REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: 1 Us I-71/2023-16
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice A. M. iz K., ..., koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., B. & p. j.t.d., u Z., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa opunomoćenica V. N. B., radi nepripadne isplate prevedene starosne mirovine, 29. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/21- 01/03029503815, URBROJ: 341-99-05/3-21-3956 od 14. ožujka 2022. i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 140-02/21-01/03029503815, URBROJ: 341-07-05/3- 21-2344 od 31. ožujka 2021.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Karlovcu, KLASA: UP/I 140-02/21-01/03029503815, URBROJ: 341-07-05/3-21-2344 od 31. ožujka 2021. tužiteljici je utvrđena nepripadna isplata prevedene starosne mirovine (koja je prevedena s invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad u starosnu mirovinu) za razdoblje od 8. veljače 2019. do 31. listopada 2020. u svoti od ukupno 50.357,47 kn, te je određeno da je tužiteljica obvezna navedeni iznos uplatiti u roku od 15 dana od dana primitka tog rješenja u Državni proračun prema uputi navedenoj u prilogu tog rješenja.
2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/21-01/03029503815, URBROJ: 341-99-05/3-21-3956 od 14. ožujka 2022. odbijena kao neosnovana.
3. Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi u bitnome, da je ona u dobroj vjeri stupila u radni odnos na nepuno radno vrijeme od jednog sata te joj je od strane ovlaštene osobe tuženika prihvaćena prijava o početku osiguranja o čemu je uz tužbu priložila dokaz (obrazac eM-1P od 7. veljače 2019.), a potom je prihvaćena i njezina prijava o promjeni radnog vremena na četiri sata dnevno o čemu je uz tužbu priložila dokaz (obrazac eM-1P od 30. listopada 2020.). Navodi da je nakon što je udovoljeno njezinim prijavama tek dana 24. studenoga 2020. zaprimila prvostupanjsko rješenje kojim joj se obustavlja isplata mirovine retroaktivno s danom 7. veljače 2019. Smatra da je ovlaštena osoba tuženika prilikom zaprimanja njezinih prijava trebala postupiti sukladno čl. 7. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kojim je uređeno načelo pomoći stranci i kojeg citira u tužbi. Navodi da je stoga prilikom udovoljavanja navedenim prijavama ovlaštena osoba tuženika propustila ispuniti svoju dužnost upozoravanja stranke na štetne posljedice ukoliko se usvoje navedene prijave. Smatra da se radi o propustu i nepažnji službene osobe tuženika i to u dva navrata (udovoljavanjem prijavi iz 2019. i prijavi iz 2020.), a koji propust nije otklonjen više od godine dana. Smatra da se ovdje ima primijeniti čl. 1112. Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojim je propisano da ako netko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti da nema pravo zahtijevati vraćanje stečenog bez osnove. Navodi da ona kao korisnik mirovine nije imala razloga sumnjati u stručnost službene osobe tuženika koja je udovoljila njezinim prijavama te da je očekivano smatrala da ima pravo raditi do polovice punog radnog vremena te primati starosnu mirovinu. Smatra da tuženik nije smio pustiti da ona radi više od godinu dana te nakon toga donijeti rješenje o povratu isplaćene mirovine te ukazuje da bi ona odmah prekinula radni odnos kao što je to i učinila nakon primitka rješenja o obustavi isplate mirovine od 24. studenoga 2020. Smatra da se je mirovina trebala obustaviti konstitutivnim upravnim aktom odmah nakon nastupa okolnosti, a ne nakon više od godine dana od nastupanja okolnosti čime njoj ne bi nastala ovakva šteta koja je nastala propuštanjem tuženika. Zaključno smatra da ne može trpjeti štetne posljedice uzrokovane propustom i nepažnjom službene osobe tuženika koja je dužna poznavati propise kojima se uređuje mirovinsko osiguranje te na temelju tih propisa stručno, pravodobno i pravilno obavljati svoj posao i pravovremeno donositi potrebne upravne akte. Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava od 26. travnja 2018. u predmetu Čakarević protiv Hrvatske. Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.
