Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž Ovr-81/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja I. T. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv ovršenika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko- upravnom odjelu u Požegi, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-18/2023-3 od 06. ožujka 2023., 29. ožujka 2023.,
r i j e š i o j e
I.) Žalba ovršenika Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-18/2023-3 od 06. ožujka 2023. godine u pobijanom dijelu (za iznos od 51,84 EUR / 360,62 kuna[1] ).
II.) U preostalom ne pobijanom dijelu (za iznos od 62,22 EUR / 498,76 kuna) prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.
III.) Ovršeniku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe, a ovrhovoditelju se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.) Rješenjem Općinskog suda u Požegi poslovni broj Ovr-18/2023-3 od 06. ožujka 2023. godine naloženo je ovršeniku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane RH, da ovrhovoditelju I. T. iz P., na ime naknade troškova izravne naplate po presudi Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-252/18 od 15. travnja 2019. godine, isplati iznos od 114,06 EUR / 859,38 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od donošenja navedenog rješenja pa do naplate, po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu.
2.) Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuje Republika Hrvatska zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijano rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima, ili da ga ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanja.
3.) U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj osporava sve žalbene navode ovršenika i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijano prvostupanjsko rješenje.
4.) Žalba nije osnovana.
5.) Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja je odlučio o troškovima postupka izravne naplate koji je ovrhovoditelj pokrenuo dana 17. srpnja 2019. godine podnošenjem Financijskoj agenciji zahtjeva za naplatu svoje novčane tražbine po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-252/2018-15 od 15. travnja 2019. godine – dosudivši mu trošak sastava zahtjeva za izravnu naplatu u iznosu od 16,59 EUR / 125,00 kuna, trošak izvida pravomoćnosti i ovršnosti navedene ovršne isprave u iznosu od 33,18 EUR / 250,00 kuna, trošak pribavljanja potvrde od Porezne uprave u iznosu od 33,18 EUR / 250,00 kuna, trošak podneska kojim je ovrhovoditelj zatražio naknadu troška u iznosu od 8,30 EUR / 62,50 kuna, i na navedene radnje obračunati trošak PDV-a u iznosu od 22,81 EUR / 171,88 kuna, što sve u zbroju čini trošak od 114,06 EUR / 859,38 kuna.
5.1.) Pri donošenju navedene odluke sud prvog stupnja se je pozvao na primjenu odredbe čl.14.st.4. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.
– dalje: OZ/12), te na primjenu odredbi Tbr.32.st.2., Tbr.11.st.5. u svezi Tbr.7.t.1., Tbr.11.st.8. u svezi Tbr.7.st.1., i Tbr.20.st.3. u svezi st.1. i st.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Odvjetnička tarifa.
6.) Ovršenik žalbom spori ovrhovoditelju pravo samo na priznati mu trošak sastava zahtjeva za naknadu troška postupka izravne naplate (8,30 EUR / 62,50 kuna) sa priznatim pripadajućim troškom PDV-a, i pravo na priznati mu trošak (33,18 EUR / 250,00 kuna) pribavljanja potvrde pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave, također zajedno sa pripadajućim dosuđenim troškom PDV-a.
6.1.) Pri tome u žalbi u bitnome ističe da sastav zahtjeva za naknadu troškova izravne naplate predstavlja u suštini troškovnik, za čiji sastav nije odredbama Odvjetničke tarife predviđeno pravo na naknadu troškova niti se ne radi o trošku koji je bio nužan za provedbu postupka izravne naplate, i da je vezano za naveden pravo Vrhovni sud RH rješenjem Revd-5035/2021 dopustio izjavljivanje revizije. Isto tako, ističe da ovrhovoditelju ne pripada niti pravo na naknadu troška pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti, a sve to s obzirom da se ista, u skladu sa odredbom čl.67 a Sudskog poslovnika izdaje i dostavlja strankama u elektroničkom obliku, a ističe da je i glede navedenog prava Vrhovni sud RH rješenjem Revd-3508/2021 dopustio izjavljivanje revizije.
6.2.) Zbog navedenog ovršenik smatra da se pobijano rješenje u navedenom pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju a onda da je doneseno i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, no navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.
7.) Prije svega, treba reći da je odredbom čl.1.st.1. OZ/12 dano zakonsko određenje ovršnog postupka – to je postupak po kojem sudovi i javni bilježnici provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava, a pitanje prava na naknadu troškova u ovršnom postupku uređeno je odredbom čl.14. OZ/12, i prema st.4. navedenog članka ovršenik je ovrhovoditelju dužan naknaditi sve one troškove koji su bili potrebni za ovrhu, a prema odredbi st.7. istog članka o tim troškovima odlučuje sud u ovršnom postupku.
