REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: 4 UsI-802/2022-12

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja T S d.o.o. I. OIB:.., kojeg zastupa zakonski zastupnik S. I., a istoga opunomoćenik H. J., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z., OIB:…, radi poreza na dodanu vrijednost, 29. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/178, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I 471-02/20-01/44, URBROJ: 513-07-16- 02-01/05-22-24 od 8. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/20-01/178, URBROJ: 513-04-22-2 od 31. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I 471-02/20-01/44, URBROJ: 513-07-16-02-01/05- 22-24 od 8. travnja 2022.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju, kao poreznom obvezniku, za razdoblje poslovanja od 1. svibnja do 31. prosinca 2019., utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) u iznosu od 1.481.201,94 kn s pripadajućom kamatom te je tužitelju naložena uplata iznosa od 1.481.201,94 kn s pripadajućom kamatom (25.801,26 kn), kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice, nakon izvršenih uplata.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je u provedenom poreznom postupku na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to Zakon o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 148/13., 143/14., 115/16. i 106/18., dalje: Zakon o PDV-u), budući da je odnos tužitelja i dobavljača TRIKO d.o.o. proglašen poreznom prijevarom te je osporen pretporez tužitelju po računima za nabavljene strojeve u iznosu od 1.068.620,15 kn pozivanjem na članak 127. stavak 1., 2. i 3. navedenog Zakona, s obrazloženjem da je tužitelj za prijevarno postupanje znao ili morao znati. Tvrdi da nije bilo nikakvog prijevarnog postupanja, pa da navedena pravna kvalifikacija ne može opstati. Pri tome se poziva na pogrešno tumačenje odredbe članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-u te navodi da Porezna uprava nikada nije obavijestila tužitelja o postojanju bilo kakvih prijevarnih aktivnosti u smislu navedene odredbe tog Zakona, već je naknadnim slanjem obavijesti tek 1. ožujka 2022., tj. u vrijeme kada tužitelj više nije sudjelovao u nikakvim poslovnim aktivnostima sa trgovačkim društvom T. d.o.o. nad kojim je otvoren stečaj, otklonila svoj propust. Stoga zaključuje da nije ispunjen potrebni uvjet o kojem ovisi primjena članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o PDV-u, a da pravilnost tog pravnog shvaćanja potvrđuje i tuženik u pobijanom rješenju. Nadalje, navodi da se predmetna porezna obveza ne može podvesti pod odredbu članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o PDV-u ukoliko nije ispunjen uvjet iz stavka 3. tog članka Zakona. Tvrdi i da sam tuženik u ranijem drugostupanjskom rješenju od 9. listopada 2020. izričito navodi da nema mjesta primjeni članka 127. Zakona o PDV-u bez slanja obavijesti predviđene stavkom 3. tog članka te da se tek od dana primitka obavijesti može smatrati da porezni obveznik zna da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima. Ponavlja kako nije primio obavijest iz članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-u pa da stoga ne može biti niti utvrđena odgovornost tužitelja prema stavcima 1. i 2. tog Zakona pa je stoga posljedično tužitelju neosnovano i nezakonito osporeno pravo na pretporez. Ističe kako ključna porezna činjenica da PDV u proračun nije uplaćen zbog prijevoznih aktivnosti tuženika nije utvrđena te da primjena članka 127. Zakona o PDV-u u ovom predmetu uopće nije bila moguća jer ne postoje prijevarne aktivnosti, a porezna tijela upravo na toj odredbi temelje osporavanje pretporeza po ulaznim računima dobavljača. Slijedom iznesenoga predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, Sud je 22. ožujka 2023. održao javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti tuženika u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). Opunomoćenik tužitelja je na raspravi ostao kod svih navoda iznesenih u tužbi te je zatražio trošak upravnog spora pobliže određen na raspravnom zapisniku (str. 110 spisa).

