Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-40/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinje dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. D. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 177. stavak 1., 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optužene M. D. i optuženog D. D. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 3. svibnja 2022., broj Kzd- 1/2022., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optužene M. D. i optuženog D. D. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu optužena M. D. proglašena je krivom, zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom I 1. i II izreke pobijane presude te zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 1., 2. i 4. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom III 2. i IV izreke pobijane presude, a optuženi D. D. proglašen je krivim, zbog jednog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom V i VI izreke pobijane presude te jednog kaznenog djela iz članka 177. stavak 1. i 2. KZ/11. činjenično i pravno opisanog pod točkom V i VI izreke pobijane presude pa je optuženoj M. D. u odnosu na kazneno djelo činjenično i pravno opisanog pod točkom I 1. i II izreke pobijane presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci te u odnosu na kazneno djelo činjenično i pravno opisanog pod točkom III 2. i IV izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina, a optuženom D. D. je u odnosu na jedno kazneno djelo navedeno pod točkom V i VI izreke pobijane presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci te u odnosu na kazneno djelo navedeno pod točkom V i VI izreke pobijane presude kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženoj M. D. se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina uračunava vrijeme istražnog zatvora od 1. travnja 2021. u 23,55 sati do 15. lipnja 2021. te od uhićenja 4. svibnja 2022. u 10,30 sati pa nadalje. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom D. D. se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina uračunava vrijeme uhićenja 1. travnja 2021. u 22,40 sati do 1. listopada 2021., te od uhićenja 4. svibnja 2022. u 10,30 sati pa nadalje.

3. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11.,91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećeno dijete i žrtva A. D. s imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućuje se u parnicu.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optužena M. D. i optuženi D. D. oslobađaju se plaćanja troška kaznenog postupka u cijelosti iz članka 145. stavak 2. točke 1.-6. ZKP/08.

5. Protiv navedene presude žalbu je podnijela optužena M. D. putem zajedničkog odvjetničkog ureda T. P. N. i J. N., odvjetnika u S. B. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se donese presuda kojom će se optuženica osloboditi optužbe ili ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Protiv navedene presude žalbu je podnio i optuženi D. D. putem branitelja, T. S., odvjetnika u S. B. kao i osobno i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se prihvati žalba, ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili podredno da se presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna. S obzirom da se žalbe optuženika i njegovog branitelja međusobno nadopunjuju razmatrati će se kao jedinstvena žalba.

7. Državno odvjetništvo podnijelo je odgovor na žalbu optužene M. D. i optuženog D. D. s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

8. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

9. Žalba optužene M. D. i optuženog D. D. nisu osnovane.

10. Optužena M. D. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći zakonski tekst da je izreka presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, o sadržaju tih isprava i zapisnika danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, ali bez konkretiziranja te bitne povrede. Optuženi D. D. žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka istu ne konkretizira, niti citira određeni zakonski članak, osim što navodi da je povreda počinjena zbog toga što obrazloženje pobijane presude nije u skladu s dokazima provedenima u postupku.

10.1. Suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju nije počinjena navedena bitna povreda. Međutim, kroz ovaj žalbeni razlog i optužena M. D. i optuženi D. D. upiru na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

10.2. Nisu osnovani žalbeni navodi optuženog D. D. kada navodi da je tražio promjenu odvjetnika i da mu je to pravo uskraćeno, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZP/08. Naime, optuženik je tijekom cijelog postupka imao branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika T. S., koji je poduzimao pravne radnje, bio nazočan dokaznom ročištu kao i tijekom rasprave, podnosio žalbe i uredno zastupao optuženika te slijedom navedenoga nije povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.

10.3. Iako optužena M. D. u žalbi ističe utjecaj medija na pravično suđenje, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., kazneni postupak je vođen po odredbama ZKP/08. i uz poštivanje svih zagarantiranih prava optuženih. Stoga ni u tom pravcu nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

10.4. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. koju optužena M. D. ističe u odnosu na nepoštivanje roka po članku 458. stavak 1. i 2. ZKP/08. za dostavu presude, jer se radi o instruktivnom roku što nije utjecalo, niti moglo utjecati na donošenje presude.

11. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

12. Optužena M. D. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11. počinjeno na štetu djeteta A. D. navodi da "državno odvjetništvo nije dokazalo ništa u odnosu na to kazneno djelo te da ne postoji niti jedan relevantan dokaz u tom pravcu" kao i da je "iskaz djeteta A. D. neadekvatan i neprihvatljiv za ozbiljnu analizu". U žalbi se navodi i da je svjedokinja R. D. iskazivala da je A. D. stalno bio kod nje pa kada bi ga pitala da li se roditelji tuku da je on to nijekao. Žaliteljica smatra da treba prihvatiti stav obrane da je A. bio "prepušten i pod utjecajem" bake R. koja je bila u sukobu sa optuženicom kao i da je neprihvatljiv dio svjedočenja dr. J. G. (ne precizirajući koji dio), a koji je kontradiktoran sam sebi kao i iskazu djeteta A. D., jer je liječnik naveo da je A. dijete koje je podložno sugestijama, a od udomiteljice ima saznanja da je A. sklon laganju. Žaliteljica navodi da ne postoji niti jedan dokaz da je udarala A. pa stoga nije počinila kazneno djelo u odnosu na tu žrtvu.

12.1. Suprotno žalbenim navodima upravo iz iskaza ispitanog svjedoka žrtve djeteta A. D. proizlazi počinjenje kaznenog djela iz članka 177. stavak 2. KZ/11. za koje se tereti optužena M. D., jer je dijete žrtva A. D. iskazivao da mu je dok je živio zajedno s tatom i mamom i sestrama "bilo loše, zbog toga što su ih mama i tata tukli ". Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz žrtve A. D. kao istinit, jer je suglasan sa iskazom svjedoka dr. J. G., koji je naveo da mu je dijete žrtva A. D. ispričao kako su roditelji tukli njega i sestru N. D. Razgovor sa djetetom žrtvom vođen je u sedam navrata te je dijete opisivalo kako su ih otac i majka tukli predmetima. Iskaz djeteta žrtve suglasan je i s nalazom i mišljenjem multidisciplinarnog tima poliklinike od 10. srpnja 2021. jer prema nalazu poliklinike proizlazi da je žrtva A. bio izložen tjelesnom zlostavljanju od strane roditelja. Dijete je ispričalo događaje i udomiteljici R. M. koja je iskazivala da je A. govorio o bivšoj obitelji sve u negativnom kontekstu kao i da su mama i tata tukli njega, N. i E., a iskaz udomiteljice je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan. Nadalje i svjedok dr. J. G. iskazivao je da je zlostavljanje djeteta žrtve A. D. izazvalo posljedice te su kod djeteta postavljene dijagnoze sindroma zlostavljanja i poremećaja prilagodbe. I prema nalazu poliklinike proizlazi da je dijete žrtva A. bio izložen tjelesnom zlostavljanju od strane roditelja pa su mu postavljene dijagnoze i to reakcija na teški stres, zapuštanje i napuštanje, tjelesno zlostavljanje i emocionalno zlostavljanje. Upravo iz tih razloga ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. sina A. D. tjelesno kažnjavala, a što je kod njega izazvalo fizičke i psihičke neugode jačeg intenziteta pa i bez obzira što je optužena takvo ponašanje pravdala odgojnim svrhama. Osim toga tjelesno kažnjavanje djeteta A. od strane optužene M. D. bilo je često, kontinuirano i intenzivno, kao što je i iskazivao dr. J. G. u dobi od četiri godine i 6 mjeseci, što je izazvalo ne samo fizičku neugodu, nego i ozbiljne zdravstvene posljedice. Stoga ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženice kada je navela da nikada nije tukla sina A. Ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 30. obrazloženja pobijane presude naveo da je neprihvatljiva teza obrane optužene M. D. da je dijete žrtva A. D. neistinito iskazivao, jer je upravo dr. J. G. naveo da je dobio informaciju od A. udomiteljice da je znao povremeno lagati, ali o događajima u vrtiću, što vještak smatra prirodnim za tu dječju dob. Naime, dijete A. je na dokaznom ročištu ispitan putem stručne suradnice dipl. socijalnog pedagoga, koja je utvrdila da A. razlikuje istinu od laži, a u što se sve i drugostupanjski sud uvjerio pregledavanjem snimke ispitivanja djeteta.

12.2. Stoga je ispravno prvostupanjski sud naveo da je dijete žrtva A. istinito iskazivao na dokaznom ročištu, te nije imao razloga iskazom neistinito teretiti optuženu M. D., a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nadalje, i svjedokinja R. D. i svjedok S. H. iskazivali su da A. nikada nije izmislio cijeli događaj, ako se nije i dogodio, pa i to govori u pravcu prihvaćanja istinitosti iskaza djeteta žrtve A. D. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na ovu žrtvu.

