REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl. br. 31 P-298/2021-77

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice G. M., iz T., T. B., Š. ledine 25,

zastupane po punomoćnici I. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: 1. S. B.-C., iz V., 204. V. brigade 85,

sa boravištem u R. 44, P., 2. Z. C.-Z., iz P.,

R. 44, obje zastupane po punomoćnici M. H.,

odvjetnici iz P., 3. R. C., iz V., V. 3, i 4. P.

M., iz V., B. 9, obje zastupane po punomoćniku

T. B., odvjetniku iz P., radi utvrđenja nasljednog prava i

naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 16. veljače 2023. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 29. ožujka 2023. godine,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 1/3 dijela iznosa na računu Zagrebačke banke d.d. IBAN: HR8923600003225612615, povučen, i

p r e s u d i o  j e

I Prvotuženica S. B. C., iz V., 204. V. brigada 85, sa boravištem u R. 44, P. i drugotuženica

Z. C.-Z., iz P., R. 44, dužne su

isplatiti tužiteljici G. M., T., T. B., Š. ledine 25, , 1/3 kupoprodajne cijene za automobil u iznosu od 265,45 eura[1] / 2.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2014. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tužiteljica G. M., T., T. B.,

Š. ledine 25, kao zakonska nasljednica iza pokojnog S.

C., vlasnica u 1/16 dijela nekretnine upisane u z.k.ul. 645, k.č.br. 1294 k.o. Funtana, zemljišnoknjižnog odjela Poreč, a što u naravi predstavlja dvorište, poslovnu zgradu i stambenu zgradu;

II T. R. C., iz V., V. 3, i

četvrtotuženica P. M., iz V., B. 9, dužne su

tužiteljici G. M., iz T., T. B., Š. ledine 25,

, isplatiti iznos od 4.518,42 eura[2] / 34.044,00 kn na ime glavnice uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 21.04.2016. pa do isplate, a prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri % poena."

III Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Tuženici S. B.-C., V., 204. V. brigade 85,

, Z. C.-Z., R., R. 44

, R. C., V., V. 3, i P. M., iz

V., B. 9, dužne su tužiteljici G. M.,

T., T. B., Š. ledine 25, na ime pravične

novčane naknade zbog povrede prava osobnosti solidarno isplatiti iznos od 13.272,28 eura/100.000,00 kn na ime glavnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana utuženja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tuženici su dužni solidarno tužiteljici naknaditi troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kad pojedini parnični trošak nastane pa do isplate."

IV Dužna je tužiteljica naknaditi parnični trošak:

- prvo i drugotuženici u iznosu od 1.752,00 eura[2] / 13.200,00 kn,

- treće i četvrtotuženicima u iznosu od 2.737,50 eura[3] / 20.625,69 kn,

u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. siječnja 2020. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nasljednog dijela i naknade štete. U ostavinskom postupku iza pokojnog S. C., rođenog 19. kolovoza 1931., a umrlog 19. rujna 2014.

godine, vođen pod poslovnim brojem O-343/2014, UPP – OS - 89/14 kod javnog bilježnika T. F., za nasljednike ostavinske imovine koju čine M1 – osobni automobil marke Mercedes tip 230/220 model D, broj šasije 12302310078179 i neutvrđeni iznos na računu Zagrebačke banke d.d. IBAN: HR8923600003225612615, rješenjem o nasljeđivanju od dana 28. studenog 2014. godine, određene su prvotuženica i drugotuženica. Naknadno biva pronađena imovina pok. S. C. i to ¼ dijela nekretnine k.č. br. 1294 k.o. Funtana,

upisano u zk. uložak br. 645 z.k. odjela Poreč, koja u naravi predstavlja dvorište, poslovnu zgradu i stambenu zgradu, te je naknadnim rješenjem o nasljeđivanju od dana 20. travnja 2016., godine, za nasljednika navedene nekretnine određen Ž. C..

Ž. C. bio je prvotno određen kao trećetuženik, no zbog smrti tijekom trajanja ovog postupka, umjesto njega, sukladno R. o nasljeđivanju posl.br. O- 250/2021-11, UPP-OS-10/2021, od dana 12. ožujka 2021. godine, treće i četvrtotuženice preuzele su postupak kao njegove nasljednice.

U ostavinskom postupku iza pok. S. C., konstatirano je da je isti bio u više brakova, te se opisuju okolnosti bračnih veza i djece rođene u njima, te da su jedini njegovi potomci bili pok. Ž. C. i drugotužena. Nadalje, izjave koje su prvotuženica i drugotuženica dale kod javnog bilježnika i u Matičnom uredu prilikom sastavljanja smrtovnice, da nisu istinite, iz razloga što je S. C. imao još jednog potomka, a to je tužiteljica, a to da su spomenute tuženice znale. Tužiteljica i drugotuženica kćerke su S. C. koje je dobio u braku s (K.) M.

C., te nakon razvoda braka, da je tužiteljica ostala s majkom, dok je drugotuženica otišla živjeti s ocem u Njemačku. Sestre da nisu ostale u kontaktu, iako su znale jedna za drugu, dok su u odrasloj dobi rijetko održavale kontakt, pa je tako drugotuženica jednom prilikom posjetila tužiteljicu, a to je znao činiti i pokojni otac. Tužiteljica da je također znala posjećivati pokojnog oca u P., na adresi R. 44, a znala bi se i pridružiti mužu koji je poslovno dolazio u P., s ciljem da ga vidi i posjeti. Također, tužiteljica da je često znala telefonski kontaktirati s ocem, no posljednjih godina, umjesto oca, javljala bi se prvotuženica, očeva supruga, tvrdeći da otac „spava“, „gleda Dnevnik“, „u garaži je“, a sve to u vrijeme kada je S. C. već bio pokojni, a prvotuženica da je to namjerno prešutjela tužiteljici. Za smrt oca tužiteljica da je saznala slučajno, i to putem Facebook grupe, u kojoj su se razmjenjivali recepti, gdje je upoznala jednu članicu iz P.. Tijekom razgovora, povezale su obitelj C., te joj je spomenuta članica rekla da smatra da je njezin otac umro, te da je pokopan neposredno blizu groba njezinog člana obitelji, pri čemu joj šalje sliku groba njenog oca. Tužiteljica tvrdi da su nasljednici određeni rješenjima o nasljeđivanju u ostavinskom postupku, s ciljem da pribave za sebe i druge protupravnu imovinsku korist, doveli u zabludu lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica, javnog bilježnika, kao i vjerojatno nadležnu osobu u Matičnom uredu, slijedom čega je za tužiteljicu nastala imovinska šteta koja se sastoji u gubitku dijela ostavine iz koje je nepravedno i protupravno izuzeta. Isto tako, tužiteljica ističe da su tuženici, osim dovođenja u zabludu nadležne osobe u pogledu ključnih činjenica, doveli u zabludu i nadležna tijela, te učinili da su ta tijela u javnoj ispravi, zapisniku i odluci, ovjerili neistinit sadržaj koji služi kao dokaz u pravnom prometu. Na temelju svega navedenog, tužiteljica je kao oštećenica podnijela i kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, te se postupak vodi pod posl. br. K-DO- 3083/2019. Osim spomenute imovinske, tužiteljica da trpi i neimovinsku štetu, te da je zbog prešućivanja smrti oca duboko povrijeđena, osjeća se bezvrijedno i poniženo. Naime, tužiteljica da je kao dijete bila odvojena od oca, te se trudila za vrijeme njegovog boravka u Hrvatskoj, organizirati sve kako bi ga mogla vidjeti i posjetiti ga, a da dok je on boravio u Njemačkoj, često je s njim kontaktirala telefonski. Tužiteljica ističe da je sama činjenica prešućivanja smrti oca posebno teško djelovala na nju, uzrokujući tešku duševnu bol, a posebice što joj je bila uskraćena mogućnost da se na dostojanstven način oprosti od oca. Tome u prilog da ide i činjenica da su prvotuženica i drugotuženica, dakle očeva supruga i sestra tužiteljice, lagale tužiteljici, te joj time uskraćivale vrijeme za očeva života kao i nakon njegove smrti, lažući nadležnim tijelima o njenom postojanju, čime su uzrokovale stvaranje osjećaja poniženosti i bezvrijednosti tužiteljice. Slijedom svega, tužiteljica smatra da, zbog osobito teške povrede prava na dostojanstvo kao prava osobnosti, uzimajući u obzir jačinu i trajanje boli, ima pravo na pravičnu naknadu za nematerijalnu štetu sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN, N 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO). Izvidom u ostavinski spis broj O-343/14, da je utvrđeno da je ostavinski postupak proveden bez tužiteljice, te da su nasljednici određeni već spomenutim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju od dana 28. studenog 2014., odnosno 20. travnja 2016. godine. Nadalje, uvidom u zemljišne knjige utvrđeno je da je nasljednik, pok. Ž. C., nekretninu naslijeđenu rješenjem o nasljeđivanju od 20. travnja 2016. godine, upisanu u zk ul. br. 645, k.č. br. 1294, k.o. Funtana, darovao M. Ž. darovnim ugovorom od dana 16.

lipnja 2016. godine. Tužiteljica traži da sud utvrdi da je ona zakonska nasljednica iza pok. S. C. te da joj pripada 1/3 suvlasništva na vozilu M1 – osobni automobil marke Mercedes tip 230/220 model D, broj šasije 12302310078179, 1/3 dijela iznosa na računu Zagrebačke banke d.d. IBAN: HR8923600003225612615, kao i 1/16 dijela nekretnine k.č. b.r. 1294 k.o. Funtana, upisane u zk. uložak br. 645 z.k. odjela Poreč, koja u naravi predstavlja dvorište, poslovnu zgradu i stambenu zgradu. Tužiteljica traži od suda da rješenjem naloži prvotuženici i drugotuženici da dostave potvrdu Zagrebačke banke d.d. o stanju računa IBAN: HR8923600003225612615 za razdoblje od 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. godine, te također potvrdu MUP-a o vlasništvu vozila M1 – osobni automobil marke Mercedes tip 230/220 model D, broj šasije 12302310078179, odnosno podredno da se ista dokumentacija pribavi službenim putem, putem Zagrebačke banke d.d., odnosno putem MUP-a. Također, tužiteljica traži od suda da rješenjem naloži prvotnom trećetuženiku, Ž. C.

dostavu Ugovora o darovanju, odnosno drugu dokumentaciju iz koje je vidljiva vrijednost darovane nekretnine upisane u zk. ul. 645 k.č. br. 1294 k.o. Funtana. Tužiteljica da ne raspolaže podatkom o vrijednosti navedene nekretnine, nakon čega može postaviti zahtjev za isplatom vrijednosti 1/16 suvlasničkog dijela nekretnine. Na ime neimovinske štete, odnosno povrede prava osobnosti, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev usmjeren prema svim tuženicima prema kojima traži solidarnu isplatu iznosa od 100.000,00 kuna. Podneskom od dana 16. prosinca 2020. godine, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev kojim zahtjeva od prvotuženice i drugotuženice 1/3 kupoprodajne cijene automobila u iznosu od 2.000,00 kuna uz zakonske zatezne kamate, dok od, provotnog trećetuženika, Ž. C. zahtjeva isplatu iznosa od 34.044,00 kuna koji iznos predstavlja 1/16 vrijednosti predmetne nekretnine uz zakonske zatezne kamate. Na Zapisnik od dana 16. veljače 2023. godine, navedeni se iznosi konvertiraju u eure, čime se končano postavlja visina tužbenog zahtjeva, i to tužiteljica od prvotuženice i drugotuženice zahtjeva iznos od 265,45 eura, od trećetuženice i četvrtotuženice iznos od 4.518,42 eura, a na ime neimovinske štete od svih tuženika, iznos od 13.272,28 eura, a sve to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Prvotuženica i drugotuženica u cijelosti se protive tužbi i tužbenom zahtjevu. Navode da je u ostavinskom postupku konstatirano kako je pok. S. C. bio u više brakova, kao i da druge djece osim drugotuženice i prvotnog trećetuženika, Ž. C. nije imao. Naime, prvotuženica da je tužiteljicu vidjela samo jednom i to prije više od dvadeset godina. Pok. S. C. da je tvrdio da tužiteljica nije njegova kćerka budući da je njezina majka u vrijeme začeća živjela u Francuskoj, dok je on boravio u Njemačkoj, te je upravo rođenje tužiteljice bilo razlog razvoda braka pok. S. C. i majke tužiteljice. Drugotuženica ističe da joj je od najranijeg djetinjstva pa do danas, poznata činjenica da tužiteljica nije kćerka njezinog pokojnog oca, a koja saznanja je imala i od svog pokojnog oca. Slijedom navedenog, osporava se tvrdnja da su prvotuženica i drugotuženica znale da je ostavitelj imao još jednog potomka za kojeg su tuženici znali. Obzirom da je prvotuženica vidjela tužiteljicu samo jednom tijekom trajanja braka s ostaviteljem, i to prije više od dvadeset godina, prvotuženica je nakon smrti S. C. na tužiteljicu zaboravila. Drugotuženica tvrdi da ju je otac vodio samo jednom u V. kod majke, ali da njezina majka nije imala interes za održavanja bilo kakvih kontakata s njom, te da isti nisu održavani. Nakon smrti majke tužiteljice i drugotuženice, drugotuženica se u cijelosti odrekla nasljedstva iza pokojne majke, budući da je to od nje tražila tužiteljica, a drugotuženica je to smatrala ljudski i korektno. Tvrdnje tužiteljice da je ona nazivala svog pokojnog oca u više navrata, a da je prvotuženica nju odbijala riječima „sad spava“, „sad gleda Dnevnik“, „sad je u garaži“, prvotuženica i drugotuženica smatraju netočnima, neistinitima, ničim dokazanima, te upravljenima isključivo kao opravdanje tužiteljice kao osobe koja nakon više od šest godina podnosi tužbu radi naknade štete. Nakon smrti njihove majke, tužiteljica da zna da je pok. S. C. živio u