4. Tužiteljica je u okviru tužbe predložila da Sud odredi odgodni učinak tužbe do pravomoćnog okončanja ovog spora koji prijedlog je usvojen ovosudnim rješenjem poslovni broj 1 Us I-482/2022-2 od 4. svibnja 2022., a iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju tog rješenja.
5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u bitnome kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.
6. Ovosudnim rješenjem poslovni broj 1UsI-482/22-8 od 10. studenoga 2022. prekinut je ovaj spor do pravomoćnog okončanja spora koji se je vodio kod ovog Suda pod poslovnim brojem 1UsI-232/2021 radi ocjene zakonitosti prvostupanjskog rješenja od 24. studenoga 2020. kojim je tužiteljici kao korisnici invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, prevedene na starosnu mirovinu, obustavljena isplata te mirovine retroaktivno s danom 7. veljače 2019. jer je u postupku utvrđeno da se je tužiteljica dana 8. veljače 2019. zaposlila na pola radnog vremena, a to rješenje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem tuženika od 8. siječnja 2021. kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja kao neosnovana. Navedeni spor je pravomoćno okončan presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4618/21-4 od 23. studenoga 2022., kojom je ocjenjeno zakonitim prvostupanjsko rješenje od 24. studenoga 2020., te je ovaj spor nastavljen pod novim poslovnim brojem 1 UsI-71/2023.
7. Po nastavku spora, održana je rasprava dana 21. ožujka 2023. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je zamjenica opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenica tuženika. Na navedenoj raspravi zamjenica opunomoćenika tužiteljice je predložila da se u sporu provede dokaz saslušanjem tužiteljice i poslodavca tužiteljice, odnosno direktora firme F. C. d.o.o. N. Ž. na okolnosti da je bila izvršena prijava tužiteljice, a kako se to sve detaljno obrazlaže u tužbi.
8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.
9. Sud je odbio u sporu provoditi daljnje dokaze, jer su se sve odlučne činjenice mogle utvrditi na temelju postojeće dokumentacije u spisu.
10. Na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
11. Dakle, prema podacima spisa i navodima same tužiteljice nije sporno da je tužiteljici kao korisnici invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad zbog bolesti pravomoćnim rješenjem prvostupanjskoga tijela od 24. veljače 2015. ta invalidska mirovina prevedena na starosnu mirovinu po službenoj dužnosti s danom 1. siječnja 2015. sukladno čl. 175. st. 7. i 8. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO), budući da je do 31. prosinca 2014. navršila starosnu dob iz čl. 180. istog Zakona (61 godinu života). S obzirom da je tužiteljica 8. veljače 2019. zasnovala radni odnos na pola radnog vremena, po osnovi kojeg je obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje (čl. 10. st. 1. t. 1. ZOMO), to je tužiteljici obustavljena isplata mirovine s danom 7. veljače 2019. na temelju čl. 99. st. 4. ZOMO, a rješenje o obustavi od 24. studenoga 2020. postalo je pravomoćno kako je to ranije navedeno.
12. Nadalje, nije sporno da je poslodavac tužiteljice odmah po zasnivanju radnog odnosa na pola radnog vremena pravovremeno o tome obavijestio prvostupanjsko tijelo putem obrasca eM-1P od 7. veljače 2019. (o radnom vremenu na 1 sat dnevno), a potom i putem obrasca eM-1P od 30. listopada 2020. (o radnom vremenu na četiri sata dnevno).
13. Međutim, sporno je, je li tužiteljica obvezna vratiti sporni iznos mirovine koji je primila nakon zasnivanja navedenog radnog odnosa na pola radnog vremena, odnosno sporno je, je li do isplate mirovine nakon zasnivanja navedenog radnog odnosa došlo zbog isključive pogreške prvostupanjskoga tijela i je li tužiteljica kao korisnica mirovine bila u obvezi obavijestiti prvostupanjsko tijelo o zasnivanju navedenog radnog odnosa pored poslodavca.