12.3. Ispravno i potpuno je utvrđeno činjenično stanje u odnosu i na kazneno djelo iz članka 177. stavak 1., 2. i 4. KZ/11. i u odnosu na dijete žrtvu N. D. Naime, optužena u žalbi navodi da je bila uzorna, brižna i požrtvovna majka jer da u tom pravcu iskazuju ispitani svjedoci i to susjedi, udomitelji, članovi obitelji, psiholozi, patronažna sestra, pedijatar i psihijatar. Međutim, iako je patronažna sestra M. V. iskazivala da je dolazila najmanje dva puta tjedno u obitelj i da su sva bila djeca dobro i da je kuća bila čista, a problem je bio svrab, to ne znači da optuženica nije počinila kaznena djela za koja se tereti. Naime, stručne osobe, članovi obitelji i susjedi nisu bili nazočni počinjenju kaznenih djela fizičkom zlostavljanju sina i kćeri.

12.4. Optuženica u žalbi navodi da presuda "ne govori ništa" o iskazima svjedokinja K. M. Z. kao i pedijatrice T. R. Š. što je suprotno obrazloženju prvostupanjskog suda kojim je prihvatio i analizirao njihove iskaze. K. M. Z. bila je voditeljica mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju roditeljske skrbi i iskazivala je da je dijete N. bilo po prirodi osjetljivije i mirnije dijete, koje je bilo u fazi prilagodbe nakon dolaska u obitelj te da su zato roditelji savjetovani da joj pruže svu potporu i budu strpljivi, a uz to je slabo govorila i odvikavala se od pelena. U prosincu 2020. prilikom dolaska, majci je naglasila da bude posebno strpljiva i iskaže puno pažnje i ljubavi prema N. dok se ne adaptira na novo okruženje, a to je ponovila roditeljima i u kasnijem nadzoru, a što je navela i u izviješćima. Suprotno žalbenim navodima ova svjedokinja je iskazivala da se dijete N. počela mijenjati u ožujku 2021., a što je saznala od bake R. D., nakon čega je ponovno otišla u obitelj te je uočila da je N. mirnija i povučenija, a što su potvrdili i sami roditelji. Pitala je roditelje je li se što dogodilo i što je moglo utjecati na promjenu ponašanja, a optužena M. D. je navela da misli da je na to utjecao video- poziv tijekom kojeg se N. čula i vidjela sa bivšom udomiteljicom zbog čega je N. lošije spavala, budila se tijekom noći. Također je navela da je pitala N. gdje spava te je djevojčica pokazala kako spava s tatom na kutnoj garnituri u dnevnom boravku. Isto tako navela je da je majka u ožujku 2021. dovela N. u centar gdje je psihologica uočila da N. na spomen udomiteljice pokazuje tugu, zbog čega je realiziran susret s udomiteljicom na koji je majka pristala te je N. tražila piti vode, nakon čega je povratila, a zbog navedenog upućena je majka odnosno optuženica da odvede dijete pedijatru, s naglaskom da pedijatrici navede sve reakcije djevojčice, posebno agresiju koju je počela pokazivati prema sebi i drugoj djeci.

12.5. Suprotno žalbenim navodima i pedijatrica T. Š. R. iskazivala je da u razdoblju od 1. studenog 2020. do 31. ožujka 2021. N. ni jedanput nije dovedena na pregled, da je za N. dala propisanu terapiju za svrab s obzirom da je majka rekla da Emanuela ima svrab, zbog čega je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 45. obrazloženja pobijane presude utvrdio da optužena M. D. ni zbog svraba nije vodila dijete N. pedijatru jer bi kod tjelesnog pregleda pedijatar uočio krvne podljeve na djevojčici. Stoga nije proizvoljan zaključak suda kako se navodi u žalbi da optuženica nije vodila djecu na pregled pedijatru, jer je neku djecu vodila, ali ne i N. D. To proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. M. M., koji je analizirao zdravstvene kartone za djecu, M. D., E. D. i N. D. te je kod svih evidentirana kožna bolest svrab s tim da je M. D. pregledana kod pedijatrice kao i E. D., a za N. D. nije utvrđeno da je ista vođena pedijatrici. Osim toga svjedokinja M. K. je iskazivala kako joj se optuženica požalila na ponašanje djeteta N. i rekla joj da sjeda u krilo muškarcima koji kod njih dođu, a ona je rekla da na taj način djevojčica traži pažnju te je opisala i događaj kada je rekla N. da poljubi optuženicu što je i učinila, a optuženica ju je odmaknula od sebe. Stoga ispravno sud pod točkom 41. i 42. obrazloženja pobijane presude navodi da je optuženica emocionalno zanemarila dijete N. jer joj nije pružila dovoljno ljubavi.

