/2 prema službenom katastarskom stanju ima površinu od 1427 m2.

Dakle, neposrednim zapažanjem na licu mjesta nesporno je utvrđeno da predmetne nekretnine u naravi su neobrađene oranice.

Tužitelj u tužbenom zahtjevu navodi da su predmetne nekretnine u naravi vinogradi, međutim kako je već navedeno nesporno je utvrđeno da predmetne nekretnine su u naravi neobrađene oranice.

9. I tužitelj i tuženici su predložili saslušanje većeg broja svjedoka. Svjedoci predloženi od strane tužitelja iskazali su da imaju neposrednih saznanja da tužitelj, a prije njega i njegov otac Petar Perković je obrađivao predmetne nekretnine zajedno preko 30 godina.

Svjedok predložen od strane tužitelja M. P. iskazao je da mu je poznato da dok je još bio dijete da su tada govorili da su predmetne parcele od nekog K. iz P.. Tom svjedoku nije poznato na koji način je tužitelj odnosno njegov otac počeo obrađivati predmetne nekretnine. Tom svjedoku je poznato da su tužitelj, a prije njega njegov otac i brat tužitelja na predmetnim nekretninama sadili krumpir, sijali pšenicu, ječam i to relativno kontinuirano, barem 30-tak godina. A svjedok D. B. je također iskazao da mu je poznato da je tužitelj i njegov otac obrađivao predmetne nekretnine, da su sadili krumpir, prije cca 10 do 15 godina i taj svjedok je mislio da su te parcele njihove.

Svjedok D. P., brat tužitelja, je iskazao da je tužitelj počeo obrađivati predmetne nekretnine 1985. godine, a prije njega da ih je obrađivao njihov otac P., te da im je on pomagao raditi na poljoprivredi. Na predmetnim nekretninama da su sadili i sijali krumpir, pšenicu, djetelinu. Dalje je iskazao da on ne poznaje tuženice. U iskazu dalje tvrdi da mu je otac govorio da su te parcele njegove tj. očeve, jer da je njegov otac dao P. Š. nešto novaca odnosno da mu je dao pola novaca za te parcele, a pola novaca da mu nije dao. Obzirom da je jedna žena bila u Italiji da se nije moglo sve riješiti i da se parcele nisu mogle papirnato riješiti.

Svjedok V. P., stric tužitelja, iskazao je da mu je brat tj. otac tužitelja 1985. ili 1986. godine rekao da je prije tri mjeseca od P. Š. kupio zemlju pod nazivom P. a to da je parcela koja se nalazi dalje od predmetnih nekretnina i da ta P. nije nekretnina koja je predmet spora. U odnosu na predmetne nekretnine, a koje se zovu K. iskazao je da mu je brat tj. otac tužitelja rekao da je dao samo akontaciju P. Š. za kupiti nekretnine pod nazivom K. tj. sporne nekretnine, a P. Š. da je rekao da za sada ne može prodati nekretnine pod nazivom K. jer da nije samo on vlasnik, već da su te nekretnine u suvlasništvu i drugih i zato da nisu "čiste" u smislu da bi ih mogao prodati. P. Š. da je rekao P. P. tj. ocu tužitelja da samo neka on

radi tu zemlju i da ga nitko ništa neće pitati. Nakon toga, otac tužitelja da je očistio predmetne parcele i kasnije obrađivao, da je sadio krumpir, kukuruz i drugo. Iz iskaza svjedoka, brata tužitelja D. P., zatim strica tužitelja V. P., a i iz iskaza samog tužitelja nesporno je utvrđeno da je tužitelj, a i njegov otac P. P. znao da predmetne nekretnine nisu vlasništvo tužitelja, niti oca tužitelja. Iz njihovih iskaza također je nesporno utvrđeno da otac tužitelja, ni tužitelj, nisu predmetne nekretnine stekli u vlasništvo (izvanknjižno) na temelju ugovora o kupoprodaji, niti na temelju darovanja, a niti su to mogli steći dosjelošću, budući da se korištenje predmetne nekretnine od strane tužitelja odnosno njegovog prednika ne može tretirati kao pošten i zakonit posjed u smislu da bi se moglo steći pravo vlasništva dosjelošću. Dakle, i tužitelj i njegov pravni prednik Petar Perković su znali da oni nisu vlasnici predmetne nekretnine, da nisu kupili predmetne nekretnine. Tvrdnja svjedoka V. P. kada je iskazao da je pravni prednik tužitelja dao akontaciju P. Š., suprugu prvotuženice, ne može predstavljati dokaz da je P. Š. prodao P. P. predmetne