R., ali tužiteljica da ni tada nije tražila kontakt s njime, osim što ga je jedanput posjetila u R., za koji posjet je drugotužena saznala od pokojnog oca i tužiteljice, ali da ista nema saznanja je li postojao bilo kakav kontakt između tužiteljice i pokojnog oca. Prvotuženica i drugotuženica u cijelosti spore navode tužiteljice kojima ista opravdava način saznanja za smrt oca, a to iz razloga što sama tužiteljica ističe u svojoj tužbi da je s ovdje tuženicama komunicirala, iako rijetko, a kasnije u tužbi navodi da je za smrt saznala putem Facebook stranice gdje se razmjenjuju recepti. Nadalje, da tužiteljica nije ničime dokazala da su nasljednici s ciljem da sebi i drugima pribave protupravnu imovinsku korist doveli u zabludu lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica javnog bilježnika, te njene navode prvotuženica i drugotuženica u cijelosti spore. Naime, ostavinska masa koja je ostala iza pok. S. C. da je bila bezvrijedna, odnosno u trenutku otvaranja nasljedstva da se radilo o automobilu koji je u tom momentu imao 32 godine, dakle proizveden 1977. godine, koji nije bio u voznom stanju, a također nije bio ni registriran već unatrag par godina prije smrti ostavitelja. Nakon ostavinske rasprave, obzirom da je automobil mogao glasiti samo na jednog nasljednika, isti da je pripao drugotuženici koja ga kasnije prepisuje svome sinu. Prvotuženica i drugotuženica da su unajmile ovlaštenu osobu kako bi se procijenilo koliko je novaca potrebno da bi se predmetni automobil mogao dovesti u vozno stanje. Obzirom da je procijenjeno da je potrebno uložiti cca 10.000,00 eura, isti da je ostavljen u garaži bez krova u R. 44, gdje je stajao pet godina nakon smrti ostavitelja, a da bi ga onda drugotuženica, odnosno njezin sin odlučili pokloniti M. Ž. čime biva maknut iz garaže u R. 44. Nadalje,

pok. S. C. da je primao mirovinu u iznosu od 82,00 eura (protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate), te da mu je drugotuženica svaki mjesec do njegove smrti uplaćivala određenu svotu novca kako bi isti imao dovoljno novčanih sredstava za osnovne životne potrebe, obzirom da od svoje mirovine nije mogao živjeti. Prvotuženica i drugotuženica tvrde da, suprotno navedenome u tužbi, tužiteljica nije održavala kontakte sa svojim ocem, s prvotuženicom niti s drugotuženicom, te da je za smrt oca saznala putem Facebook grupe i to šest godina nakon njegove smrti, slijedom čega u cijelosti osporavaju da je tužiteljica trpjela bilo kakvu nematerijalnu štetu zbog prešućivanja smrti oca, kako navodi u tužbi, te da osim boli koju dijete može trpjeti nakon smrti roditelja s kojim nije imala kontakte, nije trpjela nikakvu dodatnu bol. Vezano s time, da je tužba u dijelu koji se odnosi na naknadu štete upravljena isključivo da se od tuženika pribavi neutemeljena imovinska korist. Osim toga, ističu da tužiteljica nije predložila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila svoje navode, te da niti ne predlaže svoje saslušanje. Prvotuženica i drugotuženica osporavaju navode tužiteljice koji se odnose na utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini koju je naslijedio pok. Ž. C., prvotni trećetuženik. Prvotuženica i drugotuženica očituju se na rješenja koja tužiteljica predlaže da se donesu i to, vezano za promet po računu Zagrebačke banke d.d. IBAN: HR8923600003225612615, da je dovoljno da prvotuženica dostavi izvod iz banke na dan smrti pok. S. C., 19. rujna 2014. godine, te nije potrebno dostavljati promet za cijelu predmetnu godinu, dok je predmetni automobil darovan M. Ž., te u vrijeme smrti ostavitelja nije bio u voznom stanju. Prvotuženica i drugotuženica predlažu odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Ž. C., tadašnji trećetuženik, nakon čije smrti su postupak preuzele trećetuženica i četvrtotuženica, u svom odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, sve činjenične navode i dokazne prijedloge tužiteljice. Uvidom u ostavinski postupak iza pok. S. C. da je razvidno da je podatke o preminulom S. C., podatke o njegovim nasljednicima, a radi sastavljanja smrtovnice, dala prvotuženica. Da je on nepozvan pristupio kod javne bilježnice T. F. kako bi dao nasljedničku izjavu kojom se odriče nasljedstva o čemu je javna bilježnica sastavila zapisnik dana 26. studenog 2014. godine, te da nije na bilo koji način sudjelovao u provođenju ostavinskog postupka. Nadalje, uvidom u navedeni zapisnik, vidljivo je da je prvotuženica davala podatke o rodoslovlju, te da on nije davao nikakve podatke o djeci i brakovima svog oca, a kamoli neistinite podatke. Vezano za suvlasnički dio na k.č. br. 1294 k.o. Funtana, ¼ dijela koji je formalno bio uknjižen na pok. S. C., da nikada taj suvlasnički dio nije bio njegovo vlasništvo, već vlasništvo M. Ž., te je, da bi se uskladilo zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem, prihvatio nasljedstvo na suvlasničkom dijelu nekretnine koju je darovnim ugovorom darovao M. Ž.. Ističe da su sve radnje koje je vršio u vezi predmetnog suvlasničkog dijela, imale za cilj usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem, pošto je isključivi vlasnik suvlasničkog dijela M. Ž.. Nadalje, navodi da on nije ni na koji način doveo do povrede prava osobnosti kod tužiteljice, iz razloga što, iako su polubraća, da nikada nisu komunicirali niti međusobno kontaktirali i posjećivali. Tužiteljica da je zvala kućni broj kuće gdje su živjele samo prvotuženica i drugotuženica, no njega nikada nije zvala, te joj on shodno time, nije mogao ništa ni prešutjeti, niti joj je mogao reći što neistinito obzirom da nisu komunicirali. Ističe prigovor zastare sukladno čl. 138. Zakona o nasljeđivanju (NN, 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19), te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.1. Podneskom od dana 24. veljače 2020. godine, nadopunjuje odgovor na tužbu kojim ističe da uopće nije znao za postojanje tužiteljice, da mu je prva vijest o postojanju tužiteljice tužba koju je zaprimio, kao i da prije navedeno pored dosadašnjih navoda isključuje postojanje bilo koje odgovornosti.

3.2. Podneskom od dana 14. travnja 2021. godine, trećetuženica i četvrtotuženica preuzimaju postupak iza pokojnog Ž. C. kao nasljednice, po

Rješenju o nasljeđivanju od dana 12. ožujka 2021. godine. Uz to, tvrde da ostaju kod navoda i prijedloga odgovora na tužbu ranije trećetuženika, osporavaju sve navode, dokazne prijedloge i zahtjeve tužiteljice. Također, opreza radi ističu prigovor iz čl. 139. st.3. Zakona o nasljeđivanju temeljem kojeg za dugove ranije trećetuženika, mogu odgovarati samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

4. Tužiteljica tijekom postupka replicira na odgovor na tužbu prvotnog trećetuženika pok. Ž. C.. Ističe da činjenica tko je dao podatke sa sastavljanje smrtovnice iz pok. S. C., nije relevantna za rješavanje ovog

predmeta, obzirom da su svi tuženici imali saznanja i bili svjesni da je tužiteljica kćerka ostavitelja. Odricanje od nasljedstva također da predstavlja davanje nasljedničke izjave, te je netočan navod da nije sudjelovao u provođenju ostavinskog postupka. Tužiteljica dalje smatra da su Ž. C. kao i drugotuženica, znali da je ona zakonska nasljednica, te prešućivanje smrti kao i šikaniranje izostavljanjem iz ostavinskog postupka, predstavlja nezakonite, nemoralne - štetne radnje koje imaju značaj povredu prava osobnosti. Ž. C. ne osporava da su on i tužiteljica polubraća, što upućuje na činjenicu da je spomenuti bio svjestan da je tužiteljica zakonska nasljednica iza pok. S. C., kao i ostali nasljednici. Iako su tužiteljica i Ž. C. bili još manje u kontaktu, nego li tužiteljica i drugotuženica, svejedno da su komunicirali, no sve spomenuto ne utječe na njezin status zakonske nasljednice. Tužiteljica da je upoznala Ž. C. u srednjoj školi kada je on jednom došao u njezinu školu (Gospodarska škola u Varaždinu, tadašnja „32 divizija“), te da joj je tom prilikom polusestra po mami R. B. rođena R.,

predstavila Ž. kao njezina polubrata. Što se tiče prigovora zastare zahtjeva tužiteljice na koji se poziva prvotni trećetuženik Ž. C., odnosno trećetuženica i četvrtotuženica, tužiteljica se poziva na čl. 138. Zakona o nasljeđivanju koji propisuje da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Dalje tvrdi da je za smrt oca saznala 18. siječnja 2019. godine, dok je tužbu podnijela 13. siječnja 2020. godine, stoga da nema govora o zastari. Tužiteljica tužbom zahtijeva i naknadu nematerijalne štete radi povrede prava osobnosti, te se sukladno odredbama ZOO-a primjenjuje rok od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Vezano za ostavinsku masu koja se odnosi na suvlasnički dio k.č. br. 1294 k.o. Funtana, činjenica jest da je taj dio pravomoćno ostavinski raspravljen, te se tadašnji trećetuženik Ž. C., prihvatio nasljedstva kojom imovinom je i raspolagao. Predmet ostavinskog postupka da nije usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem, već raspoređivanje ostavinske mase, shodno s time, predmetna nekretnina ušla je u ostavinsku masu, te je pravomoćno raspodijeljena na tadašnjeg trećetuženika Ž. C. koji je nasljedstvo prihvatio. U svemu tome, tužiteljica da je bila onemogućena u raspravljanju o ostavinskoj masi, da nije imala utjecaj na njezin sastav i raspoređivanje kao što nije mogla pobijati žalbom rješenje o nasljeđivanju, obzirom da ni za smrt oca, ni za ostavinski postupak nije saznala do ljeta 2019. godine, a tek angažiranjem punomoćnika dobila je saznanja o ostavinskoj raspravi, o ostavinskim rješenjima i o nasljednicima. Smatra da su navodi tadašnjeg trećetuženika, odnosno trećetuženice i četvrtotuženice, neargumentirani i netočni, te predlaže u cijelosti usvajanje tužbenog zahtjeva u odnosu na tadašnjeg trećetuženika, tj. u odnosu na trećetuženicu i četvrtotuženicu.

4.1. Tužiteljica tijekom postupka također replicira i na odgovor na tužbu prvotuženice i drugotuženice. Izjava prvotuženice gdje tvrdi da je tužiteljicu „ vidjela jednom i to prije više od 20 godina, za koju je pok. suprug prvotuženice tom prilikom istaknuo da tužiteljica nije njegova kćer “ je neistinita, ali i posve irelevantna. Pok. S. C. da nije osporavao očinstvo nad tužiteljicom što je vidljivo iz rodnog lista tužiteljice. Nadalje, izjava da „ je drugotuženici od najranijeg djetinjstva poznata činjenica da tužiteljica nije kćerka njezinog oca “ jednako su neistiniti, ali i irelevantni. Tome u prilog ide činjenica da je djed po ocu tužiteljice ostavio tužiteljici u nasljeđe vinograd kod Zagreba, te je tom prilikom pok. S. C. uputio tužiteljicu da ode u Zagreb kako bi prisustovala ostavinskom postupku. Osim toga, pok. S. C. tada da je rekao tužiteljici da postoji kupac koji je zainteresiran za kupnju naslijeđenog vinograda, te ga je tužiteljica i prodala. Neistini su navodi da je pok. S. C. samo jednom vodio drugotuženicu u V. kod majke, no i to nije od velike važnosti za predmet ovog spora. Tužiteljica i drugotuženica da nisu nikada bile jako bliske, ali znale su jedna za drugu i povremeno su se posjećivale. I nakon razvoda braka, pok. S. C. da nije prekinuo kontakte s majkom tužiteljice, već je posjećivao majku i tužiteljicu i u odrasloj dobi, koja saznanja ima i sestra tužiteljice po majci R. B. rođena R.. Tužiteljica smatra da su posve nebitni navodi koliko je često tužiteljica posjećivala svog pokojnog oca, jer je razvidno da obitelj nije bila pretjerano bliska, no tužiteljica je imala oca i samim time nastojala je da se kontakti, iako rijetki, što više održe. Da su prvotuženica i drugotuženica prešutjele smrt oca, proizlazi i iz Presude Općinskog suda u Pazinu, posl. br. K – 17/2020 od 25. veljače 2020. godine temeljem koje je protiv okrivljene, ovdje prvotuženice, izdan kazneni nalog kojim je oglašena krivom radi dovođenja u zabludu nadležnog tijela i činjenjem da to tijelo u javnoj ispravi ovjeri neistinit sadržaj koji ima služiti kao dokaz u pravnom prometu, odnosno radi kaznenog djela krivotvorenja – ovjeravanjem neistinitog sadržaja, opisano i kažnjivo prema odredbi čl. 281. st. 1. Kaznenog zakona (NN,125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22). Temeljem navedene Presude, prvotuženica je kao okrivljena osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz izricanje uvjetne osude u razdoblju od dvije godine. Iz činjeničnog opisa Kaznenog naloga proizlazi da je prvotuženica osuđena zbog neistinitih izjava danih kod javne bilježnice T. F., u ostavinskom postupku iza pok. S. C., pod posl. br. O – 343/2014, te je prilikom davanja izjave o rodoslovlju ostavitelja, izjavila da ostavitelj ima samo sina Ž. i kćer Z., drugotuženicu, iako znajući da je ostavitelj imao još jednu kćer, tužiteljicu.