12.6. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica tjelesno zlostavila dijete Nikoll jer to upravo proizlazi iz nalaza dr. M. M. koji je na djevojčici utvrdio više krvnih podlijeva te opisuje njihovu boju i starost. Iako je optuženica po uputi Centra trebala odvesti dijete N. pedijatru, to nije učinila, a ispravno sud utvrđuje da je to stoga da se ne uoče krvni podljevi, jer i sam vještak dr. M. je analizom zdravstvenog kartona za N. to utvrdio, kao i iz iskaza pedijatrice dr. T. R. Š., što je sve ispravno obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 45. pobijane presude. Suprotno žalbenim navodima i svjedokinje D. D. R. i S. D. su iskazivale da su govorile optuženici kako N. otpada kosa, prejeda se, a mršavi i da je treba odvesti liječniku. I svjedok S. H. kao susjed je uočio promjene kod N. koja da je neumjereno jela, smršavila je i opadala joj je kosa, a što sve upućuje na zaključak da je optuženica znala da N. treba odvesti liječniku, kao što je i znala da bi se tada otkrile ozljede djeteta, a nitko drugi osim nje neće dijete odvesti liječniku pa suprotno žalbenim navodima nije vodila brigu ni o zdravlju djeteta.

12.7. Nadalje, osim svjedoka djeteta A. D. koji je iskazivao o ponašanju optuženice prema njemu i prema djetetu, žrtvi N. D., da je optužena tukla njega i djevojčicu N., (sve navedeno kao pod točkom 12.1. obrazloženja ove presude) i svjedokinja T. D. je iskazivala da je vidjela kako je optužena M. D. tukla djevojčicu N. šibom po guzi, jer se N. upiškila, te je jednom vidjela i da je optužena M. D. ošamarila N. Optuženica je to potvrdila u svom iskazu da bi ponekad udarila N. šibom po guzi, te je znala povikati na nju i ošamariti je kada bi bila agresivna prema sestri E., a što je sve navedeno pod točkom 22. obrazloženja prvostupanjske presude. Nadalje i svjedokinja R. D., baka djevojčice, je iskazivala da je vidjela plavice na obje strane stražnjice djeteta N. kada joj je skinula pelenu. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica postupala bezosjećajno, bezdušno i surovo, upravo stoga jer je fizički kažnjavala djevojčicu N. koja je tada imala 2 godine i 6 mjeseci. Stoga je ispravno prvostupanjski sud naveo da je zadavanje ozljeda i psihičke boli djetetu, te dobi zlostavljanje koje ima obilježja okrutnosti. U tom pravcu nije prihvatljiva obrana optužene Mirele Dedić da ona nije fizički kažnjavala N. i da ju je šminkala jer je dijete to voljelo, što je ispravno obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 57. prvostupanjske presude. Iako se u žalbi navode teški socijalni uvjeti u kojima je živjela obitelj D., jer nisu imali odgovarajuću kupaonicu već su koristili onu od suprugove majke, to ne opravdava postupanje optuženice prema djevojčici N. kao ni pravdanje na postupanje optuženoga D. D. za kojeg navodi da je bio nasilna osoba i da je od njega odlazila 20-tak puta.

12.8. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. prikrivala puderom višestruke hematome po glavi i tijelu djevojčice N. da se ne vide posebno stoga jer je dijete A. D. iskazivao vezano za postupanje majke M. D. prema djetetu N. D. navodeći da ju je tukla i da je mazala puderom da joj se ne vide plavice, a koji je podudaran sa iskazima svjedokinje S. D. koja je također iskazivala da je djevojčica N. bila namazana puderom, kao i sa iskazom D. D. R. koja je navodila da je N. bila našminkana po očima uz obrazloženje optužene M. D. jer ju je udarila sestra E. Osim toga i dr. Marcikić izjasnio se u pogledu krvnih podlijeva na djevojčici N. kao i njihova nastanka što je sve obrazloženo pod točkom 53. pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nadalje, suprotno žalbenim navodima dijete žrtva A. D. iskazivao je kako je N. sama spavala u dnevnim boravku, a ostali u drugoj sobi te kada bi se po noći probudio i išao piti vodu vidio je N. da plače i boji se. Stoga je i optuženica i na ovaj način emocionalno zlostavljala N. jer ju je ostavljala samu tijekom noći, a to je kod djeteta izazvalo strah i plakanje. Ujedno je optuženi D. D. potvrdio da kada je vidio da N. spava sama u dnevnom boravku došao je kod nje.

