REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 13/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. R. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 15. rujna 2020. broj K-Us-5/2019., u sjednici održanoj 29. ožujka 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. R. i branitelja optuženika, odvjetnika V. V.,

p r e s u d i o  j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe USKOK-a i optuženog A. R. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci od 15. rujna 2020. broj K-Us- 5/2019 optuženi A. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., kaznenog djela oduzimanja ili uništenja službenog pečata ili službenog spisa iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11., oba opisana pod točkom 1/ izreke, kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11., kaznenog djela oduzimanja ili uništenja službenog pečata ili službenog spisa iz članka 318. stavka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11. te kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., opisanih pod točkom 2/ izreke. Nakon što su optuženiku za navedena kaznena djela utvrđene kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., na temelju te zakonske odredbe, kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11., na temelju članka

I Kž-Us 13/2021-6

318. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., na temelju te zakonske odredbe, kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 318. stavka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., na temelju članka 318. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci, optuženik je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Na temelju članka 71. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, i to policijskog službenika u trajanju od deset godina dulje od izrečene kazne zatvora te je navedeno da će sud o presudi kojom je izrečena navedena mjera obavijestiti MUP RH kao tijelo nadležno za vođenje upisnika osoba koje obavljaju dužnosti policijskih službenika. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta imovinska korist, i to mobilni telefon marke ..., IMEI broja ... s pripadajućom futrolom smeđe boje i bankovna kartica serijskog broja ... Na temelju članka 77. stavaka 1. i 4. KZ/11. u vezi članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) utvrđeno je da novčani iznos od 8.569,40 kuna (osam tisuća petsto šezdeset devet kuna četrdeset lipa) predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelima pa taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude navedeni novčani iznos uplati Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08- 19. optuženiku je naloženo da u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 4.000,00 kuna (četiri tisuće kuna), putni trošak svjedoka M. G. u iznosu od 30,00 kuna (trideset kuna) i nagradu stalnog sudskog vještaka Ž. T. u iznosu od 400,00 kuna (četiristo kuna), dok će se o ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženi A. R.

3. USKOK se žali zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i optuženog A. R. osudi na strože kaznenopravne sankcije sukladno žalbenim navodima.

4. Optuženi A. R. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku V. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Također je zatražena obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

5. Optuženi A. R. je po branitelju, odvjetniku V. V. podnio odgovor na žalbu USKOK- a predloživši da se ista odbije kao neosnovana.

6. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž-Us 13/2021-6

7. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti optuženog A. R. i njegovog branitelja, odvjetnika V. V., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.-22.), u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten.

8. Žalbe nisu osnovane.

9. USKOK smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon po pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti kada je radnje opisane pod točkama 2/ i 3/ optužnice, koje su u pobijanoj presudi podvedene pod točku 2/ izreke, pravno označio kao produljeno kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11. i produljeno kazneno djelo iz članka 318. stavaka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., umjesto dva samostalna kaznena djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i dva samostalna kaznena djela iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. Ovaj žalitelj, naime, smatra da nema vremenske povezanosti kažnjivih ponašanja optuženika niti jedinstvene namjere, već da se radi o tzv. jedinstvenom djelovanju optuženika koji, kada mu se za to ukaže prilika, odnosno kada građanin pronalazač pronađe i u prostorije Policijske postaje O. preda određeni predmet, od vrijednosti istoga uzima i zadržava za sebe. Smatra da samo zato što je slučajno nakon pronalaska i predaje novčanika J. F. bio pronađen i u operativno dežurstvo Policijske postaje O. predan novčanik L. F. postoji vremenska bliskost otuđenja vrijednosti iz tih novčanika od strane optuženika, koji je samo iskoristio dvije prilike koje su se ukazale jedna iza druge, a da pri tome nije postupao s jedinstvenom namjerom niti je znao da li će se i kada će mu se ukazati sljedeća prilika da bi se moglo raditi o produljenom kaznenom djelu.

9.1. Optuženi A. R., naprotiv, smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon zbog toga što ga je proglasio krivim za dva kaznena djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., od kojih je jedno produljeno kazneno djelo i za dva kaznena djela iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11., od kojih je jedno produljeno kazneno djelo, umjesto da ga je proglasio krivim za jedno produljeno kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i jedno produljeno kazneno djelo iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. Po njegovom mišljenju i radnje opisane pod točkom 1/ izreke pobijane presude predstavljaju radnje produljenog kaznenog djela, a ne samostalna kaznena djela budući da protek vremena od dvije godine, po mišljenju ovog žalitelja, nije presudan.

9.2. Nasuprot ovako suprotstavljenim stanovištima USKOK-a i optuženika, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je kaznena djela koja su optuženiku stavljena na teret optužnicom USKOK-a pravno označio upravo onako kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Naime, sve radnje opisane pod točkom 2/ izreke pobijane presude optuženik je poduzeo u istom službenom svojstvu (kao policijski službenik raspoređen na radno mjesto šefa smjene Policijske postaje O.), u razdoblju od nepunih mjesec dana (od 19. listopada do 9. studenog 2016.), na

I Kž-Us 13/2021-6

istom mjestu (Policijska postaja O.), uz istovrstan način postupanja (uzevši i zadržavši za sebe predmete koje su građani pronašli i predali u policijsku postaju radi njihova vraćanja vlasnicima) i s istim ciljem (pribavljanje koristi za sebe). Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenoj tvrdnji USKOK-a, pravilno zaključio da je u odnosu na radnje optuženika opisane pod točkom 2/ izreke pobijane presude riječ o jednom produljenom kaznenom djelu iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11. i jednom produljenom kaznenom djelu iz članka 318. stavaka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., budući da je optuženik s jedinstvenom, produljenom namjerom, izvršio više odvojenih radnji kojima se u prirodnom smislu ostvaruju bića istog kaznenog djela, a koje, s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost, čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Pri tome je za istaknuti da produljena, nastavljena namjera kao takva ne obuhvaća od početka čitavu seriju pojedinih akata, već se sastoji u ponavljanju odluke o djelu, koja se temelji na bitno istovrsnoj situaciji. Upravo o tome je ovdje riječ budući da je optuženi A. R., koristeći se mogućnostima koje mu je pružalo njegovo radno mjesto, s ciljem da si pribavi protupravnu imovinsku korist, uzeo i za sebe zadržao predmete koje su građani pronašli i predali u Policijsku postaju O., a radi njihova vraćanja vlasnicima.

