Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž Ovr-146/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. L., L., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici K. H. i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & Z. & B. B. j.t.d. Z., protiv I. ovršenika S. A., S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik Z. R., odvjetnik u Z. i II. ovršenice Đ. A., S., OIB:..., radi ovrhe na nekretninama, povodom žalbe ovrhovoditelja izjavljene protiv rješenja Općinskog građanskog suda Zagrebu od 22. rujna 2022. poslovni broj: Ovr-3490/15-89, 28. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba ovrhovoditelja i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda Zagrebu poslovni broj: Ovr-3490/15-89 od 22. rujna 2022. u pobijanoj točki II. izreke.

II. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem u točki I. izreke odbijen je prijedlog I. ovršenika za odgodu ovrhe podnesen 9. prosinca 2020. U točki II. izreke određen je prekid ovršnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pod posl.br. P-456/2020 na Općinskom sudu u Sesvetama.

2. Prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke pravodobnom žalbom pobija ovrhovoditelj "iz svih zakonom dopuštenih razloga" predlažući županijskom sudu ukinuti pobijano rješenje u pobijanom dijelu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

5. Iznoseći razloge za svoju odluku prvostupanjski sud navodi da je pregledom spisa utvrdio da je rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-3490/15 od 23. lipnja 2015. određena ovrha na nekretninama prvoovršenika na temelju ovršne javnobilježničke isprave odnosno Ugovora o davanju kredita od 30. travnja 2010. koji je neposredno izvršiv javnobilježnički akt te da ta isprava predstavlja pravni posao koji ima svojstvo ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača. Zaključuje da pokretanju ovrhe na temelju te ovršne isprave nije prethodio parnični ili drugi sudski postupak zbog čega je potrebno izvršiti sudsku kontrolu pozivajući se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13/EEZ) koja se primjenjuje na temelju članka 141c. Ustava Republike Hrvatske. Citira odredbe članka 3. u vezi članka 2. točka a) i članak 7. Direktive 93/13/EEZ te se u svezi obvezatnosti primjene europskog prava u odnosu na nacionalno pravo poziva na stajališta izraženim u odlukama Suda EU. Citira i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22 – dalje u tekstu: ZZP) koje se odnose na definiciju nepoštenih odredbi i potrošača, te ponovno utvrđuje da stranke predmetnog ugovora o kreditu predstavljaju trgovca i potrošača u smislu članka 4. ZZP, ali i da isprave sadrže potencijalno nejasne odredbe u smislu članka 4. ZZP koje je potrebno dodatno preispitati iz čega zaključuje da postoji mogućnost da bi "predmetne" odredbe mogle biti utvrđene kao nepoštene u smislu Direktive 93/13/ EEZ u postupku koji je prvoovršenik pokrenuo pod posl.br. P-456/20. Ujedno utvrđuje da se radi žalbenom razlogu iz članka 52. st.1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje u tekstu: OZ) o kojem nije ovlašten odlučivati sud u okviru ovršnog postupka i zaključuje da bi na temelju tako pokrenutog postupka trebalo odgoditi ovaj ovršni postupak.

5.1. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da odredbe OZ, konkretno članak 65. ne omogućava odgodu ovrhe samo na temelju pokretanja parničnog postupka već zahtijeva ispunjenje dodatnih pretpostavki (vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško naknadive štete ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje) te utvrđuje da nakon provedbe ovrhe nema mogućnosti da se ovršeniku vrate nekretnine u vlasništvo ukoliko se utvrdi nepoštenost odredbi akta koji predstavlja ovršnu ispravu, što je protivno načelu djelotvornosti i cilju iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ. Pri tome se poziva na više odluka Suda EU pa tako i na onu broj: C-407/18 donesenu u predmetu K. – A. B. d.d. u kojoj je Sud EU utvrdio da su odredbe nacionalnog zakonodavstva države članice EU, koje su u bitnome istovjetne odredbama OZ u vezi odgode ovrhe, protivne odredbama Direktive 93/13/EEZ te zaključuje da bi primjena nacionalnih odredbi koje ograničavaju mogućnost odgode ovrhe i provedbu ovrhe prije odlučivanja o postojanju nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi bila protivna načelu djelotvornosti i odredbama Direktive 93/13/EEZ.

5.2. Polazeći od odredbe članka 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) kojim je uređeno da sud može sam riješiti prethodno pitanje te članka 213. stavka 1. točke 1. istog Zakona prema kojem sud može odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, a da se o tom prethodnom pitanju o kojem nije ovlašten odlučivati ovršni sud, odlučuje u parničnom postupku kojeg je pokrenuo prvoovršenik protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru, zaključuje da je primjena članka 213. stavka 1. točka 1. ZPP jedino moguće primjenjiva u skladu s pravom Europske unije obzirom se odredba članka 65. OZ ne može primijeniti jer je "ista, prema citiranoj presudi EU, vrlo teško primjenjiva odnosno strankama je vrlo teško zadovoljiti traženo u normi, a to je činjenje vjerojatnim nastup nenadoknadive ili teško nadoknadive štete obzirom da isto nije pomnije obrazloženo zakonskim propisima“. Stoga smatra da radi navedenog nije moguće primijeniti normu iz članka 65. OZ koja regulira odgodu ovrhe jer je ista u suprotnosti sa pravom EU, a najbliži pravni institut domaćeg prava koji sudu pruža mogućnost zastati s postupkom do okončanja nekog drugog postupka jest prekid postupka koji je normiran Zakonom o parničnom postupku. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud navodi da nije ni ispitivao postojanje pretpostavki za odgodu iz članka 65. OZ već je izravnom primjenom prava Europske unije i vođen načelom djelotvornosti istog odredio prekid ovrhe do dovršetka postupka u kojem se odlučuje o postojanju nepoštenih odredbi u ovršnoj ispravi.

6. U žalbi ovrhovoditelj prije svega ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koji se u ovršnim postupcima primjenjuje na temelju članka 21. stavka 1. OZ, a u citiranju dijela sadržaja presude Suda EU broj:

C-407/18 na engleskom jeziku nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 7. ZPP. Navodi da sud prvog stupnja za svoj zaključak da su ovršenici potrošači nije iznio ni jedan razlog pa s tim u vezi ocjenjuje paušalnim i neosnovanim pozivanje na pravni stav izražen u presudi Suda EU u predmetu C- 407/18. Smatra da su ovršenici u smislu članka 219. ZPP bili dužni dokazati da kao korisnici kredita udovoljavaju pojmu potrošača. Osporava ostvarenje pretpostavki za prekid postupka jer da valjanost pravnog posla, odnosno utvrđenje ništetnosti istoga nije i ne može biti prethodno pitanje na konkretni ovršni postupak .

7. Prije svega u odnosu na istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka valja navesti da time što je citirao sadržaj presude Suda EU na engleskom jeziku prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka ako je protivno odredbama ovoga 354. stavka 2. točke 7. ZPP koja je počinjena

Zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i da prati tijek postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga žali. Time nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 6. ZPP budući to nije utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke.

8. Osnovano ovrhovoditelj navodi da sud prvog stupnja nije iznio razloge za svoje utvrđenje da je Ugovor o kreditu, kao ovršna isprava, potrošački ugovor zbog čega u tom dijelu pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, no iz sadržaja tužbe radi utvrđenja ništetnosti predmetne ovršne isprave razvidno je da ovršenik u istoj navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, pa će u parničnom postupku pokrenutom tom tužbu ovršenik i dokazivati status potrošača ukoliko mu takvo svojstvo ospori ovrhovoditelj.

9. Ispitivanjem prvostupanjskog rješenja u odnosu na pobijanu točku II. izreke u smislu žalbenih navoda, ali i po službenoj dužnosti u pravcu pravilne primjene materijalnog prava, prosudba je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava prekinuo predmetni ovršni postupak pravilno se rukovodeći Direktivom 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja ima za cilj djelotvornu zaštitu potrošača, kao uobičajeno slabije stranke, od nepoštenih ugovornih odredaba kojima se koriste prodavatelji robe ili pružatelji usluga i o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, a sustav zaštite temelji se na ideji da se potrošač nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i razine informiranosti zbog koje dolazi do situacije da potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge, pri čemu taj potrošač ne može utjecati na njihov sadržaj. Jedno od načela proklamiranog Direktivom 93/13/EEZ je djelotvornost koje podrazumijeva da se nacionalnim postupovnim pravilima ne smije činiti nemogućim, praktično ili u praksi, ili pretjerano teškim, ostvarivanje prava dodijeljenih potrošačima pravom EU. Postupovni zahtjevi odnose se kako na pravne lijekove tako i na postupovna pravila dostupna potrošačima kojima se osigurava potrošačima djelotvorni pravni lijek kako bi se otvorilo pitanje nepoštenosti relevantnih ugovornih odredbi, ali i obvezu nacionalnih sudova procijeniti nepoštenost ugovornih odredaba po službenoj dužnosti.

10. U konkretnom slučaju ovršna isprava je javnobilježnički akt na temelju koje se osnovom upisane hipoteke provodi ovrha na nekretnina prvoovršenika. Donošenju te ovršne isprave nije prethodio kontradiktorni postupak u kojem slučaju, sukladno već ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, potrošači mogu u razumnim okolnostima poduzimati pravne mjere protiv provedbe takve ovrhe. Tako u predmetu C-415/11 Sud Europske unije navodi da ovrha na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi nije u skladu s Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ako potrošačima nisu dostupni djelotvorni pravni lijekovi ili ako postoji znatniji rizik da ih potrošači neće primijeniti, a djelotvorni pravni lijekovi ne postoje, na primjer, kada potrošači u postupku provedbe ovrhe ne mogu uložiti prigovor na provedbu ovrhe na temelju nepoštenosti ugovornih odredaba, dok u postupku o meritumu u kojem se nepoštenost ugovornih odredaba može procijeniti, ne mogu ostvariti prekid provođenja ovrhe.

11. Ovršenik je podnio tužbu protiv ovrhovoditelja kao tuženika radi utvrđenja nepoštenim, ništetnim i bez pravnog učinka Isprave o zasnivanju založnog prava od 30. travnja 2010. solemnizirane kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem OV- 4229/10 30. travnja 2010. i Ugovora o davanju kreditu 30. travnja 2010. u cijelosti, pa će se stoga u pokrenutom parničnom postupku ispitati da li su odredbe sadržane u ovršnoj ispravi nepoštene u smislu Direktive 93/13/EEZ. Stoga je u cilju zaštite prava potrošača trebalo zastati s provođenjem daljnjih ovršnih radnji bilo putem instituta odgode ovrhe bilo prekidom postupka, koji način je odabrao prvostupanjski sud, a u svrhu da se prije provedbe ovrhe prodajom založene nekretnine ovršenika, u sudskom postupku ispita osnovanost tvrdnji prvoovršenika da Ugovor o odobravanju kredita i Isprava o zasnivanju založnog prava od 30. travnja 2010. sadrži ništetne odredbe, odnosno da su te isprave u cijelosti ništetne, a na koji način se omogućava ovršeniku da u sudskom postupku ostvari zaštitu od nepoštenih odredbi Ugovora o odobravanju kredita i Isprave o zasnivanju založnog prava od 30. travnja 2010.

12. U svezi naprijed navedenog osim odluke Suda Europske unije C-407/18 na koju se poziva prvostupanjski sud, ukazuje se i na odluke tog Suda C-116/13 i C-537/12 gdje je zauzeto pravno shvaćanje da Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da se protivi propis države članice, poput onog u kojem je riječ u glavnim postupcima, koji ne omogućuju sudu nadležnom za ovrhu, u okviru ovršnog postupka na temelju hipoteke, ni da, bilo po službenoj dužnosti, bilo na zahtjev potrošača, ocijeni nepoštenost odredbi ugovora iz kojih proizlazi potraživani dug i koja čine temelj ovršnog naslova, ni da odredi privremene mjere, kad je određivanje tih mjera potrebno radi osiguranja pune učinkovitosti konačne odluke suda pred kojim se vodi postupak i koji je nadležan za ocjenu nepoštenosti te odredbe.

13. Iz naprijed navedenih razloga u ovoj fazi ovršnog postupka, a radi ostvarenja načela djelotvornost proklamiranog Direktivom 93/13/EEZ, bilo je nužno zastati s postupkom do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama pod poslovnim brojem: P-456/2020 bilo na način da se ovrha odgodi bilo na način da se postupak prekine, zbog čega ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud odbio je žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje u pobijanoj točki II. izreke sve primjenom članka 380. točka 2. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ.

15. U nepobijanoj točki I. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 28. ožujka 2023.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec v.r.