REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 870/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Instituta IGH d.d. Zagreb, Janka Rakuše 1, OIB:79766124714, koga zastupa punomoćnik Damir Batarelo, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-634/19-2 od 8. svibnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-960/16 od 14. listopada 2019., u sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
" I/ Utvrđuje se da nije dopuštena i zakonita Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu broj: 71420/2 od 19.09.2016.godine kojom se tužitelju zaposlenom na radnom mjestu ''tehnolog –specijalist'' otkazuje ugovor o radu br.200 od 02.01.2013. zbog gospodarskih razloga.
II/ Zbog nemogućnosti nastavka radnog odnosa između tužitelja i tuženika sudski se raskida ugovor o radu broj 200 od 02.01.2013.godine sklopljen između tužitelja i tuženika te prestaje radni odnos tužitelja kod tuženika sa danom donošenja prvostupanjske presude.
III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju s osnova naknade izgubljene plaće iznos od 220.229,70 Kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:
-na iznos od 3.292,20 Kuna od 15.02.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 5.297,50 Kuna od 15.03.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 5.297,50 Kuna od 15.04.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 6.397,21 Kuna od 15.05.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.06.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.07.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.08.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.09.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.10.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.11.2017.godine pa do isplate;
-na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.12.2017.godine pa do isplate;
- na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.01.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.02.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.03.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 7.287,25 Kuna od 15.04.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 8.461,54 Kuna od 15.05.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.06.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.07.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.08.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.09.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.10.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.11.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.12.2018.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.01.2019.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.02.2019.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.03.2019.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.04.2019.godine pa do isplate;
- na iznos od 9.277,00 Kuna od 15.05.2019.godine pa do isplate; a koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.
IV/ Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 74.216,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja pa do konačne isplate, a koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.
V/ Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 84.102,47 Kuna zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena.
VI/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva za više zatraženi iznos na ime naknade štete i to u iznosu od 12.316,08 kn kao neosnovan.
VII/ Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 84.102,47 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja do isplate te koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem razdoblju za tri postotna poena."
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u točkama I., II., III., V., i VII. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev. Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 17.187,50 kn i trošak žalbenog postupka od 6.125,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 –dalje: ZPP) podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukinuti pobijane nižestupanjske odluke i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.
4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu te zahtjev za isplatu naknade izgubljene plaće i naknadu štete.
9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tužitelj radio kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2. siječnja 2013. na radnom mjestu tehnolog-specijalist u Odsjeku za tehnologiju i kvalitetu betonskih konstrukcija u Regionalnom centru (RC) Split,
- da je tuženik u 2015. i prvoj polovici 2016. poslovao s gubitkom zbog negativnih gospodarskih kretanja u Republici Hrvatskoj u sektoru graditeljstva te da je tuženik kao predstečajni dužnik s vjerovnicima sklopio predstečajnu nagodbu odobrenu rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj 72 Stpn-305/13 od 5. prosinca 2013., čime je prihvaćen plan financijskog i operativnog restrukturiranja poslodavca,
- da je organizacijska jedinica tuženika u kojoj je radio tužitelj – Odsjek za tehnologiju i kvalitetu betonskih konstrukcija u RC Split ukinuta 31. prosinca 2015. zbog velikog pada poslova tehnologije betona i konstantnog pada prihoda,
- da je tuženik 19. rujna 2016. donio odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju,
- da je tuženik, prije nego je donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, 22. srpnja 2016., sukladno čl.127. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR) Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja, Sindikalna podružnica Instituta IGH d.d.-glavnom sindikalnom povjereniku u Institutu, sindikalnom povjereniku u Poslovnom centru Rijeka, sindikalnom povjereniku u Poslovnom centru Split i HUS sindikalnom povjereniku za Institut IGH d.d. Poslovni centar Osijek, dostavio podatke o kolektivnom višku radnika potrebne za provođenje obveze savjetovanja s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika,
- da je tuženik 6. rujna 2016. od sindikalnog povjerenika za RC Split zatražio očitovanje o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu tužitelju, pozivom na odredbu iz čl.150. st. 5. ZR,
- da se 14. rujna 2016. sindikalna povjerenica u RC Split, u svojstvu predstavnika radničkog vijeća, izjasnila da nije suglasna s donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu za tužitelja "dok se ne obavi još jedan razgovor s djelatnikom BČ od strane odgovorne osobe u kojem bi se to razjasnilo na obostrano zadovoljstvo",
- da je tužitelj 21. listopada 2016. navršio 60 godina života,
- da je tužitelju odluka o otkazu uručena 24. listopada 2016.
