REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-4095/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate iznosa od 560.904,63 kn / 74.444,84 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2347/2019 od 11. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2347/2019 od 11. svibnja 2021. u točkama I. i dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 23.940,00 kn / 3.177,38 EUR.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2347/2019 od 11. svibnja 2021. u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 6.915,00 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.915,00 kn (šesttisućadevetstopetnaest kuna) / 917,78 EUR (devetsto- sedamnaest eura i sedamdesetosam centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2347/2019 od 11. svibnja 2021. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Radojke Galić u Zagrebu poslovni broj Ovrv-1370/2019 od 6. ožujka 2019. i odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 560.904,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 30.855,00 kn.

2. Prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan budući da je utvrdio da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora na adresi u Zagrebu, Ilici 25 i da mu stoga ne pripada naknada za korištenje tog prostora od strane tuženika. Pored toga, smatra da i kad bi tužitelj i bio vlasnik poslovnog prostora, da se ni tada ne bi radilo o korištenju bez pravne osnove, jer da pravnu osnovu za korištenja tog prostora od strana Porezne uprave predstavlja odredba čl. 25. Zakona o poreznoj upravi iz 1993. godine.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv te presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. U žalbi prvo iznosi činjenice na kojim temelji zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora, te navodi da je s obzirom na te činjenice nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu naknade. Nadalje, smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da je, neovisno o tome je li tužitelj vlasnik poslovnog prostora, tuženica odnosno Ministarstvo financija - Porezna uprava na temelju odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o poreznoj upravi stekla pravo korištenja spornih poslovnih prostorija, koje su prije koristile bivše uprave društvenih prihoda, i da se stoga ne može raditi o bespravnom korištenju poslovnog prostora. Iznosi svoje pravno shvaćanje i obrazlaže zašto smatra da u razdoblju od 2014. do rujna 2016. nije postojala zakonska osnova za korištenje predmetnih prostora od strane Porezne uprave. Ističe da ovlaštenje porezne uprave iz odredbe čl. 25. Zakona o poreznoj upravi iz 1993. da nastavi korištenje prostora predstavlja samo faktično korištenje poslovnih prostorija koje su prije koristile bivše uprave društvenih prihoda, i da stoga ne predstavlja osnovu za korištenje prostora u razdoblju na koje se odnosi plaćanje naknade, te da tuženica nije mogla steći vlasništvo tog prostora stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), čega je tuženica bila svjesna jer je 1996. godine sklopila Ugovor o zakupu predmetnog prostora s tužiteljem. Odluku o parničnom trošku pobija zbog odluke o glavnoj stvari, te osim toga smatra da je i visina dosuđenog troška previsoko određena jer podnesak tuženice od 18. prosinca 2019. nije bio potreban za vođenje spora, te da je nepravilno određen trošak ročišta od 21. siječnja 2021. jer je ročište odgođeno prije raspravljanja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 8.765,62 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Pobijana presuda nije zahvaćena niti jednom od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa niti onom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 560.904,63 kn s osnove koristi koju je tuženica ostvarila korištenjem tužiteljevog poslovnog prostora na adresi Zagreb, Ilica 25, bez pravne osnove u razdoblju od siječnja 2014. do rujna 2016. Tuženik je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja tvrdnjom da tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora za koji traži naknadu, već da je vlasnica tog prostora tuženica.

9. Prvostupanjski sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj nije vlasnik prostora u Zagrebu, Ilica 25. Pritom se pozvao na odredbe Zakona o upravama društvenih prihoda („Narodne novine“ broj: 10/82, 17/86 i 27/88), čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

10. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u posjedu poslovnog prostora u Zagrebu, Ilica 25. Sporno je, je li tužitelj vlasnik poslovnog prostora na adresi Zagreb, Ilica 25, a slijedom toga ima li tužitelj aktivnu legitimaciju potraživati od tuženika naknadu koristi od korištenja poslovnog prostora. Naime, tužitelj u žalbi navodi da pravo korištenja poslovnog prostora iz odredbe čl. 25. Zakona o poreznoj upravi iz 1993. nije pravo korištenja koje bi moglo pretvorbom postati vlasništvo tuženice na temelju odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

11. Prije svega valja istaknuti da je glede plaćanja naknade za korištenje predmetnog prostora u Zagrebu, Ilica 25 ali za razdoblje od siječnja 2004. do rujna 2010. donesena pravomoćna presuda poslovni broj P-1419/2013 koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-1124/2016-2 od 18. studenoga 2019. Tom pravomoćnom presudom je odbijen tužiteljev zahtjev za plaćanje naknade prihvaćanjem tuženikovog prigovora aktivne legitimacije jer tužitelj nije vlasnik poslovnog prostora na adresi Zagreb, Ilica 25. Tužitelj Grad Zagreb je podnio reviziju protiv presude ovog suda poslovni broj Pž-1124/2016-2 od 18. studenog 2019. te je Vrhovni sud presudom poslovni broj Rev 559/2021-2 od 1. lipnja 2021. odbio reviziju tužitelja, kao neosnovanu.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci odgovorio na pitanja tužitelja i izrazio shvaćanje da:

