Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž Ovr-718/2021-4

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Željki Sebelić kao sucu pojedincu, u ovršnom postupku ovrhovoditelja B2 K. d.o.o., OIB: ..., iz Z., ..., kojeg zastupaju osobe ovlaštene za zastupanje T. M. P., OIB: ..., iz Z., ... i I. A., OIB:..., iz Z., ..., koje zastupa punomoćnik T. Z., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Z. i p. d.o.o. iz O., ..., protiv ovršenika Z. K., OIB: ..., iz D., ..., koju zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik iz O., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-230/2019-104 od 12. studenoga 2021., 28. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e

Žalba ovršenika Z. K. odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-230/2019-104 od 12. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja odbio je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe zaprimljen 14. listopada 2021. sadržan u žalbi protiv rješenja o dosudi Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-230/2019-62, kao neosnovan.

2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija ovršenik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP) u vezi s čl. 21. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. - u daljnjem tekstu: OZ) s prijedlogom da se isto preinači sukladno žalbenim navodima u smislu prihvaćanja prijedloga za odgodom ovrhe ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a i u granicama razloga navedenih u žalbi ovršenika ovaj sud je utvrdio da u njegovom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, a u samoj žalbi ne ističe koja bi to povreda postupka bila počinjena. Činjenično stanje je po zaključku ovog suda u potpunosti i pravilno utvrđeno i na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Prvostupanjski sud je obrazlažući svoju odluku naveo da je u istom predmetu rješenjem Ovr-230/2019-20 od 21. kolovoza 2019. već odbio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe istaknut iz istih razloga, a iz samog spisa proizlazi da je ta odluka potvrđena rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž Ovr-820/2019-3 od 8. veljače 2021.

5.1. Prijedlog odbija i zato jer osim što je prilaganjem tužbe ovršenik dokazao da je pokrenuo parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na što je upućen zaključkom suda broj Ovr-230/2019-18 od 21. kolovoza 2019. i time dokazao ispunjenje objektivne pretpostavke za odgodom iz čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ-a, on nije, a morao je, dokazati uz to i kumulativno ispunjenje i subjektivne pretpostavke iz čl. 65. st. 1. OZ- a. U odnosu na tu pretpostavku nije učinjeno vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu obzirom da nije naveo niti jednu okolnost ili činjenicu, a kamoli ikakav dokaz kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. U slučaju uspjeha u parnici i ako bi ovrha bila pravomoćno proglašena nedopuštenom u zahtijevanom ili određenom dijelu da je s velikom vjerojatnošću za zaključiti da zbog poslovne djelatnosti koju obavlja ovrhovoditelj, ovršenik bi se mogao naplatiti čime otklanja mogućnost da bi mu mogla biti uzrokovana ikakva šteta.

5.2. Sud prvog stupnja odbija prijedlog za odgodom zato što smatra da se stav Europskog suda iz odluke u predmetu C-407/2018 od 6. lipnja 2018. zasnovan na tumačenju Direktive Vijeća 93/13 EEZ ne može primijeniti na ovaj predmet jer se ne radi o istovrsnim predmetima što je stav i ovog suda.

6. Naime, u navedenom predmetu odlučeno je da se treba dozvoliti odgoda zatražene ovrhe polazeći od Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) u smislu ciljeva i djelotvornog tumačenja Direktive u slučaju kada nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost po službenoj dužnosti ili na prijedlog potrošača ispitati jesu li odredbe sadržane u tom ugovoru nepoštene u smislu Direktive dok se to pitanje ne raspravi i o njemu ne odluči u drugom postupku.

7. Ovršenik u tužbi podnesenoj 5. rujna 2019. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne zahtijeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog 5. studenoga 2009. (55.000,00 eura), onog od 27. listopada 2010. (29.000,00 eura) i onih kasnije sklopljenih koji se na njih nastavljaju, njegovih pojedinih ili bar jedne ugovorne odredbe nego osporava visinu tražbine ovrhovoditelja odnosno iznos duga tvrdnjom da je isti niži za uplate iz 2011. do 2013. godine za koje tražbina ovrhovoditelja nije umanjena, da je po jednoj kreditnoj partiji došlo do podmirenja obveza, ali i nedopuštenog anatocizma jer uz nominalno iskazani iznos kamata nije priložen i njihov obračun.

8. Člankom 1. Direktive definirana je svrha njenog donošenja u smislu usklađenja zakona i drugih propisa država članica koje se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja roba ili pružatelja usluga i potrošača, a u čl. 2.b da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

8.1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) u čl. 3. toč. 1. potrošača definira kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.2. Člankom 5. Zakona o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima ("Narodne novine" broj: 29/18., 32/19. i 18/23. – dalje ZOPG) definirano je da je Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (dalje: OPG) organizacijski oblik gospodarskog subjekta, poljoprivrednika, fizičke osobe radi stvaranja dohotka, samostalnim i trajnim obavljanjem djelatnosti poljoprivrede i s njom povezanih dopunskih djelatnosti.

9. Prethodno navedeno su razlozi zbog kojih je presuda Europskog suda iz predmeta C-407/2018 neprimjenjiva na ovaj slučaj jer iz prvog i kasnije sklopljenih Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine proizlazi da je korisniku J. K. iz D. kredit odobren kao nositelju OPG-a, a odobrena kreditna sredstva da se imaju koristiti za kapitalnu investiciju u poljoprivrednoj proizvodnji i za financiranje obrtnih sredstava. Dakle, korisnik kredita se ne može smatrati potrošačem pa se ni Direktiva, a stoga ni stav iz citirane presude ne može primijeniti na ovaj slučaj.

9.1. Ovršenik u ovom postupku kao nasljednik pok. J. K. odgovara nekretninama na kojima je zasnovano založno pravo u korist ovrhovoditelja koje je naslijedio, a predmet su ovrhe jednako kao i korisnik kredita.

10. Neosnovano je pozivanje ovršenika na čl. 65. st. 1. toč. 4. OZ-a kojim je propisan objektivan razlog za dopuštanje odgode ovrhe jer tužba po tom osnovu treba biti podnesena radi stavljanja izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti. No, takvu tužbu koja prileži ovršenik nije podnio (toč. 7. ovog obrazloženja).

11. Člankom 65. st. 1. toč. 11. OZ-a objektivnom pretpostavkom za odgodom ovrhe propisano je i to da ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač te je, ovisno o raspoloživim dokazima, vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi, do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetnosti. To suprotno stavu žalitelja ne može biti razlogom odgode jer je obrazloženo da se ne radi o potrošačkim ugovorima.

12. Neosnovano je pozivanje i na odredbu čl. 80.b st. 2. i 3., alinea 2., 3. i 4. OZ-a jer se ove odredbe odnose na odlučivanje o eventualnom odbijanju prijedloga za ovrhu, a ne za odgodom ovrhe.

13. Osim toga, čl. 75. OZ-a kojom se propisuje zaštita ovršenika kao fizičke osobe u smislu izuzimanja od ovrhe i u odnosu na jedinu nekretninu (st. 5.) je isključena ako je u trenu sklapanja pravnog posla kojim preuzima obvezu ovršenik kao korisnik kredita, a koji teret preuzima i njegov pravni sljednik, dao suglasnost u zakonom propisanom obliku da se ovrha može provesti i na toj nekretnini.

13.1. Između korisnika i davatelja kredita ugovoreni su i instrumenti osiguranja naplate tražbine iz Ugovora, a korisnik kredita je dao izričitu suglasnost da dozvoljava da se i bez njegovog posebnog odobrenja ili naknadne suglasnosti teret založnog prava na nekretninama uknjiži uz zabilježbu ovršivosti tražbine dok je davatelju kredita dano ovlaštenje da založene nekretnine može prodati neposrednom pogodbom ili neposredno provesti ovrhu prodajom istih. Takvom suglasnošću korisnika kredita i ovlaštenjem priznatim davatelju kredita obuhvaćene su sve nekretnine koje su predmet ovog ovršnog postupka.

14. U slučaju dobrovoljnog zasnivanja založnog prava odnosno zbog činjenice da je korisnik kredita u trenu sklapanja ugovora izričito pristao na pravo namirenja ovrhovoditelja iz nekretnina na kojima je priznato mu zasnivanje založnog prava i namirenje, a koju obvezu i teret preuzima ovršenik kao nasljednik i pravni sljednik to onda običnom tvrdnjom da će bez odgode ovrhe biti mu uzrokovana šteta koju nije jasno obrazložio, nije učinio ni vjerojatnim njen nastanak odnosno subjektivnu pretpostavku iz čl. 65. st. 1. OZ-a.

15. Stoga se ne može s osnovom ni isticati postojanje vjerojatnosti nastanka štete jer se sukladno čl. 77. OZ-a ovršenik ne može protiviti predloženoj ovrsi i zahtijevati njenu odgodu pozivajući se na razloge iz čl. 75. OZ-a obzirom da je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla sklopljenog s prednikom ovršenika stekao na određenim nekretninama založno pravo radi osiguranja tražbine i pravo prisilnog ostvarenja svoje tražbine na tom predmetu.

15.1. Iako se žaliteljica ne poziva direktno na zaštitu zbog povrede prava na dom što bi proizlazilo iz žalbenih razloga treba reći da pružanje takve zaštite bi bilo isključeno obzirom na činjenicu dobrovoljnog zasnivanja založnog prava i na nekretnini koja bi predstavljala dom ako je i na njoj takvo založno pravo u korist vjerovnika zasnovano.

16. Zbog svih navedenih razloga ovaj sud je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje suda prvog stupnja te na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. toč. 1.

OZ-a, odlučio kao u izreci.

17. Na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a ovršeniku nisu priznati troškovi sastava žalbe jer sa istom nije uspio, a ovrhovoditelju nisu priznati iz razloga što odgovor na žalbu ne predstavlja trošak koji bi bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

Osijek, 28. ožujka 2023.

Sudac

Željka Sebelić, v.r.