nekretnine, a niti svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama jer akontacija ne predstavlja pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, niti predstavlja dio iznosa kupoprodajne cijene, niti je u ukupnosti svih provedenih dokaza utvrđeno da bi između pravnih prednika tuženica pa tako ni pravnog prednika prvotuženice postojao kupoprodajni ugovor ili drugi pravni osnov za prodaju predmetnih nekretnina odnosno prodaju suvlasničkog dijela. Iz iskaza tih svjedoka predloženih od tužitelja koji su i najbliži rod tužitelju dakle nesporno je utvrđeno da su tužitelj i njegov pravni prednik znali da predmetne nekretnine nisu njihovo vlasništvo, a niti je utvrđeno da bi do realizacije kupoprodaje predmetnih nekretnina došlo. Takva saznanja ne mogu predstavljati ispunjenje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, na kojem osnovu tužitelj i temelji navode tužbe i tužbeni zahtjev.

10. Svjedoci predloženi od strane tuženica i saslušani tijekom postupka iskazivali su da ni oni, ni njihovi pravni prednici nisu prodali predmetne nekretnine tužitelju, niti njegovom pravnom predniku. A svjedokinja E. Š., nevjesta prvotuženice, koja od 1988. godine živi u Š., te B. Š., sin

prvotuženice iskazivali su da je otac tužitelja za života P. Š. često dolazio u posjetu P. Š. i da su čuli da je P. Š. rekao da je P.

P. predmetne nekretnine dao samo na korištenje. A i svjedok I. V.,

šogor prvotuženice i suprug drugotuženice, iskazao je da mu je P. Š. govorio da on zajedno sa svojom sestrom tj. drugotuženicom ima nekretnine u Pršurićima i da je te nekretnine dao na korištenje nekim ljudima.

Svjedok Š. J. (rođen 1947. godine) koji nije u nikakvom srodstvu sa strankama iskazao je da on ima svoje nekretnine koje neposredno graniče sa predmetnim nekretninama, da od rođenja živi u mjestu P. gdje se i nalaze predmetne nekretnine, da je vlasnik predmetnih nekretnina bio A. K., koji je imao susjeda B. J. i taj susjed da je pomagao raditi na poljoprivredi kod K., čak i da je živio kod njega. A majka od P. Š. da je bila šogorica od A. K. tj. sestra njegove žene. Majka od P. Š. da se zvala

Đ. i P. Š. da je zemlju naslijedio od majke. Predmetne nekretnine da su naslijedili P. Š. i N. V.. Taj svjedok dalje tvrdi da mu je P.

Š. govorio da je P. P. (ocu tužitelja) prodao jednu parcelu, ali to

da nije parcela koja je predmet ovog postupka već neku drugu parcelu. Dalje je iskazao da mu je P. Š. rekao da P. P. nije platio za predmetne

parcele. Iskaz svjedoka Š. J., kada je iskazivao vezano za prodaju jedne parcele od strane P. Š. P. P., sukladan je sa iskazom

svjedoka V. P. koji je također iskazivao o prodaji jedne druge parcele, ne predmetne, pod nazivom P. 11. Iz iskaza niti jednog svjedoka, predloženih od tužitelja ili tuženika, nije

utvrđeno da bi tuženice odnosno njihovi pravni prednici prodali predmetne nekretnine tužitelju odnosno njegovom pravnom predniku.

12. U tom smislu sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka kada su iskazivali vezano za način na koji su tužitelj odnosno njegovi pravni prednici koristili predmetne nekretnine.

13. Tužitelj je izričito iskazao da mu je otac rekao da je on išao s namjerom da kupi predmetne nekretnine, a da je njegov otac počeo čistiti predmetne nekretnine "da je dao novce za to", a poslije da je bio problem jer da prodavatelj nije bio sam vlasnik i da je prodavatelj rekao "ti to čisti i obrađuj i nitko te više za to ništa neće pitati". Tužitelj je u iskazu izričito rekao da je on znao da te nekretnine nisu "na čisto", ali nikoga od vlasnika da nije poznavao. I nikada da ga nitko nije smetao u korištenju, osim da su mu susjedove ovce pojele djetelinu.

14. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama temeljem dosjelosti. Naime, dosjelost je stjecanje prava vlasništva tuđe stvari kroz zakonom određeno vrijeme od strane kvalificiranog odnosno bar savjesnog posjednika. Dosjelost spada u originarno ili izvorno stjecanje prava vlasništva, što znači da stjecatelj svoje pravo vlasništva ne zasniva na pravu vlasništva prednika.

15. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da su ispunjene slijedeće pretpostavke:

- sposobnost stjecatelja,

- sposobnost stvari,

- posjed određene kvalitete, te

- vrijeme dosjelosti određene zakonom.