Tužiteljica naglašava da nema dokaz o pravomoćnosti citirane Presude, niti ju namjerava prejudicirati, već samo ističe što je sadržano u obrazloženju Presude. Isto tako, navodi i dokazi prvotuženice i drugotuženice vezani uz Ugovor o darovanju predmetnog automobila, posve su irelevantni jer je zapravo nebitno na koji su način spomenute tuženice raspolagale automobilom koji je bio predmetom ostavinske mase.

5. Tužiteljica je podneskom od 09. listopada 2020. godine povukla tužbeni zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa sa računa Zagrebačke banke. Tuženici se nisu protivili povlačenju, zato je riješeno kao u izreci Rješenja.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Rješenje o nasljeđivanju od dana 28. studenog 2014. godine (8), Rješenje od dana 20. travnja 2016. godine (9 i 57), zapisnik od dana 28. studenog 2014. godine (10), rodni list tužiteljice (11), fotografije (12-13, 63, 143, 171-172, 196-198, 203), povijesni zemljišnoknjižni uložak br. 645 k.o. Funtana (14-16), smrtovnicu (27-28), zapisnik od dana 26. studenog 2014. godine (29), ugovor o darovanju motornog vozila (37-38), rješenje HZZO-a od dana 18. srpnja 2000. godine (39), potvrdu o prometu po deviznom tekućem računu Zagrebačke banke od dana 30. siječnja 2016. godine (40-42), potvrdu o prometu po deviznom računu Zagrebačke banke od dana 28. veljače 2020. godine (44), izjavu od dana 31. ožujka 2016. godine (51), zapisnik od dana 04. ožujka 2016. godine (52) prijedlog za raspravljanje naknadno pronađene imovine iza pok. Slavka Cizela od dana 05. veljače 2016. godine (53), zapisnik od dana 26. studenog 2014. godine (54), tekstualne poruke (58, 204-205), Presudu Općinskog suda u Pazinu, posl. br. K – 17/2020-2 (64-66), uvjerenje od dana 12. lipnja 2020. godine (73), promet po deviznom računu Zagrebačke banke za razdoblje 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. godine (80-84), rješenje o uknjižbi prava vlasništva od dana 13. srpnja 2016. godine (88), ugovor o darovanju od dana 16. lipnja 2016. godine (89-91), dostavu podataka od dana 23. listopada 2020. godine (103), ugovor o kupoprodaji motornog vozila od dana 20. ožujka 2019. godine (104-106), porezno rješenje KLASA: UP/I- 410-20/2016-001/01951, URBROJ: 513-007-28-07-2016-0005, od dana 12. prosinca 2016. godine (110-112), liječničku dokumentaciju (115,199-200), rješenje o nasljeđivanju od dana 12. ožujka 2021. godine (129-130), uvjerenje o prebivalištu od dana 15. kolovoza 2021. godine (141), rodni list Renate Cizel (142), nalaz i mišljenje vještaka psihijatra (180-184), preslik spisa O – 343/2014. Saslušani su svjedoci F. M., V. M., V. Š., N. Ž., M. Ž.,

R. B., Z. H. i I. M.. Proveden je i dokaz saslušanjem

tužiteljice, prvotuženice, drugotuženice i trećetuženice kao parničnih stranaka.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

8. Provedenim dokazima utvrđeno je da su: tužiteljica kćerka, prvotužena supruga, drugotužena kćerka, a prvotni trećetuženik Ž. C. sin, sada pok. S. C. koji je bio rođen 19. kolovoza 1931. godine, a umro 19. rujna 2014.

godine. S obzirom da je tijekom postupka Ž. C. umro, treće i četvrtotuženice kao njegove nasljednice preuzele su postupak.

9. Iza pok. S. C. proveden je ostavinski postupak. Ostavinski postupak proveden je na temelju sastavljene Smrtovnice od strane Ureda državne uprave Matičnog ureda Pula, a Smrtovnica je sastavljena na temelju podataka iz matice umrlih i podataka dobivenih od prvotuženice. U Smrtovnici se navode podaci o nasljednicima i to bračni drug S. B. C., te djeca Z. C.

Z. i Ž. C.. U Smrtovnici se navode i podaci o imovini ostavitelja i to

"neregistrirani osobni automobil "Mercedes" i tekući račun devizni (inozemna mirovina)". Prije dostave spisa javnom bilježniku radi provođenja ostavinskog postupka zatraženi su podaci iz zemljišne knjige, glede vlasništva nekretnina. U spis je priložen izvadak iz zemljišne knjige za k.č. 1294 upisane u z.k.ul. 645 k.o. Funtana u kojem dolazi u listu A upisan broj katastarske čestice 1294, dvorište, stambena zgrada i poslovna zgrada – "Lahi" površine 322 m2, a u listu B dolaze upisani Ž. M. od D., F., L. 3 u 2/4 dijela, C. S. od

A., P., R. 44 u 1/4 dijela i K. F. rođen 17. prosinca 1941.

O., H. 54 u 1/4 dijela. Povodom navedene Smrtovnice javni bilježnik

T. F. iz P. pod posl.br. O-343/2014-5 UPP-OS-89/14 provela je ostavinski postupak na način da je za dan 28. studenog 2014. godine na ostavinsku raspravu pozvala sve nasljednike navedene u Smrtovnici. Dva dana prije ostavinske rasprave tj. 26. studenog 2014. godine nepozvan je pristupio Ž. C. navodeći da je primio poziv za ostavinsko ročište za dan 28. studenog 2014. godine, ali da tada ne želi pristupiti već da želi dana 26. studenog 2014. godine dati nasljedničku izjavu. Dao je nasljedničku izjavu kojom se odrekao nasljedstva iza ostavitelja. Na ostavinsko ročište za dan 28. studenog 2014. godine pristupila je samo S. B. C., prvotuženica, te je konstatirano da uredno pozvana Z. C.

Z., drugotuženica, nije pristupila. Sa prisutnom nasljednicom utvrđeno je da je ostavitelj bio u više brakova i u prvom braku da je imao sina Ž., zatim da je bio u drugom braku sa K. C. u kojemu je rođena kćerka Z.,

drugotuženica, koji brak je razveden. Nakon toga, da je bio u braku i sa S. C., koji je također razveden, a u četvrtom braku da je bio sa S. B. C., prvotuženicom, a druge djece da nije imao, kao što nije ostavio ni oporuku. Sa prisutnom nasljednicom utvrđena je ostavinska imovina i to M1-osobni automobil marke Marcedes tip 230/220, model D, broj šasije 12302310078179, proizveden 1977. godine i neutvrđeni novčani iznos na računu u Zagrebačkoj banci d.d. IBAN:

HR8923600003225612615. Dakle, prilikom utvrđenja što predstavlja ostavinsku imovinu ostavitelja, nije utvrđeno da ostavinsku imovinu predstavlja i nekretnina upisana u z.k.ul. 645 k.o. Funtana, 1/4 dijela k.č. 1294 (iako je u spisu bio priložen izvadak iz zemljišne knjige). Prisutna nasljednica, prvotuženica, dala je nasljedničku izjavu da prihvaća zakonski nasljedni dio s time da svoj nasljedni dio na automobilu ustupa Z. C. Z., drugotuženici. Javni bilježnik je dana 28. studenog 2014. godine donio Rješenje o nasljeđivanju kojim je utvrđeno da ostavinsku imovinu ostavitelja čini imovina koju je nasljednica, prvotuženica, navela na ostavinskom ročištu 28. studenog 2014. godine, te su nasljednicama proglašene prvotuženica na novčanom iznosu od ½ dijela, a drugotuženica na novčanom iznosu od ½ dijela, te na osobnom automobilu u cijelosti. Rješenje je postalo pravomoćno 11. prosinca 2014. godine. Uvidom u predmetni ostavinski spis utvrđeno je da je dana 05. veljače 2016. godine M. Ž., podnio Prijedlog za raspravljanje naknadno pronađene imovine iza ostavitelja i to za nekretninu "dvorište i stambena zgrada k.č.br. 1294 upisanih u z.k. 645 Funtana, Lahi 3", te je uz Prijedlog priložio prikaz zemljišnoknjižnog uloška za predmetnu nekretninu. Javni bilježnik je za dan 04. ožujka 2016. godine pozvao nasljednike navedene u Smrtovnici, a od pozvanih pristupili su S. B.-C. i Ž. C., dok je Z. C. Z.

dostavila ovjerenu izjavu vezanu za naknadno pronađenu imovinu "te se istog nasljedstva odričem u korist brata C. Ž., Objekt: dio kuće u

Funtani, Lahi 3, 1294 Lahi". Ročištu je nazočio i M. Ž. iz F., L. 3.

Prisutni nasljednici prvotuženica i sada pok. Ž. C. predložili su da se kao ostavinska imovina raspravi k.č.br. 1294 k.o. Funtana u ¼ dijela, za koju nekretninu su izjavili da su znali i u prethodnom postupku, ali ovaj suvlasnički udio da pripada M. Ž. koji da je i u posjedu istog. A taj postupak radi raspravljanja tog suvlasničkog dijela nekretnine da je pokrenut kako bi se moglo uskladiti stvarno i zemljišnoknjižno stanje, odnosno kako bi se M. Ž. mogao uknjižiti kao vlasnik tog dijela nekretnine. Prisutna nasljednica prvotuženica osobno i kao punomoćnica drugotuženice, izjavila je da se odriče u svoje ime i u ime Z.

C. Z. svojih zakonskih nasljednih dijelova u korist Ž. C., a Ž.

C. izjavio je da prihvaća nasljedstvo. Nakon toga, javni bilježnik je dana 20. travnja 2016. godine pod posl.br. O-343/2014-11, UPP-OS-89/14 donio Rješenje kojim je utvrdio da ostavinsku imovinu iza pok. S. C. čini i k.č. 1294 k.o. Funtana u ¼ dijela, te je nasljednikom proglašen Ž. C. u cijelosti. Rješenje je postalo pravomoćno 06. svibnja 2016. godine.

9.1. Slijedom navedenog nesporno je utvrđeno da tužiteljica nije sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. S. C. koji se vodio pod posl.br. O-343/2014

ni u svojstvu stranke, nasljednika, niti u bilo kojem drugom svojstvu. A, u ostavinskom postupku sudjelovali su prvo i drugotuženica, te Ž. C. koji je bio označen kao trećetuženik. Ž. C. je na zapisnik 26. studenog 2014. godine, kada je ostavinsku imovinu ostavitelja činio osobni automobil i neutvrđeni novčani iznos izjavio da se odriče nasljedstva, a prvo i drugotuženice prihvatile su se zakonskog nasljednog dijela s time da je prvotuženica istovremeno svoj nasljedni dio na automobilu ustupila drugotuženici.

9.2. Nadalje, iz provedenog ostavinskog postupka utvrđeno je da je M. Ž. podnio prijedlog za raspravljanje naknadno pronađene imovine i to u odnosu na k.č.br. 1294 k.o. Funtana, te je po naknadno provedenom postupku utvrđeno da su zakonski nasljednici znali za postojanje k.č. 1294 k.o. Funtana odnosno da se 1/4 dijela te nekretnine vodi upisana na ime ostavitelja, međutim da ostavitelj nije bio i stvarni vlasnik.