9.3. Međutim, što se tiče radnji opisanih pod točkom 1/ izreke pobijane presude, protivno žalbenoj tvrdnji optuženika, nisu ostvareni svi elementi za njihovo uključivanje u konstrukciju produljenog kaznenog djela u smislu odredbe članka 52. stavka 1. KZ/11. Naime, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, produljeno kazneno djelo počinjeno je kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istih ili istovrsnih kaznenih djela, ako ona s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Imajući u vidu da su radnje optuženika opisane pod točkom 1/ izreke pobijane presude počinjene u razdoblju od 27. do 29. rujna 2014., odnosno više od dvije godine prije onih opisanih pod točkom 2/ izreke pobijane presude (od 19. listopada do 9. studenog 2016.), zbog navedenog nedostaje upravo element vremenske povezanosti propisan odredbom članka 52. stavka 1. KZ/11.

9.4. Prema tome, ni žalba USKOK-a ni žalba optuženika u tom dijelu nisu osnovane.

10. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik nadalje ističe da prisvajanje tuđeg novca odnosno stvari koje su mu dostupne u službi ne predstavlja službenu radnju niti je tako nešto obuhvaćeno ovlastima počinitelja kao službene osobe u smislu kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Tvrdi da protupravnim prisvajanjem tuđih pokretnih stvari koje su počinitelju povjerene na radu, pa time i u službi službena osoba može počiniti kazneno djelo pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11., dok prisvajanjem tuđih pokretnih stvari koje su počinitelju dostupne u službi službena osoba čini kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 9. KZ/11.

10.1. Prije svega treba napomenuti da svojstvo optuženika kao počinitelja - službena osoba u smislu odredbe članka 87. stavka 3. KZ/11. - u konkretnom slučaju nije bilo sporno. Jednako tako, nije bila sporna niti okolnost da su optuženiku kao policijskom službeniku raspoređenom na radno mjesto šefa smjene Policijske postaje O. bili dostupni predmeti koje su građani pronašli te ih predali policijskim službenicima radi

I Kž-Us 13/2021-6

njihova vraćanja vlasnicima. Pri tome su se podaci o pronađenim i zaprimljenim predmetima u policijskoj postaji upisivali u Evidenciju primopredaje službe. Ukoliko je bio predan pronađeni novčanik s dokumentima i novcem, isti se zajedno sa zapisnikom o pronađenim predmetima stavljao u sef koji se nalazio u prostoriji šefa smjene i to se upisivalo u Evidenciju primopredaje službe, a ako se radilo o nekim manje vrijednim predmetima, isti su se stavljali u jednu kartonsku kutiju koja se nalazila u prostoriji pomoćnika šefa smjene. Predmeti su se držali u sefu nekoliko dana, odnosno ukoliko je došao vlasnik, predmeti su se predavali njemu, a ako se vlasnik ne bi javio, predmeti su se uz zapisnik o pronađenim predmetima predavali nalaznom uredu u okviru te iste policijske postaje. Optuženik je upravo zbog svog radnog mjesta šefa smjene u Policijskoj postaji O. imao ovlaštenje da otvori metalni sef u kojem su se, između ostaloga, nalazili pronađeni predmeti veće vrijednosti, a uzimanjem mobilnog telefona i stvari opisanih pod točkom 1/ izreke pobijane presude i njihovim zadržavanjem za sebe on je iskoristio taj položaj i time si pribavio korist. Što se tiče postupanja opisanog pod točkom 2/ izreke pobijane presude, optuženik je kao šef smjene imao ključ metalnog sefa i ovlast da pronađene i zaprimljene predmete, koji su prethodno upisani u Evidenciju primopredaje službe i u odnosu na koje je sačinjen zapisnik o pronađenim predmetima, zajedno sa zapisnikom spremi u sef do predaje vlasniku ili nalaznom uredu. Međutim, novac u iznosu od 900,00 eura iz novčanika J. F. te novčanik L. F. u kojemu se uz razne dokumente nalazio i novčani iznos od 200 USD i 450,00 kuna optuženik je zaprimio, no potom ih nije predao niti vlasnicima, a niti nalaznom uredu, već ih je zadržao za sebe.

10.2. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik, postupajući na način opisan u izreci pobijane presude, počinio kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. u stjecaju s kaznenim djelom iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. (točka 1/ izreke pobijane presude) te kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11. u stjecaju s kaznenim djelom iz članka 318. stavka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11. i kaznenim djelom krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. (točka 2/ izreke pobijane presude). Naime, upravo se suština kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ/11. ogleda u ponašanju počinitelja koji protupravno iskorištava stvarne i pravne mogućnosti vezane uz svoj položaj službene osobe na način koji je suprotan potrebama i pravilima službe koju obavlja. Budući da je optuženik iskorištavanjem svojih ovlasti šefa smjene u Policijskoj postaji O. zlouporabio svoj položaj, suprotno povjerenju koje mu je na tom radnom mjestu ukazano, u potpunosti je ostvario sve elemente bića kaznenih djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Stoga optuženik nije u pravu kada u svojoj žalbi osporava navedenu pravnu kvalifikaciju neosnovano sugerirajući da bi se radilo o kaznenom djelu pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11. ili eventualno o kaznenom djelu teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 9. KZ/11.

11. Protivno daljnjoj, na prethodnu nadovezujućoj, žalbenoj tvrdnji optuženika, činjenični opisi kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz točaka 1/ i 2/ izreke pobijane presude u potpunosti su u skladu sa zakonskim opisima i pravnom kvalifikacijom tih kaznenih djela, tako da nema govora o tome da bi izreka pobijane presude bila proturječna sama sebi. Jednako tako, u obrazloženju pobijane presude dani su jasni, dostatni i valjani razlozi za zaključak prvostupanjskog suda o tome da je riječ o upravo tim, a ne nekim drugim kaznenim djelima.

I Kž-Us 13/2021-6

11.1. Stoga u pobijanoj presudi nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., a na koju također upire optuženik u svojoj žalbi.

12. Optuženik nije u pravu ni kada tvrdi da nije moguć stjecaj kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11. s kaznenim djelom iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. jer da uništenje službene isprave u sebi konzumira pogrešan upis u službenu knjigu.

12.1. Prije svega, riječ je o kaznenim djelima kojima se štite različite vrijednosti, odnosno čiji su objekti zaštite različiti, a to najbolje potvrđuje činjenica da su i u Kaznenom zakonu ta djela smještena u različite glave. Kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. KZ/11. smješteno je u glavu XXVI., Kaznena djela krivotvorenja, dok je kazneno djelo oduzimanja ili uništenja službenog pečata ili službenog spisa iz članka 318. KZ/11. smješteno u glavu XXX., Kaznena djela protiv javnog reda. Međutim, neovisno o tome, temeljni razlog zbog kojega ovdje nikako ne dolazi u obzir konstrukcija tzv. prividnog stjecaja navedenih kaznenih djela jest u tome što se ista ona na posve drugačije inkriminirane radnje optuženika. Naime, kazneno djelo iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. u konkretnom se slučaju sastoji u tome što je optuženik neovlašteno zadržao zapisnik o pronađenim predmetima, a koji je prilikom preuzimanja novčanika L. F. sačinila policijska službenica M. R., dok se kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. sastoji u tome što je optuženik u knjigu Evidencija primopredaje službe za 2016./2017. u izvješće o smjeni operativnog dežurstva koju je obavljao u vremenu od 28. listopada 2016. od 19,00 sati do 29. listopada 2016. do 07,00 sati unio upis "u sefu se nalazi novčanik (pronađen) na ime F.", iako je bio svjestan da to ne odgovara istini.

13. Optuženik u žalbi tvrdi da zapisnik o pronađenim predmetima nije službena isprava u smislu članka 318. stavka 1. KZ/11., već isprava sastavljena po privatnoj osobi u obliku vlastite izjave. Da bi se radilo o službenoj ispravi, ona je, po ovom žalitelju, morala biti ovjerena potpisom službene osobe i pečatom službe te je optuženiku kao službenoj osobi moralo biti naloženo da je sačinjava na točno određeni način, a da to ovdje nije bio slučaj. Smatra da se u konkretnom slučaju radilo isključivo o vlastitoj internoj evidenciji koja u vrijeme inkriminiranih događaja nije bila određena nikakvim internim propisima ili uputama postupanja, već da je kao takva određena tek naknadno odnosno nakon ovih inkriminiranih događaja. Ona nije imala ni oznaku klase ni urudžbenog broja. Naposljetku, po mišljenju ovog žalitelja, preslika neke isprave, sukladno zakonu, niti ne bi trebala biti valjan dokaz postojanja originalne isprave je fotokopiranjem više različitih isprava moguće sačiniti novu presliku koja je različita od originala. U odnosu na ovu okolnost optuženik se u nastavku žalbe referira na iskaze pojedinih svjedoka koji su opisivali kako se postupalo prilikom preuzimanja pronađenih predmeta koje bi građani donijeli u Policijsku postaju O. (Ž. S., M. R., M. O., K. B., D. D. i T. K.), zaključujući da postupanje s takvim predmetima u inkriminirano vrijeme ni na koji poseban način nije bilo izričito propisano kao službena obveza te da to nije bilo regulirano niti Naputkom o obavljanju poslova operativnog dežurstva u MUP-u.

I Kž-Us 13/2021-6

13.1. Međutim, protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je zapisnik o pronađenim predmetima službena isprava u smislu odredbe članka 87. stavka 15. KZ/11., a za takav svoj zaključak dao je vrlo iscrpne i uvjerljive razloge s kojima se i ovaj drugostupanjski sud u cijelosti slaže. Stoga se i ovog žalitelja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 51. pasus 3. do stranica 52. pasus 2. pobijane presude). Ovdje dodatno treba navesti tek to da okolnost što dvije preslike zapisnika o pronađenim predmetima od 19. listopada 2016. (koji se odnose na novčanik J. F.), čiji se laserski ispisi nalaze na listovima 61 i 62 spisa predmeta, nemaju upisane sve podatke i sadržaj prema u njima navedenim rubrikama ne isključuje niti umanjuje njihovo svojstvo službene isprave. Naime, iz iskaza svjedoka, inače policijskih službenika koji su u inkriminirano vrijeme radili s optuženikom u istoj policijskoj postaji, a među kojima su i oni na koje se optuženik poziva u svojoj žalbi (Ž. S., K. B., D. D., T. K.) proizlazi da se u inkriminirano vrijeme doista sa zapisnicima o pronađenim predmetima nije postupalo u cijelosti u skladu s propisanom procedurom. Međutim, nakon ovih inkriminacija takvo se postupanje promijenilo odnosno postrožilo. Pri tome ni za jednog od njih niti najmanje nije bilo sporno da su ovi zapisnici o pronađenim predmetima imali svojstvo službene isprave.

13.2. U tijeku ovog kaznenog postupka doista nije pronađen izvornik prethodno spomenutog zapisnika o pronađenim predmetima. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti pod kojima su pronađene dvije različite preslike tog zapisnika, kao i rezultate grafološkog vještačenja rukopisa na istima te dovodeći sve navedeno u vezu s ostalim provedenim dokazima u ovom postupku, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika da preslike tog zapisnika nisu valjani dokaz postojanja njegovog izvornika. Naime, nakon što su policijski službenici Policijske postaje O., M. O. i D. D., tijekom radnog vremena u prostoriji Službe dežurstva 9. studenog 2016. pregledali sef, ladice, ormare i kutiju za odlaganje službenih dokumenata koje treba uništiti kako bi pronašli zametnuti novčanik, vlasništvo L. F., a koji je donesen u tu policijsku postaju od strane nalaznika, pronašli su i na komadiće poderane dijelove dviju preslika tog zapisnika, koji su potom spojeni i za koje su potom sačinjeni laserski ispisi koji se nalaze na listovima 61 i 62 spisa predmeta. Prilikom obavljanja grafološkog vještačenja radi utvrđivanja skriptora podataka na istima stalna sudska vještakinja za rukopise i dokumente, dipl. ing. Ž. T. zaključila je da su međusobnom usporedbom svih fragmenata, dimenzijama i pozicijama te kvaliteti rubnih elemenata na mjestu oštećenja, pozicije tekstualnog sadržaja obrazaca i rukopisa i potpisa, utvrđene podudarnosti na temelju kojih je moguće zaključiti da su oba obrasca nastala prema istom predlošku izvornog zapisnika, na kojima je potom izvršena izmjena podataka. Utvrdila je da je optuženik vrlo vjerojatno – gotovo sigurno skriptor spornog rukopisa na oba obrasca, kao i da je vjerojatno i skriptor spornog rukopisa u rubrici "OSO primila". Pri tome je pojasnila da je, što se tiče rukopisa, mišljenje dano u najvišem stupnju vjerojatnosti, a što se tiče skriptora potpisa u rubrikama "OSO primila", da identifikacija nije moguća sukladno pravilima struke isključivo iz razloga što su oba priloga dostavljena kao laserski, a ne originalni ispisi. Naposljetku, sama činjenica da su preslike tog zapisnika (poderane na dijelove od strane optuženika) pronađene u kartonskoj kutiji koja je služila za odlaganje službenih dokumenata, a koji su se svakog petka odvozili u R. na uništenje, upućuje na to da niti za samog optuženika nije bilo sporno da je zapisnik o pronađenim predmetima službena

I Kž-Us 13/2021-6

isprava (jer je službene isprave – zapisnike o pronađenim predmetima – i sam odložio u kutiju u koju su se odlagale druge službene isprave pripremljene za uništenje).

14. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik tvrdi da nije nedvojbeno dokazano da je upravo on osoba koja je iz novčanika J. F. otuđila iznos od 900 eura, a da isto vrijedi i u odnosu na novčanik L. F. Naime, u oba slučaja jedino iz iskaza tih svjedoka proizlazi da je riječ o novčanim iznosima za koje ga se tereti, a ti iskazi nisu potvrđeni iskazima drugih saslušanih svjedoka, pri čemu je točno utvrđenje iznosa novca u novčanicima ovih oštećenika značajno i za odluku o oduzimanju imovinske koristi. Što se tiče iznosa novca iz novčanika J. F., ističe da je svjedokinja N. Ž. R. iskazala tek o postojanju novčanica eura i kuna, ali ne i o kojem se iznosu radilo, tako da nije moguće sa sigurnošću isključiti da je i prije nego što je ona preuzela taj novčanik netko drugi iz istoga otuđio dio novca. Osim toga, nalaznik tog novčanika, koji ga je predao ovoj svjedokinji, nepoznatog je identiteta. Što se tiče novčanika L. F., ovaj žalitelj ističe da se isti prije predaje u Policijsku postaju O. izvjesno vrijeme nalazio kod nekoliko različitih utvrđenih i neutvrđenih osoba koje su s istim poduzimale što su i kako su htjele. Što se tiče samog iznosa novca u tom novčaniku, pojedini svjedoci su o tome različito iskazivali. Svjedok D. Č. naveo je da se radilo o 500,00 kuna, potom o 800,00 kuna u apoenima od 100,00 i 200,00 kuna, a dolara se ne sjeća. Svjedokinja D. K., kojoj je D. Č. predao novčanik, sjeća se da je u novčaniku bilo 600,00 do 700,00 kuna i oko 100 USD, dok se svjedokinja M. R. ne sjeća iznosa novca u novčaniku, a svjedok B. K. je iskazao da je u novčaniku bilo 300 USD. Osim toga, nepoznatu mušku osobu koja je s pulta blagajne u P. u M. uzela taj novčanik, nakon što ga je L. F. ostavio, nitko ništa nije pitao o tome.