7.1.) Pri ocjeni radi li se o takvim troškovima o kojima govori naprijed navedena odredba, i zavisno od toga ima li ovrhovoditelj pravo na njihovu naknadu, moraju se uzeti u obzir i odredbe OZ/12 kojima je posebno uređen postupak provedbe ovrhe određenim sredstvom – u konkretnom slučaju na novčanim sredstvima na bankovnim računima ovršenika. Naime, imajući u vidu te odredbe ovrhovoditelj nije u mogućnosti zahtijevati prisilno ostvarenje svoje novčane tražbine na bankovnim računima ovršenika u postupku ovrhe kako ga definira odredba čl.1.st.1. OZ/12 – odnosno nije ovlašten podnijeti prijedlog za ovrhu sudu a da se prije toga nije pokušao naplatiti u postupku izravne naplate podnošenjem zahtjeva FINI, a ako bi to učinio njegov prijedlog bi ovršni sud temeljem odredbe čl.211. OZ/12 odbacio kao nedopušten. Pri ovome treba ukazati i na to da je navedeni postupak izravne naplate, koji provodi FINA, reguliran odredbama čl.209. do čl.213. OZ/12, ali i odredbama specijalnog zakona – Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN broj 68/18, 2/20., 46/20., 83/20. – dalje: ZPONS).
8.) Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao trošak potreban za ovrhu koji je ovrhovoditelj imao podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu, ima se smatrati i trošak izvida i pribavljanja pravomoćnosti i ovršnosti sudske odluke kao ovršne isprave na temelju koje je zatražena izravna naplata, ali isto tako i trošak sastava zahtjeva za naknadu troškova postupka izravne naplate, pa se protivne žalbene tvrdnje ovršenika ne mogu prihvatiti.
9.) Naime, vezano za naprijed navedeni stav ovog drugostupanjskog suda treba reći da činjenica pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave je temeljna pretpostavka da bi se mogla tražiti uopće ovrha, pa prema tome i ovrha izravnom naplatom putem FINA- e, i stoga da bi navedena institucija uopće pristupila naplati povodom podnesenog zahtjeva, u skladu sa naprijed navedenim odredbama koje reguliraju navedenu ovrhu, uz taj zahtjev ovrhovoditelj mora priložiti ovršnu ispravu sa potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti.
9.1.) Pravo na trošak za navedenu radnju, kada istu radnju za stranku poduzima njegov punomoćnik u osobi odvjetnika, regulirano je odredbama Odvjetničke tarife, pa je tako u odredbi Tbr.32.st.2. izričito propisano pravo na nagradu za izvid ili pribavu pravomoćnosti ili izvršnosti presude, rješenja i platnih naloga, i to u vrijednosti od 25 bodova. Dakle, pravo na navedeni trošak postoji već i samo za izvid (provjeru) nastupanja svojstva pravomoćnosti i ovršnosti.
9.2.) Kada osporava pravo ovrhovoditelja na navedeni trošak u predmetnom slučaju, ovršenik se neutemeljeno poziva na odredbe (Pravilnik o elektroničkoj komunikaciji) kojima je uređena elektronička komunikacija suda i vanjskih korisnika (što su i odvjetnici kao punomoćnici stranaka) putem informacijskog sustava, pri čemu su neosnovane tvrdnje da sud, nakon što u e-spisu kreira potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti neke svoje prethodno donesene odluke, istu potvrdu samoinicijativno, tj. po službenoj dužnosti, dostavlja punomoćniku stranke u njegov sigurni elektronički pretinac. To stoga što takve tvrdnje proturječe i odredbi Sudskog poslovnika (NN broj 37/14. i dr.), u čijem čl.67.a je propisano da sudac utvrđuje pravomoćnost i ovršnost sudske odluke (st.1.); da potvrde o pravomoćnosti i ovršnosti sudske odluke izdaju se u elektroničkom obliku i ovjeravaju se kvalificiranim elektroničkim pečatom koji je u primjeni u sudu te prilažu sudskoj odluci (st.2.); i da ispis potvrda o pravomoćnosti i potvrda o ovršnosti iz stavka 2. ovog članka je prikaz vanjskog obrasca elektroničkog sudskog pismena koji sadrži odgovarajući barkod odnosno QR kod, kontrolni broj i internetsku stranicu za provjeru vjerodostojnosti pismena i preuzimanje izvora (st.3.). Dakle, sud će u skladu sa navedenim kreirati potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti odluke koju je donio, i to nakon što odluka stekne navedena svojstvo, ali tu potvrdu ne dostavlja strankama samoinicijativno ili po službenoj dužnosti kako to tvrdi ovšrenik.
