Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-1724/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. S., OIB:... iz R. A., T., koju zastupa punomoćnica H. D., odvjetnica u S., protiv tuženika D. K., OIB:... iz S., kojeg zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik u S., radi predaje nekretnina u posjed i isplate naknade za korištenje, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu od 8. kolovoza 2022. poslovni broj P-296/2017, u sjednici vijeća 30. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Splitu od 8. kolovoza 2022. poslovni broj P-296/2017:

-potvrđuje pod toč. I. i II. izreke,

-potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.501,61 EUR/56.520,88 kn (slovima: sedamtisućapetstojedan eur i šezdesetjedan cent/pedesetšesttisućapetstodvadeset kuna i osamdesetosam lipa)[1] sa zateznom kamatom:

- na iznos od 125,24 EUR/943,60 kn od 1. siječnja 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. veljače 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. ožujka 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. travnja 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. svibnja 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. lipnja 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. studenog 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. prosinca 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. siječnja 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. veljače 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. ožujka 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. travnja 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. svibnja 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. lipnja 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. studenog 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. prosinca 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. siječnja 2019.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. veljače 2019.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. ožujka 2019.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. travnja 2019.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana,

- preinačuje pod toč. III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 2.159,68 EUR/16.272,11 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i zahtjev se u tom dijelu odbija,

- potvrđuje pod toč. VI. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.717,61 EUR/20.475,84 kn (slovima: dvijetisućesedamstosedamnaest eura i šezdesetjedan cent/dvadesttisuća četiristosedamdesetpet kuna i osamdesetčetiri lipe)[1] sa zateznom kamatom:

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. srpnja 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. kolovoza 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. listopada 2017.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. srpnja 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. kolovoza 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. listopada 2018.

- na iznos od 388,23 EUR/2.925,12 kn od 1. srpnja 2019.

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana,

- preinačuje pod toč. VI. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 782,39 EUR/5.894,92 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i zahtjev se u tom dijelu odbija,

- potvrđuje pod toč. VII. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika i tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 6.838,71 EUR, nepobijane toč. IV. i V. izreke, nepobijana toč. VI. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 2.000,00 EUR, te nepobijani dijelovi toč. III. i VI. u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate, nisu predmetom postupanja drugostupanjskog suda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku iseliti i predati u posjed tužiteljici, slobodan od osoba i stvari, posebni dio nekretnine – suvlasnički dio s neodređenim omjerom (etažno vlasništvo – E-22), stan na III. katu, označen br. 11, u površini od 82,63 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika i balkona, te se nalazi u zgradi izgrađenoj na čes. zem. 839/8, zk. tijelo II, upisane u zk.ul. 12322 k.o. S., anagrafske oznake P., a koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, zajedno sa zajedničkim uređajima i dijelovima zgrade (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku iseliti i predati u posjed tužiteljici, slobodan od osoba i stvari, posebni dio nekretnine – garažu u prizemlju zgrade anagrafske oznake P., u površini od 11 m2, drugo garažno mjesto od drugog ulaza u zgradu ili treća od trećeg ulaza u zgradu lijevo, izgrađenu na čes. zem. 839/8 k.o. S., zk. tijelo II., zk.ul. 12322 k.o. S., koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, zajedno sa zajedničkim dijelovima zgrade (toč. II. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova naknade za korištenje stana ukupan iznos od 9.661,29 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose (toč. III. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose (toč. VI. izreke); te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 10.423,00 kn sa zateznom kamatom od 8. kolovoza 2022. do isplate. Nepobijanim toč. IV. i V. izreke i djelomično nepobijanim toč. III. i VI. izreke odbijeni su zahtjevi tužiteljice za isplatu iznosa od 61.800,00 EUR, iznosa od 4.100,00 EUR, iznosa od 6.838,71 EUR i iznosa od 2.000,00 EUR sve u kunskoj protuvrijednosti, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate.