14. Prije svega valja reći da su ovdje mjerodavne odredbe kojima je uređeno pravo na mirovinu i to odredbe spomenutog ZOMO kao lex specialisa, a tek podredno odredbe ZOO na koje odredbe se poziva tužiteljica u tužbi. Naime, o svim pitanjima vezanim za mirovinu odlučuje se u upravnom postupku, jer mirovina predstavlja upravnu stvar pa su stoga ovdje prvenstveno mjerodavne niže citirane odredbe ZOMO.
15. Čl. 102. ZOMO propisano je da korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz čl. 101. tog Zakona dužni su u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.
16. Čl. 166. st. 1. ZOMO propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. St. 2. istog članka propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji:
1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu,
2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće,
3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada.
St. 3. istog članka propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku.
St. 4. istog članka propisano je da Zavod može potraživanje s osnove nepripadne isplate iz st. 1. i 2. tog članka namiriti prijebojem iz mirovinskih primanja korisnika.
17. Čl. 167. st. 1. ZOMO propisano je da nepripadno isplaćenu mirovinu ili drugo primanje dužan je Zavodu vratiti poslodavac ako je osiguranik ostvario neko pravo iz mirovinskog osiguranja, a poslodavac nije dao ili je dao neistinite ili netočne podatke o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili gubitak prava. St. 2. istog članka propisano je da obveza iz st. 1. ovoga članka postoji i za osiguranika koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje.
18. Čl. 168. st. 1. ZOMO propisano je da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. St. 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate. St. 3. istog članka propisano je da zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata.
19. Čl. 170. ZOMO propisano je da se na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.
20. Dakle, cijeneći navode tužiteljice, Sud utvrđuje da su isti neosnovani, a to iz razloga što je sukladno citiranom čl. 102. ZOMO postojala obveza tužiteljice da obavijesti prvostupanjsko tijelo o činjenici da se je zaposlila. Tužiteljica je s tom činjenicom bila upoznata u obrazloženju prvostupanjskog rješenja od 16. svibnja 2008. kojim joj je bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a tako i u obrazloženju rješenja od 24. veljače 2015. kojim joj je ta mirovina prevedena na starosnu mirovinu. Stoga se tužiteljica ne može pozivati da je u tom smislu bila neuka stranka.
21. Naime, radi pojašnjenja navodi se sljedeće. Postojala je obveza novog poslodavca tužiteljice da prijavi tužiteljicu na osiguranje kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ali je isto tako postojala i obveza tužiteljice da obavijesti prvostupanjsko tijelo pozivom na broj rješenja kojim joj je priznata mirovina i utvrđena isplata te mirovine o okolnosti svog zaposlenja. Stoga nije bila dovoljna samo okolnost da je novi poslodavac tužiteljice prijavio tužiteljicu na osiguranje po osnovi zaposlenja kod prvostupanjskoga tijela, već je bilo potrebno i da sama tužiteljica obavijesti prvostupanjsko tijelo o toj novoj okolnosti. Sukladno citiranom čl. 167. st. 2. ZOMO postoji obveza povrata nepripadno isplaćene mirovine i za osiguranika koji je obvezan davati podatke za svoje osiguranje.
22. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o isključivoj pogrešci nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj, u kojem slučaju bi došlo do primjene navedene odluke na koju se poziva tužiteljica u tužbi (Čakarević protiv Hrvatske). Naime, u presudi Europskog suda za ljudska prava Čakarević protiv Hrvatske od 26. travnja 2018., zahtjev br. 48921/13, navodi se kao jedan od elemenata za odgovornost nadležnih tijela države da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. Po ocjeni Suda, tužiteljica je u konkretnom slučaju propustila postupiti sukladno citiranom čl. 102. ZOMO kako je to prethodno obrazloženo. Slijedom navedenog, postoje bitne razlikovne okolnosti koje se tiču situacije tužiteljice u usporedbi s relevantnim činjenicama u predmetu Čakarević. Dakle, tijelima Zavoda ne može pripisati isključiva pogreška što je tužiteljica nastavila primati nepripadne mirovinske iznose. K tome, ovdje još valja napomenuti da se ne radi o zadiranju u ostvareno pravo na mirovinu, u smislu poništavanja ili ukidanja tog prava, već se radi o primanjima koja su isplaćena, a koja ne pripadaju tužiteljici. Dakle, ovdje nije intervenirano u ranija pravomoćna rješenja favorabilna u odnosu na tužiteljicu, niti je prestanak prava tužiteljice na mirovinu određen primjenom izvanrednih pravnih lijekova, već prestanak tog prava čini zasebnu upravnu stvar, koja se rješava u zasebnome, „redovitom“ upravnom postupku. Riječ je o jednom od primjera kojim je zakonodavstvom (ne samo na području mirovinskog osiguranja) predviđeno interveniranje u zatečenu pravnu poziciju stranke, bez intervencije u prijašnje favorabilno rješenje, tj. bez poništenja, ukidanja, odnosno izmjene takvog rješenja. Izvršnošću novoga (oneroznog) rješenja prestaje izvršenje prijašnjega (favorabilnog) rješenja.
23. Nadalje, i u spomenutoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4618/21-4 od 23. studenoga 2022., kojom je ocjenjeno zakonitim rješenje o kojim je tužiteljici obustavljena isplata mirovine od 24. studenoga 2020., navedeno je sljedeće: "…nije sporno da tužiteljica nije sukladno čl. 102. ZOMO prijavila Zavodu promjenu nastalu u osobnim okolnostima koja utječe na pravo ili opseg korištenja prava na mirovinu u konkretnom slučaju, na što je bila upozorena i u rješenju o prevođenju prava od 24. veljače 2015. Podnošenje prijave na osiguranje od strane poslodavca, kao obveznika podnošenja prijave sukladno Pravilniku o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ne isključuje obvezu korisnika mirovine na postupanje prema čl. 102. ZOMO te tužiteljica pogrešno smatra da je tuženik postupao nezakonito i na njezinu štetu. Tužiteljica neosnovano ističe u konkretnoj situaciji povredu načela pomoći stranci iz čl. 7. ZUP, koje načelo se primjenjuje u tijeku vođenja nekog upravnog postupka radi rješavanja o upravnoj stvari. Tužiteljica nije radni odnos zasnovala u tijeku već nakon okončanja upravnog postupka u kojem je doneseno rješenje od 24. veljače 2015., te se radi o naknadnoj promjeni okolnosti koja utječe na korištenje prava na mirovinu, a na što je, kako je to naprijed već izneseno, u istom rješenju bila upozorena. Napominje se pri tome da, osim što nisu odlučni, navodi žalbe glede nepoznavanja prava nisu jasni, budući da je odredba primjenom koje se isplata mirovine obustavlja sadržana u istom čl. 99. ZOMO na koji se tužiteljica u žalbi poziva, navodeći da se zaposlila na nepuno radno vrijeme u dobroj vjeri postupajući po odredbi st. 3. t. 2. toga članka ZOMO, čiji sadržaj joj je dakle bio poznat."
24. U odnosu na retroaktivnost, Sud navodi da je citiranim čl. 168. st. 1. i 2. ZOMO propisano da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate, dok zastara prava na povrat nepripadne isplate počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđena nepripadna isplata. Dakle, prema postojećem zakonskom okviru postoji osnova da se unatrag utvrdi nepripadna isplata mirovine i pravo na povrat te mirovine. Stoga je u konkretnom slučaju postojala osnova da se tužiteljici retroaktivno od 8. veljače 2019. pa nadalje utvrdi nepripadna isplata mirovine i obveza povrata iste.
25. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocijenjeni su zakonitim. Stoga je Sud na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.
26. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
27. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18).
U Rijeci 29. ožujka 2023.
Sutkinja
Vesna Perić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).
