REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 7 Us I-1211/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Grubišić, u upravnom sporu tužitelja Općine J., D., D. b., kojeg zastupa opunomoćenik F. M., odvjetnik u R., K., protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Rijeka, Riva 10, uz sudjelovanje zainteresirane osobe S. Đ. iz D., M. D., radi komunalne naknade, 29. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/II-363-03/22-01/70, URBROJ: 2170-03-08/4-22-2 od 6. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općine J., Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-03/22- 02/2188, URBROJ: 2170-20-04-03-03-22-2 od 13. srpnja 2022., donesenim u ponovnom postupku, S. Đ., ovdje zainteresiranoj osobi, utvrđena je obveza plaćanja komunalne naknade za stambeni i garažni prostor površine 157,05 m[2] za 2022. godinu i nadalje, počevši od 1. siječnja 2022., u godišnjem iznosu od 376,92 kn, koji treba platiti u 5 obroka, svaki 75,38 kn (točka 1. i 2. izreke), uz daljnja utvrđenja u točkama 3., 4. i 5. izreke.

2. Protiv navedenog rješenja zainteresirana osoba je izjavila žalbu povodom koje je tuženik osporenim rješenjem KLASA: UP/II-363-03/22-01/70, URBROJ: 2170-03- 08/4-22-2 od 6. listopada 2022. poništio prvostupanjsko rješenje od 13. srpnja 2022. te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika. U tužbi u bitnom navode kako je u konkretnom slučaju riječ o obiteljskoj kući koja se sastoji od neto korisne površine i to podrumskog prostora površine 37,00 m[2] , prizemlja površine 79 m i prvog kata površine 41,05 m , sveukupne neto površine 157,05 m , odnosno ukupne površine kako ju je obračunao i tužitelj, a sve sukladno glavnom projektu izrađenom od ovlaštene tvrtke, koja je sastavni dio pravomoćne građevinske dozvole od 11. prosinca 2017. Dalje tužitelj pojašnjava kako je nedvojbeno da je obiteljska kuća izgrađena u skladu s pravomoćnom građevinskom dozvolom, da je pod krovom te je njezini vlasnici mogu koristiti i u cijelosti je koriste. Smatra da opremljenost predmetne kuće nije odlučna činjenica za rješenje ove upravne stvari, odnosno neodlučeno je da li je kuća i na koji način opremljena. Prema mišljenju tužitelja jedino bitno je da stan na prvom katu predmetne obiteljske kuće uistinu i postoji i da se može koristiti. Također, za rješenje ove upravne stvari nisu odlučni niti minimalni uvjeti za korištenje prostora jer je bitna činjenica da postoji stvarna mogućnost da se predmetni prostor koristi. Nadalje, tužitelj osporava stajalište tuženika kako se komunalna naknada za spremište ne može uopće obračunavati te se poziva na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-155/20 od 11. lipnja 2021., koja bi trebala biti orijentir za pravilno utvrđivanje korisnih površina stambenih i poslovnih prostora prilikom utvrđivanja obveze komunalne naknade. U vezi s time dalje citira članak 99. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ br. 68/18, 110/18, 32/20, dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu) koji propisuje da se komunalna naknada obračunava po m[2] površine nekretnine i to za stambeni, poslovni i garažni prostor po jedinici korisne površine koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj 40/97 i 17/05). Prema mišljenju tužitelja u predmetnoj upravnoj stvari tuženik je pogrešno primijenio Uredbu o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj 40/97, dalje: Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine). Smatra kako je trebalo primijeniti i njenu naknadnu izmjenu, odnosno Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj 17/05, dalje: Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine), koja pak upućuje na primjenu Pravilnika minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje, a kojim je između ostalog propisano da koeficijent izračuna za lođu iznosi 0,75, dok koeficijent za spremišta izvan stana iznosu 0,50. Tužitelj dalje navodi kako je spremište sastavni dio stana jer se u njega može ući stepenicama iz prizemlja, a koju činjenicu ne spori niti sam tuženik, već tuženik smatra da je ključna činjenica što po svojoj namjeni navedeni prostor nije stambeni. Tužitelj smatra da je izneseni stav tuženika suprotan navedenoj zakonskoj odredbi, obzirom da nije odlučna činjenica je li predmetni prostor po svojoj namjeni stambeni ili pomoćni, već da li se nalazi unutar stambenog prostora ili izvan njega. Razlika je i u tom slučaju samo u koeficijentu, odnosno ukoliko se predmetni prostor- spremište nalazi unutar stana, onda je koeficijent 1,0, a ukoliko se nalazi izvan stana, onda je koeficijent 0,5. Završno, tužitelj je stava da se za navedeni prostor uvijek obračunava komunalna naknada jer je propisana zakonom. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koju se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka, pa da po provedenom postupku poništi tuženikovo rješenje.

4. Tuženik je odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja. Dodatno je naveo kako je osporenim rješenjem ocijenjeno da je prvostupanjsko rješenje nezakonito jer je protivno članku 92. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, kojom je propisano za koje se vrste prostora, odnosno zemljišta naplaćuje komunalna naknada (za stambeni, poslovni i garažni prostor, za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti te za neizgrađeno građevinsko zemljište). U vezi s time tuženik je dalje naveo kako je u konkretnoj stvari prvostupanjskim rješenjem zainteresiranoj osobi utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade, između ostalog, i za spremišta. Međutim, obzirom da spremišta nisu kategorija prostora za koju je Zakonom o komunalnom gospodarstvu propisana obveza plaćanja komunalne naknade, to po shvaćanju tuženika, nema osnove za naplatu komunalne naknade za tu vrstu prostora zainteresiranoj osobi. Tuženik je dalje naveo da su spremišta, odnosno u konkretnoj stvari spremište drva, te spremišta 1, 2 i 3, koja se nalaze u podrumu nekretnine, po prirodi stvari vrsta pomoćnih prostora, odnosno nisu niti stambeni niti poslovni niti garažni prostor pa za njih ne postoji zakonska osnova za plaćanje komunalne naknade. Nadalje, a vezano za primjenu Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, tuženik je naveo da je člankom 99. stavkom 1. točkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano kako se komunalna naknada obračunava po m[2] površine nekretnine i to za stambeni, poslovni i garažni prostor po jedinici korisne površine koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine. Stoga je razvidno da je zakonodavac izričito uputio na primjenu Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, odnosno tom odredbom nije propisana i primjena Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine. Iz navedenog razloga, prema shvaćanju tuženika, u konkretnoj stvari nema mjesta primjeni Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a time posljedično niti primjeni Pravilnika minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje (na koji upućuje ta Uredba) u postupku utvrđivanja korisne površine stambenog prostora u svrhu utvrđivanja visine komunalne naknade. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na tužbu.

6. Kako činjenice nisu sporne, tužitelj osporava samo primjenu materijalnog prava, a stranke nisu u tužbi i odgovoru na tužbu izričito zatražile održavanje rasprave, to je, na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: Zakon o upravnim sporovima), te članka 8. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

7. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

8. Na temelju razmatranja svih spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Odredbom članka 92. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da se komunalna naknada plaća za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište.

9.1. Odredbom članka 99. stavkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da se komunalna naknada obračunava po četvornome metru (m²) površine nekretnine za koju se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade, i to za stambeni, poslovni i garažni prostor po jedinici korisne površine koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine", br. 40/97.), građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište po jedinici stvarne površine.

10. Među strankama ovog spora nije sporno da je prvostupanjsko rješenje od 13. srpnja 2022., kojim je zainteresiranoj osobi utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor za 2022. godinu i nadalje donijeto u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/22-01/48, URBROJ: 2170-03-08/4-22-2 od 13. lipnja 2022. poništeno rješenje Općine J., Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-03/22-02/188, URBROJ: 2170-20-04-03-03-22-1 od 26. travnja 2022. Nije sporno niti da je pobijanim rješenjem tuženika poništeno prvostupanjsko rješenje od 13. srpnja 2022. te predmet vraćen istom upravnom tijelu na ponovni postupak.

10.1. Međutim, sporna je primjena materijalnog prava, odnosno jesu li u postupku donošenja pobijanog rješenja pravilno primijenjene odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu kojima je propisan način utvrđivanja komunalne naknade.

11. Iz glavnog projekta broj: . izrađenog od strane F. d.o.o. R. u srpnju 2016., a koji projekt je sastavni dio građevinske dozvole KLASA: UP/I-361-03/16-06/170, URBROJ: 2170/1-03-01/8-17-6 od 11. prosinca 2017., proizlazi da stambena građevina-obiteljska kuća ima jedan stan, da su podrum, prizemlje i kat povezani unutrašnjim stubištem te da su u podrumu (koji ima i ulaz izvana) spremišta. Iz prikaza mjera i obračunskih veličina u citiranom projektu proizlazi da korisna površina podruma iznosi 37,00 m[2] , a koji podrum se sastoji od spremišta drva površine 16,40 m[2] , spremišta 1 površine 6,75 m , spremišta 2 površine 3,45 m , spremišta 3 površine 6,80 m[2] te hodnika površine 3,60 m .