2. Navedenu presudu pod toč. I. i II., te u dosuđujućim dijelovima pod toč. III. i VI. i toč. VII. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22; 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za predaju u posjed stana na adresi S. (opisanog pod toč. I. izreke) i garaže koja se nalazi na istoj adresi (opisane pod toč. II. izreke), te zahtjev za isplatu naknade za korištenje stana i garaže, a činjenično se temelji na tvrdnjama da je tužiteljica vlasnica stana i garaže koji su u posjedu tuženika bez pravnog osnova, radi čega zahtjeva od tuženika predaju u posjed i isplatu naknade za korištenje stana (u visini najamnine) u iznosu od 16.500,00 EUR, naknade za dnevni najam u ljetnim mjesecima 2016., 2017. i 2018. u ukupnom iznosu od 61.800,00 EUR i naknade za korištenje garaže (u visini najamnine) u iznosu od 4.100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te eventualno kumuliranim zahtjevom za slučaj da sud ne prihvati zahtjev za isplatu naknade za dnevni najam u ljetnim mjesecima potražuje i za to razdoblje naknadu u visini mjesečnog najma u ukupnom iznosu od 5.500,00 EUR.

6. Ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tužiteljica uknjižena kao vlasnica stana i garaže na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog s majkom N. B. od 31. listopada 2013.;

- da je tuženik ostao u posjedu stana i garaže nakon smrti njegove bake N. B., da ga je tužiteljica dopisom od 17. studenog 2016. pozvala predati u posjed stan i garažu u roku od 30 dana, na koji je tuženik odgovorio dopisom odvjetnice A. B. od 30. studenog 2016. navodeći da ima saznanja da se tužiteljica uknjižila kao vlasnica, ali se protivi predaji nekretnina u posjed jer ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg je nekretnine stekla "nikada nije zaživio", obzirom tužiteljica nije ispunjavala svoje obveze nego je N. B. tuženik pružao skrb, te da se nalazi u poštenom i zakonitom posjedu i nema namjeru predati nekretnine tužiteljici dok mu se ne dokaže suprotno pravomoćnom sudskom odlukom;

- da iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split od 7. studenog 2019. proizlazi da navedeno tijelo ne raspolaže podacima o visini najamnine za garažu na adresi u S., kao niti podacima o visini najamnine garaže na istoj ili sličnoj lokaciji, dok iz dopisa istog tijela od 1. srpnja 2019. proizlazi da ne raspolaže podacima o visini najamnine za stan površine 82,63 m2 u S., na adresi P., ali raspolaže podacima o visini najamnine za stanove u susjednim ulicama na području istog kvarta i to za stan u V. ulici površine 50,00 m2 za koji je ugovorena najamnina od 2.250,00 kn, u V. ulici za stan površine 97,28 m2 za koji je ugovorena najamnina od 2.600,00 kn, za stan u K. ulici površine 37,00 m2 za koji je ugovorena najamnina od 1.800,00 kn, za stan u G. ulici površine 90,00 m2 za koji je ugovorena najamnina od 6.000,00 kn, za stan u G. ulici od 74,15 m2 za koji je ugovorena najamnina od 2.625,00 kn i za stan u S. ulici površine 70,00 m2 za koji je ugovorena najamnina od 3.268,00 kn,

te primjenom čl. 161. st. 1., čl. 162. st. 1. i čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15.

,

94/17., u daljnjem tekstu: ZV), prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica dokazala da je vlasnica nekretnina i da je tuženik u njihovom posjedu, dok tuženik nije dokazao da ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje (pravo na posjed), obzirom ugovor o doživotnom uzdržavanju nije utvrđen pravno nevaljanim niti raskinutim, a niti tvrdnja da je stan prijavljen kao ostavinska imovina pok. N. B. nije od relevantnog značenja jer je tužiteljica upisana kao vlasnica u zemljišnoj knjizi i ne mora dokazivati pravni temelj stjecanja, slijedom čega je ocijenio osnovanim zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana i garaže (toč. I. i II. izreke).