10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da tuženik nije postupio sukladno kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR, da nije postupio sukladno čl. 127. st. 4. ZR te da nije postupio niti sukladno odredbama čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR jer je bez suglasnosti sindikalnog povjerenika donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, a tužitelj je u vrijeme kad su nastupile pravne posljedice otkazivanja ugovora o radu 12. veljače 2017. kada je istekao otkazni rok imao više od 60 godina života (21. listopada 2016. je navršio šezdeset godina). Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.
11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373. točka 3. ZPP i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
11.2. Drugostupanjski je sud zaključio da nije sporno da je 2013. nad tuženikom zaključen postupak predstečajne nagodbe, da je tuženik 2015. i 2016. poslovao s gubitkom zbog smanjenog opsega poslova i otežanog poslovanja, odnosno negativnih gospodarskih kretanja, da je tuženik zbog toga 31. prosinca 2015. ukinuo Odsjek za tehnologiju i kvalitetu betonskih konstrukcija u RC Split, u kojem je tužitelj bio zaposlen, nakon čega se tužitelja pokušalo rasporediti na neko drugo radno mjesto, međutim nije nađeno odgovarajuće radno mjesto.
11.3. Drugostupanjski je sud ocijenio da je tuženik prethodno donošenju pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju postupio sukladno čl. 127. ZR, da je savjetovanje proveo sa sindikalnim povjerenikom u Poslovnom centru Split, da mu je dostavio potrebnu dokumentaciju – konkretno podatke o kolektivnom višku radnika, u okviru kojih se navodi da je na temelju provedene analize uprava društva utvrdila da prestaje potreba za radom više od dvadeset radnika, iz kojih razloga se pokreće postupak savjetovanja s radničkim vijećem, u koju svrhu je poslodavac, sukladno odredbi čl. 127. st. 3. ZR dostavio radničkom vijeću, odnosno sindikalnim povjerenicima podatke o broju ukupno zaposlenih radnika, razloge zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika po organizacijskim jedinicama, kriterije izbora takvih radnika, iznose i način obračuna otpremnine i drugih davanja radnicima, mjere koje je poslodavac poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika, te broj, zvanje i poslove radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba.
11.4. Drugostupanjski je sud zaključio da tuženik nije postupio protivno odredbi čl. 127. st. 4. ZR prema kojoj odredbi je tuženik bio dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i prijedloge koji bi mogli otkloniti namjeravani prestanak potrebe za radom radnika. Naime situacija u kojoj je sindikalna povjerenica u postupku savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu navela da nije suglasna s donošenjem odluke otkaza ugovora o radu za tužitelja "dok se ne obavi još jedan razgovor s djelatnikom BČ od strane odgovorne osobe u kojem bi se to razjasnilo na obostrano zadovoljstvo", ne konkretizirajući na koje bi se radno mjesto tužitelja moglo rasporediti, po ocjeni drugostupanjskog suda nije postupanje protivno odredbi čl. 127. st. 4. ZR.
11.5. Sud je u pobijanoj presudi ocijenio da je tuženik postupio sukladno odredbi čl. 150. st. 1. ZR prema kojoj se poslodavac prije donošenja odluke važne za položaj radnika mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njena utjecaja na položaj radnika što je sve tuženik kao poslodavac i učinio.
11.6. Drugostupanjski je sud istaknuo da je autonomno pravo poslodavca organizirati način poslovanja, pa tako ukidati i spajati radna mjesta, uslijed čega dolazi do viška radnika, naveo je da prema ZR važećem u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju (19. rujna 2016.), tuženik više nije imao obvezu izrade programa zbrinjavanja viška radnika, kao niti obvezu obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, što je bilo propisano prethodnim Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13).
11.7. Drugostupanjski je sud ocijenio da u situaciji kada je ukinut odjel u kojem je tužitelj radio i svi zaposlenici tog odjela dobili otkaz ugovora o radu, nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije na valjani način utvrdio kriterije odabira radnika kojima će dati otkaz, jer u takvoj situaciji nije niti bilo usporednih radnika s kojima bi tužitelja trebalo uspoređivati.