14.1. Što se tiče iznosa novca iz novčanika J. F., točno je da svjedokinja N. Ž. R. nije iskazivala o kojem se iznosu novca radilo. Međutim, ona je iskazala da joj je ostalo u sjećanju da je vidjela papirnate novčanice u eurima, a kada je policajac u Policijskoj postaji O., gdje je otišla predati pronađeni novčanik, po pultu posložio novčanice, te da je dobro vidjela da se u novčaniku nalazilo desetak novčanica raznih apoena, time da nije sigurna da li se radilo o eurima odnosno samo o eurima ili o kunama ili samo o kunama ili je to bilo pomiješano. Novčanice su bile poslagane jedna do druge i jedna preko druge te joj se čini da je bilo više eura, ali je bilo i novčanica, i to papirnatih u kunama, time da je u novčaniku bilo i kovanica jer je čula kako šuška s kovanicama. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka J. F. koji je naveo da mu je u novčaniku koji mu je 19. listopada 2016. predao policijski službenik u Policijskoj postaji O. (odnosno optuženik) nedostajao iznos od 900 eura. Ovo tim više kada se ima u vidu da su svjedok F. i svjedokinja N. Ž. R., osim o postojanju papirnatog novca u tom novčaniku, suglasno iskazali i u pogledu kovanog novca. Naime, svjedok J. F. iskazao je da je u tom novčaniku bilo i nekoliko sitnih kovanica, dok je svjedokinja N. Ž. R. iskazala da je u novčaniku bilo i kovanica jer je čula kako šuška s kovanicama. Iskazi ovih svjedoka u tom su dijelu potvrđeni i materijalnim dokazima – laserskim ispisima preslika dvaju zapisnika o pronađenim predmetima Policijske postaje O. od 19. listopada 2016. (koje su, poderane u dijelovima, pronašli policijski službenici M. O. i D. D. 9. studenog 2016. u kutiji za odlaganje službenih dokumenata spremnih za uništavanje). Naime, u oba ta zapisnika je u opisu pronađenih predmeta navedeno

I Kž-Us 13/2021-6

"o.i., novčanik, E kartica (zdravstvena), 10,70 E (kovanice)". Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženi A. R. iz novčanika J. F. uzeo i za sebe zadržao upravo novčani iznos od 900 eura nije s uspjehom dovedena u pitanje niti špekulativnom i ničime potkrijepljenom žalbenom tvrdnjom optuženika da nije moguće sa sigurnošću isključiti da je i prije nego što je svjedokinja N. Ž. R. preuzela taj novčanik netko drugi iz istoga njega dio novaca, kao niti tvrdnjom iz žalbe optuženika da je nalaznik tog novčanika, koji ga je predao ovoj svjedokinji, nepoznatog identiteta.

14.2. Prvostupanjski sud je i u pogledu iznosa novca iz novčanika L. F., pravilno prihvativši kao vjerodostojan iskaz svjedoka L. F., ispravno zaključio da je optuženik iz tog novčanika uzeo i za sebe zadržao upravo iznos od 200 USD i 450,00 kuna. Točno je da su, kao što je to istaknuo optuženik u svojoj žalbi, pojedini svjedoci različito iskazivali o iznosu novca koji se nalazio u tom novčaniku. Međutim, to je i razumljivo s obzirom na protek vremena od trenutka inkriminacije do svjedočenja te okolnost da nitko od njih nije bio osobno zainteresiran za utvrđenje o kojem se točno iznosu novca radilo, već im je cilj bio taj novčanik predati policiji. U žalbi optuženika ističe se da se niti svjedokinja M. R. (koja je u svojstvu pomoćnika šefa smjene 2. studenog 2016. zaprimila taj novčanik od D. K. i sastavila zapisnik o pronađenim predmetima) ne sjeća iznosa novca u tom novčaniku. Međutim, ovdje valjati imati na umu cjelinu iskaza ove svjedokinje danog tijekom ovog kaznenog postupka, dakle i one njezine navode iznesene prilikom prvog ispitivanja, kada joj je događaj bio vremenski bliži (svjedokinja M. R. prvi je put iskazivala tijekom istrage 10. svibnja 2017., dakle, oko šest mjeseci nakon inkriminiranog događaja, a drugi put na raspravi pred prvostupanjskim sudom 29. lipnja 2020.). Prilikom svog prvog iskazivanja u ovom postupku svjedokinja R. navela je da je sigurna da su se u tom novčaniku nalazile dvije novčanice u apoenima od 50 USD i jedna novčanica u apoenu od 100, time da se sada ne može sjetiti da li se radilo o američkim dolarima ili o nekoj drugoj stranoj valuti, kao i dvije novčanice od po 200,00 kuna te jedna novčanica od 50,00 kuna. Ova je, dakle, svjedokinja iskazala da je u preuzetom novčaniku bilo 200 USD i 450,00 kuna, odnosno upravo onoliko novca te u onakvim apoenima i valutama kako je to iskazao i sam oštećeni svjedok L. F. Osim toga, u tom je dijelu vrlo značajan i iskaz svjedoka D. D., koji je naveo da je prva saznanja o problemima oko novčanika L. F. imao 8. ili 9. studenog 2016., kada ga je nazvao optuženik i rekao mu da je bilo „sranje u policijskoj postaji jer je taj novčanik nestao“ i tada mu je detaljno ispričao da je isti predan u njegovoj smjeni, da ga je netko donio te da je u istome bilo novca, i to negdje oko 1.500,00 kuna, ako ne i više. Dakle, teza optužbe da se radilo o upravo tom novčanom iznosu, koji je optuženik uzeo i zadržao za sebe, potvrđena je i ovakvim iskazom svjedoka D. D.

