REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 28 Pž-350/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, te doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Mješoviti holding „ELEKTROPRIVREDA REPUBLIKE SRPSKE“ – Matično preduzeće akcionarsko društvo iz Republike Bosne i Hercegovine, Trebinje – Zavisno preduzeće „ELEKTROKRAJINA“ akcionarsko društvo iz Banja Luke, Ulica kralja Petra I Karađorđevića 95, OIB 96828499574, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 54, protiv tuženika Javno preduzeće ELEKTROPRIVREDA BOSNE I HERCEGOVINE d.d. iz Sarajeva, Vilsonovo šetalište 15, OIB 67243643824, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi nevaljanosti i neistinitosti upisa vlasništva u zemljišne knjige, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-167/2021-26 od 30. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-167/2021-26 od 30. prosinca 2022.
r i j e š i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-167/2021-26 od 30. prosinca 2022. u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.854,78 EUR / 21.509,37 kn.
II. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-167/2021-26 od 30. prosinca 2022. u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 32,12 EUR / 242,00 kn.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška drugostupanjskog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom navedenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi pravno nevaljanim i neistinitim upis prava vlasništva tuženika na nekretnini pobliže navedenoj u izreci presude te da je tuženik dužan na temelju te presude trpjeti da se na toj nekretnini uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, onakvo kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe upisane u korist tuženika i to upisom društvenog vlasništva s pravom korištenja nekadašnjih društvenih pravnih osoba - OOUR Elektro Jajce za 4/10 dijelova, OOUR Elektro Bugojno za 4/10 dijelova, OOUR Elektro Ključ za 2/10 dijelova, čiji je pravni sljednik tužitelj, uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika kao i da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Biograd na Moru Općinskog suda u Zadru da po pravomoćnosti presude izvrši uknjižbu, kao i da se naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove (točke I., II., III. i IV. izreke presude). Rješenjem navedenim u izreci ovog rješenja prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 21.509,37 kn /2.854,78 EUR, dok je tuženikov zahtjev za naknadom troška postupka u iznosu od 242,00 kn / 32,12 EUR odbijen kao neosnovan. Tako je prvostupanjski sud presudio na temelju odredbe članka 150. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine” broj 63/19 i 128/22) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao da je aktivno (građanskopravno) legitimiran za podnošenje brisovne tužbe jer nije dokazao pravno sljedništvo u odnosu na ranije upisane zemljišnoknjižne ovlaštenike (nositelje prava korištenja), a k tome budući da je sporni upis izvršen rješenjem zemljišnoknjižnog suda od 12. siječnja 2016. dok je predmetna tužba podnesena 26. svibnja 2021., protekao je (i) trogodišnji rok za podnošenje brisovne tužbe. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
2. Protiv te odluke žalbu je podnio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je nesporno da su prije tuženika kao nositelji prava korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu bili upisani OOUR Elektro Jajce za 4/10 dijelova, OOUR Elektro Bugojno za 4/10 dijelova i OOUR Elektro Ključ za 2/10 dijelova. Žalitelj napominje da iz Uvjerenja od 24. srpnja 2007. točke 3. nesporno proizlazi da je OOUR Elektro Bugojno bio u sastavu nekadašnje društvene pravne osobe Zajednice OOUR-a Elektro Krajine dok iz aktualnog izvoda iz sudskog registra od 11. siječnja 2017. jasno proizlazi da su OOUR Elektro Jajce i OOUR Elektro Ključ bili sastavni dio nekadašnje Elektrokrajina Banja Luka slijedom čega je tužitelj pravni sljednik sve tri bivše društvene pravne osobe. S obzirom na to da sud utvrđuje suprotno od onog što nesporno proizlazi iz priložene dokumentacije, osnovan je prigovor tužitelja o povredi članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga, tužitelj je aktivno legitimiran na podnošenje tužbe jer je pravni sljednik nekadašnjih društvenih pravnih osoba. Žalitelj smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 150. stavka 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Žalitelj ističe da sud nije ocjenjivao niti uzeo u obzir pitanje savjesnosti tuženika niti je o tome odlučivao prilikom ocjene zastare te prigovara da tuženik nije pravni sljednik nekadašnjih društvenih pravnih osoba. Tužitelj smatra da tuženik nije mogao upisati svoje vlasništvo zbog zabrane propisane Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 36/91). Osim toga, budući da je upis tuženika nevaljan, nije istekao rok u smislu članka 150. Zakona o zemljišnim knjigama sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači pobijanu odluku i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku plaćanje troškova postupka tužitelju uključujući i trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 286,28 EUR, podredno da prvostupanjsku odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Žalba je dostavljena tuženiku na odgovor. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu u bitnom navodi da se radi o sporu male vrijednosti u kojem se presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a žalitelj u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije pravni sljednik nekadašnjih društvenih pravnih osoba. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za brisovnu tužbu niti je za takvu tužbu aktivno legitimiran, a k tome on nije ni tražio da se upiše kao vlasnik spornih nekretnina. Aktivnu legitimaciju za brisovnu tužbu ima samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanom uknjižbom odnosno knjižni vlasnik, a što tužitelj nedvojbeno nikada nije bio niti je u tom pravcu dokazao pravni slijed u odnosu na ranije upisane pravne osobe. Osim toga, budući da je ranije bilo upisano društveno vlasništvo, a što tužitelj zanemaruje, tužitelju ne pripada ni ovlaštenje na podnošenje brisovne tužbe. Nadalje, tužiteljev žalbeni navod da je tuženik nesavjestan stjecatelj iznijet je tek u žalbi što je protivno članku 352. Zakona o parničnom postupku, a pozivanje na Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske nema utjecaja jer upis pravnog sljedništva tuženika na spornoj nekretnini nije raspolaganje u smislu te Uredbe. Tuženik ističe da je tuženik zatražio upis 2016. godine, a tužba je podnesena 2021. godine, dakle više od tri godine od kada je zatražen tuženikov upis. Tuženik predlaže da se žalba odbije i potvrdi pobijana presuda u cijelosti te da se obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i trošak žalbenog postupka u iznosu od 213,10 EUR.
3. Tužiteljeva žalba je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.
Ispitavši pobijanu presudu i rješenje temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.
4. Odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama je propisano da nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno. Međutim, prema članku 150. stavku 2. istog Zakona brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je, postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim a) ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. tog članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od 60 dana od isteka roka za tu žalbu odnosno b) ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. tog članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine otkad je ta uknjižba bila zatražena.
Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da brisovnu tužbu može podnijeti samo osoba koja je kao nositelj knjižnog prava bila upisana prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama s time da umjesto te osobe (ako je ona prestala postojati) takvu tužbu može podnijeti i njezin univerzalni pravni sljednik, dok se ta tužba podnosi isključivo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama uknjižena kao nositelj knjižnoga prava (odnosno univerzalnog pravnog sljednika te osobe). Nadalje, iz odredbe članka 150. stavka 1. Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da tužitelj tužbenim zahtjevom može tražiti brisanje uknjižbe prava vlasništva tuženika, a ne utvrđenje pravno nevaljanim i neistinitim upisa prava vlasništva tuženika (kako to tužitelj djelomično traži postavljenim tužbenim zahtjevom) – ovo stoga jer se uknjižba provodi na temelju sudske odluke pa stoga tužitelj ne može u jednom (parničnom) postupku tražiti da je nevaljana i neistinita pravomoćna sudska odluka koja je donesena u drugom (izvanparničnom) postupku odnosno da je nevaljana i neistinita uknjižba koja je provedena na temelju takve odluke.
Osim toga, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se takva tužba ne može podnijeti ako su nastupile činjenice na temelju kojih je osobi čije je knjižno pravo povrijeđeno uknjižbom i tako trebalo prestati, zatim ako je protekao rok od šezdeset dana od isteka roka za žalbu (ako je nositelju knjižnog prava dostavljeno rješenje o uknjižbi, a on u tom roku nije zatražio zabilježbu da je upis sporan ni podnio brisovnu tužbu) odnosno ako je protekao rok od tri godine od kada je uknjižba bila zatražena (ako nositelju knjižnog prava nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi).
5. U konkretnom predmetu, tuženik je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, zemljišnoknjižni odjel broj Z-784/2007/9462 od 12. siječnja 2016., a što je uostalom vidljivo i iz tog rješenja sa str. 30.-31. spisa kojeg je upravo tužitelj dostavio sudu uz tužbu. Nadalje, ne ulazeći ovom prilikom u ispitivanje činjenice tko je od ovdje parničnih stranaka pravni sljednik društvenih pravnih osoba koje su na predmetnoj nekretnini ranije imale upisano pravo korištenja, ovaj sud napominje da iz spisa proizlazi da je tužitelj ovaj spor pokrenuo 26. svibnja 2021. podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu, a što je tužitelj učinio više od pet godina nakon što je tuženik u zemljišnim knjigama (u postupku povodom preoblikovanja zemljišne knjige na osnovu Zakona o zemljišnim knjigama) upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Prema tome, ne ulazeći ovom prilikom niti u ispitivanje je li tužitelju dostavljeno navedeno rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, protekao je člankom 150. stavkom 2. točkom 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisani trogodišnji rok u kojem je nositelj knjižnog prava (njegov pravni sljednik) mogao podnijeti brisovnu tužbu radi zaštite svog knjižnog prava eventualno povrijeđenog uknjižbom tuženikova vlasništva u zemljišnim knjigama. Upravo zbog navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan, a što je pravilno ocijenio prvostupanjski sud.
6. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je upis tuženika nevaljan pa zato nije istekao rok u smislu članka 150. Zakona o zemljišnim knjigama sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi tužitelju povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ovaj sud napominje da žalitelj pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu. Naime, prema toj zakonskoj odredbi nositelj knjižnog prava ne može podnijeti brisovnu tužbu ako su mu unatoč tome što mu je uknjižbom neke osobe povrijeđeno knjižno pravo, to pravo nositelja i onako trebalo prestati na temelju neke kasnije činjenice – na primjer, ako osoba koje je uknjižena u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine prilikom uknjižbe nije imala valjani titulus za stjecanje nekretnine, ali ga je ona stekla prije podnošenja brisovne tužbe. Nadalje, u odnosu na tužiteljevo isticanje (u žalbi) nesavjesnosti tuženika što sud nije uzeo u obzir, ovaj sud napominje da tužitelj tijekom cijelog postupka nije ni iznio činjenicu da bi tuženik u zemljišnoknjižnom postupku radi preoblikovanja zemljišne knjige na osnovu Zakona o zemljišnim knjigama bio nesavjestan pa zbog toga tužitelj prema članku 352. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ne može osnovano u žalbi isticati tu činjenicu.
Osim toga, pozivanje tužitelja u žalbi na Uredbu o zabrani raspolaganja nekretninama na području Republike Hrvatske je neosnovano. Naime, upis pravog sljedništva tuženika na spornoj nekretnini nije raspolaganje u smislu te Uredbe, a što pravilno u odgovoru na žalbu ističe tuženik. Ovo stoga što je tuženik kao pravni sljednik ranijih društvenih pravnih osoba koje su imale pravo korištenja upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u postupku preoblikovanja zemljišne knjige; dakle, te pravne osobe nisu na tuženika određenim pravnim poslom prenijele pravo korištenja (vlasništva) na predmetnoj nekretnini pa se stoga navedena Uredba ne primjenjuje u konkretnom slučaju.
Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.
7. Jednako tako, budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku on parnična stranka koja protivnoj stanci (tuženiku) mora naknaditi troškove postupka potrebne za vođenjem ovog spora. Slijedom navedenog, kao i stoga što je sud prvog stupnja pravilno odmjerio te troškove postupka kako po osnovi tako i po visini, to je i prvostupanjsko rješenje pravilno i na zakonu osnovano. Stoga je tužiteljevu žalbu podnesenu i protiv tog rješenja valjalo odbiti kao neosnovnu i potvrditi to rješenje u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.854,78 EUR / 21.509,37 kn, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.
8. Međutim, u dijelu u kojem tužitelj žalbom pobija dio prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 242,00 kn / 32,12 EUR, ovaj sud nalazi da je u tom dijelu tužiteljeva žalba nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku. Ovo stoga što tužitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud pa stoga tužitelj nema pravni interes žalbom pobijati taj dio prvostupanjske presude. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tužiteljevu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku.
9. Sukladno članku 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu je valjalo odbiti jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem spora.
Zagreb, 28. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
Broj zapisa: 9-30856-8d7df
Kontrolni broj: 00114-12289-ef2c1
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Mario Vukelić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