12.9. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je osnovano prihvatio iskaz djeteta žrtve A. D. u odnosu na postupanje optuženice prema djevojčici N. D. koji je iskazivao u odnosu na događaj od 31. ožujka 2021. navodeći da je u jutarnjim satima jeo makarone, N. ga je gledala, a mama joj je govorila da ga ne gleda, branila joj je, a onda ju je udarila lupanjem o zid. Također je naveo da je to bilo grozno, da se bojao i plakao. Prvostupanjski sud je prihvatio njegov iskaz i ocijenio ga podudarnim s nalazom i mišljenjem vještaka dr. M. M. vezano za dinamiku ozljeđivanja i moguće opcije ozljeđivanja žrtve što je sve obrazloženo pod točkom 61. i 62. pobijane presude. Stoga je ispravno prvostupanjski sud prihvatio treću opciju ozljeđivanja žrtve i zaključak vještaka da je N. bila silovito odgurnuta, kao što je i obrazložio zašto ne prihvaća ostale opcije ozljeđivanja, a sve pod točkom 64. pobijane presude, a koja obrazloženja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nadalje, ispravno prvostupanjski sud navodi da iz iskaza djeteta A. D. proizlazi da je optuženica snažno odgurnula N., jer dr. G. navodi da za A. može biti isto udarati glavom o zid i bacanje djeteta. Stoga nije osnovan žalbeni navod optuženice da u tom pravcu ne postoji niti jedan relevantan dokaz. Dijete A. nije davao kontradiktorne iskaze, kako se to pokušava žalbom predočiti, već je identično iskazivao kako na sudu tako i pred dr. G. i u poliklinici, što je sve obrazloženo u pobijanoj presudi. Nadalje, iz spisa ne proizlazi da bi A. bio "prepušten i pod utjecajem" bake R. koja je navodno bila u sukobu sa optuženom M. D. Ujedno, dijete A. nije bio pod konfliktnim različitim utjecajima odraslih i sud je otklonio mogući negativni utjecaj R. D. na dijete žrtvu A. D. prihvaćanjem iskaza svjedokinje udomiteljice R. M. kod koje je A. došao u travnju 2021. Naime, ista je iskazala da, prilikom A. višestrukih kontakata sa bakom R. D., kako telefonski tako i neposredno,a na svakom kontaktu je bila fizički prisutna pa da A. baka R. D. nikada ništa nije rekla neprimjereno pa ni u odnosu na optuženu M. D. To je sve ispravno obrazložio sud pod točkom 31. pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.10. Nadalje, nije u pravu žaliteljica M. D. kada navodi da je neprihvatljiv dio iskaza J. G., jer je kontradiktoran sam sebi te iskazu djeteta A. D., jer navodi da je dijete A. podložno sugestijama, a od udomiteljice saznaje da je sklon laganju, jer je iskaz svjedoka J. G. prvostupanjski sud detaljno analizirao pod točkom 28. obrazloženja pobijane presude, kao i drugostupanjski sud sve pod točkom 12.1. ove presude. Iskaz djeteta je podudaran i s nalazom i mišljenjem multidisciplinarnog tima Poliklinike gdje je događaj sadržajno opisivao, a i na crtežu su uočeni traumatski elementi, te je dr. J. G. utvrdio da je zlostavljanje kod djeteta A. izazvalo posljedice te mu je postavljena dijagnoza, sindrom zlostavljanja i poremećaj prilagodbe, što je sve detaljno obrazloženo pod točkom 28. pobijane presude. Osim toga nije u pravu optuženica kada navodi da je dijete A. podložno sugestijama i kada se izvlače fragmenti iz nalaza i mišljenja vještaka dr. G. jer je prvostupanjski sud detaljno analizirao iskaz dr. J. G. koji je utvrdio da je prethodno dobio informaciju od udomiteljice da je A. znao lagati, ali to ne umanjuje njegovu vjerodostojnost i istinitost iskaza jer se to odnosilo samo na događaje u vrtiću i dr. G. se decidirano izjasnio u pogledu toga, a što je sve obrazloženo pod točkom 30. pobijane presude.