11.8. Drugostupanjski je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR prema kojoj tuženik bez suglasnosti sindikalnog povjerenika ne može donijeti odluku o otkazu ugovora o radu radniku koji je navršio 60 godina. Istaknuo je da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je mjerodavno vrijeme nastupanja pravnih posljedica otkazivanja ugovora o radu 12. veljače 2017. kada je tužitelju istekao otkazni rok i u kojem trenutku je tužitelj imao navršenih 60 godina života. Naime drugostupanjski sud je ocijenio da je odlučno vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu znači 19. rujna 2016. kada tužitelj nije imao navršenih 60 godina života obzirom da je iste navršio 21. listopada 2016. stoga nije postojala obveza poslodavca u smislu odredbe čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR.
11.9. Konačno drugostupanjski je sud ocijenio da su se ispunile zakonom propisane pretpostavke iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju stoga nije bilo osnove prihvatiti zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu, jer se za to nisu kumulativno ispunili uvjeti iz odredbe čl. 125. st. 1. ZR, posljedično tome nije osnovan zahtjev za isplatu naknade plaće i naknade štete. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
12. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Nadalje, odredbom čl. 115. st. 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
13. Revident navodi da je tuženik kao poslodavac trebao voditi računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR, da poslodavac nije postupio sukladno čl. 127. st. 4. ZR, kao i da nije uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća otkazao ugovor o radu radniku starijem od 60 godina sukladno čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR, revident ističe i da je povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja u radnim sporovima.
14. Međutim pravilno je drugostupanjski sud zaključio da poslodavac nije imao obvezu uspoređivanja iz čl. 115. st. 2. ZR u situaciji kada je ukinut cijeli odjel u kojem je tužitelj radio te su otkaz dobili svi radnici iz tog odjela. Osim toga tužitelj nije naveo na kojem mjestu ga je eventualno tuženik mogao zaposliti. Prema odredbi čl. 135. st. 1. u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije uređeno. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac (čl. 135. st. 3. ZR). To konkretno kod poslovno uvjetovanog otkaza znači da poslodavac treba dokazati da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga, dok činjenicu postupanja poslodavca suprotno odredbi čl. 115. st. 2. ZR treba dokazati radnik (Revr-864/14 od 21. srpnja 2015.)
14.2. U ovom sporu poslodavac, ovdje tuženik je dokazao da je zbog gospodarskih razloga prestala potreba za obavljanjem posla koji je obavljao tužitelj. Stoga je neosnovan revizijski navod da je povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja u radnim sporovima.
14.3. Neosnovani su i navodi da je tuženik odluku o otkazu trebao donijeti uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća kako je propisano čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR. Naime tužitelj je rođen **.**.2016. što znači da u trenutku donošenja odluke o otkazu 19. rujna 2016. nije navršio šezdeset godina stoga su neosnovani navodi tužitelja da je došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR prema kojom poslodavac samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća može donijeti odluku o otkazu radniku starijem od šezdeset godina. Znači u trenutku donošenja odluka o otkazu (19. rujna 2016.) tužitelj nije bio radnik iz čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR jer nije bio radnik stariji od šezdeset godina (koje je navršio 21. listopada 2016.). Stoga nije došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 151. st. 1. toč. 4. ZR.
14.4. Navode revidenta da je pogrešno primijenjena odredba čl. 127. st. 4. ZR prema kojoj je tijekom postupka savjetovanja s radničkim vijećem poslodavac dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i prijedloge koji bi mogli otkloniti namjeravan prestanak potrebe za radnom radnika drugostupanjski je sud, po ocijeni ovog suda, pravilno otklonio ocijenivši da nisu izneseni prijedlozi koje je poslodavac eventualno trebao razmotriti, primjerice konkretno radno mjesto na koje se tužitelj eventualno mogao rasporediti jer navod sindikalne povjerenice "da treba dodatno razgovarat s radnikom" nije prijedlog koji bi mogao otkloniti prestanak potrebe za radom radnika u smislu odredbe čl. 127. st. 4. ZR.
14.5. Ostalim navodima revident osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova koja ne mogu biti predmet osporavanja u reviziji sukladno čl. 386. st. 1. ZPP i ovaj sud nije ovlašten razmatrati takve navode.
15. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
Zagreb, 28. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić