Poslovni broj: UsI-60/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. M. iz Z., OIB: …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., OIB: …, radi nepripadne isplate, nakon održane usmene i javne rasprave, zaključene istog dana, 28. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/20-01/03319841873, URBROJ: 341-99-05/3-20- 002150, broj spisa: 742998 od 1. prosinca 2020.

II Poništava se rješenje zavoda, Područne službe u Z., KLASA: 140-02/20- 01/03319841873, URBROJ: 341-25-05/3-20-003276, broj: 395539 od 14. siječnja 2020.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/20-01/03319841873, URBROJ: 341-99-05/3- 20-002150, broj spisa: 742998 od 1. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja zavoda, Područne službe u Z., KLASA: 140-02/20- 01/03319841873, URBROJ: 341-25-05/3-20-003276, broj: 395539 od 14. siječnja 2020. kojim je utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 9. siječnja 2019. do 30. rujna 2019. u svoti od ukupno 55.618,62 kn, te je tužitelju naloženo da navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplati u roku od 15 dana računajući od dana primitka rješenja u korist žiro računa Državnog proračuna navedenog u Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu rješenja.

2. Tužitelj u tužbi ističe da je zasnovao radni odnos 9. siječnja 2019. koji je sporazumno prestao 11. veljače 2019., te nakon toga drugi radni odnos od 11. veljače do 30. rujna 2019., a nakon što mu je 7. siječnja 2019. zaposlenica tuženika na njegov upit ima li pravo zasnovati radni odnos na dva sata dnevno, iako je korisnik mirovine, bez da mu prestane pravo na isplatu te mirovine, odgovorila da mu zakonske odredbe to dopuštaju.

3. Radni odnos tužitelja prijavljen je kod tuženika i usprkos tome, tuženik je tužitelju za cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa isplaćivao mirovinu, stoga tužitelj nije mogao, niti morao znati, da je njegovo zaposlenje zakonski nedopušteno u odnosu na pravo isplate mirovine, jer je poklonio vjeru nadležnom tijelu.

4. Naime, protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, tuženik nije odmah, niti u roku od najkasnije trideset dana obustavio isplatu mirovine, te je time tužitelja doveo u zabludu da su isplate mirovine u skladu sa zakonom, jer je rješenje o obustavi mirovine doneseno nakon devet mjeseci od dana saznanja tuženika o nastanku promjene, pa nečinjenje tuženika ne može ići na štetu korisnika mirovine.

5. Tužitelj ističe da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Gashi protiv Hrvatske, zahtjev broj 32457/05 zauzeo stajalište da bi rizik svake greške što je napravi državno tijelo trebala snositi država, te se propusti ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građana, pa ovo stajalište obvezuje i sve buduće domaće sudske odluke.

6. Predlaže sudu da nakon provedene usmene i javne rasprave, poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporavanom rješenju.

8. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti tužitelja i opunomoćenice tuženika te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 20/17 i 110/21).

11. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika priložen u spisu u vezi Us-2803/20.

12. Prema podacima spisa tog spisa predmeta, tužitelju je rješenjem tuženika od 17. rujna 2020. odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 21. studenog 2019., kojim je tužitelju korisniku starosne mirovine obustavljena isplata starosne mirovine s 8. siječnja 2019., pozivom na odredbu članka 99. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16,18/18, 62/18 i 115/18), a obzirom da u konkretnom slučaju činjenice ne upućuju na mogućnost primjene članka 99. stavka 3. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju, jer tužitelj nije korisnik starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, već je bio korisnik invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnost, kojem je ta mirovina prevedena u starosnu mirovinu, a u međuvremenu je zakonitost tog rješenja potvrđena presudom Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-2803/20-4 od 14. veljače 2023.

13. U ovom upravnom sporu je u upravnom postupku prvostupanjskim rješenjem od 14. siječnja 2020., u odnosu na tužitelja utvrđena nepripadna isplata mirovine u razdoblju od 9. siječnja do 30. rujna 2019. i obveza vraćanja iste sukladno članku 166. stavku 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju.

14. Odredbom članka 166. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Stavkom 2. točkom 1. navedenog članka Zakona propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove (u daljnjem tekstu: nepripadna isplata) postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ovome Zakonu, točkom 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, a točkom 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da Zavod rješenjem u upravnom postupku po službenoj dužnosti utvrđuje visinu nepripadno isplaćenih sredstava stečenih bez osnove prema ovome članku.

15. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja.

16. Naime, iz sadržaja prethodno citiranih zakonskih odredaba proizlazilo bi da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove, tj. nepripadne isplate postoji kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno zakonu, ili u većoj svoti od pripadajuće i kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno osobi kojoj ne pripada, a u konkretnom slučaju činjenično stanje ovog spisa se ne može podvesti niti pod jednu od citiranih zakonskih odredaba, obzirom da je tužitelj zakonito ostvario pravo na invalidsku mirovinu u pripadajućoj svoti prema ranijem pravomoćnom rješenju.

17. Tužitelj se stoga, kao osoba kojoj je dana informacija od nadležnih službenika tuženika da ima pravo zasnovati radni odnos na dva sata dnevno, iako je korisnik mirovine, bez da mu prestane pravo na isplatu te mirovine, te čiji je radni odnos na nepuno radno vrijeme bio prijavljen kod tuženika, te je usprkos tome, tuženik tužitelju za cijelo vrijeme trajanja radnog odnosa isplaćivao mirovinu, osnovano poziva na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Gashi protiv Hrvatske, zahtjev broj 32457/05, zauzeo stajalište da bi rizik svake greške što je napravi državno tijelo trebala snositi država, pa se propusti ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građana, te da ovo stajalište obvezuje i sve buduće domaće sudske odluke.

18. Europski sud za ljudska prava je u predmetu Čakarević protiv Hrvatske, zahtjev broj 48921/13, u presudi od 26. travnja 2018., koja se dijelom odnosi na upravni, dijelom na parnični postupak, a dijelom na ovršni postupak, upravo u odnosu na opće pravilo stjecanja bez osnove iz Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), zaključio da je u tom konkretnom slučaju nadležno upravno tijelo vršilo redovite isplate novca, te je osoba stekla pravo učinkovitog uživanja u tom novcu na temelju upravne odluke, da bi se tek naknadno utvrdilo da su isplate izvršene bez pravne osnove, te je naloženo vraćanje tih iznosa kao stjecanje bez osnove, pa se u tim okolnostima, u kojima osoba nije pridonijela na bilo koji način spornom stanju u kojem je isplata nastavljena nakon proteka važećeg zakonskog roka, u kojima je osoba postupala u dobroj vjeri da naknada za nezaposlene u njenom slučaju nije sporna, te ranija upravna odluka nije sadržavala nikakvo upozorenje da će prema odgovarajućim zakonskim odredbama pravo prestati važiti nakon dvanaest mjeseci, te je proteklo ukupno tri godine u kojoj vlasti nisu reagirale, može smatrati da je osoba imala legitimno očekivanje da se može pozvati na isplate koje je primila kao na svoja prava, pa je na ovaj predmet primjenjiv članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te sud uz detaljna obrazloženja u smislu odgovora na pitanja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li težilo legitimnom cilju i bilo razmjerno, te pozivom na ustaljenu konvencijsku praksu obrazlaže zašto zaključuje da je došlo do povrede prava vlasništva, nametanjem povrata iznosa novčane naknade, koja je isplaćena pogreškom nadležnog tijela.

19. Primjenom navedenih kriterija na ovaj konkretni slučaj, ovaj sud zaključuje da je tužitelj imao legitimno očekivanje da i nadalje ima pravo na isplatu mirovine, iako se zaposlio na dva sata dnevno, obzirom da je takvu informaciju dobio od službenika tijela i da je svoj rad uredno prijavio tuženiku, te u razdoblju od devet mjeseci uredno nastavio primati mirovinu, a što znači da je postupao u dobroj vjeri, da u ranijem rješenju o priznanju prava od 28. listopada 2016. nije bio upozoren na mogućnost obustave isplate mirovine ako se zaposli s nepunim radnim vremenom, već je upozoren samo na svoju obvezu da obavijesti tuženika o svakoj promjeni, što je tužitelj i učinio, te da su upravna tijela reagirala tek nakon proteka devet mjeseci, a što znači da je tužitelj imao legitimno očekivanje da se može pozvati na isplate koje je primio kao na svoja prava, pa je na ovaj predmet primjenjiv članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

20. Stoga, sud i u ovom predmetu može zaključiti da je miješanje države, tj. upravnih tijela bilo usmjereno na ispravljanje pogreške tuženika i u odnosu na davanje netočne informacije tužitelju, a obzirom da je tužitelj odmah po saznanju za nemogućnost korištenja prava na mirovinu uz istovremeni rad s nepunim radnim vremenom, prestao raditi i u odnosu na zakašnjelu reakciju obustave isplate, tek nakon devet mjeseci, a obzirom da je u predmetu Čakarević, Europski sud za ljudska prava izričito naveo da je, kada je u pitanju opći interes, dužnost javnih vlasti postupati na vrijeme na prikladan i dosljedan način, pa je u konkretnom slučaju, bez doprinosa tužitelja, nastalom činjeničnom stanju, i uz retroaktivno postupanje tuženika, bez iznošenja opravdanih razloga za kašnjenje, došlo do povrede članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

21. Stoga je sud na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presudio kao u izreci.

U Zagrebu 28. ožujka 2023.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.