14.3. S obzirom na navedeno, pravilnost prethodno izloženog zaključka prvostupanjskog suda ni najmanje nije dovedena u sumnju tvrdnjom žalbe optuženika da nepoznatu mušku osobu koja je s pulta blagajne u P. u M. uzela taj novčanik nakon što ga je F. ostavio nitko ništa nije pitao o tome. Osim toga, iz snimke nadzorne kamere u P. ni ne proizlazi da je nepoznata muška osoba koja je iza L. F. bila na blagajni uzela F. novčanik, već tek to da je nešto rukom zahvatila. K tome, obrana optuženika tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije niti predlagala izvođenje dokaza u tom smjeru. Naposljetku, a imajući u vidu, po ocjeni

I Kž-Us 13/2021-6

ovoga suda, pravilna te vrlo iscrpno i logično obrazložena utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu iznosa novca iz novčanika L. F. za koji se optuženik tereti da ga je uzeo i zadržao za sebe, potpuno je bespredmetan žalbeni navod optuženika kojim se osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu mjesta gdje je L. F. izgubio taj novčanik.

15. Optuženik u svojoj žalbi ističe i to da nema vjerodostojnog podatka o mjestu na kojemu se nalazio novčanik L. F. prije nego što ga je on uzeo, sugerirajući zaključak da, ako ga je on uzeo s namjerom, onda ga je uzeo sa stola na kojemu ga je posljednji put vidjela svjedokinja M. R., a ne iz sefa, kako je to zaključio prvostupanjski sud.

15.1. Međutim, suprotno tome, iz iskaza svjedokinje M. R. (koja je u inkriminirano vrijeme radila kao pomoćnik šefa smjene operativnog dežurstva u Policijskoj postaji O. s optuženikom) proizlazi da je ona, nakon što je od D. K. preuzela taj novčanik i sastavila zapisnik o pronađenim predmetima, sve to stavila na stol optuženika. Vidjela je da je on provjeravao sadržaj tog novčanika, a potom nešto i na terminalu te ju je u jednom trenutku tražio da mu doda jednu žutu kovertu iz ormara, što je ona i učinila. Nakon toga više nije gledala što se događa s novčanikom. Čula je da ga je optuženik stavio u sef, pojasnivši da se sef malo čuje kada se otvara i zatvara te je vidjela da optuženik nešto stavlja u sef, ali ne zna što je to bilo jer to nije provjeravala. Svjedok T. K. iskazao je da mu je optuženik, kada ga je nazvao u prvoj polovici studenog 2016. i pitao da li mu je poznato nešto u vezi jednog novčanika koji je on (optuženik) zaprimio u vrijeme svoje noćne smjene, rekao da je novčanik stavio u jednu žutu kovertu i zatim u sef koji se nalazi u sobi šefa smjene. I svjedok Ž. S. iskazao je da mu je optuženik došao negdje u studenom 2016. i rekao da je nestao novčanik iz sefa koji mu je donio nalaznik prije neki dan, da je on novčanik zaprimio i potom položio u sef. Dakle, iz iskaza prethodno navedenih svjedoka proizlazi da je taj novčanik od strane optuženika doista bio stavljen u metalni sef u prostoriji operativnog dežurstva Policijske postaje O. Druga je stvar koliko dugo je taj novčanik bio u tom sefu, a prije negoli ga je optuženik od tamo uzeo i zadržao za sebe, ali je činjenica da je tamo bio ostavljen i da je od tamo uzet upravo po optuženiku.

16. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi, optuženik u žalbi nadalje tvrdi da nema niti materijalnih dokaza koji bi upućivali izravno i isključivo na njega kao osobu koja je iz tzv. svaštare istrgnula stranicu od datuma kada je L. F. policijskom službeniku K. Š. došao prijaviti krađu novčanika koji je prethodno izgubio.

16.1. Međutim, niti ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, upis policijskog službenika K. Š. u tzv. svaštari od 29. listopada 2016. „L. F., ... g. ... … K. .. novčanik, 7 kartica, z.i. mobitel .. 200 dolara 450 kuna“ pronađen je potrgan na komadiće zajedno s već spomenutim na komadiće potrganim dvama preslikama zapisnika o pronađenim predmetima od 19. listopada 2016. u kutiji za odlaganje službenih dokumenata koje je trebalo odvesti u R. radi uništenja, i to u prostoriji Službe dežurstva 9. studenog 2016. od strane policijskih službenika D. D. i M. O. Imajući na umu da je 7. studenog 2016. u Policijsku postaju O. došao prijatelj L. F., svjedok B. K., kako bi preuzeo novčanik L. F. za koji je ovome od strane svjedokinje D. K. putem

I Kž-Us 13/2021-6

F.-a javljeno da ga je odnijela u Policijsku postaju O., optuženik je, kako bi prikrio svoje protupravno postupanje, i to kako ono u odnosu na novčanik L. F., tako i ono u odnosu na novac iz novčanika J. F., iskoristio priliku što je 8. studenog 2016. radio sam u smjeni te je navedene dokumente poderao i bacio ih u kutiju za odlaganje službenih dokumenata koje je trebalo odvesti u R. radi uništenja. Imajući, naime, u vidu cjelokupnu dinamiku događaja opisanih pod točkom 2/ činjeničnog opisa izreke pobijane presude, nije uvjerljivo niti životno logično da bi bilo koja druga osoba osim optuženika imala bilo kakav interes za uništenje navedenih dokumenata.

17. Optuženik u svojoj žalbi nadalje navodi da se u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2/ izreke, ne radi o intelektualnom krivotvorenju, već isključivo o pogrešnom upisu istinite činjenice o stvarnom događaju koja je omaškom upisana pogrešnog datuma. Osim toga, da nije jasno zbog čega se tvrdi da je on to učinio svjesno jer, da je bio svjestan pogreške, tada bi u Evidenciju primopredaje službe upisao točan datum, makar i naknadno i u tom slučaju nitko ne bi mogao utvrditi da ta napomena nije upisana tog dana, već kojeg kasnijeg.

17.1. Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da upis koji je optuženik unio u knjigu Evidencija primopredaje službe za 2016./2017., u izvješće o smjeni operativnog dežurstva pod datumom 28./29. listopada 2016., i to kao zadnju stavku – "u sefu se nalazi novčanik (pronađen) na ime F." – ne odgovara istini budući da bi prema nadnevku tog upisa sporni novčanik bio donesen u Policijsku postaju O. prije negoli je uopće izgubljen (po oštećenom J. F. 29. listopada 2016. u večernjim satima) i predan u Policijsku postaju O. (od strane svjedokinje D. K. 2. studenog 2016.). Neistinitost tog upisa optuženika očigledna je, dakle, već na prvi pogled, sama po sebi. Prvostupanjski sud je također pravilno zaključio da je optuženik taj upis učinio svjesno, i to s namjerom da prikrije svoje protupravno postupanje vezano uz predani novčanik L. F., a nakon što je saznao da je po dolasku F. prijatelja, svjedoka B. K. u Policijsku postaju O. po taj novčanik 7. studenog 2016., razotkriveno da tog novčanika, koji bi tamo trebao biti (jer ga je tamo donijela svjedokinja D. K. 2. studenog 2016.) nema. Premda nije sasvim jasno zašto je optuženik kao nadnevak tog upisa odabrao baš 28./29. listopada 2016., nesporno je da je upis pod nadnevak koji ne odgovara stvarnom stanju stvari učinio u namjeri da prikrije svoje protupravno postupanje vezano upravo uz taj novčanik i da ujedno odgovornost za isto prebaci na svoje kolege iz policijske postaje. Imajući u vidu da iz Posebnog rasporeda rada Policijske postaje O. za dan 28./29.10.2016. (list 24 spisa) proizlazi da je u smjeni od 19:00 do 07:00 sati optuženik radio sam, dakle bez pomoćnice šefa smjena (što je bilo u pravilu), moguće je da je optuženik odabrao taj nadnevak i zato što je tako imao više prostora za prezentiranje svoje verzije događaja. No, neovisno o tome, sasvim je jasno da ovdje nije riječ ni o kakvom pogrešnom upisu istinite činjenice o stvarnom događaju koja je omaškom upisana pogrešnog datuma, kako se to nastoji prikazati u žalbi optuženika, već o svjesnom unošenju neistinitog podatka u službenu knjigu, čime su u cijelosti ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/11., a za koje je optuženik pobijanom presudom i proglašen krivim.

18. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na koje je potom pravilno primijenio kazneni

I Kž-Us 13/2021-6

zakon proglasivši optuženog A. R. krivim za kaznena djela kako su ona opisana u izreci pobijane presude.

19. Žaleći se zbog odluke o kazni, USKOK ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, ali da je kao posljedica toga što je precijenio olakotne, a podcijenio brojne utvrđene otegotne okolnosti, optuženiku utvrdio preblage pojedinačne kazne zatvora i osudio ga na preblagu jedinstvenu kaznu zatvora. Smatra da je neosuđivanost nešto što se treba podrazumijevati kod svakog građanina Republike Hrvatske, a posebice kod policijskog službenika, tako da je prvostupanjski sud nije trebao posebno cijeniti olakotnom.

19.1. Optuženi A. R. u uvodu svoje žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kazni, no tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, pobijana je presuda u tom dijelu ispitana u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08.-22.

19.2. Ocjena je ovoga suda da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za individualizaciju kazne, kao i da ih je pravilno vrednovao. Tako su optuženom A. R. olakotnima cijenjeni očinstvo troje maloljetne djece, sudioništvo u Domovinskom ratu te činjenica da se protiv njega ne vodi drugi kazneni postupak, dok mu je otegotnom cijenjena društvena opasnost počinjenih kaznenih djela očitovana u činjenici da je ista počinio u svojstvu policijskog službenika, odnosno osobe zadužene za kontrolu zakonitosti u ponašanju drugih, čime je uvelike narušio ugled službe koju je obavljao i dodatno ugrozio povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Otegotnom mu je cijenjena i duljina inkriminiranog razdoblja, što upućuje na upornost u postupanju nespojivom sa zadaćom zaposlenika MUP-a. U odnosu na kazneno djelo počinjeno na štetu J. F. otegotnim mu je cijenjeno bezobzirno i himbeno ponašanje prema istom, očitovano u okolnosti da je, nakon što je iz njegovog novčanika uzeo i za sebe zadržao iznos od 900,00 eura, a novčanik s karticama odložio u kutiju, u situaciji kada je oštećeni F. došao u policijsku postaju i rekao da ne može platiti nalazninu jer mu je novac ukraden te da ne zna kako će se vratiti u hotel, optuženik rekao kolegi policajcu da ovoga odveze, tobože mu pomažući. Otegotnim u odnosu na ovo kazneno djelo optuženiku je cijenjeno i bezobzirno iskorištavanje povjerenja svjedokinje N. Ž. R., koja je kao odgovoran i savjesan građanin u policijsku postaju donijela pronađeni novčanik i nastojala pronaći njegovog vlasnika šaljući u svoju V. podatke o istome. Navedeno je, kao i činjenicu da se svjedokinji žurilo, tako da je zapisnik o pronađenim predmetima potpisala ne čitajući ga, optuženik iskoristio tako što u taj zapisnik nije unio ukupan iznos novca koji je bio u novčaniku, već je novčani iznos od 900,00 eura zadržao za sebe. U odnosu na kaznena djela iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je otegotnim cijenjeno to što je iznevjerio povjerenje svojih kolega policijskih službenika u odnosu na koje je postupao prijevarno. Otegotnim u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11. optuženiku je cijenjeno da je, svjestan toga što je napravio u odnosu na novčanik oštećenog F. te da će biti otkriven, kaznenu odgovornost od sebe nastojao otkloniti naknadnim upisom i prebaciti na smjenu kojoj je i predao dežurstvo. Prvostupanjski sud je potom optuženiku za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1/ izreke pobijane presude, na temelju citirane zakonske odredbe, utvrdio kaznu

