REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-4145/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD KASTAV, Kastav, Zakona kastavskoga 3, OIB 54394236461, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, Zagreb, radi isplate iznosa od 1.664.554,18 kn / 220.924,31 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2503/19 od 1. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2503/19 od 1. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2503/19 od 1. lipnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.664.554,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 60.112,50 kn (točka II. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv te presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi u bitnom navodi kako je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da prije izdavanja potvrde o pravu puta infrastrukturni operator, ovdje tuženik, nije obvezan platiti naknadu za pravo puta, odnosno da obveza plaćanja ove naknade njemu nije nastala po samom zakonu trenutkom stjecanja prava puta, a i da je tuženik na temelju prava puta imao pravnu (zakonsku) osnovu uporabiti nekretnine u vlasništvu tužitelja pa da nije njemu u obvezi platiti naknadu koristi stečene uporabom te da je tuženik u utuženom razdoblju bio ovlašten, ali ne i dužan podnijeti Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: Agencija) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta pa da propuštanje podnošenja takvog zahtjeva nije štetna radnja i da time tužitelju nije nastala šteta, a i da nema uzročno-posljedične veze između radnje tuženika i nastanka štete (tako niti štete) jer da je tužitelj imao pravo podnijeti zahtjev kojim bi se utvrdila obveza tuženika da mu plaća naknadu za pravo puta. Smatra kako prvostupanjski sud nije primijenio ustavna i zakonska utvrđenja u odnosu na pravo vlasništva i ustavna načela o jednakosti, socijalne pravde, razmjernosti i vladavine prava, kao i da je pogrešno primijenio odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama, kao i pravo vlasnika da od Hrvatskoj regulatorne agencije za mrežne djelatnosti traži utvrđenje naknade. Predlaže ovom sudu da preinači pobijanu presudu ili ju ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva žalbeni trošak u iznosu od 36.008,65 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire žalitelj. Suprotno navodima žalitelja pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.664.554,18 kn na ime razlike naknade za pravo puta po osnovi korištenja tužiteljevih nekretnina u razdoblju od 2011. do 19. prosinca 2019. koja predstavlja razliku između visine naknade koja je utvrđena rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) i naknade koju je tuženik platio tužitelju na temelju Ugovora o osnivanju prava služnosti za razdoblje od 2013. godine do 19. prosinca 2019. Tužitelj zahtijeva isplatu primjenom pravila o stjecanju bez osnove ili s osnove naknade štete.

8. Iz obrazloženja pobijane presude i podataka u spisu proizlazi da između stranaka nije sporno:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja ili je u vlasništvu tužitelja od 90.-ih godina prošlog stoljeća,

- da su tužitelj i tuženik imali sklopljen Ugovor o osnivanju prava služnosti od 21. prosinca 2016. na temelju kojeg je tuženik plaćao ugovorenu naknadu tužitelju sve do otkaza ugovora u prosincu 2019., odnosno do nastupanja učinka izjave o otkazu, te da je tim ugovorom određena i visina naknade za prethodno razdoblje do 2015. godine,

- da je tužitelj podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) 25. ožujka 2016. za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, te da je rješenjem od 24. siječnja 2020. HAKOM utvrdio godišnju naknadu za pravo puta i da pravo na naknadu za pravo puta teče od dana kada ugovori o pravu služnosti više ne obvezuju ugovorne strane.

9. Prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan niti po jednoj pravnoj osnovi (stjecanje bez osnove i naknada štete).

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik već stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama 1. srpnja 2008. („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK-a (a među strankama nije sporno da su te pretpostavke ispunjene) tuženik je u konkretnom slučaju stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona pa upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina radi pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) pravilno ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev s te osnove.

11. Suprotno shvaćanju žalitelja, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da obveza plaćanja naknade za pravo puta nije nastala po samom zakonu istovremeno sa stjecanjem prava puta.

12. Naime, tuženik je i prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama imao pristup elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi, a obveza plaćanja naknade uvedena je tek stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama, a kojim zakonom je tek određeno da će se za pravo puta radi pristupa elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi plaćati naknada prema pravilniku koji će se naknadno donijeti. Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10; dalje: Pravilnik/09) stupio je na snagu tek 19. ožujka 2009. Odredbom čl. 1. Pravilnika/09 propisano je da se pravilnikom propisuje postupak izdavanja, oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta, izračun i visina naknade, te način plaćanja naknade na temelju izdane potvrde o pravu puta. Odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika/09 propisano je da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta, te se naknada mora platiti u roku 15 dana od dana zaprimanja potvrde.

