REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 163/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Renata Grgić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, posarnica Osijek, Ivana Gundulića 5 b, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1178/2020-3 od 13. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-227/2018-3 od 3. siječnja 2020., u sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1178/2020-3 od 13. svibnja 2021., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 15.262,90 kn sa zateznim kamatama u roku od osam dana.

2. Pobijanom presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-4714/2021-2 od 15. prosinca 2021., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1178/2020-3 od 13. svibnja 2021., zbog pitanja:

1. Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi naknade štete/povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP kao lex specialis ili ZOMO te je li onda shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda, u pogledu stava da je u ovom slučaju mjerodavan ZOMO, a ne ZOOP nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odlukama broj: Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021., Rev-x-388/2018- 2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-2320/2015-2 od 21. svibnja 2015. prema kojemu su za odluku u sporu relevantne odredbe iz Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, i je li s tim u vezi u ovom konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredaba ZOMO?

2. Ima li interni obračun mirovine tužitelja značaj javne ili obične isprave? Je li onda prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom konkretnom slučaju pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-977/2016-2 od 19. studenoga 2019., kao i shvaćanjem različitih drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj (Visoki trgovački sud RH broj Pž- 3624/2019-2 od 14. listopada 2020., Pž-8737/12 od 3. ožujka 2015.; ŽS u Zagrebu broj Gžn-2628/11 od 8. srpnja 2014.; ŽS u Osijeku broj Gž-3068/2012 od 3. travnja 2014. i ŽS u Dubrovniku broj Gž-1660/11 od 20. veljače 2013.), a prema kojima interna evidencija tužitelja odnosno dostavljeni računi ne predstavljaju javnu ispravu, pa da stoga, predmetni obračuni sadržavaju samo shvaćanje (misao) tužitelja za njegove potrebe – te im se u tome dijelu može dati značaj isprave (shvaćene kao pismeno koje sadrži neku misao), ali ne javne-izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan, radi čega tužbeni zahtjev tužitelja treba odbiti makar i primjenom pravila o teretu dokazivanja?''.

4. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I. stupnja.

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

7. Revizija je neosnovana.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 15.262,90 kn sa zateznim kamatama na ime isplaćenog dijela invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a koju je isti priznao svojoj osiguranici, GS, ozlijeđenoj u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 27. prosinca 2010., a za koju je odgovorna osiguranica tuženika, s tim da tužitelj potražuje 30% od punog iznosa priznate mirovine jer taj omjer predstavlja posljedicu pretrpljene štete iz predmetne prometne nesreće, dok je preostalih ostalih 70% posljedica bolesti, a koja nesporno nije u uzročnoj vezi s ovom prometnom nesrećom.

9. Između strankama i u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze tuženika (primjenom odredaba ZOOP-a ili primjenom odredaba ZOMO-a), te je sporno predstavlja li interna dokumentacija tužitelja valjani i adekvatan dokaz o postajanju uzročno posljedične veze odnosno dokaz o plaćanju mirovine.

10. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 1573/13, 151/14 i 33/15 - dalje: ZOMO), smatrajući da se na predmetni slučaj ne primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZOOP), odnosno da se u pogledu izračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a, a koji Zakon definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

11. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO-u, neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 27. prosinca 2010.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama ZOOP-u, kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a.

12. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visine obveze tuženika odredbe ZOOP-u ili ZOMO-u.

13. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o tome pitanju nije pravilno. 14. Ispitujući osnovanost revizije ovaj sud je ocijenio da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-997/16 od 19.11.2019., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-1067/12-2 od 05.12.2017., Rev- 454/08-2 od 14.01.2009., Rev-1061/03-2 od 23. rujna 2004. i dr. 15. U odluci EU suda C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od 17. ožujka 2011 GSZ).

16. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021. i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja

- prometne nezgode.

17. 1. Pri tome treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

17. 2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak'', a ta odredba glasi:

''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''.

18. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

19. Prema navedenom, u odnosu na prvo pitanje valja odgovoriti da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, tj. trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

20. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

''(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.''

21. 1. Prema ocjeni ovog suda, prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

21. 2. Vezano za opseg štete, ističe se da prema odredbi čl. 161. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.).

22. Kad se govori o stvarnoj šteti tada se mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog i doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZOMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZOMO).

23. Imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije došlo do ozljeđivanja i nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, osiguranik tužitelja bi nastavio raditi i ostvario pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZOMO-u tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska u invalidsku mirovinu svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.

24. Po shvaćanju ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegovog osiguranika u invalidsku mirovinu, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine u razmjeru u kojem je tako isplaćenoj mirovini doprinio osiguranik tuženika (ovdje 30%) i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i u Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. Rev-1061/2003-2 od 23. rujna 2014.).

25. Obračuni mirovina, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a. Prema obrazloženju takvog shvaćanja "tužitelj je javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava osiguranika (čl. 141. ZOMO-a) te u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti i primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 70. i čl. 145. ZOMO-a). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih invalidskih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih prava pripadaju osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu isplaćene mirovine, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima ukazuje da su mirovine doista isplaćene, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave kojima se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje."

26. Prema shvaćanju tuženika interna dokumentacija tužitelja ne predstavlja valjan i adekvatan dokaz o postajanju uzročno posljedične veze, odnosno dokaz o plaćanju mirovine.

27. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, a čl. 220. st. 1. ZPP-a da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok prema st. 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

28. Prema sadržaju navedenih odredbi ZPP-a ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.

29. U ovom sporu, a odgovarajući na drugo postavljeno pitanje, i vodeći računa o ispravama u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 17-33 spisa), neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161-170. ZOMO-u kada navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete, po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz (tako i u Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2021.).

30. Kako se oba postavljena pitanja u svojoj biti, u preostalom dijelu, svode na pitanje visine naknade štete na koju ima pravo tužitelj, a budući se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti, gdje se tijekom postupka pred sudom drugog stupnja nije moglo ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za postojanje i utvrđenu visinu štete, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, u toj pravnoj situaciji pogrešno shvaćanje suda drugog stupnja o utvrđenoj visini štete ne može imati utjecaja na pravilnost odluke u ovom sporu (tako i u Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2021.).

28. Slijedom iznesenoga, kako je šteta tužitelju nastala, sukladno čl. 27. ZOOP, izvršenim isplatama invalidske mirovine, što je u postupku pred sudovima nižeg stupnja i utvrđeno to je slijedom naprijed iznesenog odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 28. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić