Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-66/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz V. G., OIB …, zastupanog po punomoćniku B. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, Z., OIB …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 15. srpnja 2022., broj Pr-48/2019-50, na sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 15. srpnja 2022., broj Pr-48/2019-50, potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I izreke.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 15. srpnja 2022., broj Pr-48/2019-50, u pobijanom dijelu pod točkama II, III i IV izreke ukida i predmet se u tom dijelu vraća na ponovni postupak.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu od 15. srpnja 2022., broj Pr-48/2019-50, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica i naloženo je tuženici točkom I da platiti s osnove izgubljene zarade bruto iznos od 863.195,24 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate sve u roku od 15 dana po stopi zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima. Točkom II odbijen je djelomično tužbeni zahtjev i to u odnosu za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmora za 2012. godinu. Točkom III naloženo je tuženici naknaditi trošak postupka tužitelju u iznosu od 116.237,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 15. srpnja 2022. pa do isplate, po stopi zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a točkom IV odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 41.462,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude žalbu su pravovremeni izjavili i tužitelj i tuženica. Tužitelj je izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (točka II izreke) i u dijelu kojim je djelomično odbijen zahtjev za isplatu troškova postupka (točka IV izreke), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu ZPP), zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U bitnome smatra da je tužitelju iz godine u kojoj je stradao, 2012., ostalo neiskorištenih 12 dana godišnjeg odmora, te da mu je tuženica dužna isplatiti naknadu za neiskorištene godišnji odmor, pa da je odbijajući tužbeni zahtjev za isplatu te naknade prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj pobija i odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjeva za isplatu troškova postupka u iznosu od 41.462, 50 kn. Tužitelj predlaže žalbu prihvatiti i u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti, odnosno u protivnom ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženica je izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojemu je usvojen tužbeni zahtjev, odnosno u dijelu pod točkama I i III izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U bitnome tuženica smatra da je pogrešno tužitelju dosuđena naknada štete za utuženo razdoblje u kojemu je tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, što znači da je kod tužitelja postojala preostala radna sposobnost, a da je tek od kolovoza 2019. tužitelju utvrđena opća nesposobnost za rad, pa da je tužitelj trebao dokazati da je poduzeo sve da šteta bude manja tražeći zaposlenje s preostalom radnom sposobnošću. Tuženica osporava i način obračuna razlike izgubljene zarade koja je izražena u bruto iznosu u odnosu na mirovinu koja je izražena u neto iznosu, te osporava i komparativni način obračuna zarade s drugim pripadnicima oružanih snaga. Tuženica predlaže žalbu prihvatiti, u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti.

4. Na žalbu tužitelja tuženica se nije očitovala.

5. Tužitelj se očitovao na žalbu tuženice, osporavajući žalbene razloge tuženice navodeći da će na iznos izgubljene zarade biti obračunati porezi i prirezi, doprinosi, te će tužitelj moći tražiti novi izračun mirovine. Tužitelj navodi da je radio kao letač-mehaničar, te da zbog pretrpljenih ozljeda nije više mogao ne samo profesionalno obavljati posao letača-mehaničara, već se zbog posljedica pretrpljenih ozljeda nije mogao nigdje zaposliti. Tužitelj navodi da je prije stradavanja na radnom mjestu sudjelovao u mirovnim misijama u trajanju više mjeseci, da po 6 mjeseci bio pripadnik europskih interventnih snaga i na obuci u Švedskoj, da su usporedni letači, na temelju čijih je mjesečnih zarada vještak i izradio nalaz i mišljenje, u utuženom razdoblju odlazili u mirovne misije, pa tuženica neosnovano ističe prigovor na izračun razlike izgubljene zarade. Tužitelj predlaže žalbu tuženice odbiti a prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi.

6. Žalba tužitelja je osnovana.

7. Žalba tuženice nije osnovana.

8. Predmet spora je naknada štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od svibnja 2014., do prosinca 2019., a kao razlika između plaće koju bi ostvario do redovnog odlaska u mirovinu i iznosa invalidske mirovine koju je primao.

9. U smislu odredbe članka 1095. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), riječ je o naknadi štete koja se očituje kao gubitak zarade, odnosno, kao nemogućnost ostvarivanja one imovinske koristi koju bi tužitelj izvjesno ostvario da nije nastupila nesposobnost za rad prouzročena ozljedama zadobivenim u predmetnom štetnom događaja prilikom vojne vježbe 12. rujna 2012.

10. Naime, među strankama nije sporno:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu tuženice na radnom mjestu letač-mehaničar,

- da je prilikom međunarodne vojne vježbe 12. rujna 2012., zadobio tešku tjelesnu ozljedu pri izlasku iz helikoptera,

- da pasivna odgovornost nije sporna,

- da je odlukom tuženice od 6. svibnja 2014., tužitelj umirovljen po sili zakona uz častan otpust, radi profesionalne nesposobnosti za rad, i da je od 9. svibnja 2014. u invalidskoj mirovini,

- da je tužitelj mogao do kraja 2019. raditi u vojnoj službi da nije došlo do štetnog događaja,

- da je tuženica isplatila tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmora za 2013. i 2014. godinu,

- da tužitelj nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti za 2012., zbog štetnog događaja,

- da je tuženica tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplatila naknadu štete u sudskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod

- da je tužitelju 28. kolovoza 2019. utvrđena opća nesposobnost za rad.

11. I sada u žalbenom postupku tuženica čini spornim odgovornost za štetu, osnovu i visinu tužbeno zahtjeva.

11.1. U odnosu na odgovornost tuženice za posljedice štetnog događaj, i prema stavu ovog suda, na strani tužitelja nema odgovornosti budući je stradao izvršavajući radni zadataka po naredbi nadređenog, i o odgovornosti tuženice već je odlučeno u postupku koji se vodio radi naknade neimovinske štete. Među strankama je nesporno da je prilikom obavljanja redovitih zadataka međunarodne vojne vježbe tužitelj teško tjelesno ozlijeđen i da je od dana štetnog događaja 12. rujna 2012. do umirovljenja odlukom tuženice od 6. svibnja 2014., tužitelj bio na bolovanju, i za to razdoblje nije iskoristio godišnji odmor, a od dana umirovljenja zbog utvrđenja nesposobnosti za djelatnu vojnu službu tužitelj je u invalidskoj mirovini, a da se štetni događaj nije dogodio tužitelj bi redovno u mirovinu išao u prosincu 2019.

11.2. Tužitelj je kod tuženice radio kao letač-mehaničar, dakle radi se o specifičnom radnom mjestu za koje je tužitelj posebno obučen. Tuženica tvrdi da je kod tužitelja za utuženo razdoblje postojala preostala radna sposobnost na temelju koje da se mogao zaposliti i tako smanjiti štetu koja mu je nastala zbog posljedica ozljeđivanja. Tužitelj je pri izlasku iz helikoptera, a po zapovjedi kapetana helikoptera, pao i iščašio desnu ruku u laktu, a kako se brzo nije mogao izmaknuti od helikoptera, desni kotač helikoptera zahvatio je tijelo uslijed čega je došlo do prijeloma zdjelice. Prije štetnog događaja tužitelj je bio sposoban za letanje, odnosno izvrsnog zdravstvenog stanja.

11.3. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da nije sporno da je tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, a u vezi s preostalom radnom sposobnošću da bi mogao obavljati lakše poslove aviomehaničara. Također među strankama nije sporno da je tuženica svojim odlukama utvrdila i proglasila tužitelja nesposobnim za djelatnu vojnu službu (odluka tuženice od 30. listopada 2013. – list 15, 20, rješenje o prestanku djelatne vojne službe uz častan otpust – list 31), a prema odlukama tuženice, tužitelj je nakon štetnog događaja bio nesposobna za profesionalno obavljanje službe i stoga mu nije ponuđeno drugo radno mjesto.

12. Proizlazi da su ozljede koje je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju uzrokovale profesionalnu nesposobnost za rad tužitelja i da tužitelj ne bi bio umirovljen da nije stradao prilikom obavljanja vojne vježbe, pa je na taj način potvrđena uzročno posljedična veza između umirovljenja tužitelja i ozljeda zadobivenih u štetnom događaju.

13. Tužitelj je stradao u životnoj dobi od 46 godina, po zanimanju je aviomehaničar letač. Ozljede koje je zadobio kvalificirane su kao teške tjelesne ozljede, a sa svojom preostalom radnom sposobnošću obzirom na zanimanje, godine života, nije se mogao zaposliti nigdje drugdje, a tuženica kao poslodavac mu zbog tih ozljeda nije mogla ponuditi drugo radno mjesto koje bi odgovaralo njegovim preostalim radnim sposobnostima.

14. Prema rješenju HZMO od 10. veljače 2015. tužitelj je sposoban obavljati poslove koji ne zahtijevaju duže stajanje, hodanje i prisilan položaj kralježnice, da je sposoban za administrativne poslove (list 164 prvostupanjskog spisa), dakle tuženica da je imala volje mogla je tužitelju u kojega je i uložila određena sredstva za obuku, koji je kao hrvatski branitelj sudjelovao u Domovinskom ratu od 23. rujna 1991., do 30. svibnja 1996., dakle preko 57 mjeseci, ponuditi administrativni posao, a ne ga u tako teškoj zdravstvenoj situaciji prepustiti samog sebi.

15. Kao što je već navedeno tužitelj je letač- mehaničar, i obzirom na godine života i naobrazbu tužitelja koja je doista specifična i u koju je uloženo mnogo truda i sredstava, nerealno je očekivati da aviomehaničar sa utvrđenom invalidnošću, sa konstantnim zdravstvenim problemima kao posljedicama povređivanja, dakle nije 100 % radno sposoban, nađe posao, a istovremeno mu tuženica nije ponudila nikakav drugi posao pa ni onaj administrativni. Stoga tuženica neosnovano ističe da na strani tužitelja postoji odgovornost za štetu koju potražuje, jer da se nije potrudio zaposliti, a sebe ekskulpira iz konkretne situacije.

16. Obzirom da je naknada štete zbog izgubljene zarade izvorno novčani zahtjev te je tuženica kao odgovorna osoba dužna isplatiti tužitelju onaj broj novčanih jedinica koliko je utvrđeno da iznosi šteta (načelo monetarnog nominalizma iz članka 21. ZOO-a), to je prvostupanjski sud provedenim financijskim vještačenjem pravilno utvrdio visinu te štete

17. Pravni okvir spora radi isplate naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade i invalidske mirovine, pravilno je postavljen pozivom na odredbe članka 1088. i 1095. ZOO-a, prema kojima ozlijeđena osoba ima pravo na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, ako je zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesne povrede više nije mogla ostvarivati. Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini, predstavlja pravni osnov za naknadu štete u smislu odredbe članka 1095. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

18. Visinu izgubljene zarade kao razlike između ostvarene mirovine i plaće koju bi tužitelj ostvarivao radom, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka V. Z., a koji je metodom usporednih djelatnika tuženice, S. Ć. i T. P., došao do prosjeka plaće koju bi tužitelja u utuženom razdoblju ostvario. Tužitelj je kao pripadnik oružanih snaga, sudjelovao u nekoliko međunarodnih misija, pa obzirom na tu činjenicu kao i na njegovo zanimanje „ letač- mehaničar“, realno je za očekivati da bi do kraja redovnog radnog staža i dalje sudjelovao u međunarodnim misijama kao i njegovi kolege koji su i dalje u radnom odnosu, a tuženica nije dokazala da u utuženom razdoblju tužitelja ne bi slala u međunarodne misije.

19. Tužitelj je korisnik invalidske mirovine, te iz potvrde HZMO proizlazi da je mirovina tužitelja umanjena za iznos poreza i prireza ( list 288), i vještak je u izračun razlike bruto plaće uvrstio i iznos bruto mirovine. Izračun invalidske mirovne tužitelja izražen je u bruto iznosu, te je tužitelju pravilno, a na temelju nalaza vještaka i dosuđena naknada štete u vidu razlika plaće u bruto iznosu, jer da je tužitelj radio i da nije bio u invalidskoj mirovini, obzirom tada još nije imao uvjete za starosnu mirovinu, ostvario bi plaću u većem iznosu i automatski bi i njegova mirovina bila veća od iznosa mirovine koju je primao u utuženom razdoblju. Vrhovni sud Republike Hrvatske već je u svojom odlukama zauzeo stav gdje je tužitelju dosuđen iznos naknade štete u vidu izgubljene zarade u visini razlike bruto plaće usporednih radnika i neto iznosa mirovina ( Revr 425/11) kao i županijski sudovi (Županijski sud Split broj GŽ-3109/17). U ovom konkretnom slučaju tužitelju, obzirom na visinu utvrđene mirovine rješenjima zavoda, Područna služba u Z., tužitelju je isplaćivana mirovina umanjena za iznose poreza i prireza. Sudski vještak dao je ispravan obračun koristeći se podacima za usporedne zaposlenike tuženice, radne kolege tužitelja.

20. Kao što je već navedeno pod točkom 19. obrazloženje, da je tužitelj u utuženom razdoblju radio, ostvario bi plaću koja bi bila veća od invalidske mirovine koja mu je u tom razdoblju isplaćivana, a samim time bi mu i osnovica za izračun mirovine bila veća.