13. Odredbom čl. 6. st. 7. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik/11) bilo je propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08), ali je ona u suprotnosti s odredbom čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/08, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14; dalje: Ustav) jer podzakonski akt, a što je i Pravilnik/11, ne može imati povratno djelovanje. Odredbom čl. 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika/11 („Narodne novine“ broj 151/14) brisana je sporna odredba.

14. Prema tome, obveza plaćanja prava puta i nastaje od trenutka zaprimanja potvrde o pravu puta, a u slučaju kada je vlasnik odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđenja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta (što je ovdje slučaj), od trenutka kada je HAKOM zaprimio takav zahtjev.

15. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je tužitelj, od 10. kolovoza 2011. (od stupanja na snagu ZID Zakona o elektroničnim komunikacijama „Narodne novine“ broj 90/11) pa nadalje mogao od HAKOM-a zatražiti utvrđenje navedene naknade u zakonom propisanom postupku, što tužitelj nije učinio sve do 25. ožujka 2016.

16. Međutim, parnične stranke su Ugovorom o osnivanju prava služnosti od 21. prosinca 2016. već ugovorile visinu godišnje naknade za pravo puta, time da je tim ugovorom određena naknada i za prethodno razdoblje do 2015. godine, te je nesporno da je tuženik platio ugovorenu naknadu do otkaza tog Ugovora. Rješenjem HAKOM-a od 24. siječnja 2020. utvrđeno je pravo tužitelja na godišnju naknadu za pravo puta počevši od 19. prosinca 2019. uz obrazloženje da je tužitelj imao uređene odnose s tuženikom na drugi način.

17. Dakle, u konkretnom slučaju je tužitelj sukladno danim mu ovlastima podnio zahtjev HAKOMU. Iako je tuženik bio ovlašten na temelju relavantnih propisa pokrenuti postupak za izdavanje potvrde o pravu puta, on nije imao zakonsku obvezu to učiniti niti je zakonima i podzakonskim propisima bio određen rok unutar kojeg bi on to trebao učiniti, pa samim time nema protupravnosti u postupanju (propuštanju) tuženika, što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud i stoga se nisu ostvarile kumulativno propisane pretpostavke iz odredbe čl. 1045. ZOO-a za tuženikovu odgovornost za eventualnu štetu.

18. Žalbenim navodima, kojima se poziva na ustavna i zakonska uređenja u odnosu na pravo vlasništva i ustavna načela o jednakosti, socijalne pravde, razmjernosti i vladavine prava žalitelj nije doveo u sumnju gore navedene zaključke prvostupanjskog suda. Naime, iz tužbe i isprava koje su stranke dostavile tijekom postupka ne proizlazi da bi tuženik na bilo koji način sprječavao tužitelja da ostvari svoja zakonska prava te da od HAKOM-a zatraži utvrđenje infrastrukturnog operatera i visine naknade koju bi trebao platiti.

19. Dakle, stranke su nesporno regulirale svoje međusobne odnose sklopljenim Ugovorima o osnivanju prava služnosti, a nadležno tijelo HAKOM je tek rješenjem od 24. siječnja 2020. utvrdilo drugačiju visinu naknade. Ugovori o osnivanju prava služnosti bili su na snazi i tuženik je sukladno njima plaćao ugovorenu naknadu sve dok HAKOM rješenjem od 24. siječnja 2020. nije utvrdio tužiteljevo pravo na višu naknadu, a prema sadržaju navedenog rješenja HAKOM-a, tužitelj ima pravo na naknadu za pravo puta tek od 19. prosinca 2019. budući da pravo na naknadu prava puta teče od dana kada ugovori više ne obvezuju ugovorne strane.

20. Stoga i ovaj sud smatra kako su stranke, do 19. prosinca 2019., svoje međusobne odnose regulirali sporazumno, bez ikakve prisile ili prijevare, te da takva raspolaganja pravima nisu bila u suprotnosti s Ustavom niti drugim propisima. Iz navedenog razloga ovaj sud smatra kako se žalitelj neosnovano poziva na navodnu povredu prava vlasništva te drugih ustavnih načela.

21. Pravilna je odluka o parničnom trošku (čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a), a tužitelj nije posebno naveo zbog čega bi odluka o trošku bila nepravilna, osim zbog odluke o glavnoj stvari.

22. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 29. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30856-cd22b

Kontrolni broj: 04e85-43844-c473e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.