9.3. U ukupnosti sa drugim provedenim dokazima, posebice iskazima svjedoka M. Ž., njegove supruge N., te konačno Darovnog ugovora

između Ž. C. i M. Ž. utvrđeno je da u cilju usklađenja stvarnog stanja sa zemljišnoknjižnim stanjem te prijepisa te 1/4 dijela navedene nekretnine na M. Ž., da je Ž. C. prihvatio da se predmetna nekretnina kroz

navedeni ostavinski postupak prenese na njega kako bi isti predmetnu nekretninu mogao prenijeti M. Ž., stvarnom vlasniku predmetne nekretnine (jer kroz ostavinski postupak M. Ž. nije mogao steći pravni osnov za uknjižbu). To je utvrđeno tijekom postupka iz iskaza svjedoka predloženih po tuženicima. Slijedom toga, je Ž. C. temeljem Ugovora o darovanju predmetnu nekretninu prepisao na M. Ž. koji se uknjižio kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, a koji je od ranije bio stvarni vlasnik.

10. Uvidom u Rodni list (11) utvrđeno je da je tužiteljica kćerka S. C. rođenog 19. kolovoza 1931. godine (koji je umro 19. rujna 2014. godine).

S obzirom na tu nesporno utvrđenu činjenicu (unatoč što tu činjenicu ne prihvaćaju tuženici) na tu okolnost više nema potrebe obrazlagati.

11. Tuženici osporavaju da bi tužiteljica bila kćerka sada pok. S. C., međutim to osporavanje je samo paušalni navod jer niti jednim dokaznim prijedlogom nisu predložili dokazivanje te njihove tvrdnje, odnosno navoda, a niti je u ukupnosti svih provedenih dokaza utvrđeno da tužiteljica ne bi bila kćerka sada pok. S. C..

12. Tužiteljica je podnijela prijavu protiv prvotuženice zbog kaznenog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja opisanog i kažnjivog po čl. 281. st. 1. KZ/11. Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu je podiglo optužnicu protiv prvotuženice, te je Općinski sud u Pazinu pod posl.br. K-17/2020-2 donijelo presudu kojom je prvotuženici izdan kazneni nalog, te je oglašena krivom što je 28. studenog 2014. godine u Poreču, u uredu javnog bilježnika T. F., na ročištu održanom u ostavinskom postupku iza pok. S. C. prilikom davanja izjave o rodoslovlju ostavitelja, izjavila da ostavitelj ima sina Ž. i kći Z., te da druge djece nije imao, iako je znala da je tužiteljica kći od ostavitelja i na taj način da je dovela u zabludu nadležno tijelo da u javnoj ispravi ovjeri što god neistinito i na taj način da je počinila kazneno djelo krivotvorenja - ovjeravanjem neistinitog sadržaja opisano i kažnjivo po čl. 281. st. 1. KZ/11, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci uvjetno na dvije godine. Prvotuženica je podnijela prigovor protiv kaznenog naloga, te je postupak još u tijeku.

13. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje s stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

14. Temeljem odredbe čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) primjenom pravila o teretu dokazivanja u svjetlu tog instituta sud je mišljenja, odnosno sud je utvrdio da tuženici nisu dokazali da tužiteljica nije kćerka sada pok. S. C..

15. S obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu – rodni list da je tužiteljica kćerka sada pok. S. C., sukladno odredbi čl. 8. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) ista je morala biti sudionik, stranka ostavinskog postupka koji je proveden iza pok. S. C. kod javnog bilježnika T. F. u Poreču pod posl.br. O-343/2014.

16. Tužiteljica u ovoj pravnoj stvari tvrdi da su tuženici znali za njezino postojanje, kao i za činjenicu da je ona kćerka sada pok. S. C., te da su tu činjenicu prešutjeli i na taj način doveli u zabludu lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica javnog bilježnika (a prije toga i nadležnu osobu u Matičnom uredu), slijedom čega da je za tužiteljicu nastala imovinska šteta koja se sastoji u gubitku dijela ostavinske imovine na koju je imala pravo iza smrti svog oca.

17. S obzirom na nesporno utvrđenje da je tužiteljica zakonska nasljednica pok. S. C., kao i da se Ž. C. odrekao nasljedstva na osobnom

automobilu, tužiteljici pripada pravo 1/3 dijela na ostavinskoj imovini ostavitelja i to na osobnom automobilu odnosno vrijednosti osobnog automobila. S obzirom da je osobni automobil prodan, a i s obzirom na alternativno postavljen tužbeni zahtjev tužiteljice u slučaju da je osobni automobil već prodan, tužiteljici pripada pravo na 1/3 dijela kupoprodajne cijene za predmetni automobil.

18. Uvidom u Ugovor o kupoprodaji motornog vozila (104) u kojem je prodajna cijena ugovorena u iznosu od 6.000,00 kn, tužiteljica je kao iznos 1/3 dijela kupoprodajne cijene označila 2.000,00 kn, odnosno protuvrijednost u eurima, te je sud obvezao prvo i drugotuženicu da isplate tužiteljici navedeni iznos na ime 1/3 dijela kupoprodajne cijene predmetnog automobila. Naime, za predmetni automobil prvo i drugotuženice izjavile su da se prihvaćaju nasljedstva na istome, te je prvotuženica svoj nasljedni dio ustupila drugotuženici. Drugotuženica je predmetno vozilo, temeljem Ugovora o darovanju darovala svome sinu N. Z. 2016.

godine koji je kasnije predmetni automobil darovao Ž. M..

19. Na predmetnom osobnom automobilu prvo i drugotuženice prihvatile su se svog nasljednog dijela. Prvotuženica je svoj nasljedni dio na svom osobnom automobilu ustupila drugotuženici, ali nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljedstva, a prvotuženica se nije odrekla nasljedstva. Zato je sud obvezao prvo i drugotuženicu za isplatu iznosa na ime osobnog automobila kako je to presuđeno u točki I izreke ove Presude.

20. U odnosu na nekretninu valja ukazati na odredbu čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju koja propisuje da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju. Sukladno navedenom, a utvrđenom u ukupnosti svih provedenih dokaza predmetna nekretnina odnosno 1/4 dijela k.č. 1294 k.o. Funtana nije bila stvarno vlasništvo ostavitelja. Bez obzira što je predmetna nekretnina kao takva u zemljišnim knjigama u času smrti ostavitelja bila upisana u 1/4 dijela na ime ostavitelja, ostavitelj nije bio suvlasnik predmetne nekretnine u trenutku svoje smrti. Naime, iz iskaza prvotuženice kada je iskazala da je S. C. bio vlasnik nekretnine u F., ali da je nakon tri godine njihovog braka on prodao predmetnu nekretninu, kao i iz iskaza svjedoka M. Ž. i drugih svjedoka predloženih od strane treće i četvrto tuženika (N. Ž., Z. H., V. M., F. M.,

V. Š.) utvrđeno je da je M. Ž. stvarni vlasnik predmetne

nekretnine bio i u času smrti ostavitelja tj. i prije smrti ostavitelja i da je u predmetnoj nekretnini živio i živi više od 25 godina, kao stvarni vlasnik.

21. Nadalje, iz iskaza svjedoka M. Ž. proizlazi da je predmetna nekretnina kada je S. C. otišao živjeti iz F. imala otprilike 60 m2 i

manje, da nije imala ni kanalizacije, a da kuća sada ima 99 m2 i tu nadogradnju da je izvršio upravo M. Ž.. Vezano za procjenu predmetne nekretnine odnosno vrijednosti od 1/4 dijela proizlazi da se procjena vršila nakon sklapanja Ugovora o darovanju između Ž. C. i M. Ž. tj. 2016. godine tj. dugi niz godina nakon što je S. C. bio prodao predmetnu nekretninu.

22. Svjedokinja F. M. izjavila je da je u F. došla živjeti 1998. godine. M. Ž. je njezin susjed koji živi na adresi L. 3, i otkad je ona u F. on da sa ženom živi na adresi L. 3. Ne zna tko je vlasnik kuće u kojoj on živi, ne zna tko je bio vlasnik prije, samo zna da on tu kuću koristi. Kada je došla živjeti u F. u početku kod M. Ž. dolazio je Ž. C., ali nije se

puno zadržavao već je bio samo u posjeti. Ž. M. da je imao restoran i trgovinu pa se zbog poslovnih obveza kod njega nije puno zadržavao. S. C. vidjela je samo jednom i to u bolnici u Puli kada je i njezin svekar tada bio u bolnici.

23. Svjedok V. M. iskazao je da živi u Funtani od 1994. godine. Prije

toga da je živio u Zagrebu. M. Ž. je njegov prvi susjed i kada je došao živjeti u F. on je već živio sa ženom N. u istoj kući gdje i sada živi i cijelo vrijeme življenja svjedoka u F. M. Ž. da živi u istoj kući. Poznavao je S.

C. kada je još kao dijete dolazio kod svog oca u Funtanu. Ne zna gdje je živio S. C.. Za Ž. C. zna da je živio u Vrsaru. Kao dijete kada je dolazio kod oca da se maglovito sjeća da je viđao C. S. i njegovu bivšu ženu koja se također zvala S., a nije riječ o prvotuženici, a viđao ih je u kući gdje je poslije živio M. Ž., na adresi L. 3.

24. Svjedokinja V. Š. iskazala je da živi u F. 37-38 godina, na udaljenosti cca 200 m od kuće u kojoj žive M. Ž. i N. Ž.. Od kad ona

zna oni da "oduvijek" žive u toj kući u kojoj i sada žive. Pok. S. Ž. da je majka od M. Ž. i dok je bila živa i ona je živjela u toj istoj kući na adresi

L. 3, F.. Pok. S. C. ne poznaje, niti se sjeća da ga je poznavala.

Vjerojatno se je S. C. bio razveo od supruge S., majke M. Ž..

25. Svjedokinja N. Ž. iskazala je da se sa M. Ž. vjenčala 1980. godine i od tada da žive zajedno u F. na adresi L. 3, s time da se je ranije ta adresa zvala Bratstva i jedinstva. Radi se o istoj kući u kojoj i danas žive. Prije vjenčanja je živjela u V., a M. je živio u Njemačkoj. Zapravo da precizno kaže M. i ona su i prije vjenčanja 6 mjeseci živjeli zajedno i to u toj istoj kući u Funtani u kojoj i sada žive. Poznavala je S. C.. Ne sjeća se da li je S. C. stanovao u toj kući prije nego su M. i ona počeli živjeti u njoj. Zna da je S. C. bio u Njemačkoj, i da je tamo radio.

26. Svjedok M. Ž. iskazao je da kada je imao oko 6 godina upoznao

je Ž. C. u Zagrebu i on da mu se tada predstavio kao polubrat. Njegova mama S. C. i S. C. da su bili u intimnoj vezi. Ž. C. rekao mu je

da imaju istog tatu odnosno da je njegov tata S. pravi tata, a kako je njegova mama S. tada bila sa S. da je na neki način da je S. i tata svjedoka

iako nije bio biološki tata. Rekao je da živi u F. na adresi L. 3, a na upit čija je to kuća iskazuje da je ta kuća sada njegova, a prije da je bila od njegove majke S. C. i od njezinog supružnika S. C. jer su je oni zajedno radili,

odnosno da su zajedno kupili jednu staru štalu i od nje napravili kuću u kojoj on sada živi sa svojom ženom i koje je sada vlasnik. Dalje tvrdi da je brak između njegove mame S. C. i S. C. razveden i da, kako su zajedno izgradili kuću,

svakome od njih je pripala ½ kuće. Njegova majka da je nakon razvoda braka od S. C. otišla živjeti u Njemačku, a prije nego je otišla da mu je prepisala ½

kuće tj. njezin suvlasnički dio. I S. C. da je otišao iz F., a da je on svoju polovinu kuće prodao F. K. 1995. godine, te je svjedok od F. K. tu ½ kuće kupio 2019. godine, čime je on sada vlasnik te kuće u cijelosti. On da je kao vlasnik cijele kuće jednu prostoriju od cca 15 do 20 m2 prodao nekim Slovencima tako da se u zemljišnim knjigama kao suvlasnici uz njega, vode i ti Slovenci. Negdje 80-tih godina, a vjenčao se 1980. godine, tada negdje u to vrijeme između njegove majke S. i S. C. da su počele trzavice i tada su se oni

razišli. Nakon razilaza između njegove majke S. i S. C., S. da je

ostao u kući u F. 2 godine i nakon toga da je on odselio iz te kuće. S. C.

da je imao auto Mercedes koji je bio 1977. godine proizvodnje. Taj auto da je naslijedila Z. C. Z.. Ona da je tada htjela uzeti auto u Njemačku

kako bi joj bio na spomen od oca. Auto nije bio registriran, a kako ona nije imala niti parkirno mjesto u Njemačkoj gdje bi ga držala, uvidjela je da taj auto neće uzeti u Njemačku. Kako je inače on popravljao auta, ona da ga je pitala da li bi on taj auto uzeo. Na kraju on da je pristao i uzeo taj auto, ali danas da mu je žao zbog toga jer je auto bio jako star, a bili su veliki troškovi da bi opet mogao biti u funkciji. Z.

da mu je darovala taj auto. U taj stari Mercedes on da je uložio otprilike 900,00 eura, a prodao ga je za 800,00 eura, jer je auto zahtijevalo više nego što je on mogao u njega uložiti. Tvrdi da ne zna da li je Z. imala sestru, jer je najprije upoznao

Ž. C., a kasnije je upoznao Z.. Sjeća se da je njegova majka S.

vikala na S. C. "koliko ih još imaš?", pod time je mislila koliko on ima djece jer joj je prešutio vjerojatno i ovu djecu, Z. i Ž.. G. M. ne poznaje, niti je čuo za to ime. Njegova žena je iz Varaždina i on je odlazio u Varaždin, a od kad je započeo ovaj spor, čuo je za taj spor od svoje supruge i od supruge Ž. C., a to je čuo u vrijeme kada je Ž. C. nije imala ni kanalizacije. A kuća sada ima 99 m2 i tu dogradnju izvršio je svjedok, tako da kuća sada ima i kanalizaciju, septičku jamu tako da je velika razlika od vremena kada je S. C. napustio kuću i danas, kada je on tu kuću dogradio i uredio. Cijela kuća predstavlja jednu stambenu cjelinu. Zaključno želi reći da je u ostavinskom postupku iza pok. S. C. podnio prijedlog za raspravljanje imovine koja nije riješena u ostavinskom postupku iza Slavka Cizela i javni bilježnik je donio Rješenje 20.4.2016.g. kojeg u presliku pokazuje sucu (sudac konstatira da se radi o rješenju koji je u ostavinskom spisu O-343/2014 na listu 12) i da su tada nasljednici izjavili da ne žele uvrstiti u ostavinsku imovinu suvlasnički dio nekretnine tj. te kuće jer da pripada M. Ž..