12.11. Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. udarala dijete N. rukama i šibom po glavi i tijelu i da ju je šamarala, jer je to proizlazi iz A. iskaza. Osim toga, upravo zbog problema u obitelji N. D. smještena je u udomiteljsku obitelj sa svojih 3 (tri) mjeseca i 8 (osam) dana života, jer je optužena M. D. u studenom 2018. napustila D. D. Nakon toga je dijete N. D. uz suglasnost roditelja smješteno u udomiteljsku obitelj. Naime, svjedokinja D. B. kao udomiteljica N. D. navela je za N. da je bila poslušna i da s njom nije nikada nije bilo nikakvih problema, nije pokazivala znakove autoagresivnog ponašanja, ali kako se bližio trenutak njezinog povratka u obitelj da je N. izbjegavala kontakte s roditeljima i družila se tek s njima na poticaj. Nadalje, sud je analizirao iskaz vještaka dr. M. M. i naveo da je na djetetu N. utvrđeno više krvnih podljeva u fazi sanacije te je opisao brojne krvne podljeve kao i njihovu boju od ljubičaste, zelene, žute, što je tipičan slijed sanacije krvnih podljeva. Također je naveo da su krvni podljevi na licu djevojčice N. nastali prije 5 (pet) do 12 (dvanaest) dana pa je ispravno prvostupanjski sud zaključuje da upravo iz tih razloga majka M. D. nije htjela voditi dijete N. D. pedijatru čak ni onda kada je imala kožnu bolest svrab kako se ne bi uočili krvni podljevi od strane liječnika na djevojčici N. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. ostavljala N. tijekom noći samu spavati u dnevnom boravku, a što je kod djeteta izazvalo plač i strah, a to prvenstveno proizlazi iz iskaza žrtve djeteta A. D. te optuženog D. D. sve navedeno kao pod točkom 12.6. drugostupanjske presude. Upravo stoga optužena M. D. nije postupala kao primjerena majka i na primjereni način. Ispravno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz djeteta A. D., koji je naveo da je optužena M. D. sa N. udarala glavom o zid jer je to potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka dr. M. koji je u odnosu na događaj od 31. ožujka 2021. naveo tri opcije ozljeđivanja djevojčice N., a što je sud detaljno analizirao pod točkom 62. obrazloženja pobijane presude. Osim toga događaj je potvrđen interdisciplinarnim nalazom poliklinike, jer je i u poliklinici A. sadržajno identično opisao, a i na crtežu su uočeni traumatski elementi. Liječnik dr. M. je analizirajući cjelokupnu medicinsku dokumentaciju zaključio da je N. bila silovito odgurnuta, a koji zaključak prvostupanjskog suda je sud u cijelosti prihvatio. Osim toga i dijete žrtva A. D. je iskazivao da je M. D. snažno odgurnula N., da je N. pala na stražnjicu i leđa u prilog čega govore i krvni podljevi nađeni kod djevojčice koje je detaljno opisao i dr. M., a što je sud sve analizirao pod točkom 53. obrazloženja pobijane presude. Suprotno žalbenim navodima i bez obzira što je dijete A. iskazivao u dobi od oko 4 (četiri) godine ne znači da je nevjerodostojan svjedok, jer je i stručna savjetnica suda, socijalna pedagoginja u službenoj bilješci prilikom obavljanja pripremnog razgovora s djetetom utvrdila da se odlično snalazi u međuljudskim odnosima, ima bogat vokabular, adekvatno sjećanje i razvijenu sposobnost komuniciranja, može samostalno ispričati važan događaj iz obitelji, kao i da ne postoje formalne zapreke za davanje njegovog iskaza na dokaznom ročištu (list 452-453 spisa), a u što se i ovaj sud uvjerio pregledom snimke ispitivanja djeteta. Suprotno žalbenim navodima posebno uzimajući u obzir nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr. M. M. nije u pravu žaliteljica kada navodi da su povrede, koje je N. pretrpjela i koje su dovele do strašne posljedice, posljedica nesretnog slučaja, jer se o tome vještak dr. M. nije na taj način izjasnio. Liječnik je u zaključku naveo da je najvjerojatnije djevojčica N. silovito odgurnuta, a ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. žrtvu N. snažno odgurnula pa je N. pala na stražnjicu i leđa kada su i nastali krvni podljevi na lijevoj i desnoj strani prsnog koša i u donjem dijelu leđa te u glutealnim regijama obostrano i po tom je udarila zatiljkom o tvrdu podlogu, izgubila svijest, a što je sve ispravno obrazloženo pod točkom 69. pobijane presude. Stoga nije od značaja ni iskaz optuženog D. D. za kojega se u žalbi navodi da mu je optužena M. D. rekla da je N. pala i udarila glavom u zid, jer je sud obrazložio zašto ne prihvaća takav njezin iskaz. Zato ni u tom pravcu nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kako se upire u žalbi.

