REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1101/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H., iz O., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženice P. banke Z. d.d., sa sjedištem u Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u O. društvu L. i P., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-253/2020-24 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se, u pobijanom dijelu, u točkama I-VII izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-253/2020- 24 od 15. lipnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojega su pod brojem: 9011065837, 8. ožujka 2006. sklopili tužitelj i tuženica, a koje se "tiču" ugovorene valutne klauzule u CHF ( u dijelu čl. 1., čl. 4.pod toč. 4.2, u čl. 5. i 6. , čl. 7. toč. 7.2., i čl. 12. toč. 12.9., u toč. I.-V. izreke), tuženici je naloženo da tužitelju isplati 84.940,29 kuna i pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 15. lipnja 2022. pa do isplate (VI.), tuženici je naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.735,00 kuna (VII), a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen (VIII.).

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica, istu pobija u točkama I. do VII. izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka,zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi, u bitnome, tuženica navodi da je prvostupanjski sud pobijanu presudu pogrešno utemeljio na utvrđenju o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, da je valutna klauzula izrijekom dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, da se veliki broj depozita i kredita u Republici Hrvatskoj ugovara uz valutnu klauzulu, da valutna klauzula djeluje prema svim sudionicima pravnog posla, da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji i zakonska osnova, da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos s tuženicom i pristao na sadržaj ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli, da je onda neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, da je pogrešno odlučeno i o tuženičinom prigovoru zastare, da zastara teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, da je onda prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je odlučivao o tuženičinom prigovoru zastare, pa tuženica predlaže da se njezina žalba uvaži, da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženica potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 84.940,29 kuna na iznose i s rokovima dospjelosti pobliže označenima u izreci pobijane presude, a koje tuženik ne spori, do isplate, sve po pravilima o stjecanju bez osnove zbog preplate po tužitelju do koje je došlo primjenom ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli po tuženiku.

7. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene te stoga ništetne, pa da tužitelju pripada pravo na traženu isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike, a pri čemu je odbio i tuženičin prigovor zastare.

7.1. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

7.2. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje žaliteljica u svojoj žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011065837, 8. ožujka 2006., solemniziran 13. ožujka 2006. od strane javnog bilježnika D. D., pod poslovnim brojem: OU-206/2006, temeljem kojeg je tuženica, kao kreditor, stavila na raspolaganje tužitelju iznos od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji iznos se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen navedenim Ugovorom, s rokom otplate od 240 mjeseci, da se iznosi anuiteta za glavni dug i kamatu obračunavaju na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora o kredita, a korisnik kredita se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete u skladu s Odlukom kreditora, a prema Općim uvjetima poslovanja kreditora, te da je 26. travnja 2013. sklopljen I. (prvi) Dodatak tom ugovoru o kreditu, kojim je skraćen rok otplate kredita do 31. ožujka 2016.

9. Sporno je, je li prilikom sklapanja navedenog Ugovora tuženica postupila prema načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, i posljedično ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine "35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05) 10. Odlučujući o ovim spornim pitanjima prvostupanjski je sud prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnome, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja poziva i tužiteljica (presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18), kao i provedenih dokaza. Zaključuje da su i u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvu ocjenu, budući da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prilikom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zaključno, a cijeneći i sadržaj odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/2014., 110/2015., dalje u tekstu: ZZP/14) i odredbe čl. 502.c ZPP-a iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da tužiteljici pripada pravo na traženu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO/05. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključivši da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO/05 pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 14. svibnja 2020. te objektivno preinačena sa 2. svibnjem 2022. (103-109), unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO/05, nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužiteljice.

11. Takva odluka prvostupanjskog sud je pravilna i zakonita.

12. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st. 1. ZPP-a.

12.1. Ovo iz razloga što je presuda u navedenom kolektivnom sporu donesena i protiv tuženice P. banke Z. d.d., a tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz te presude, što je sve u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019., – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano kako odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Konačno, o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

12.2. U presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženica Privredna banka Zagreb d.d. povrijedila kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

12.3. Osim toga, nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju, utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženice u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05).

13. Njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

13.1. Ugovor o kreditu naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

13.2. Sud Europske unije je, doduše, već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.

13.3. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

13.4. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

13.5. Kako u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO/05.

14. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje u tekstu: ZZP/03) te odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu zatraženog iznosa, pravilno zaključivši da je temeljem navedenih ništetnih odredbi ugovora, tuženica nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno imala pravo naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužna platiti tužitelju, a koji zaključak niti žaliteljica svojom žalbom nije uspjela dovesti u pitanje.

15. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žaliteljice, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovom postupku 14. svibnja 2020. i 2. svibnja 2022., kada je tužba tužitelja objektivno preinačena, nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (čl. 225. ZOO/05). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje u tekstu: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a). Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/2012., dalje u tekstu: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), radi čega je žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni žaliteljica izjavljenom žalbom.

17. Slijedom navedenog, valjalo je, kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

18. O zahtjevu tuženice za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temelju čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, pa joj stoga ne pripada ni zatraženi trošak.

U Puli-Pola 28. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća

Mirna-Nada Terlević Sebastijan