Pozivajući se na čl. 165. st. 1. ZV-a koji propisuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvari predati vlasniku ili osobi koju taj odredi i naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja (…), prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik postao nepošteni posjednik 22. prosinca 2016. kada je proteklo 30 dana od primitka dopisa tužiteljice od 17. studenog 2016. kojim je pozvala tuženika predati joj nekretnine u posjed, pa je od 22. prosinca 2016. u obvezi naknaditi tužiteljici koristi koje je imao od stana. Stavljajući u odnos pribavljene podatke Porezne uprave o visini najamnine za stanove približne površine u istom kvartu, sud utvrđuje da bi najamnina za stan iznosila 3.964,00 kn, što preračunavanjem na dan 8. kolovoza 2022. po srednjem tečaju od 7,517606 kn/1 EUR iznosi 527,29 EUR, slijedom čega je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za isplatu naknade u mjesečnom iznosu od 500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za razdoblje od 22. prosinca 2016. do ožujka 2019. u ukupnom iznosu od 9.661,29 EUR (toč. III. izreke), dok je u preostalom iznosu od 6.838,71 EUR zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim. Utvrdivši da tužiteljica nije dokazala da bi ostvarila pravo na dnevni najam u ljetnim mjesecima 2016., 2017. i 2018. (lipanj, srpanj, kolovoz i rujan) prvostupanjski sud je odbio osnovni zahtjev za isplatu iznosa od 61.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (toč. IV. izreke), ali je ocijenio osnovanim za to razdoblje eventualno kumulirani zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva naknadu u visini najamnine od 500,00 EUR mjesečno za lipanj, srpanj i rujan 2017., lipanj, srpanj i rujan 2018. i lipanj 2019. te joj je dosuđen ukupan iznos od 3.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (toč. VI. izreke), dok je u preostalom iznosu od 2.000,00 EUR zahtjev odbijen. Utvrdivši da tužiteljica nije dokazala osnov i visinu zahtjeva za isplatu naknade za korištenje garaže, prvostupanjski sud je odbio zahtjev po tom osnovu u ukupnom iznosu kod 4.100,00 EUR sa zateznom kamatom (toč. V. izreke).

7. U žalbi tuženik ističe da on nije u posjedu stana jer već godinama živi i radi u inozemstvu, te da u stanu živi njegova majka S. K., koja tužiteljici nikada nije branila korištenje stana, što je utvrđeno iskazom navedene osobe kao svjedokinje, dok za garažu u tužbi tužiteljica ne tvrdi da je u posjedu tuženika nego samo zahtijeva predaju u posjed (i) garaže tužbenim zahtjevom, a garaža nije niti u njegovom posjedu niti u posjedu njegove majke, pa je protivnim zaključivanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a. Vezano uz toč. III. i VI. izreke u dijelu kojim je naloženo plaćanje naknade za korištenje stana tuženik ističe da je iz očitovanja Porezne uprave evidentno da ne raspolaže podacima o visini mjesečne najamnine za predmetni stan površine 82,63 m2 na adresi u S., i da ne raspolaže podacima o kriterijima za određivanje najamnine za stambeni prostor obzirom se ista utvrđuje iz ugovora o slobodno ugovorenoj najamnini, radi čega smatra da sud na bazi pribavljenih podataka o visini najamnine za druge stanove nije mogao utvrditi visinu tržišne najamnine za predmetni stan, nego da bi se ona mogla utvrditi isključivo vještačenjem po sudskom vještaku graditeljske struke koji ima stručno znanje kojim sud ne raspolaže i koji bi uzeo u obzir sve bitne elemente koji utječu na utvrđenje visine realne tržišne najamnine. Kako navedeni dokaz tužiteljica nije predložila, to smatra da nije dokazala visinu zahtjeva i da je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a sud trebao odbiti tužbeni zahtjev.

8. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže odbiti žalbu.

9. Obzirom tuženik pobija presudu u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužiteljice i to u cijelosti pod toč. I. i II. izreke, te djelomično pod toč. III. izreke kojom je usvojen zahtjev za isplatu iznosa od 9.661,29 EUR i djelomično pod toč. VI. izreke kojom je usvojen zahtjev za isplatu iznosa od 3.500,00 EUR, to je ovaj sud konstatirao pod toč. III. ove presude da toč. III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 6.838,71 EUR u kunskoj protuvrijednosti, toč. IV. izreke i toč. V. izreke, te toč. VI. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 2.000,00 EUR, kao i dijelovi toč. III. i VI. izreke kojima je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate, nisu bili predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Vezano uz usvojeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed stana i garaže, tuženik ističe da se ne nalazi u posjedu stana jer živi u inozemstvu, a da u posjedu garaže nikada nije ni bio, te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je obvezao na iseljenje i predaju u posjed.