27. Svjedokinja R. B. rođ. C., sestra tužiteljice i sestra

drugotuženice, polusestra od Ž. C., iskazala je da se dobro sjeća njihovog djetinjstva tj. i odnosa između G. M. i S. C.. Njihov otac S.

C. dolazio ih je redovno posjećivati u Varaždin. Veselile su se, pogotovo G.,

kada je tata dolazio jer su tada s njime išli na izlet, a ona da se manje veselila jer je zapravo htjela da tata živi s njima, a ne samo da ih dolazi posjećivati. G. je imala dobar odnos sa ocem, čuli su se i telefonom kasnije. Sjeća se da je otac vodio G. u Zagreb kada su odlazili kod djeda jer je djed od G. po ocu

G. ostavio u nasljedstvo vinograd. Njihova majka i njihov otac bili su u dobrim intimnim odnosima, G. i ona su se smijale o tome, jer su svi bili u jednom malom stanu pa su vidjele. Kada je otac S. vodio G. u Zagreb vezano za sređivanje imovinskog stanja vezano za vinograd od djeda po ocu, G. je tada imala oko 18 godina, a ona oko 15 godina. Ima stare fotografije koje pokazuje sucu, i temeljem ovih fotografija tvrdi da su tuženici tj. S. B., Z.

C. i Ž. C. znali za G.. Tako pokazuje fotografiju koja na poleđini ima

broj 1 i na toj fotografiji je njihova majka M. R. i Z. C.. Zatim

pokazuje i fotografiju 2 na kojoj su njihova majka i Z. C.. Zatim fotografiju broj 3 na kojoj su u dječjem krevetiću Z. C. starija i G.,

zatim fotografiju 4 na kojoj su Z. C., G. i njihov ujak F. R. (majčin brat). Zatim fotografija 5 na kojoj je njihova majka i Z. C..

Fotografija 6 na kojoj je također njihova majka i Z. C. koja je tada počela

u 1. razred osnovne škole, zatim fotografija 7 na kojoj je Z. C. obučena kao pionirka, zatim fotografija 8 na kojoj je također Z. sa loptom u ruci, zatim fotografija 9 na kojoj je Z. slavila rođendan, zatim fotografija 10 na kojoj su sve tri sestre Z., G. i ona sa majkom, zatim fotografija 11 na kojoj su također sve tri sestre sa majkom, zatim fotografija 12 na kojoj su sve tri sestre sa djedom po majci, zatim fotografija 13 na kojoj su zajedno Z. i G. i fotografija 14 na kojoj su one tri sestre sa tetom i njezinim mužem (majčinom sestrom) i sa šogoricom od njezine mame. Na svim tim fotografijama ona je bila najmlađa jer je bila 3 godine mlađa od sestre G. i 6 od sestre Z..

Prema tome što je sada pokazala htjela je potvrditi da su zaista tuženici znali da G. postoji i da je ona kćerka od S. C.. Sjeća se kada je imala 15 ili 16

godina da je otac S. C. došao u V. sa Ž. C. i tada je

S. ostao sa njihovom majkom u V. u stanu, a nju je poslao da sa

Ž. C. ide pred Srednjoškolski centar u kojem je G. išla u školu i da

ih upozna. Tada je njezin otac i nju upoznao sa Ž. C.. I tom prilikom

Ž. C. i G. C. su se upoznali, a sa njom neko kratko vrijeme prije i svi zajedno su se vratili u stan u V. gdje su bili njihova majka i S. C..

Prvotuženica S. B. je također znala za G. jer je G.

telefonom nazivala oca S., ali se na telefon javila prvotuženica i rekla je G. zašto je stalno zove, zašto je zanima kako je tata da će joj ona reći kako. Citira riječi koje je prvotuženica govorila G. "tvoj tata nije doma" ili "tvoj tata je u garaži" ili "tvoj tata je zauzet" ili "tvoj tata nije kod kuće". I suprug od G. koji se zove I. M., koji je vozač kamiona, odlazio je u R. kod oca od G.

tj. kod S. C. i posjećivao ga je. Tako da nije točno da tuženici nisu znali da postoji G.. I. je da su prvo i drugotuženice i Ž. C. znali da je

G. kćerka od S.. Z. je vidjela zadnji puta 1990. godine kada je ona došla u Varaždin vidjeti njihovu majku, G. i nju koja je tada imala dijete od 6 mjeseci i ona ih je došla posjetiti. Z. se nešto posvađala sa majkom,

Z. je bila jako ljuta i odjurila je iz stana van. Kada je njihov otac S. C.

doveo Ž. C. u V. da se upoznaju otac im je rekao da je Ž. njegov

sin i zato da je Ž. i njihov brat odnosno polubrat. Otac im nije rekao tko je majka od Ž. C.. Ona da je svoju majku uvijek pitala zašto tata, S. C., ne živi

sa njima, a majka da joj je odgovarala da on radi u Njemačkoj i da on nije tu. U to vrijeme tata nije živio sa drugom ženom odnosno ne zna da li je živio sa drugom ženom, one da su stalno pitale gdje je Z.. Ponavlja Z., G. i

ona da su odrasle skupa. Na fotografijama koje pokazuje vidi se da su bile zajedno i u vrijeme kada je Z. bila pionirka. Kako su G. i ona pitale gdje je

Z. jer je ona otišla nakon što je postala pionirka, nakon što je imala otprilike 6 ili 7 godina, majka im je odgovarala da Z. ide u školu u Njemačkoj i da je kod oca u Njemačkoj. G. i ona su u kontaktu, često telefonom razgovaraju jer ona živi u Engleskoj, a G. ovdje u Hrvatskoj. Tako joj je G. u

telefonskom razgovoru rekla da joj mora nešto reći, a to da je, da je otac umro, a ona je ostala iznenađena i pitala kako to, odnosno što to govori. Zatim da joj je ispričala da je preko Facebook-a u kontaktu sa jednom gospođom vezano za recepte kolača i da je u tom kontaktu ta gospođa rekla da je iz P., a G. da je odmah rekla da njezin tata živi u P. i da ga poznaje. Nakon toga, ta gospođa da ju je kontaktirala ili isti dan ili drugi dan, te da joj je rekla da je njezin otac S. C. umro pred 4 godine. Sestra G. je po tom saznanju bila u šoku, strašno, a kako je ona bila udaljena od nje nije joj mogla pomoći. I ona da je bila u šoku i za nju je ta vijest bila strašna, a G. je to posebno pogodilo jer je bila vezana za oca. Ona da nije bila posebno vezana za oca S. C. i najradije da ga oslovljava sa gospodin S. C. jer njoj je u početku bilo čudno zašto ne živi s njima, a kasnije kada je saznala da je živio i sa S. B. i sa još drugom ženom, nakon toga ona da nije bila toliko vezana za njega jer ga više nije željela zvati ocem. Njezina majka je tražila promjenu prezimena u njezino djevojačko prezime jer su se ona i otac svađali i razvod je tada bio u tijeku. Svađali su se oko toga da li je ona njegovo dijete ili ne. G. i ona su pokušavale stupiti u kontakt sa Z.,

preko jedne sestrične M. jer ta sestrična živi u N. i Z. živi u

N.. Preko sestrične M. dobili su saznanje da je Z. rodila, da ima sina koji se zove N., da ima nekih zdravstvenih problema, autizam, htjele su joj pomoći, ali M. im je rekla da Z. ne želi kontaktirati sa njima. G. da

je čak u N. tražila Z. i našla je njezinu adresu, ali joj Z. nije

htjela otvoriti vrata. G. je pokušala kontaktirati Z., ali nije uspjela stupiti u kontakt jer da joj Z. nije htjela otvoriti vrata. O. da je kontaktirala

Z. kada je umrla njihova majka, a umrla je 1990. godine, jer im je trebalo vezano za ostavinsku raspravu iza majke, međutim Z. ni tada nije došla već je pisala sudu da ne želi imati ništa sa njima. Ona se odrekla nasljedstva iza svoje majke u njihovu korist, a radilo se o nasljedstvu stana koji nije bio otplaćen. Po pričanju njezine majke između majke i oca bio je dogovor da će Z. stanovati sa ocem, a razlog tome je bio alimentacija, da će svatko brinuti o djetetu s kojim će dijete živjeti. Kada je prije iskazivala u citatima što je prvotuženice odgovarala G. kada je G. pokušavala telefonski kontaktirati oca, to da joj je ispričala G. i njezin muž. I. M. joj je osobno rekao da je on posjećivao u

R. S. C. kada je poslovno kao vozač dolazio u I.. Ona sa

Ž. C. nije bila u kontaktu nakon susreta kada je Ž. sa ocem došao u

V. i kada je ona imala oko 15 ili 16 godina. Ona je Ž. C. vidjela samo taj jedan put.

28. Svjedok Z. H. iskazao je da tužiteljicu ne poznaje. Poznaje samo prvotuženicu i trećetuženicu već otprilike 25 godina i u dobrim je odnosima s njima, viđa ih jednom godišnje, i to ako se sretnu. S. B. C. poznaje od negdje poslije Domovinskog rata, otprilike 30 godina i to preko njezinog supruga, sada pok. S. C.. S. C. bio je očuh od njegovog očuha, a njegov očuh

zove se M. Ž.. Ž. C. je možda vidio par puta u životu, viđao ga je

češće nego ovdje prisutne tuženice. Svjedok je živio u F., a on u V., a to da nisu udaljena mjesta pa se tako poznaju. Ž. C. mu nikada nije ništa pričao koliko ima braća i sestara, nikada o tome on nije ništa od nikog čuo. Ne zna čija je kuća u kojoj njegov očuh živi, papirnato ne zna, ali zna da njegov očuh u toj kući živi, i to puno prije nego je ovdje došao kod svoje mame, a on je došao kod svoje mame negdje oko 1977. ili 1978. godine. Njegova mama živi sa M. Ž. i dan danas žive u F. u istoj kući. Pok. S. C., neko vrijeme dolazio je u

F. sa S. C., i to ne sa S. prvotuženicom, već sa nekom

drugom S. C., njegovom prvom partnericom. Oni su samo dolazili kod

M. Ž. i njegove mame u posjetu. Ne zna u koliko brakova je bio sada pok. S. C., niti koliko je djece imao.

29. Svjedok I. M., suprug tužiteljice, iskazao je da je S. C.

upoznao još u vrijeme dok su tužiteljica i on bili dečko i cura negdje 1985. godine ili 1986. godine. Sa tužiteljicom se vjenčao 1987. godine, dobili su dva sina, Nikolu i Kristijana. Oba sina rođena su im 1988. godine. Sjeća se kada su se jednom supruga, on i djeca, vraćali sa puta iz Francuske i Italije da su stali u Poreču i njegova supruga je nazvala svog oca S. C. i po pozivu dogovoren je susret u P. na jednom parkiralištu, i prilikom tog susreta bili su svi zajedno tj. i S.

C. otprilike 15 do 20 minuta. Njihova djeca su tada imali otprilike 5 do 6 godina, bili su pred školu, i S. je vidio svoje unuke. Zagrlio je svoje unuke, izljubio ih je. Tada je vidio svoje unuke prvi put. Radovao se što je vidio i kćerku, njegovu suprugu, jer je prije toga nije bio vidio par godina. S. C. znao je, kada je odlazio u N. proći preko V. u posjet kćerki, tužiteljici. U to vrijeme on je bio na poslu. Kada je S. C. putovao u Njemačku ili se vraćao iz Njemačke u Varaždinu je svratio kod tužiteljice gdje je tužiteljica živjela sa svojom majkom u stanu. Tužiteljica je svog oca oslovljavala sa "tata". Osim tih susreta u Varaždinu i u Poreču na parkiralištu, oni obitelj tj. njegova supruga i djeca dolazili su kod S. C. u Poreču, u mjesto Radmani gdje je živio, djeca su tada išla u srednju školu i to je moglo biti negdje 2003. ili 2004. godine. Prilikom susreta u Radmanima 2003. ili 2004. godine kada su cijela obitelj bili kod S. C. sjeća se da je stariji sin imao rođendan i S. mu je dao 50,00 eura. Mlađi sin je išao u školu za autolimara, mehaničara i S. mu je pokazao radionu iza kuće i čak je tada tamo bio auto Mercedes, ali i auto marke Peugeot kojeg je tadašnja gospođa od S. bila dobila kao nagradu od tvrtke Zepter i taj Peugeot je imao čak i mašnu. Njegovom mlađem sinu je tom prilikom S. C. rekao, kada umre da će mu ostaviti radionu.

Njegova supruga nije odlazila sama kod oca, zna da su odlazili zajedno, jednom čak i vlakom, tada bez djece. Kada su došli vlakom došli su do Pazina i S. ih je čekao u P. i tu su bili zajedno neko vrijeme i nakon toga on da ih je odvezao do Rijeke na vlak. Tom prilikom je supruzi dao 100 maraka na ime troškova njihovog dolaska. On je inače vozio za Vindiju, mlijeko i supruga je znala i sa njim doći kamionom i zvali su S. kako bi dogovorili susret, ali se na telefon javila gospođa s kojom je S. živio i uvijek je ta gospođa govorila da se S. ne može javiti, da je umoran i slično. Pet puta otprilike je tužiteljica došla sa njim u Istru kamionom, kada je bio vozač Vindije. Njegova supruga je i telefonom kontaktirala svog oca koliko zna i kad ga je telefonski htjela čuti uvijek je gospođa s kojom je živio odgovarala da je S. ili u radioni, ili da gleda tv. Susrete S. i njegove supruge – tužiteljice doživio je sretnima. Sjeća se kad su tužiteljica i on bili dečko i cura, kada je tužiteljica imala 17 ili 18 godina, još je pohađala srednju školu da mu je pričala da je od pok. djeda po ocu dobila jedan vinograd, ali u konačnici za taj vinograd tata S. joj je dao novac. Tužiteljica je za smrt svog oca saznala putem telefona-vibera, jer je u grupi gdje se kuha. Njegova supruga je to saznala od jedne gospođe koja je također u grupi i ta gospođa se zove Vesna. Jedna drugu su ispitivale od kuda su i kada je ta gospođa Vesna rekla da je iz Poreča, njegova supruga je rekla da joj tata živi u P., R., pa je slijedilo pitanje kako se zove tata od njegove supruge, pa je njegova supruga rekla ime svog oca. Ta gospođa Vesna je rekla prilikom nekog drugog navrata, a ne odmah kada je njegova supruga rekla da ima oca u Poreču, da poznaje oca od njegove supruge, odnosno da joj je otac umro i da je pokopan kod oca od Vesne. Kada je to čula tužiteljica, ništa joj nije bilo jasno, kako joj nitko ništa nije javio. Onda je gospođa Vesna otišla na groblje i slikala grob i poslala sliku tužiteljici. I tada je tužiteljica vidjela da je to njezin otac. Poslije toga je zvala broj na koji je inače zvala oca, ali više joj se nitko nije javljao. Tužiteljici je bilo teško, boljelo ju je u prsima, osjećala se poniženo jer joj nitko nije javio za smrt oca, imala je sestru Z., ali ta sestra Z. ne priznaje tužiteljicu kao sestru. Ne zna u koliko brakova je bio pok. S. C.. Ne zna koliko djece je imao S. C., zna za sina Ž.. Ne zna čija je R..

R. ima prezime C. pa je moguće da je to isto kćerka od S., ali nije sto posto siguran. Za Vindiju radi od 1994. godine, i sve do dan danas ali trenutno je u Njemačkoj, ali za istog vlasnika i to kao vozač. Vozio je kamo god mu je gazda naložio, u Konzum, u Plodine i slično. S. C. je posljednji put vidio, nije sto posto siguran, ali bilo je to negdje oko 2013. do 2015. godine, kada je sa njim bio jedan njegov sin i kolega J. N.. Gospođu S. ovdje prvotuženicu da je vidio kada je sa ženom i djecom bio u R., a bili su došli nenajavljeni, a drugi puta je bio sa mlađim sinom i kolegom J. N.. U dva navrata je vidio prvotuženicu. Nakon toga on je S. vidio kada je vozio robu u Konzum. Tužiteljica je vidjela svoga oca kada su se cijela obitelj vraćala iz Francuske, zatim kada su sa vlakom došli u Pazin, zatim kada su nenajavljeno došli kod njega u Radmane plus toga onda kada je on došao njoj u posjetu u Varaždinu. Kada su kao obitelj došli nenajavljeno kod Slavka došli su svojim autom i tada su spavali kod S. u kući u R., u apartmanu, ne sjeća se točno adresu. U svakom slučaju spavali su u istoj kući gdje i S. sa ženom. Nije upoznao Ž. C..

Kada su bili sa vlakom došli u Pazin također su se vidjeli na kratko par minuta, jer je S. rekao da nema vremena pa ih je vozio za Rijeku na vlak, i tada je tužiteljici dao 100 maraka. Tužiteljica se posljednji puta vidjela sa svojim ocem kada su svi tj. cijela njihova obitelj bili ovdje kod njega u R., a to je moglo biti negdje oko 2015. godine otprilike, koliko se sjeća djeca su tada išli u srednju školu. Tužiteljica je saznala da joj je otac umro prije otprilike 3 do 4 godine.

30. Tužiteljica je iskazala da je preko Facebooka saznala za smrt svog oca S. C. i to od gospođe V. V. koja je u grupi za kuhanje i preko

koje grupe su si slali recepte. V. pa joj je pisala

da li poznaje njezinog oca i rekla joj kako se otac zove, da je taksist, da ima apartman. Ona joj je odgovorila da li se njezin otac zove S.. Tužiteljica da joj je odgovorila da, da se zove S. C.. Nakon toga, da ju je nazvala i da joj je preko telefona rekla da je njezin otac umro. Ona da je ostala u šoku i neko vrijeme bez riječi, pa je V. pitala da li je još na vezi i odgovorila joj je da je. V. joj je rekla da za nju nije znala, da zna samo za Z., da je 15 godina radila sa

S. zajedno za tvrtku Zepter. Gospođa V. V. zamolila ju je da ne

spominje S. da je razgovarala sa njom tj. sa V.. U svom mobitelu ima sve poruke koje joj je gospođa V. slala, a vezano za taj slučaj kada je saznala o smrti oca. Tako npr. ima, a na dopuštenje suca, čita iz mobitela datume 18. siječnja 2019. u 17:46 i sadržaj te poruke glasi: "Možda, biste mogla zatražiti pravni savjet od odvjetnika, ne znam što da vam kažem, sve to skupa je više nego tužno i žalosno." Nakon toga Vesna i ona kontaktirale su sa nekoliko poruka. Dalje je iskazala da je bila povrijeđena, izdana od strane obitelji i začuđena da joj mogu zatajiti smrt njezinog oca. Ona od samog rođenja nije živjela sa ocem, ali da su se viđali od malih nogu. Otac da je dolazio kod nje i njezine majke u kuću u V., u K. 6 i sa njime da je često bila i Z., njezina sestra i kćerka od njezinog oca. Kada su oni dolazili kod njih u V. da je bila prisutna njezina polusestra R. i njezin suprug kada je već bila u braku. Njezin odnos s ocem kao i očev odnos sa njom da je bio dobar, često da su se viđali. Kada je već bila udana, njezin suprug je radio za Vindiju, pa je kamionom dolazio u Poreč, pa je i ona nekada znala doći s njim i tom prilikom je posjetila oca, ali izvan kuće gdje je živio. Njezin suprug je nazvao njezinog oca kada dolazi ili dolazimo kada je ona bila s njim, pa su se našli kod Poslovnice Vindije u Poreču i otac je došao do Poslovnice pa su se vidjeli. Pričali su o djeci, pitao ju je kako je, kako su djeca. Njezin suprug se tako viđao sa njezinim ocem pod dva do tri puta mjesečno, a ona otprilike dva do tri puta godišnje. Kada su njezina djeca bila manja i ona su viđala djeda, njezinog oca. Zna gdje je živio njezin otac, u R. 44. Oni kada su dolazili u Poreč, dolazili su sa kamionom u vlasništvu Vindije pa zbog toga nisu odlazili izvan rute nego samo do Poslovnice Vindije i zato nisu odlazili u mjesto gdje je njezin otac živio, tj. u Radmane. Ona je od svog djeda, s očeve strane, naslijedila zemljište u naravi vinograd zvano G. u mjestu iznad Zagreba. Djed da se zvao A. C.. To je bilo u razdoblju kada je ona već bila navršila 18 godina. Tata ju je nazvao da dođe na sud u Zagreb povodom smrti djeda Alojzija i ona da je vlakom otišla do Zagreba i do suda. Tata da ju je čekao na željezničkoj stanici u Zagrebu i odveo do suda. Naslijeđeni vinograd da je prodala. Polubrata Ž. C. da je upoznala u

V. kada je bila u srednjoj školi 1981. na 1982. godinu. Sjeća se tog dana kada je izlazila iz škole, vani je bila njena polusestra R. i tada ju je ona upoznala sa Ž. C. i rekla joj je "evo to je tvoj polubrat Ž.". Sa ocem je bila u kontaktu i putem telefona, često ga je nazvala. Zvala ga je na fiksni telefon u R.. U 90% slučajeva njezinih poziva javila se S. B. C.. Ne

sjeća se da li je zvala i u razdoblju kada je njezin otac već bio pokojni. Kada je nazvala telefonom S. joj je odgovorila G. tata je sad u garaži, a garaža je daleko", znala mi je reći "nije ga doma" i znala mi je reći "pa mogu ti ja reći kako je", a ona joj odgovorila da baš njega želi čuti da joj kaže kako je. Ne sjeća se u cijeloj komunikaciji da li je uvijek za oca kada je razgovarala sa njom govorila "ili S. ili tata". Ona da je u svezi svega toga ponižena, povrijeđena. I drugotuženica da je znala da joj je ona rođena sestra, ona je dolazila kod njih kada su već bile velike i o tome imaju i slike. Gospođa Vesna joj je rekla kada je umro njezin otac. Ne zna koliko dugo su njezin otac i prvotuženica bili u braku. Njezin otac je imao 4 braka. Jedna od prvih žena mu se također zvala S.. Tu drugu S. je upoznala. Nije upoznala i preostale supruge oca. Zadnji puta je svoju sestru Z. C., drugotuženicu, vidjela kada je ona čuvala njezinog sina N. kada je on imao otprilike 2 godine. Tom prilikom da je baka bila bolesna, a Z. je bila kod njih, sjeća se da je sjedila na kauču. Njezin sin Nikola danas ima 34 godine. To znači da je Zvjezdanu zadnji puta vidjela prije cca 32 godine. Pokazuje fotografiju na kojoj su slikane njezina majka M. i njezina sestra Z.. Prvotuženicu je vidjela jednom i to 11. siječnja 2004. godine kada su njezin suprug I., njezini sinovi N. i K. i ona bili kod njezinog oca u R. i tada je sa ocem bila

S., prvotuženica i tada su se prvi puta vidjele. Ona da se predstavila da je kćerka od S. C., S. da je bila uljudna. Prespavali su kod njih u

R.. Ž. C. je vidjela jedanput u Varaždinu kako je prije i iskazala, ispred škole. Ona da se s njime nakon toga čula samo telefonom. Slavko tj. njezin tata nije imao mobitel. 2019. godine da je saznala da joj je umro otac. Ne sjeća se koje godine se zadnji puta čula s ocem. I nakon 2004. godine kada je prije iskazala ona je vidjela svog oca u Poreču, ali u Poslovnici Vindije, a ne u kući u R.. Kako joj prvotuženica nije htjela dati oca na telefon kada je zvala, ona da je sve manje i manje nazivala svog oca. Njezin suprug je dolazio u Poreč kamionom radeći za Vindiju do 2010. godine. Nakon toga, radio je u Njemačkoj i sada radi u Njemačkoj. Sa Ž. C. pitali

su se kako su jedan i drugi. On da ju je čak i pozvao da dođe u Vrsar, ali ona da nije bila došla u Vrsar. Ne zna pojedinosti o svom polubratu Ž., ne zna kako mu se zovu djeca, niti koliko djece ima, ne zna ništa.