13. Optuženi D. D. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i prigovara iskazu djeteta A. D. zbog njegove dobi, kao i žaliteljica M. D., a što je ovaj sud pod točkom 72. obrazložio jer se dijete žrtva A. D. jasno izjasnio u pogledu tjelesnog kažnjavanja kako njega tako i njegove sestre N. od strane oca D. D., te da mu je govorio da nije njegov, da je "muto" i "kopile" te ga je osim fizički i emocionalno kažnjavao. Iskaz djeteta žrtve A. D. analiziran je i pod točkom 92. obrazloženja pobijane presude, a što prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Dijete je iskazivalo o tome kako se otac znao ljutiti na djevojčicu N. koja je bila samo u dobi od oko dvije godine i kada bi se pokakala u pelenu te da ju je fizički kažnjavao. Prema iskazu dr. J. G. i nalazu interdisciplinarnog tima poliklinike te iskazu udomiteljice R. M. i prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. M. M. ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je dijete žrtva N. D. ozljeđivana te da je dječak A. zlostavljan. Stoga nije osnovan navod optuženog D. D. da je i A. udomiteljica uočila da A. zna povremeno lagati jer se ovaj sud u odnosu na navedeno izjasnio pod točkom 12.8. drugostupanjske presude. Suprotno žalbenim navodima nalaz i mišljenje poliklinike nije nevjerodostojan dokaz kao što se to navodi u žalbi, a niti su stručnjaci poliklinike trebali dati svoj nalaz utvrđivanjem obiteljskih prilika i uzimajući u obzir dokumentaciju Centra za socijalnu skrb, kako se upire u žalbi, jer je dijete Antun Dedić i njima ispričao da ga je tata šamarao, a što je sve prvostupanjski sud ispravno obrazložio pod točkama 27. i 28. pobijane presude, a koja obrazloženja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga, nije u pravu žalitelj kada navodi da nije izvršeno stručno vještačenje na okolnost vjerodostojnosti iskaza djeteta A. D. te njegove sposobnosti za iskazivanje jer se upravo u pogledu njegove sposobnosti za iskazivanje prije samog ispitivanja izjasnila stručna osoba i to socijalni pedagog. Osim toga, vjerodostojnost iskaza utvrđuje sud i to predstavlja ocjenu dokaza na osnovu svih utvrđenih činjenica u postupku, te se o tome vještaci ne mogu izjašnjavati. U žalbi se navodi da se dijete A. nije mogao ispitati kao svjedok jer je u srodstvu s počiniteljem, a s obzirom na duševnu dob i razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti. Međutim, dijete žrtva A. D. je ispravno upozoreno sukladno svim zakonskim odredbama, članka 285. stavak 6. ZKP/08. s obzirom da se radi o kaznenim djelima iz kruga kazneno-pravne zaštite djece, isti nije oslobođen obaveze svjedočenja već suprotno, isti mora svjedočiti u odnosu na navedena kaznena djela. Ujedno o istom se izjasnila i stručna osoba, a što je vidljivo i na samoj snimci ispitivanja djeteta žrtve.

13.1. Suprotno žalbenim navodima optuženog D. D. i liječnik dr. J. G. utvrdio je određene zdravstvene tegobe, odnosno medicinske dijagnoze koje su prisutne kod djeteta A. D., a rezultat su njegovog zlostavljanja te ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi da nisu provedeni dokazi na okolnosti eventualnog zlostavljanja i zanemarivanja djece i posljedice takvog ponašanja. U žalbi se navodi da nije dokazana okolnost da bi D. D. tukao svoju djecu odnosno N. i A. D. Međutim, iako je nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. M. M., da nije moguće utvrditi koji je hematom nastao u igri, a koji uslijed tjelesnog kažnjavanja djevojčice N. D. Osim toga iskaz djeteta Antuna Dedića potvrđen je iskazima ostalih ispitanih svjedoka i to R. D., T. D., S. D. i D. D. R., koje su vidjela kako je N. bila namazana puderom, a što je sve detaljno i obrazloženo u presudi te je iluzorno očekivati da se djevojčica od 2,5 godine sama može namazati puderom i šminkati. Nadalje, upravo iz iskaza svjedokinje K. M. Z. prvostupanjski sud je utvrdio da je brigu o djetetu N. D. gotovo u cijelosti optuženi D. D. prepustio M. D. s obzirom da on niti jednom nije bio kod pedijatrice, upravo stoga majka je šminkala N. D. da se na istoj ne bi vidjele ozljede pa stoga nisu osnovani navodi optuženog D. D. da iz iskaza ostalih ispitanih svjedoka ne proizlazi da bi isti zanemarivao i zlostavljao svoju djecu posebno stoga jer isti svjedoci nisu bili nazočni takvim događanjima.