21. Stoga žalba tuženice nije osnovana niti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, činjenično stanje je u odnosu na dosuđujući dio pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo pa je u pobijanom dijelu pod točkom I prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. ZPP-a.

22. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi navodi da mu pripada pravo na naknadu za neiskorišteni dio godišnjeg odmora za 2012. godinu u kojoj je stradao, pa zbog liječenja nije do kraj iskoristio godišnji odmor iz 2012.

23. Posebno treba istaknuti da se isplata naknade za godišnji odmor umjesto korištenja godišnjeg odmora propisuje kao obveza i dužnost poslodavca prema svakom radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti u slučaju prestanka ugovora o radu i to bez obzira na razloge zbog kojih taj radnik svoj cjelokupni, pripadajući godišnji odmor, nije iskoristio.

24. Stoga za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor nije bitan razlog zbog kojeg radnik nije iskoristio godišnji odmor jer o tom pravu radnika mora voditi računa i sam poslodavac.

25. Pravo na godišnji odmor pravo i obveza je zaposlenika, ali isto tako i poslodavac mora voditi računa da tu obvezu prema zaposleniku poštuje pa i onda kada sam zaposlenik ne zatraži korištenje godišnjeg odmora. Pri tome se isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora propisuje kao dužnost poslodavca prema radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti u slučaju prestanka ugovora o radu i to bez obzira na razloge zbog kojih godišnji odmor nije iskoristio (npr. odluka Županijskog suda u Varaždinu br. Gžr-1624/14 od 11. lipnja 2014. i Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-2538/13 od 5. lipnja 2014.).

26. Radnik koji nije mogao zbog bolesti iskoristiti godišnji odmor tijekom obračunske godine, a zbog prestanka radnog odnosa više ga ne može iskoristi, ima pravo na naknadu, kao što je tuženica postupila i u odnosu na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2013., 2014.

27. Prema tumačenju broj 1/18 od 2. prosinca 2019. službenik i namještenik kojemu radni odnos prestaje zbog odlaska u mirovinu po sili zakona, ima pravo na godišnji odmor iz članka 13. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike za kalendarsku godinu u kojoj odlazi u mirovinu. Ukoliko službeniku i namješteniku temeljem posebnog propisa radni odnos prestaje tako da nije u mogućnosti iskoristiti cijeli godišnji odmor za tu kalendarsku godinu, službenik za neiskorišteni dio godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor, sukladno općim propisima o radu.

28. Prema tumačenju broj 4/24 od 2. lipnja 2020. pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor državni službenik i namještenik ostvaruje isključivo u slučaju prestanka radnog odnosa odnosno državne službe, na način kako je to propisano općim propisom o radu.

29. Vezano za visinu naknade za neiskorišteni dio godišnjeg odmora treba istaknuti da je za njezin izračun od naročite važnosti, osim broja dana neiskorištenog godišnjeg odmora, i odredba članka 60. Zakona o radu (Narodne Novine 149/09, 61/11 - dalje ZR) koja propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

30. U vrijeme stradavanja tužitelja, dakle u 2012. godini Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne Novine 140/02 i 69/11) nije regulirana situacija prestanka ugovora o radu i pravo na naknadu neiskorištenog godišnjeg odmora, što nije sporno, već je Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba – Narodne novine broj 73/13, regulirano to pitanje, pa se stoga u odnosu na 2012. godinu imaju primijeniti opći propisi o radu, dakle Zakon o radu, a koji u članku 61. uređuje pitanje naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

31. Među strankama nije sporno da tužitelj u godini u kojoj je stradao (2012.) nije iskoristio godišnji odmor u trajanju od 15 dana, međutim kako prvostupanjski sud na okolnost visine naknade za neiskorišteni dio godišnjeg odmora za 2012., zbog pogrešnog pravnog stava da tužitelju ne pripada naknada za neiskorišteni godišnji odmor u cijelosti zbog bolesti, nije provodio dokazni postupa u odnosu na visinu naknade na preostale dane neiskorištenog godišnjeg odmora, pa ovaj sud nema elemenata za preinačenje prvostupanjske presude u odbijajućem dijelu, te je na temelju članka 370. ZPP-a ukinuta presuda prvostupanjskog suda pod točkom II, kao i pod točkama III i IV kojima je odlučeno o troškovima postupka tužitelja.

32. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenice na koje mu je ukazano ovom odlukom te će odlučiti i o troškovima postupka, kao i troškovima žalbenog postupka (članak 166. ZPP).

U Karlovcu, 29.ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić, v.r.