I Kž-Us 13/2021-6

zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 318. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 1/ izreke pobijane presude, na temelju članka 318. stavka 2. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 52. KZ/11., opisano pod točkom 2/ izreke pobijane presude, na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 2/ izreke pobijane presude, na temelju te zakonske odredbe, kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci te za kazneno djelo iz članka 318. stavka 1. i 2. u vezi članka 52. KZ/11., opisano pod točkom 2/ izreke pobijane presude, na temelju članka 318. stavka 2. KZ/11., kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci, nakon čega ga je primjenom odredaba o izricanju jedinstvene kazne za kaznena djela u stjecaju osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Upravo takva kaznena sankcija je, i prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja, primjerena težini i svim okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

19.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući društvenu opasnost i način počinjenja kaznenih djela za koja je optuženi A. R. proglašen krivim, nije prihvaćena žalba USKOK-a koji se zalaže za to da mu se utvrde strože pojedinačne kazne zatvora te da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora, pri čemu ovaj žalitelj ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optuženika davala teži značaj.

20. Prvostupanjski sud je pravilno postupio i kada je, sukladno članku 71. KZ/11., optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika. Naime, optuženik je kaznena djela za koja je pobijanom presudom proglašen krivim počinio u obavljanju te dužnosti, a s obzirom na brojnost radnji i duljinu inkriminiranog razdoblja, postoji opasnost da će zlouporabom te dužnosti ponovno počiniti kazneno djelo. Na tom je tragu i okolnost da mu je u disciplinskom postupku, vođenom upravo zbog ovdje mu inkriminiranih postupanja, pravomoćno izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanka državne službe. Premda je ta sigurnosna mjera optuženiku izrečena u maksimalnom zakonom propisanom trajanju

- deset godina dulje od izrečene kazne zatvora, ocjena je ovoga suda da ne postoje razlozi koji bi u konkretnom slučaju opravdavali skraćenje tog roka, niti se u žalbi optuženika iznose razlozi kojima bi duljina trajanja ove mjere, kako ju je izrekao prvostupanjski sud, bila dovedena u pitanje.

20.1. Pravilnost odluke o sigurnosnoj mjeri nije dovedena u pitanje niti tvrdnjom žalbe optuženika da je ona bespredmetna jer da je on, s obzirom na odredbu članka 47. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.; dalje: ZP), ubuduće trajno onemogućen ponovno postati policijski službenik ili namještenik pa da u tom slučaju ne postoji stvarna opasnost da bi u istom svojstvu mogao ponoviti kaznena djela. Naime, odredbom članka 47. stavka 6. ZP-a propisano je da za obavljanje policijske službe nije dostojna osoba koja je, između ostaloga, pravomoćno osuđena za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja ili nečasnih pobuda, dok, sukladno odredbi članka 47. stavka 7. ZP-a, dostojnost za obavljanje policijske službe provjerava nadležna policijska postaja na način koji propisuje ministar pravilnikom. Prema tome, pravomoćna presuda za kazneno djelo počinjeno iz koristoljublja ili nečasnih pobuda, sama po sebi, automatizmom nije

I Kž-Us 13/2021-6

razlogom za nemogućnost primanja u državnu službu u smislu odredbe članka 47. ZP-a, a kako to pogrešno ističe optuženik.

21. Što se tiče odluke o oduzimanju imovinske koristi već je prethodno u ovoj odluci, u okviru odgovaranja na žalbene tvrdnje optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obrazloženo zašto su ocijenjeni kao neosnovani oni njegovi žalbeni navodi kojima je osporavao iznose novca u odnosu na inkriminacije opisane pod točkom 2/ izreke pobijane presude, a koji su od njega oduzeti kao imovinska korist sukladno članku 77. stavcima 1. i 4. KZ/11. u vezi članka 560. ZKP/08.-19. Što se tiče onog dijela odluke o oduzimanju imovinske koristi koji se odnosi na oduzimanje od optuženika mobilnog telefona marke ..., IMEI broja ... s pripadajućom futrolom smeđe boje i bankovne kartice serijskog broja ... iz točke 1/ izreke pobijane presude, valja istaknuti da je riječ o stvarima za koje je nesporno utvrđeno da ih je optuženik ostvario kao imovinsku korist. Zbog toga je i odluka prvostupanjskog suda kojom su i te stvari oduzete od optuženika, sukladno članku 77. stavku 1. KZ/11., pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbenom tvrdnjom optuženika da nije jasno zbog čega su te stvari oduzete od njega kada ih je on dobrovoljno predao policijskim službenicima Policijske postaje O. prije negoli je otkriven kao počinitelj predmetnog kaznenog djela. U odnosu na navedeno valja još dodati da je riječ o predmetima za koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ih je optuženik, iskorištavajući svoj službeni položaj, uzeo i držao kod sebe u razdoblju od 29. rujna 2014. do 13. siječnja 2017., a koje utvrđenje se žalbom optuženika niti ne osporava.

22. Budući da žalbe USKOK-a i optuženog A. R. nisu osnovane te da niti ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-22., ovaj sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka od povreda zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.