31. Prvotuženica je iskazala da je četvrta supruga S. C. i zove se

S., a S. da je imao i prethodnu suprugu koja se zvala S.. Ona da je 1992. godine počela živjeti sa S. odnosno udala se za njega i od tada da su živjeli zajedno. Od udaje pa do smrti S. bili su u braku 22 godine. Ona da je 12 godina već bila u braku sa S., a nikada nije čula za tužiteljicu. Tek nakon proteka 12 godina da je saznala za tužiteljicu i to onog dana o kojem je iskazivala i tužiteljica i to je bilo 2004. godine na dan rođendana sina tužiteljice kada je odjedanput u dvorište ispred kuće u R. 44 došao auto sa varaždinskim registracijama i tog dana došli su tužiteljica, njezin suprug i njihova djeca. Tada je prvi puta čula za tužiteljicu. A za Z. i Ž. da je znala od ranije. Sa

Z. da su se često susretali. 2004. godine kada je tužiteljica sa svojom obitelji došla u R. predstavila joj se kao G., S. kćerka. Oni su

ostali u posjeti dva dana. Pristojno su ih ugostili i sve da je prošlo u najboljem redu. Kako je sin tužiteljice tog dana imao rođendan S. mu je dao čak i novce za rođendan. Kada su oni otišli ona da je pitala S. "Što je sad to?", a S. da joj je odgovorio "Ona nije moja kćerka, ja sam radio u Njemačkoj, a njezina majka je radila u Francuskoj, a kada se vratila iz Francuske, rodila se djevojčica misleći na tužiteljicu i upravo ona je razlog njihovog razdvajanja." Ne može se sjetiti kako je ta dva dana njihova boravka kod njih G. nazivala svog oca i kako mu se obraćala. S. se G. obraćao sa G.. Kada joj je S. rekao to što

je imao reći tj. vezano za G., rekao joj je "molim te da ova tema bude završena, mi smo završili s time". I to je bilo to vezano za G.. Nakon toga, tužiteljica da je zvala na fiksni telefon, jer su imali fiksni telefon u kući. S. da je bio taksist i uglavnom je radio u mehaničarskoj radionici u garaži i nije imao pri sebi telefon. Telefon nije bio prenosivi, a ona da nije mogla trčati da njega ide pozvati u garažu i da se javi na telefon. Nije ni često bio kod kuće jer je radio kao taksist. Iskazala je da joj nije bila namjera da tužiteljicu onemogući u kontaktu s njim. Z. da joj je rekla da su si G. - tužiteljica i Z. polusestre po

majci. I nikada više da se na tu temu nije vodio razgovor. Njoj da nije jasno kako su tako često kontaktirali tužiteljica i S., kako je iskazivala tužiteljica, kada S.

nije imao mobilni telefon. Na ostavinskoj raspravi bili su samo ona i Ž. C.. S. C. nije imao ništa od imovine osim automobila Mecedes godine proizvodnje 1977. Dvije godine prije smrti taj automobil bio je odjavljen i nije bio u voznom stanju. Ali taj automobil je trebalo staviti na nečije ime. S. je imao samo njemačku mirovinu i to 82,00 eura mjesečno. Hrvatske mirovine nije imao. Nije imao niti cigle u vlasništvu. Ništa od nekretnina, ni pokretnina. Kako je auto nakon njegove smrti trebalo staviti na nekog od nasljednika, oni su se dogovorili da se auto stavi na Z.. Taj auto da je bio jedan krš. Stajao je u dvorištu nekoliko godina i ona da je pitala Z. šta da radi s tim autom i ona je taj auto poklonila Ž.

M.. Javna bilježnica na ostavinskoj raspravi pitala nas je da li znam još za nekog tko bi bio nasljednik. Ona da se uopće nije sjetila G. M., nakon proteka toliko godina od kad ju je vidjela, a i S. da joj je rekao da ona nije njegova kćerka. Pitala je Ž. C. za G., a Ž. C. joj je odgovorio

da on ne zna da G., postoji, a bio je na raspravi sa njom kod bilježnika. Na upit što je naslijedila od svog supruga iskazala je da je naslijedila kredit od 10.000,00 eura koji kredit je ona podigla 9 mjeseci prije S. smrti radi podmirenja dugova. I ništa više budući da njezin suprug nije imao ništa. Ona da nije imala nikakav razlog da zataji tužiteljicu, jednostavno se nje nije sjetila. Prvotuženica ne zna da bi S. imao neke nekretnine. On je u Funtani imao neku kuću koju je nakon otprilike 3 godine njihovog braka prodao. O toj kući u Funtani samo zna da je u njoj stanovao sin od S., prethodne supruge od S., a zove se M.

Ž.. Koliko joj je poznato S. i ta druga S. su zajedno kupili kuću u

F. i ta kuća je bila pola od S., a pola od S.. Budući da je ta druga

S. umrla davno, pola kuće je naslijedio iza svoje majke Ž. M., a drugu polovinu je S. prodao. Nakon prodaje te polovine kuće u F., S. više nije ništa imao od nekretnina. Oni su živjeli u R. u kući u vlasništvu

Z., drugotuženice i nije im bilo potrebno ništa kupovati. Ona da im je dala doživotno uživanje te kuće u R. u kojoj su i živjeli, S. do svoje smrti, a ona da će živjeti do svoje smrti. Iskazala je da ima 80 godina i posljednje dvije godine živi u šoku, da je hrvatski branitelj, da je bila u Vukovarskoj bolnici, u logoru u Sremskoj Mitrovici, ali ovo što sada proživljava to da nadmašuje sve ono što je proživjela za vrijeme rata.

32. Drugotuženica je iskazala da je polusestra tužiteljice po majci, da joj je prvotuženica maćeha, a trećetuženica supruga polubrata Ž. C.. Ona u ostavinskoj raspravi nije pomislila na G.. Od djetinjstva da zna da je G.

njoj polusestra, samo po majci. To joj je poznato od pričanja oca i od krsnog kuma koji je bio jako dobar sa njezinim ocem. Majka joj je M. R., a otac S.

C.. Ne sjeća se kada je otišla živjeti sa ocem, ali po pričanju imala je tri godine kada je otišla živjeti s ocem u Zagreb. Ne zna koliko dugo su živjeli u Zagrebu, čini joj se da nisu dugo jer su odselili u Funtanu gdje je njezin otac imao vjenčanog kuma s kojim se dobro slagao. U Funtani je bila u školi od 1 do 3 razreda. Sa 10 godina otišla je u Njemačku, a otac je otišao ranije i tada je nju ostavio kod jedne obitelji u Funtani. Od svoje 10-te godine života živi u Njemačkoj i više se nije vraćala u Hrvatsku, ni Istru, osim za vrijeme rata 1990-tih godina u mjesto R. jer je imala namjeru živjeti ovdje. Ovdje je bila nepunih godinu dana. Ali kako ovdje nije našla posao vratila se u Njemačku. Za vrijeme dok je živjela u Zagrebu sa ocem dok je još bila mala, otac ju je vodio da vidi svoju majku, ali baš nije bilo interesa za tim viđanjem. Ne sjeća se koliko puta u životu je vidjela Gordanu, ali posjeti su bili rijetki. Sjeća se da je sa 16 ili 17 godina bila u posjeti majci i Gordani jednom ili dva puta. I bila je jednom u dobi od 30 godina kada je bila u Hrvatskoj. Tada je bila u posjeti baki K. R., baki po majci. S ocem je u posjetama kod majke i G. bila kada je bila mala, tih susreta se ne sjeća. A kada je bila već veća bila je sama, a zadnji posjet prije otprilike 30 godina bila je sa ocem. Njezina majka da se nije interesirala za nju, niti ju je kontaktirala nikada. Nije joj poznato da li je njezin otac odlazio sam u posjete tužiteljici. Otac i ona imali su jako dobar odnos i čudi ju da otac njoj ne bi pričao više o tome. Na upit da li su otac i ona pričali o G. iskazala je da u kući G. nikad nije bila tema, niti o majci, nikada. Da je njezina majka umrla obavijestio ju je otac i rekao joj je da je njezina majka posjedovala jedan stan. Ona da je išla na konzulat i odrekla se onoga što bi je pripalo nasljedstvom po majci. U razdoblju kada je otac umro ona je imala godišnji odmor i bila je ovdje, otac da je bio u Puli u bolnici tako da o smrti oca ona je saznala neposredno jer je bila ovdje. Nije obavijestila Ž. C. o smrti oca. Ž. unazad 9 godina da nije kontaktirao sa ocem, a ne zna iz kojeg razloga. Niti sa S. B. C. nije pričala ni o majci, ni o G.. R. B. rođ. C. je njoj sestra samo po majci. Sa

M. R. nije nikada pričala da joj kaže tko je otac od G. i od R..

Između M. R. i njezinog oca došlo je do razvoda braka zato jer je njezin otac radio u Njemačkoj i jednom prilikom da ga je nazvao prijatelj i rekao mu da dođe da vidi što mu supruga radi. Njezin otac je M. R. zatekao u intimnom odnosu sa drugim i to najboljim njegovim prijateljem kojeg da su zvali "Medvjed". Ne zna da li je G. bila rođena kada je ona otišla živjeti s ocem.

33. Trećetuženica je iskazala da je šogorica drugotuženice, da se njezin suprug zvao Ž. C.. Vezano za njegovu obitelj da joj je poznato da je imao majku J. i oca S., oni da su bili kratko u braku. Kada je Ž. imao otprilike 5 do 6 godina njegovi roditelji da su se razveli i Ž. je ostao živjeti sa majkom, a njegov otac S. je otišao svojim putem. Ž. C. je upoznala 1975. godine, a vjenčali su se 1976. godine. Na svadbi je bila njezina svekrva tj. majka od Ž. sa svojim novim suprugom M. L., a bio je i otac od

Ž., S. sa tadašnjom trećom suprugom S. Ž.. Slavko i tadašnja

supruga S. Ž. da su živjeli u F., a Ž. i ona bili su podstanari u

V.. Slavko je bio djed dviju unuka E. i P., a oni da su njezina i Ž.

djeca. Kada je upoznala Ž. tada je Z. – drugotuženica imala otprilike 15

ili 16 godina i saznala je da su si Ž. i Z. polubraća. Njezina djeca su obožavala Z. jer je ona bila jedina od roda od strane oca Ž.. S.

C. i Ž. C. tj. otac i sin su se posvađali. Zadnji puta sa S. C. su komunicirali 2002. godine kada je bio na vjenčanju njihove starije kćeri E. tj. njegove unuke. Ne zna tko je kriv za svađu između S. i Ž.. Tada je i

Z. prestala komunicirati s njima, a do tada je znala dolaziti k njima. Ž.

njoj nije pričao da li bi imao druge sestre osim Z.. Za G. je prvi puta čula kada je njezin, sada pok. suprug Ž. C. dobio tužbu. Njezin suprug da je tada bio šokiran, jer je uvijek govorio da ima samo sestru Z.. Poznato joj je da je Ž. živio s tatom u F.. U toj kući da je bila i njegova treća supruga

S. Ž.. Nakon smrti S. Ž., da je njezin sin M. Ž., naslijedio

pola kuće. S. C. je svoju ½ kasnije nekome prodao i M. Ž. je kasnije od tih drugih otkupio tu ½. Od tada da je M. Ž. nasljednik cijele kuće i dvorišta. Niti nju ni njezinog supruga nitko nije obavijestio o smrti S. C., o njegovoj smrti da su saznali iz novina konkretno iz Glasa istre i to tog istog dana kada je bio sprovod. Njezin suprug da nije htio ići na sprovod, da je bio tvrdoglav, pa da nije ni ona otišla na sprovod. Zvala je kćer E. i P. i rekla im neka idu na sprovod jer ipak da su one unuke od S. C.. Ponavlja da kada je njezin suprug dobio tužbu za njega, a i za nju još više, to je bio šok i on da je samo rekao ja imam svoju sestru Z., ja druge sestre nemam i to je to. Ž. C. nije bio na ostavinskoj raspravi, bio je kod javnog bilježnika, ali kada nije bila ostavinska rasprava i on se samo odrekao od nasljedstva od svega što se tiče nasljedstva iza oca. Nakon cca godinu ili dvije M. Ž. je došao kod njezinog supruga Ž. i pitao ga da li bi mu on mogao potpisati odnosno prepisati jedan dio dvorišta u F., taj dio je negdje visio u zraku, kako se to desilo ne zna. Njezin suprug Ž., S. B. C. i M. Ž. su otišli kod javnog bilježnika i tamo je

S. B. C. taj komad poklonila njezinom suprugu Ž. C., a

istovremeno je Ž. C. taj dio poklonio M. Ž. da bi ovaj zadnji imao čistu parcelu. U posjedu tog spornog dijela nije bila ni S., ni njezin suprug Ž.

C..

Iz iskaza svjedoka predloženih od strane tuženik i iz iskaza saslušanih tuženika utvrđeno je da niti jedna od stranaka, niti S. C. nisu bili u posjedu predmetne nekretnine u F. posljednjih 30 godina, već je u posjedu, u tom razdoblju bio M. Ž., koji se smatrao stvarnim vlasnikom predmetne nekretnine.

34. Predmet spora, između ostalog je i naknada neimovinske štete zbog prešućivanja tužiteljici od strane tuženika, za smrt oca tužiteljice. Tužiteljica u tužbi za naknadu neimovinske štete ističe da trpi tu štetu zbog prešućivanja smrti oca i da je duboko povrijeđena, te da se osjeća bezvrijedno i poniženo. Dakle, neimovinsku štetu temelji zbog prešućivanja smrti oca od strane svih tuženika.

35. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje naknadu neimovinske štete zbog prešućivanja smrti oca, sud ističe da sud sudi na temelju činjenične osnove na koje se poziva tužiteljica, jer u protivnom bi sud prekoračio tužbeni zahtjev. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud u odluci Rev-2790/91 od 11. ožujka 1992. godine.

36. S obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva i neimovinska šteta, u postupku je provedeno i psihijatrijsko vještačenje nad tužiteljicom na okolnost na okolnost da li je tužiteljica trpjela duševnu bol i u kojem trajanju, a izazvanu saznanjem da joj je otac umro, a da o toj činjenici nije bila obaviještena i da se zbog toga nije na dostojanstven način oprostila od oca. Vještak je dao nalaz i mišljenje na temelju uvida u sudski spis, u relevantne podatke iz medicinske dokumentacije i na temelju vlastitog psihijatrijskog pregleda tužiteljice. U odnosu na vlastito ispitivanje tužiteljice iznio je mišljenje u kojem je navedeno da je tužiteljica 2018. godine doživjela stres neočekivanom spoznajom da je njezin otac preminuo prije četiri godine, a da ju o tome nitko nije obavijestio. Nije imala prilike oprostiti se od oca i proći kroz normalno razdoblje žalovanja. Ističe da je od smrti oca do saznanja o njegovoj smrti proteklo više od četiri godine. Tužiteljica prema vlastitom navođenju nije nikada prije tog saznanja psihijatrijski liječena, a psihijatrijsku ili psihološku pomoć nije zatražila niti nakon toga. Ne postoji nikakva medicinska dokumentacija koja bi se referirala na psihičko stanje tužiteljice prije ili nakon saznanja o smrti oca. Nesporno je da je tužiteljica oca viđala veoma rijetko, praktički ga cijelo djetinjstvo nije vidjela, do svoje 14-e godine, a nakon toga nešto češće, što je objektivno nemoguće utvrditi. Sama tvrdi da ju nije posjećivao od 1990. godine, nakon čega je ona njega vidjela par puta u Poreču ili su se rijetko čuli telefonom kada bi ga uspjela dobiti. Činjenica da četiri godine nakon smrti oca nije o tome ništa znala, a i prije toga se nisu neko vrijeme čuli, govori o veoma rijetkim kontaktima i emocionalnoj udaljenosti oca i kćeri, kao i činjenica da on nju nikada nije zvao telefonski. Sve navedeno ne isključuje određenu emocionalnu povezanost sa ocem, ''vječnu želju'' da od njega dobije nešto ljubavi i pažnje, za što je cijeli život bila uskraćena. Tužiteljica je po vlastitom navođenju usporedno sa ovom situacijom trpjela kroz život i druge frustracione situacije koje su negativno utjecale na njezino raspoloženje. Nesporni su određeni idealizirajući aspekti tužiteljičinog odnosa sa ocem koji nisu imali realnu podlogu. Kod tužiteljice nisu nikada verificirane nikakve medicinske posljedice predmetnog događaja. Pokušavajući temeljem anamnestičkih podataka rekonstruirati neposredno psihičko stanje nakon saznanja da je otac preminuo prije četiri godine moguće je uvažiti određeno stanje stresa, povrijeđenosti, poniženosti, te ponovne isključenosti iz odnosa sa ocem. Nakon toga je uslijedilo razdoblje žalovanja, tuge i revolta, koje temeljim na osnovu općepoznatih činjenica i životnog iskustva. Primjereno trajanje ovakvog stanja (duševna bol) moglo je trajati do tri mjeseca, što je dovoljno vremena da se tužiteljica pomiri sa gubitkom, kao i sa činjenicom da o tome nije bila obaviještena i nije mogla na dostojanstven način oprostiti se od oca. Nema nikakvih medicinskih tragova ili dokaza da je postojala ikakva značajnija ili duža psihička patnja zbog predmetnog događaja. Tužiteljica sama navodi da danas nema nikakvih psihičkih smetnji.

Zaključno vještak smatra da je tužiteljica trpjela duševnu bol izazvanu saznanjem da joj je otac umro, a da o toj činjenici nije bila obaviještena i da se zbog toga nije na dostojanstven način oprostila od oca, kao i da trajanje te boli ocjenjujem privremenom i prolaznom, u vremenu od tri mjeseca. Tužiteljica aktualno ne pokazuje nikakve psihopatologije vezane uz predmetni događaj.

37. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

38. Prvo i drugotuženice, te treće i četvrtotuženice su osporile nalaz i mišljenje vještaka.

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je dan u skladu s pravilima struke, isti je jasan, razumljiv i objektivan. Međutim, s obzirom na neosnovanost osnove odnosno da je tijekom postupka utvrđeno da ne postoji protupravnost, a što je jedna od osnovnih pretpostavki za odgovornost za štetu i za dosudu naknade neimovinske štete, sud svoju odluku nije temeljio na navedenom nalazu i mišljenju.

40. Odgovornost za štetu je uređena, većim dijelom, u Zakonu o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u odredbama čl. 1045. do 1110.

41. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je tko drugom prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

42. Za nastanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno je da postoje slijedeće pretpostavke:

1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnik i oštećenik),

2. štetna radnja štetnika,

3. šteta (na strani oštećenika),

4. uzročno posljedična veza (štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu),

5. protupravnost štetne radnje.

43. Odredbom čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

44. Tužiteljica neimovinsku štetu potražuje jer da su joj tuženici prešutjeli smrt oca.

45. U ukupnosti svih provedenih dokaza utvrđeno je:

- da je tužiteljica rođena 1964. godine (ima 59 godina),

- da je prvotuženica rođena 1941. godine (ima 82 godine),

- da je drugotuženica rođena 1961. godine (ima 62 godine),

- da je trećetuženica rođena 1954. godine (ima 69 godina),

- da je S. C. prvi puta posjetio tužiteljicu 1978. godine kada je ona imala 14 godina,

- da je S. C. dolazio posjećivati tužiteljicu u V. do 1990. godine,

- da od 1990. godine pa do smrti 2014. godine S. C. nije nikada bio posjetiti tužiteljicu,

- da je tužiteljica prvi puta upoznala Ž. C. 1981. ili 1982. godine u V. i da ga nakon toga nikada više nije vidjela (prema iskazu tužiteljice samo je 3 puta telefonski razgovarala s njime),

- da tužiteljica o Ž. C. ne zna praktički ništa, ne zna da li ima djece, ako da,

koliko djece ima, niti kako se zovu, da tužiteljica nije vidjela Ž. C. 40 godina,

- da je tužiteljica zadnji puta vidjela Z. C. Z. 1990. godine, tj. prije 32 godine,

- da je tužiteljica S. B. C. vidjela jednom u životu i to 11. siječnja 2004. godine, tj. prije 18 godina,

- da je muž tužiteljice kada je radio u V. i dolazio u P. do 2010. godine,

- da je majka tužiteljice umrla 2000. godine,

- da se tužiteljica ne sjeća kada je zadnji puta čula oca,

- da tužiteljica nema nikakvih kontakata sa Z., drugotuženicom, jer drugotuženica ne priznaje tužiteljicu za sestru,

- da su S. C. i S. B. C. bili u braku 22 godine (u razdoblju od 1992. do S. smrti 2014. godine),

- da je S. C. prodao nekretninu u F. 1995. godine (prema iskazu prvotuženice tri godine nakon početka braka sa prvotuženicom),

- da je M. Ž. u posjedu predmetne nekretnine više od 30 godina,

- da se tužiteljica ne sjeća da li je zvala telefonom (oca) u vrijeme kada je on već bio pokojni,

- da Ž. C. ni od koga nije bio obaviješten o smrti oca već da je za činjenicu smrti oca saznao iz dnevnih novina i to onog dana kada je već bio sprovod,

- da Ž. C. nije bio u dobrim odnosima sa ocem, niti je razgovarao sa ocem posljednjih 10 godina,

- da je S. C. umro u dobi od 83 godine,

- da bi u vrijeme saznanja tužiteljice da joj je otac umro, isti imao 88 godina,

- da tužiteljica živi u H., gdje je živio i njezin otac, a da ga nije došla posjetiti gdje živi nikada nakon 2004. godine i da ga sigurno nije vidjela nakon 2010. godine, do koje godine je muž tužiteljice poslovno kao vozač kamiona V. dolazio u P..

46. Iz svega naprijed utvrđenog sud smatra nemoralnim ne obavijestiti osobu da joj je otac umro, međutim u konkretnoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje obveze da tuženici (a imajući u vidu da tužiteljica i tuženici međusobno nisu komunicirali 20, 30 i više godina, te da tuženici nisu priznavali tužiteljicu kao kćerku pok. S. C.), a posebice da drugotuženica više od 30 godina nije imala nikakvih kontakata sa tužiteljicom, a Ž. C. 40 godina nije imao nikakvih kontakata sa tužiteljicom i međusobno nisu komunicirali. A konačno i Ž. C. nije znao da mu je otac umro, niti su ga o tome obavijestile prvo i drugotuženice, već je za smrt oca saznao iz dnevnih novina istog dana kada je bio i sprovod. D., iz navedenog se može zaključiti da se tuženici nisu smatrali dužnima obavijestiti tužiteljicu o smrti S. C.. A prvotuženica, nakon što je tužiteljicu vidjela jednom u životu i kada joj se tužiteljica predstavila kao kćerka S. C.,

prvotuženica je od strane S. C., prema njezinom iskazu, uvjeravana da tužiteljica nije kćerka S. C.. Dakle, nakon takvog utvrđenja ne proizlazi, osim moralne obveze, neka druga obveza tuženika da obavijeste tužiteljicu o smrti S. C.. A sa druge strane tužiteljica znajući da joj je S. C. otac, sa

svoje strane nije poduzela radnju u smislu da posjeti oca, a znala je gdje živi i da joj otac već ima određenu životnu dob kada bi se i sama, kao kćerka, trebala zapitati kako joj je otac. Tvrdnje tužiteljice da je nazivala na fiksni telefon, ali da joj se javljala samo prvotuženica, odnosno da se prvotuženica javila u 90% slučajeva i da je uvijek pronalazila neke izlike, tužiteljica nije dokazala da bi oca zvala u razdoblju kada joj je otac već bio mrtav, iako u tužbi tvrdi, pa čak i kod vještaka da je zvala kada je otac već bio mrtav, ali je prilikom iskaza kada je upozorena o dužnosti kazivanja istine jer je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, iskazala da se ne sjeća da li je oca zvala i u razdoblju kada je on već bio mrtav.

47. Dakle, u ukupnosti svih provedenih dokaza nije utvrđeno da su ispunjene sve pretpostavke potrebne za odgovornost tuženika zašto tužiteljicu nisu obavijestili o smrti oca, a da je posljedično tome povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice tj. da bi imala pravo zahtijevati od tuženika naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti.

48. Sud odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u pravilnosti i istinitost.

49. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci Presude.

50. Sve stranke su zatražile naknadu parničnih troškova. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela tek u neznatnom dijelu (za iznos od 265,45 eura / 2.000,00 kn), dok je u preostalom pretežitom dijelu (za iznos od 4.518,42 eura / 34.044,00 kn i za iznos od 13.272,28 eura / 100.000,00 kn) izgubila. Odredba čl. 154. st. 5. ZPP- a propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. S obzirom na uspjeh stranaka u ovom postupku sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a obvezao tužiteljicu da naknadi tuženicima parnični trošak. Prvo i drugotuženicima je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 09. rujna 2020., 12. listopada 2020., 14. prosinca 2020., 13. listopada 2021., 19. rujna 2022. i 16. veljače 2023. godine, te za sastav podneska od 05. siječnja 2023. godine, za svaku radnju pod 199,08 eura plus 10% zbog zastupanja punomoćnika dvije stranke, a što po svakoj radnji ukupno iznosi 219,00 eura odnosno sveukupni trošak prvo i drugotuženika je 1.752,00 eura / 13.200,00 kn. Treće i četvrtotuženicima je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 09. rujna 2020., 12. listopada 2020., 13. listopada 2021., 26. svibnja 2022., 19. rujna 2022. i 16. veljače 2023. godine, te za sastav podnesaka od 15. prosinca 2020., 11. siječnja 2023. i 14. travnja 2021. godine, za svaku radnju po 199,08 eura plus 10% zbog zastupanja punomoćnika dvije stranke, a što po svakoj radnji ukupno iznosi 219,00 eura. Treće i četvrtotuženicima je priznat i PDV (25%) u iznosu od 547,50 eura odnosno sveukupni trošak treće i četvrtotuženika je 2.737,50 eura. Treće i četvrtotuženicima nije priznat trošak sastava podneska od 08. rujna 2020. godine, budući da je navedeni podnesak podnijet tek dan ranije od zakazanog ročišta, a na kojem ročištu od 09. rujna 2020. godine su usmeno obrazložili podnesak. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8., 9., 36. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22). Vrijednost boda iznosi 1,99 eur / 15,00 kn.

51. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 29. ožujka 2023. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. prvotuženice i drugotuženice,

3. Pun. trećetuženice i

četvrtotuženice.