12. Nadalje, iz citiranog članka 92. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu slijedi da se komunalna naknada plaća za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti te neizgrađeno građevinsko zemljište. Dakle, citiranom odredbom Zakona o komunalnom gospodarstvu izrijekom je propisano za koju vrstu nekretnine (prostor te građevinsko zemljište) se plaća komunalna naknada. Citiranom odredbom nije propisano da se komunalna naknada plaća za spremišta.

13. Stoga je tuženik pravilno utvrdio da predmetna spremišta sukladno izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 92. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ne podliježu plaćanju komunalne naknade budući da ista po svojoj namjeni nisu niti stambeni prostor niti poslovni prostor niti garažni prostor, a za koji bi postojala obveza plaćanja komunalne naknade. U tom smislu činjenica da se spremišta nalaze u podrumu kuće nije odlučna za rješenje ove upravne stvari. K tome, iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2041/17-2 od 13. srpnja 2017. proizlazi kako se obveza plaćanja komunalne naknade može utvrditi samo za zakonom propisane kategorije prostora. Slijedom navedenog, tužbeni navodi izneseni u tom pravcu su ocijenjeni neosnovanima.

14. Vezano za primjenu Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a na čiju primjenu se poziva tužitelj, valja reći sljedeće. Citiranom odredbom članka 99. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisan je način obračuna komunalne naknade, odnosno izričito je propisano kako se korisna površina prostora za koji se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine. Iz navedenog slijedi da se naknadna izmjena i dopuna predmetne Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ne primjenjuje u postupku utvrđivanja komunalne naknade. Ovo iz razloga što se Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a koja upućuje na primjenu odredbi Pravilnika minimalnih tehničkih uvjeta za projektiranje i gradnju stanova iz Programa društveno poticane stanogradnje, primjenjuje samo u slučaju utvrđivanja zaštićene najamnine, ali ne i u postupku utvrđivanja korisne površine stambenog, poslovnog i garažnog prostora u svrhu utvrđivanja visine komunalne naknade (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Us-11447/2010-7 od 12. srpnja 2012., Usž- 2646/16-2 od 16. studenoga 2016.). Stoga su i u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

15. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-155/20-5 od 11. lipnja 2021. valja reći kako navedena presuda nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Ovo iz razloga što su predmetnom presudom ukinute odredbe članka 7. stavka 2. i 3. Odluke o komunalnoj naknadi Općine Plitvička Jezera ("Županijski glasnik Ličko-senjske županije", broj 25/18) budući da je tim odredbama ograničen dokazni postupak utvrđivanja površine prostora i površine građevnog zemljišta na pojedina dokazna sredstva, a koje ograničenje je u suprotnosti s temeljnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21, dalje: Zakon o općem upravnom postupku), te pri tome u presudi nije izneseno pravno shvaćanje o primjenjivosti Uredbe o uvjetima i mjerilima utvrđivanju zaštićene najamnine, odnosno Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a kako to navodi tužitelj.

16. Zaključno, vezano za tužbene navode koji se odnose na minimalne uvjete za korištenje prostora na prvom katu valja reći kako se komunalna naknada može utvrditi i za predmetni prostor ukoliko postoji stvarna mogućnost njegova korištenja. U tom smislu tuženik je u obrazloženju pobijanog rješenja naveo valjane i obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud. Ovo stoga što se komunalna naknada, ponavlja se, utvrđuje za stambeni prostor i to za korisnu površinu predmetnog prostora koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, a sve sukladno citiranom članku 92. stavku 1. i članku 99. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Pri tome spisu predmeta upravnog postupka ne prileže fotografije iz kojih bi proizlazilo kako se predmetni prostor na prvom katu može koristiti, kako to navodi tužitelj.

17. Uzevši u obzir navedeno, pravilno je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja utvrđeno kako odlučne činjenice bitne za rješenje predmetne upravne stvari nisu potpuno i pravilno utvrđene, slijedom čega je tuženik osnovano pobijanim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

18. Slijedom navedenog, osporeno rješenje tuženika je ocijenjeno zakonitim pa je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima valjalo odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 29. ožujka 2022.

Sudac

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja F. M., K., R.

- tuženiku Primorsko-goranskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Riva 10, Rijeka

- zainteresiranoj osobi S. Đ., M. D., D.