14. Također nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju optuženi, M. D. i D. D., upiru u svojim žalbama. U odnosu na optuženu M. D. navodi se da kaznena djela nije počinila s neizravnom namjerom, te da bi u konkretnom slučaju bio u pitanju nesvjesni nehaj pa da je u tom pravcu pogrešno primijenjen kazneni zakon. Međutim, u konkretnom slučaju nije ostvarena takva povreda na koju optužena M. D. upire u žalbi. Ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optužena M. D. počinila kaznena djela za koja se tereti s neizravnom namjerom, jer je u smislu članka 28. stavak 3. KZ/11. bila svjesna da može ostvariti obilježja kaznenih djela pa je na to pristala te je ostvarila i subjektivna obilježja kaznenih djela za koja se tereti u odnosu na dijete žrtvu A. D. i u odnosu na dijete žrtvu N. D., što je sve ispravno prvostupanjski sud obrazložio pod točkom 32., 33. i 71. pobijane presude. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na optuženog D. D. ostvarena su subjektivna, a i objektivna obilježja kaznenih djela za koja se isti tereti, a što je sve ispravno prvostupanjski sud obrazložio pod točkom 78. i 89. prvostupanjske presude, jer je isti postupao s neizravnom namjerom u smislu članka 28. stavak 3. KZ/11. bio je svjestan da može ostvariti obilježja kaznenih djela za koja se tereti pa je na to pristao, a što je sve ispravno obrazložio prvostupanjski sud, koja obrazloženja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga u tom pravcu nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju optuženici upiru u žalbama.

15. Optužena M. D. žaleći se na kaznu navodi da ista nije primjerena. Optuženi D. D. žaleći se na kaznu navodi da je uvažavajući tradiciju, brigu o djeci prepustio majci, s obzirom da je bio često izvan kuće zbog rada na terenu, te da sud kao olakotno nije uzeo u obzir da je optuženik ostao bez djece, odnosno bez djevojčice N., za čiju smrt nije kriv, kao i bez druge djece koja su mu oduzeta pa predlaže da mu se izrekne blaža kazna. Međutim suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud na strani optuženika kako M. D. tako i D. D. cijenio sve olakotne kao i otegotne okolnosti. U odnosu na optuženu M. D. one su navedene pod točkama 97. i 98. obrazloženja prvostupanjske presude, koja obrazloženja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a to se odnosi na dosadašnju neosuđivanost optužene M. D., koju je sud cijenio kao olakotnu okolnost, dok joj je kao otegotno uzeta iznimna upornost pri počinjenu kaznenog djela, kao i da je nakon počinjenja kaznenog djela vidjela da je djevojčica N. životno ugrožena, ali je govorila optuženiku i ostalima da ne voze dijete N. u bolnicu, jer da će joj oduzeti drugu djecu i da će završiti u zatvoru, kao i da je na perfidan način uklonila mogućnost da bude otkrivena, a posebno imajući u vidu da je dvogodišnje dijete N. bespomoćno dijete. U odnosu na optuženog D. D. ispravno je prvostupanjski sud utvrdio otegotne okolnosti na strani optuženika i to njegovu prekršajnu kažnjavanost, kao i kaznenu osuđivanosti kao i okolnost da su počinjenjem kaznenog djela prema djetetu A. D. kod njega utvrđene određene posljedice i uspostavljene određene dijagnoze. Kao otegotna okolnost cijenjena je i iznimnu brutalnost u počinjenju kaznenog djela prema žrtvi N. D. koju je u dobi od 2,5 godine tukao tj. tjelesno zlostavljao, dok ispravno prvostupanjski sud na strani ovog optuženika nije našao olakotnih okolnosti. Stoga u tom pravcu nisu osnovani navedeni žalbeni navodi optuženika jer su mu upravo i oduzeta djeca zbog takvog njegovog ponašanja prema ostaloj djeci.

16. U odnosu na odluku o kazni treba reći da kazna mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa kaznenog djela pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će odgovarati svrsi kažnjavanja. Stoga se uloga suda pri tome ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojeg je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja, skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

17. Stoga po mišljenju ovog suda ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve pojedinačne kazne zatvora za optuženu M. D., u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci za kazneno djelo iz članaka 177. stavak 2 KZ/11. te kaznu zatvora u trajanju od 12 godina za kazneno djelo iz članka 177. stavak 1.,2., i 4. KZ/11. pa je slijedom toga ispravno utvrdio i jedinstvenu kaznu zatvora u odnosu na optuženu M. D. u trajanju od 13 (trinaest) godina.

17.1. Ispravno su utvrđene pojedinačne kazne zatvora u odnosu na optuženog D. D. i to u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 2. KZ/11, te u odnosu na kazneno djelo iz članka 177. stavak 1. i. 2. KZ711. u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci, pa je slijedom toga ispravno utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Ove kazne drugostupanjski sud smatra primjerenima kako kaznenim djelima tako i ličnosti počinitelja te pogodnim za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela te smatra da će se ovakvom kaznom utjecati na počinitelja kao i nas sve druge da ne čine kaznena djela te utjecati na jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja i omogućiti počiniteljevo novo uključivanje u društvo. Zbog svega navedenog nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

17. Kako ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon što drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, a žalbe optuženika nisu osnovane, pa je trebalo odlučiti kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 30. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić, v.r.