9.3.) Isto tako, okolnost što je stjecanje svojstva pravomoćnosti i ovršnosti vidljivo kroz sustav e-spisa, također nema nikakvog utjecaja na pravo ovrhovoditelja na naprijed navedeni trošak, jer da bi ovrhovoditelj mogao podnijeti zahtjev za izravnu naplatu on uz ovršnu ispravu mora i priložiti navedenu potvrdu. Naime, u predmetnom slučaju nije sporno da je odvjetnik, koji je u ime i za račun ovrhovoditelja podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu, zastupao ovrhovoditelja kao punomoćnik i u postupku u kojem je donesena presuda na temelju koje je i zatražena izravna naplata, pa je sasvim logično da je navedeni punomoćnik, ako ništa drugo, vršio prvo provjeru (izvid) nastupa pravomoćnosti i ovršnosti, a sasvim je izvjesno da je nakon toga i pribavio tu potvrdu, jer iz stanja spisa proizlazi da je ista i priložena uz ovršnu ispravu i podneseni zahtjev za izravnu naplatu, pri čemu nije od utjecaja kako ju je punomoćnik ovrhovoditelja pribavio, pa makar i elektroničkim putem što je kao obavezni sudionik elektroničke komunikacije sa sudom to bio u mogućnosti učiniti.
9.4.) Dakle, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da ovrhovoditelju pripada pravo na naprijed navedeni trošak, to sve tim više što iz naprijed citirane odredbe Tbr.32.t.2. Odvjetničke tarife potpuno jasno proizlazi da pravo na taj trošak pripada već samo i za radnju izvida nastupa pravomoćnosti i ovršnosti određene odluke suda.
10.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje da ovrhovoditelju ne bi pripadalo pravo na trošak sastava zahtjeva za naknadu troškova postupka izravne naplate.
10.1.) U skladu sa odredbom čl.14.st.4. OZ/12 ovrhovoditelju pripada pravo na sve one troškove koji su bili potrebni za ovrhu, a takvim troškom se, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ima smatrati i trošak navedenog zahtjeva, iako se ne radi o trošku koji bi ovrhovoditelju nastao u samom postupku izravne naplate, ali je riječ o trošku koji je ovrhovoditelju nastao u svezi sa pokretanjem postupka izravne naplate. Naime, bez podnošenja navedenog zahtjeva sudu ovrhovoditelj ne bi mogao ostvariti naplatu troškova koji su mu nastali zbog toga što ovršenik svoju obvezu utvrđenu ovršnom ispravom nije dobrovoljno ispunio u paricijskom roku, a zbog čega je ovrhovoditelj bio prisiljen tražiti njeno prisilno ostvarenje pokretanjem postupka izravne naplate. Upravo zbog navedenog navedeni trošak ima se smatrati troškom na koji ovrhovoditelj ima pravo temeljem naprijed citirane odredbe čl.14.st.4. OZ/12.
10.2.) Isto tako, treba reći i to da su potpuno neutemeljene žalbene tvrdnje da pravo na navedeni trošak ovrhovoditelju ne pripada zbog toga što pravo na naknadu tog troška nije predviđeno niti odredbama Odvjetničke tarife. Naime, u odredbama Tbr.11. u točkama 1. do 7. navedeni su podnesci za koje je izričito propisan iznos naknade, a u točki 8. je propisana naknada za sastav i ostalih podnesaka u ovršnom postupku ili postupku osiguranja, i upravo ta odredba se odnosi i na sastav zahtjeva za naknadu troškova postupka izravne naplate, primjenom koje je sud prvog stupnja ovrhovoditelju i dosudio trošak za njegov sastav.
11.) Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. – dalje: ZPP) u svezi čl.21.st.1. OZ/12, odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.
12.) Budući da ovršenik nije uspio sa žalbom ne pripada mu pravo na trošak njenog izjavljivanja pa mu isti nije dosuđen, a ovrhovoditelju nije dosuđen trošak podnošenja odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za način odlučivanja o izjavljenoj žalbi.
Bjelovar, 29. ožujka 2023.
Sudac
Antun Dominko v. r.