11.1. Tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za iseljenje i predaju u posjed nekretnina na kojima se uknjižila kao vlasnica na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju i tuženik je u dopisu od 30. studenog 2016. koji je uputio tužiteljici putem odvjetnice A. B. potvrdio da se nalazi u posjedu tih nekretnina, izričito navodeći da se nalazi "u poštenom, zakonitom i materijalnom posjedu spornih nekretnina koje nema namjeru ustupiti bez da mu se temeljem pravomoćne sudske odluke dokaže suprotno". Osim toga tuženik je u odgovoru na tužbu potvrdio da se nalazi u posjedu nekretnina, ali je osporio da bi u stan "uselio treće osobe", dok sada u žalbi tvrdi da se ne nalazi u posjedu stana obzirom je u posjedu stana sada njegova majka S. K., dok u posjedu garaže nikada nije bio.

11.2. Prema čl. 162. st. 4. ZV-a tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari. U vezi primjene navedene odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske je 21. listopada 2019. izrazio pravno shvaćanje broj Su-IV-56/19 koje glasi: "Kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe iz čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje je

postojalo

u

vrijeme

podnošenja

tužbe."

11.3. Obzirom na navedeno, hipotetski gledajući, i da je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik napustio posjed stana i garaže tijekom postupka, tuženik bi ostao pasivno legitimiran za predaju nekretnina u posjed primjenom čl. 162. st. 4. ZV-a. Kako tuženik nije tvrdio da nije u posjedu stana i garaže tijekom prvostupanjskog postupka, nego je upravo suprotno tome - na iste polagao pravo, osim što se radi o novim činjenicama koje nije ovlašten isticati u žalbi primjenom čl. 352. st. 1. ZPP-a, iste nisu od utjecaja na osnovanost zahtjeva za iseljenje, a kako je tužiteljica dokazala svoje vlasništvo, tuženikov posjed i identitet nekretnina koje zahtijeva, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio zahtjev tužiteljice pod toč. I. i II. izreke.

12. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu dosuđene naknade za korištenje stana, te s tim u vezi utvrđeno činjenično stanje, djelomično su osnovani.

13. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženik smatra da se visina naknade za korištenje stana u visini najamnine može utvrditi samo građevinskim vještačenjem, odnosno da se visina najamnine ne može utvrditi i na temelju podataka porezne uprave.

13.1. Prvostupanjski sud je pribavio podatke od nadležnog tijela o visini najamnine za stanove približne površine kao što je predmetni stan i koji se nalaze u kvartu u kojem se nalazi i predmetni stan. Točno je da nisu uzete u obzir specifičnosti konkretnog stambenog prostora, ali su korišteni podaci o visini najamnine za stanove koji su i po kvadraturi i po lokaciji najbliži konkretnom stanu. Međutim, kako ti podaci variraju (od 2.625,00 kn do 6.000,00 kn), a nisu utvrđene (niti u tužbi opisane) specifičnosti stana koje bi govorile u prilog mogućnosti stjecanja najamnine u višem iznosu, to je u konkretnom slučaju na pouzdan način moguće utvrditi da bi najamnina za stan iznosila u visini najnižeg iznosa najamnine po m2, a koja prema pribavljenim podacima za stan od 74,15 m2 iznosi 2.625,00 kn ili 35,40 kn/m2, što znači da bi za predmetni stan od 82,63 m2 najamnina iznosila 2.925,12 kn/388,23 EUR mjesečno. 14. Primjenjujući čl. 165. st. 1. ZV-a koji propisuje pravo tužiteljice na naknadu izmakle koristi i prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik postao nepošteni posjednik 22. prosinca 2016. i da je od tada u obvezi plaćati tužiteljici naknadu za korištenje stana, tužiteljica ima pravo na naknadu za korištenje stana prema osnovnom zahtjevu za razdoblje od 22. prosinca 2016. do svibnja 2017., od listopada 2017. do svibnja 2018., te od listopada 2018. do ožujka 2019. u ukupnom iznosu od 7.501,61 EUR/56.520,88 kn, odnosno za mjesec prosinac 2016. iznos od 125,24 EUR/943,60 kn, a za ostale mjesece po 388,23 EUR/2.925,12 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose primjenom čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Tužiteljica ima pravo na naknadu za korištenje i po eventualno kumuliranom zahtjevu u iznosu od 388,23 EUR/2.925,12 kn za lipanj, srpanj i rujan 2017., lipanj srpanj i rujan 2018. i lipanj 2019. u ukupnom iznosu od 2.717,61 EUR/20.475,84 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose.

15. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 1. ZPP-a djelomično potvrdio i djelomično preinačio prvostupanjsku presudu kako je odlučeno pod toč. I. izreke ove presude.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivajući se na čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a i to na način da je izračunao trošak tužiteljice u omjeru uspjeha od 45,5% u iznosu od 26.868,92 kn i da je izračunao trošak tuženika u omjeru uspjeha od 54,5% u iznosu od 16.328,20 kn i prebijanjem troškova obvezao tuženika naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 10.423,00 kn.

17. Ispitujući odluku o troškovima postupka po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava. To iz razloga što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 154. st. 2. ZPP-a i što je pogrešno utvrdio uspjeh stranaka. Naime, odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je bio dužan utvrditi omjer uspjeha obiju stranaka i od one stranke koja je uspjela u većoj mjeri oduzeti postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, te nije imao osnova svakoj od stranaka obračunavati troškove i iste prebijati.

17.1. Osim toga sud je pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka. Tužiteljica postavljanjem eventualno kumuliranog zahtjeva u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a nije zahtijevala da sud usvoji osnovni tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, već samo jedan od njih, pa se u obračun uspjeha tužiteljice ne mogu uzimati oba zahtjeva kako je to učinio prvostupanjski sud.

18. Kako je ovaj sud djelomično preinačio presudu to je o pravu stranaka na naknadu troškova potrebno odlučiti temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a.

18.1. U pogledu osnova tužiteljica je uspjela sa zahtjevom za iseljenje i predaju u posjed, te sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje stana, dok nije uspjela sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje garaže, pa je kvalitativno gledajući uspjeh tužiteljice 80%. Kvantitativno gledajući tužiteljica je uspjela sa zahtjevom za isplatu naknade za korištenje stana u iznosu od 7.501,61 EUR/56.520,88 kn i 2.717,61 EUR/20.475,84 kn, dok nije uspjela sa zahtjevom za isplatu iznosa od 6.838,71 EUR, 2.159,68 EUR/16.272,11 kn, iznosa od 2.000,00 EUR, iznosa od 782,39 EUR/5.894,92 kn, te iznosa od 4.100,00 EUR, što znači da je kvantitativno gledajući tužiteljica uspjela u omjeru od 40% (ukupni zahtjev od 26.100,00 EUR/dosuđeni iznos od 10.219,22 EUR). Dakle, cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka proizlazi da je tužiteljica uspjela sa 60%, dok je uspjeh tuženika 40%, pa bi tužiteljica imala pravo na trošak u omjeru od 20%, što bi uzimajući troškove na koje ima pravo prema toč. 65. obrazloženja prvostupanjske presude iznosilo 11.759,00 kn/1.560,69 EUR.

19. Međutim, kako odluku o trošku postupka pobija tuženik, te da bi pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljica imala pravo na viši trošak no što joj je dosuđen, a da ovaj sud ne može donijeti odluku na štetu stranke ukoliko se samo ona žalila (čl. 374. ZPP-a), to je ovaj sud odbio žalbu tuženika i temeljem čl. 380. toč.

2. ZPP-a potvrdio toč. VII. izreke presude.

20. Ovaj sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka obzirom na neznatan uspjeh, gledajući cjelovito u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari, primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, dok je zahtjev tužiteljice odbijen temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a jer se radi o trošku koji nije bio potreban za postupanje u žalbenom postupku.

21. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

U Varaždinu 30. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.