Dosjedatelj mora biti u samostalnom posjedu, te mora biti istinit i pošten. Samostalnost posjeda označava okolnost da on ne priznaje višu vlast neke druge osobe, odnosno da stvar drži kao svoju, kao da je njezin vlasnik. Posjed je istinit ako nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja (paragraf 345. OGZ- a), a pošten ako posjednik ne zna niti ima razloga za posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (paragraf 326. OGZ-a) s tim što se smatra da je posjed istinit i pošten sve dok se ne dokaže drukčije (paragraf 328. i 345. OGZ-a).

16. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj i njegov otac koristio predmetne nekretnine od cca 1985. godine i da su tužitelj i njegov otac znali da predmetne nekretnine koriste samo na temelju odobrenja P. Š. i da je P. Š. bio samo suvlasnik i da nije došlo do kupoprodaje.

Tužitelj odnosno njegov pravni prednik su sporne nekretnine koristili na temelju odobrenja Petra Štifanića, međutim P. Š. nije bio samovlasnik predmetnih nekretnina, pa nije niti mogao dati odobrenje za korištenje predmetnih nekretnina u cijelosti. Tužitelj, ni njegov pravni prednik predmetne nekretnine nisu ni kupili, niti naslijedili niti imaju drugi pravni osnov da bi stekli vlasništvo predmetnih nekretnina. Zato posjed tužitelja nije bio one kvalitete koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, budući da je znao da mu ne pripada vlasništvo spornih nekretnina, već da je iste koristio na temelju odobrenja P. Š., pravnog prednika prvotuženice. Nadalje, iz iskaza svjedoka nije utvrđeno da bi tužitelj, a prije njega njegov otac predmetne nekretnine kontinuirano koristio kroz cijelo razdoblje od kada ih je počeo koristiti. Svjedok M. P., predložen od strane tužitelja, iskazao je da su tužitelj, njegov brat i otac obrađivali predmetne nekretnine, ali da su oni to relativno kontinuirano obrađivali.

17. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci Rev-2790/91 od 11. ožujka 1992. godine).

18. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnosti i istinitost.

19. Temeljem odredbe čl. 221. a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja u svijetlu tog instituta sud je mišljenja da sud nije dokazao da je pošten, zakonit i miran posjednik.

20. Tužitelj je bio u posjedu spornih nekretnina, taj posjed nije stekao na viciozan način, jer mu je, odnosno njegovom pravnom predniku, Petar Štifanić dao na korištenje ali P. Š. nije bio samovlasnik, pa nije imao ovlaštenje dati sporne nekretnine u cijelosti na korištenje, pa tužitelj nije bio u samostalnom i poštenom posjedu koji se zahtjeva za stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću. Na sporni odnos valja primijeniti odredbe Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ-a) s obzirom na činjenicu da posjed tužitelja i po pravnom predniku (ocu) je postojao od cca 1985. godine pa nadalje, a sve sukladno odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) prema kojoj se odredbi stjecanje stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja.

21. Nadalje, tužitelj nije dokazao poštenje posjeda, a poštenje se pretpostavlja temeljem paragrafa 328. OGZ-a, a tužitelj nije dokazao da su on i njegov pravni prednik bili savjesni posjednici. Naime, tužitelj je svo vrijeme znao da sporne nekretnine nisu njegovo vlasništvo.

22. Kroz posjedovanje predmetnih nekretnina u primjeni je bio OGZ, ZOVO, a konačno sada i važeći ZV. Svi navedeni zakoni propisivali su savjesnost, odnosno poštenje posjeda nekretnine, te da se savjesnost odnosno poštenje posjednika presumira sve dok se ne dokaže suprotno. Odredbom čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, a također i za vrijeme važenja ZOVO-a (čl. 72. st. 3.), kao i za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a (paragraf 328).

23. Sud smatra da je posjed tužitelja bio nesavjestan, jer je znao da sporne nekretnine koje posjeduje nisu njegove. Nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje predmetnih nekretnina dosjelošću ni temeljem čl. 159. i 160. ZV-a.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tuženicama naknaditi parnični trošak. Tuženicama je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 07. studenog 2022. i 28. veljače 2023. godine, te za sastav podneska od 14. studenog 2022. godine za svaku radnju 199,08 eura plus 10% što iznosi 19,91 eur, za zastupanje dvije stranke, a što za svaku radnju iznosi 218,99 eura, a što sveukupno iznosi 875,96 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8., 9. i 36. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22).

25. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 30. ožujka 2023. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i počinje teći danom objave Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženica.