Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-3917/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja Diane Preglej i Nike Grospić Ivasović, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik iz Odvjetničkog društva E. Š. i T. u Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M., K. i partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6497/2020-20 od 10. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6497/2020-20 od 10. lipnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV., V., VII., VIII., IX., X., i XI. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.375,42 kune/ 1.244,33 eura[1] .

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6497/2020-20 od 10. lipnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke te pod točkom XI. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.375,42 kune/ 1244,33 eura do iznosa od 12.097,32 kuna/ 1605,59 eura (za iznos od 2.721,90 kuna/ 361,29 eura), i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.745,10 kuna/ 629,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.721,90 kuna/ 361,29 eura.

III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 31,91 eura/ 240,43 kuna, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d..“

Pod točkom II. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je promjenjiva.“

U točki III. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

Pod točkom IV. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 19. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom.“

U točki V. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 19. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit.“

Pod točkom VI. izreke je naloženo se tuženiku isplatiti tužiteljici, na ime preplaćene kamate, iznos od 4.745,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana. U točki VII. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „uz valutnu klauzulu.“ Pod točkom VIII. izreke je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „od 21.046,98 CHF (slovima:

dvadesetjednutisućučetrdesetšestšvicarskihfranakai- devedesetosamrapena) sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

U točki IX. izreke je utvrđeno se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. Ugovora o kreditu broj … a koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti CHF 302,06 (slovima: tristodvašvicarskafrankaišestrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

Pod točkom X. izreke je naloženo tuženiku isplati tužiteljici iznos od 16.363,02 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, sve po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana. U točki XI. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.097,32 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. lipnja 2022. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška sastava žalbe ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. … dana 26. svibnja, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.046,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok od 7 godina i kamatnu stopu od 5,60 % godišnje, promjenjivu,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. na iznos od cca 21.000,00 CHF, na rok od 7 godina, da je kredit prijevremeno otplatila, da je Ugovor o kreditu potpisala u A. Z. u V. G. jer se radilo o kreditu za kupnju vozila; da joj je tom prilikom djelatnik autokuće rekao da su krediti u švicarcima najpovoljniji, a ona se odlučila podignuti kredit u Z. b. jer je bila njihov klijent od 1998., te je preko te banke i primala plaću; da joj tada nije bila ponuđena mogućnost dobivanja kredita u drugoj valuti, a nitko ju prilikom sklapanja ugovora nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF; da se ne sjeća je li tijekom otplate kredita dobivala obavijesti od banke u pogledu promjene kamatne stope; da je tim kreditom kupila osobno vozilo marke Seat Leon i to za svoje osobne potrebe, a koje vozilo i danas vozi,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da su banke mijenjale kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je u presudi Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013., utvrđeno je da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten; da je zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive; da je logično da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi, osim o kamatama, i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata, kao i da su banke objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima,

- da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7. Stoga prvostupanjski sud, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ocjenjuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

8. Tuženik osporava pravilnost opisanog pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, navodeći da nije dovoljno pozivati se na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je naslovni sud, odbijajući izvesti predložene personalne dokaza, propustio utvrditi, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje.

9. U odnosu na opisani žalbeni navod valja reći da je u odluci poslovni broj Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020. jasno napisano da „Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“

10. Pored toga, iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio provođenje dokaza jedino saslušanjem tužiteljice, koja je u ovoj pravnoj stvari i saslušana na ročištu održanom dana 19. svibnja 2022 (list 161-163 spisa), dok do zaključenja prethodnog postupka na ročištu održanom 11. studenoga 2021. (list 67 spisa) nije predložio bilo koji drugi personalni dokaz pa su naprijed opisani žalbeni navodi neosnovani.

11. Dakle, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, utvrđenja iz kolektivnog spora se primjenjuju u parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je pravilno ocijenio sud prvog stupnja. Jedino ako bi postojale neke posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, tada bi teret njihovog dokazivanja bio na banci kao tuženiku, ali u konkretnom slučaju tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao postojanje bilo koje posebne okolnosti.

12. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

13. No, osnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ustraje na prigovoru zastare u pogledu potraživanja s osnove ništetne promjenjive kamatne stope, pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022 od 31. siječnja 2022., koje glasi:

"Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

14. S obzirom da je zastara potraživanja s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. prosinca 2020., to je protekao opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO/05).

15. S obzirom da je u tom dijelu osnovan tuženikov prigovor zastare, valjalo je pobijanu presudu pod točkom VI. izreke preinačiti i odbiti dio zahtjeva za isplatu utuženih iznosa s osnove ništetne promjenjive kamatne stope.

16. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno da su tuženici u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje. ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Na temelju naprijed navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. To iz razloga što je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da su te odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, pa je sukladno članku 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

18. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, na čiji matematički izračun stranke nisu imale prigovora.

19. Tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna.

20. U odnosu na taj žalbeni navod valja reći da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, pa o razlici negativnog tečaja prvostupanjski sud nije bio obvezan odlučiti.

21. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare s osnove valutne klauzule, jer je ista počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa je razvidno kako je tužba od 29. prosinca 2020. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

22. U odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik ističe kako je u podnesku od 11. veljače 2022. naveo da je suglasan s povlačenjem tužbe izvršenim podneskom tužitelja od 20. prosinca 2021, na način da je tužitelj povukao dio zahtjeva za iznos od 1.356,14 kn, odnosno 6,04% od inicijalno zahtijevanog iznosa, a tim podneskom je tuženik podnio određeni zahtjev za naknadu troškova postupka i to za parnične radnje poduzete do 20. prosinca 2021., odnosno do povlačenja dijela tužbe. Pritom se tuženik poziva na odredbu čl. 158. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj strani naknaditi parnične troškove, osim u slučaju ako je tužbe povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja.

23. U situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu, nema mjesta primjeni naprijed citirane odredbe u punom opsegu te odredbe. To iz razloga što postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se postupak nastavio voditi pa tuženik može imati pravo na naknadu određenog dijela troškova za radnje koje su poduzete do povlačenja tužbe. Naime, trošak određene odvjetničke radnje u postupku (sastavljanje podneska ili zastupanje na ročištu) se obračunava u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev pa u situaciji kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev ne može tuženik, na ime tog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, ostvariti naknadu u punom iznosu za sve radnje koje su poduzete do tog djelomičnog povlačenja jer su one poduzete i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem se nastavilo raspravljati, već bi mogao imati pravo na naknadu određenog dijela troška za određene radnje.

24. S obzirom da povučeni dio tužbenog zahtjeva predstavlja samo 6% inicijalno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno njegov neznatni dio, u smislu odredaba čl. 158. i čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik nema pravo na zahtijevani trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn te za pristup na ročište 11. studenoga 2021. u iznosu od 1.000,00 kn jer su ti troškovi nastali su svezi cjelokupnog tužbenog zahtjeva, a ne samo onog dijela koji je tužitelj povukao. Pored toga, treba reći da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snašanja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.

25. No, kako je donošenjem ove drugostupanjske presude promijenjen omjer uspjeha stranaka u sporu, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

26. S obzirom da je tužiteljica potraživala ukupan iznos od 21.108,12 kn, a ovom odlukom je odbijena s dijelom zahtjeva od 4.745,10 kn, to je u pogledu visine zahtjeva uspjela u omjeru od 77,5%, dok je u pogledu osnove uspjela s 100%, što znači da je njezin ukupan uspjeh 88,75% (100% + 77,5% : 2 = 88,75%), a uspjeh tuženika je 11,25%. U skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a uspjeh tužiteljice je 77,5% (88,75% - 11,25%).

27. Budući da tuženik ne osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu odluke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.097,32 kn, a prvostupanjski sud na to ne pazi po službenoj dužnosti jer je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., to je valjalo potvrditi odluku do visine iznosa od 9.375,42 kn (77,5% od 12.097,32 kn), a za preostali iznos od 2.721,90 kn odluku preinačiti i odbiti taj dio zahtjeva.

28. Tuženik je žalbom osporavao prvostupanjsku presudu u cijelosti, a uspio je samo djelomično u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, to jest u omjeru od 22,5% u odnosu na visinu, dok u odnosu na osnovu nije uspio niti u najmanjem dijelu, to je njegov uspjeha 11,25% (22,5% visina + 0% osnova : 2 = 11,25%).

29. Stoga ima pravo na naknadu troška za sastav žalbe u visini od 175,78 kn (žalba 1.250,00 kn + PDV 312,50 = 1.562,50 kn x 11,25%) i pristojbe na žalbu u iznosu od 64,65 kn (574,64 x 11,25%), što ukupno iznosi 240,43 kuna/ 31,91 eura (točka III izreke).

30. Slijedom svega navedenoga i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I. izreke, a na osnovi odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a kao u točki II izreke ove presude.

U Zagrebu 28. ožujka 2023.

Predsjednika vijeća:

Slavica Garac, v.r.