„Nastavak korištenja prostorija i oprema dotadašnjih uprava društvenih prihoda iz čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) stvarnopravno je ovlaštenje u smislu prava korištenja koje će pretvorbom postati pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2. Iako uprave prihoda dosadašnjih općina nisu bile nositelji prava korištenja (jer nisu imale status pravnih osoba), takvo pravo je preneseno na Ministarstvo financija - poreznu upravu na temelju čl. 25. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93) u smislu prava korištenja kao stvarnopravnog ovlaštenja koje je pretvorbom postalo pravo vlasništva nakon 1. siječnja 1997., na temelju čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.“

Navedenim shvaćanjem je Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao kod pravnog shvaćanja izraženog u odluci tog suda poslovni broj Rev 19/2008-2 od 25. veljače 2009., a na koje se tijekom prvostupanjskog postupka u ovom predmetu pozivala tuženica ističući da je ona vlasnica predmetnog poslovnog prostora.

13. Prema tome, uzimajući u obzir i izraženo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 559/2021-2 od 1. lipnja 2021., te s obzirom na nesporne činjenice da se tuženik u spornom razdoblju nalazio u posjedu predmetnog poslovnog prostora u kojem djeluje Ministarstvo financija - Porezna uprava, a da je taj prostor ranije koristila bivša uprava društvenih prihoda; da su sporni poslovni prostor prije Porezne uprave koristile bivše uprave društvenih prihoda, proizlazi da je upravo tuženica vlasnica predmetnog poslovnog prostora. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj nije vlasnik predmetnog prostora i stoga nema pravo zahtijevati od tuženika naknadu koristi od korištenja tog prostora.

14. Naime, tuženik je osnovano tvrdio da je kao nositelj prava korištenja ove nekretnine na temelju prijelaznih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje uređuju pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva, on postao vlasnik svih nekretnina na kojima je stekao pravo korištenja na temelju Zakona o poreznoj upravi iz 1993. Dakle, Republika Hrvatska je postala vlasnik svih nekretnina na kojima su pravo korištenja imale bivše općine, a koje nekretnine su koristile bivše uprave društvenih prihoda u vrijeme stupanja na snagu Zakona o poreznoj upravi iz 1993., pa tako i spornu nekretninu.

15. U odnosu na navod žalitelja da je tuženica u posjedu poslovnog prostora od sklapanja ugovora o zakupu odnosno od 1996. godine, valja reći da je prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza utvrdio da je Porezna uprava u posjedu prostora od 1983. godine. Neosnovano o tome, ovaj sud smatra da nije odlučno to što su tužitelj i Ministarstvo financija-Porezna uprava sklopili Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 1996. godine, jer ta činjenica ne sprječava tuženikovo stjecanje prava vlasništva na ovoj nekretnini po samom zakonu, i to u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

16. Prvostupanjski sud se odbijajući tužbeni zahtjev pogrešno pozvao na odredbu čl. 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 7/96, 112/99, i 88/01) koja regulira prava vlasnika kad materijalna restitucija nije moguća jer je stvar potrošena ili je promijenila identitet, a što ovdje nije slučaj, budući da poslovni prostor nije prestao postojati niti je promijenio identitet. Stoga je u konkretnom slučaju mjerodavna odredba čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06 i 146/08), na koje se pozivao tužitelj.

17. Slijedom navedenog, tužitelj nije dužan tuženici platiti naknadu za korištenje predmetne nekretnine, pa je u skladu s odredbom čl. 451. st. 3. ZPP-a prvostupanjski sud pravilno ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev.

18. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu.

19. Međutim, u odnosu na visinu dosuđenog troška tuženici žalba tužitelja je djelomično osnovana. U pravu je tužitelj da je sud u odnosu na trošak za ročište od 21. siječnja 2021. pogrešno primijenio Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14; dalje: Tarifa), budući da je ročište odgođeno zbog očitovanja tuženice na podnesak tužitelja dostavljen spis 17. siječnja 2021., pa se radi o ročištu procesne naravi za koje je trebalo priznati trošak primjenom Tbr. 9/2 Tarife u iznosu od 2.805,00 kn. Također je neosnovan i žalbeni navod da tuženici nije trebalo priznati trošak za sastavljanje podneska od 18. prosinca 2019. primjenom Tbr. 8/1 Tarife, budući da se radi o podnesku kojim se tuženica očitovala na navode tužitelja iz odgovora na prigovor pa je pravilno za taj podnesak trebalo priznati tuženici trošak u iznosu od 500,00 kn primjenom Tbr. 8/3 Tarife.

20. Zbog navedenog je za iznos od 6.915,00 kn valjalo preinačiti točku II. izreke pobijane presude na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

21. U preostalom dijelu je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo potvrditi pobijanu presudu, a žalbu odbiti kao neosnovanu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

22. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav žalbe, jer je žalba samo djelomično osnovana glede sporednog zahtjeva, čija se vrijednost ne uzima kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, ako ne čini glavni zahtjev, pa se prema njemu ne mogu odrediti ni troškovi postupka (čl. 35. ZPP-a).

23 Napominje se da su novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22), čl. 43. i 48.

Zagreb, 29. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30856-fa55c

Kontrolni broj: 044c3-f840b-0a290

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRTA MATIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.