5. Nakon uvida u sve podatke spisa, a temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmetni postupak je proveden u izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2785/21-2 od 3. studenoga 2021. kojom su poništeni presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 6 UsI-1478/2020-12 od 27. svibnja 2021. te rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20-01/210, URBROJ: 513- 04-20-2 od 9. listopada 2020. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda V. KLASA: UP/I-471-02/20-01/44, URBROJ: 513-07-16-02-01/05-20-01 od 10. travnja 2020.

6.1. Navedenom presudom je utvrđeno da je izrekom prvostupanjskog rješenja utvrđena porezna obveza tužitelja na temelju odredbe članka 127. Zakona o PDV-u. Pozivom na navedenu odredbu prvostupanjsko tijelo osporilo je tužitelju pravo na pretporez, a odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja, tuženik je žalbu odbio, no obrazloženjem je izmijenio pravnu osnovu odgovornosti tužitelja te utvrdio odgovornost u skladu s člankom 127.a Zakona o PDV-u. Stoga je zaključeno da je došlo do situacije da su izreka prvostupanjskog rješenja (koja tužitelju nameće porezne obveze kao poreznom obvezniku) i obrazloženje izrekom utvrđene odgovornosti tužitelja (kojim je utvrđena odgovornost tužitelja kao jamca platca) proturječni.

7. U ponovnom postupku, prvostupanjsko tijelo je ponovno provelo nadzor poreza na dodanu vrijednost, o čemu je sačinjen zapisnik KLASA: UP/I471-02/20- 01/44, URBROJ: 513-07-16-02-01/05-22-22 od 25. ožujka 2022., a na koji je tužitelj izjavio prigovor koji je kao neosnovan odbijen.

7.1. Porezno tijelo je osporilo tužitelju pretporez po ulaznim računima dobavljača društva T. d.o.o., odnosno po računu broj: 101-1-9 od 4. prosinca 2019. na iznos osnovice od 4.054.230,60 kn i pretporeza od 1.013.557,65 kn, po računu broj: 94-1-9 od 5. studenoga 2019. na iznos osnovice od 109.200,00 kn i pretporezom od 27.300,00 kn te po računu broj: 88-1-9 od 29. kolovoza 2019. na iznos osnovice od 111.050,00 kn i pretporeza od 27.762,50 kn, a radi se o isporuci raznih strojeva, koji su pobliže definirani u priloženim specifikacijama. Uzimajući u obzir izvršene isporuke i evidentiranje računa porezno tijelo je izvršilo raščlanjivanje tog poslovnog događaja te utvrdilo da je tužitelj po ispostavljenim računima iskoristio pretporez u iznosu od 1.068,620,15 kn, a izdavatelj računa dobavljač - društvo T. d.o.o. nije uplatilo obvezu u iznosu od 1.013.557,65 kn, dok je društvu T. d.o.o. račun blokiran 6. kolovoza 2019., a 4. prosinca 2019. upućen je prijedlog za otvaranje predstečajnoga postupka.

7.2. Tužitelj predmetne račune od 29. kolovoza, 5. studenoga i 4. prosinca 2019. nije platio dobavljaču društvu T. d.o.o., već je dio računa kompenziran u razdoblju blokade računa, a tužitelj je izvršio plaćanje plaća za razdoblje od mjeseca svibnja do listopada 2019. godine, za djelatnike društva T. d.o.o., po nalogu toga društva. Porezno tijelo je utvrdilo i postojanje ugovora o poslovnoj suradnji između tužitelja i društva T. d.o.o. od 1. kolovoza 2019., u vidu osiguranja radnim kapacitetima i djelatnicima.

7.3. Osporavanje pretporeza po ulaznim računima dobavljača u iznosu od 1.068.620,15 kn (osnovica 4.274.480,60 kn) prvostupanjsko porezno tijelo temelji na odredbama članka 127. stavak 1. i 2. Zakona o PDV-u kao i na presudi Suda Europske unije u predmetu C-255/02 HALIFAX PLC od 21. veljače 2006. Pri tome su utvrđene i navedene objektivne okolnosti iz kojih proizlazi da je tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Odnosno, utvrđeno je da su uz predmetne transakcije vezane prijevarne aktivnosti u kojima su sudjelovala povezana društva T. d.o.o. i tužitelj. Pri tome su objektivne okolnosti iz kojih proizlazi da je tužitelj znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen dokazane na temelju prijenosa (fakturiranja) vlasništva strojeva (dugotrajne imovine) s danom početka blokade žiro računa poveznog društva T. d.o.o. (6. kolovoza 2019.) s tog društva na tužitelja, pri čemu društvo T. d.o.o. iskazuje povezane obveze i iste ne uplaćuje u Državni proračun Republike Hrvatske dok istovremeno tužitelj po osnovi istih računa iskazuje pretporez (čime je narušena ravnoteža Državnog proračuna Republike Hrvatske) te u narednim poreznim razdobljima tužitelj vrši isplate plaća za djelatnike društva T. d.o.o. pri čemu sve navedene radnje slijede nakon što je tužitelj bio upoznat sa činjenicama blokade žiro računa T. d.o.o. kao i prijedloga za otvaranje pred stečajnog postupka te uzevši u obzir i bitnu činjenicu da se radi o povezanim društvima, sudjelovanje žalitelja u predmetnim transakcijama pravilno je okvalificirao kao njegovo sudjelovanje u poreznoj prijevari (prijevarne aktivnosti) što ima za posljedicu osporavanja pretporeza žalitelju temeljem odredbe članka 127. stavka 2. Zakona o PDV-u.

7.4. Zaključeno je da se u konkretnom slučaju radi o porezno-dužničkom odnosu gdje postoji obveza plaćanja PDV-a koja nije plaćena dok istovremeno postoji pravo na povrat PDV-a, što nesumnjivo predstavlja rizik za porezna tijela, jer je neizvjesna naplata poreza, ali povrat poreza nije zbog solventnosti poreznog tijela. Stoga je zaključeno da s obzirom da postoje dvije pravne osobe, koje koriste istu opremu u kontinuitetu, predstavljaju zbog svojih poslovnih događaja rizik za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa. Odnosno, da je riječ o povezanim osobama prema članku 49. stavku 1. točki 4. Općeg poreznog zakona, jer postoji kontinuitet djelatnosti, opreme i djelatnika, kao i istovjetnost kupaca i dobavljača pa je u smislu članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o PDV-u osporen tužitelju pretporez po navedenim ulaznim računima dobavljača društva T. d.o.o. te utvrdilo daljnju poreznu obvezu.

8. Sporno prema novodima tužbe je zakonitost primjene propisanog člankom 127. stavkom 1. i 2. Zakona o PDV-u jer tužitelj tvrdi nije ispunjen potrebni uvjet predviđen stavkom 3. tog članka, odnosno tužitelj nije obaviješten da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima, a ujedno tvrdi da takvih aktivnosti nije bilo te da nije povezana osoba s tvrtkom T. d.o.o.

9. U skladu s odredbom članka 57. Zakona o PDV-u, pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti (stavak 1.). Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona (stavak 2.).

10. Člankom 85. stavkom 1. Zakona o PDV-u propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV- a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

11. Odredbom članka 127. Zakona o PDV-u propisano je kako će se porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (stavak 1.). Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (stavak 2.). Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (stavak 3.).

12. U skladu s odredbom članka 49. stavka 1. točke 4. Općega poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16. i 106/18.) povezane osobe, u smislu ovoga Zakona, su osobe kod kojih je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta: dvije ili više fizičkih i/ili pravnih osoba koje za izvršavanje obveza iz porezno-dužničkog odnosa predstavljaju jedan rizik na način da ostvaruju kontinuitet djelatnosti u istom prostoru, koristeći istu opremu.

13. Sud smatra da je opravdano zaključeno da su tužitelj i društvo T. povezane osobe, jer su koristile istu opremu u kontinuitetu, dio računa je kompenziran u razdoblju blokade računa, tužitelj je izvršio plaćanje plaća za razdoblje od mjeseca svibnja do listopada 2019., za djelatnike društva T. d.o.o., te je ugovorena poslovna suradnja između tužitelja i društva T. d.o.o. od 1. kolovoza 2019., u vidu osiguranja radnim kapacitetima i djelatnicima. Stoga je riječ o povezanim osobama prema članku 49. stavku 1. točki 4. Općega poreznog zakona, jer postoji kontinuitet djelatnosti, opreme i djelatnika, kao i istovjetnost kupaca i dobavljača, pa je tužitelj odgovoran jer iz navedenih objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ostati neplaćen, pa mu je pravilno osporeno pravo na pretporez, u smislu članka 127. stavka 1. i 2. Zakona o PDV-u,

14. U vezi propisanog odredbom članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-u, nesporno je da tužitelj u tijeku navedenih transakcija s društvom T. d.o.o. nije primio obavijest o njegovoj odgovornosti od Porezne uprave već je takvu obavijest zaprimio naknadno 1. ožujka 2022. Stoga osnovano navodi, a s kojom tvrdnjom se slaže i tuženik da odredba članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-a, odnosno dostava takve obavijesti presumira odgovornost za sudjelovanja u prijevarnim transakcijama s namjerom izbjegavanja plaćanja PDV-a od dana primitka takve obavijesti. Stoga ta obavijest ne proizvodi pravne posljedice na predmetnu obvezu i na istoj se ona ne temelji.

14.1. Ali, navedeno nije odlučno u konkretnoj situaciji jer opisani poslovni događaji između tužitelja i T. d.o.o. (korištenje iste opremu u kontinuitetu, plaćanjem kompenzacijom u razdoblju blokade računa tvrtke T. d.o.o., isplata plaća za djelatnike društva T. d.o.o. od strane tužitelja, te ugovorena poslovna suradnja između ta dva društva i drugo) na temelju kojih je opravdano zaključeno da se radi o povezanim osobama, nedvojbeno upućuju na zaključak da je tužitelj znao odnosno morao je znati da trgovačko društvo T. d.o.o. neće podmiriti PDV po izdanom računu što je sve jasno i detaljno obrazloženo i u poreznim rješenjima.

14.2. K tome, odredba članka 127. stavka 3. Zakona o PDV-u, prema kojoj Porezna uprava upozorava porezne obveznike na transakcije čija je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a, je preventivnog karaktera te navedena odredba ne umanjuje postupanje poreznog obveznika, a niti primjenu odredbi Zakona vezanih za pravo na odbitak pretporeza. Dakle, tužitelj pogrešno smatra da je takva obavijest nužna u situaciji kada je dokazano prijevarno postupanje, kao što je to u konkretnom slučaju, već u situaciji kada Porezna uprava u tijeku određenih transakcija upozori poreznog obveznika na sumnju da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, presumira se njegova odgovornost. 15. Slijedom svega iznesenoga, a razmatrajući sve podatke spisa predmeta, Sud smatra da su porezna tijela pravilno otklonili tvrdnju tužitelja da ispunjava uvjete za odbitak pretporeza, kao i tvrdnju tužitelja da nije znao da je sudjelovao u prijevarnim transakcijama od strane s njim povezane osobe. U tom smislu, tužitelj, kao porezni obveznik kojemu je obavljena isporuka dobara ili usluga u tuzemstvu odgovara za plaćanje PDV-a jer je znao, odnosno morao je znati da s predmetnom transakcijom sudjeluje u aktivnostima kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a, te je pravilno i osnovano podvođenje utvrđene porezne obveze pod odredbe članka 127. stavak 1. i 2. Zakona o PDV-u.

16. Stoga je Sud osporavana rješenja ocijenio zakonitima te je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

17. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavak 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 29. ožujka 2023.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).