REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4541/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja Strabag AG, Austrija, 9800 Spittal, Ortenburgerstrasse 27, Republika Austrija (OIB: 59266345800), kojeg zastupa punomoćnik Željko Bekina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. iz Zagreba, Preradovićeva kbr. 24, 2. tužitelja Viadukt d.d. u stečaju iz Zagreba, Kranjčevićeva kbr. 2 (OIB: 74794390096), kojeg zastupa punomoćnica Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri iz Zagreba, Palmotićeva kbr. 50, i 3. tužitelja Skladgradnja d.o.o. iz Splita, Gundulićeva kbr. 33 (OIB: 84480158899), kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata kbr. 10/I, protiv tuženika Hrvatske Autoceste d.o.o. iz Zagreba, Širolina ulica kbr. 4 (OIB: 57500462912), radi isplate, odlučujući o prijedlogu 1. tužitelja da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-1935/2022-2 od 25. svibnja 2022. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-2129/2016-85 od 7. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog 1. tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda:

- u točki I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da 1. tužitelju isplati 51.009,03 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- u točki II. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 1. tužitelja „sa preostalim zatraženim iznosom od 11.923.722,85 kn sa zateznom kamatom kao neosnovanim, kao i u dijelu potraživanja zatezne kamate na iznos glavnice iz točke I. izreke za razdoblje od 09. kolovoza 2013. do 19. rujna 2013., kao neosnovanim“,

- u točki III. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da 2. tužitelju isplati 15.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- u točki IV. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 2. tužitelja „sa preostalim zatraženim iznosom od 11.260.364,77 kn, sa zateznom kamatom, kao i u dijelu potraživanja zatezne kamate na iznos glavnice iz točke III. izreke za razdoblje od 09. kolovoza 2013. do 19. rujna 2013., kao neosnovanim“,

- u točki V. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo da 3. tužitelju isplati 21.435,97 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

- u točki VI. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 3. tužitelja „sa preostalim zatraženim iznosom od 9.937.579,87 kn, sa zateznom kamatom, kao i u dijelu potraživanja zatezne kamate na iznos glavnice iz točke V. izreke za razdoblje od 09. kolovoza 2013. do 19. rujna 2013., kao neosnovanim“,

- u točki VII. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 1. tužitelja da mu se naknade parnični troškovi od 979.850,00 kn,

- u točki VIII. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 2. tužitelja da mu se naknade parnični troškovi od 1.083.575,00 kn,

- u točki IX. izreke, u odluci kojom je odbijen zahtjev 3. tužitelja da mu se naknade parnični troškovi od 1.500.000,00 kn.

2. Tužitelj Strabag AG, Austrija je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude, u odluci kojom je odbijen njegov zahtjev, dopusti revizija, pa je u prijedlogu postavio pitanja:

1. “Primjenjuje li se odredba članka 619. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu ZOO-a) na ugovore o građenju samo ukoliko je izričito ugovorena njena primjena?“

2. „Je li odredba članka 619. ZOO-a kogentne ili dispozitivne naravi?“

3. „Ukoliko stranke ugovora o građenju predvide pravne posljedice raskida tog ugovora u pogledu troškova, jesu li stranke time derogirale pravo izvođača na (dio) naknade temeljem članka 619. ZOO-a?“

Nalazi da je „bitno odgovoriti na sva tri postavljena pitanja“ („pravilno tumačenje i određivanje dosega ugovorne odredbe o posljedicama raskida ugovora, pravnom karakteru odredbe članka 619. ZOO-a te načina na koji ta odredba može vrijediti u ugovornom odnosu među strankama (je li to po samom zakonu, mora li se uključiti ili pak isključiti njena primjena)“ za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: to obzirom da „sudska praksa nije zauzela stajalište o mjeri u kojoj:

- ugovorne strane mogu isključiti odredbu članka 619. ZOO-a;

- se određuje pravni intenzitet odredbe članka 619. ZOO-a, odnosno je li riječ od prisilnoj ili dispozitivnoj odredbi;

- ugovorne strane moraju posebno ugovoriti primjenu odredbe članka 619. ZOO-a da bi ista proizvodila pravne učinke među njima;

- derogira li se automatski odredba članka 619. ZOO-a u slučajevima kada su ugovorne strane ugovorile posljedice raskida tog ugovora u pogledu troškova, a nisu ništa ugovorile u pogledu naknade“.

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Prijedlog 1. tužitelja nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 25. svibnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

8. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

8.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi ta pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo navod predlagatelja da o tim pitanjima ne postoji shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno njegova samo paušalna tvrdnja da su ta pitanja važna obzirom da o njima „sudska praksa nije zauzela stajalište”,

8.2. konkretno, da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

8.3. da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

9. Prethodno navedeno treba sagledati imajući na umu:

9.1. da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki), 9.2. da se ovaj postupak, takav, po svojoj prirodi, ne može poistovjetiti, približiti ili pretvoriti, kako bi to predlagatelj htio (navodom o važnosti pitanja), oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-a, a (tek) u kojemu bi (jer je to samo njemu svojstveno) Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati (izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje (kada, kako predlagatelj ističe obrazlažući važnost pitanja, o postavljenim pitanjima „sudska praksa nije zauzela stajalište”) - o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje predlagatelj ne ukazuje) nesigurna i neujednačena sudska praksa.

10. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

10.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

10.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

11. Stoga je prijedlog 1. tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

12. Revizijski sud tek primjećuje da polazeći od činjeničnog utvrđenja:

- da je tuženik izjavu da raskida prijeporni ugovor (u Obavijesti o djelomičnom raskidu) dao zbog razloga na kojeg nije mogao utjecati, odnosno (time) zbog nastale objektivne nemogućnosti da se taj ugovor ispuni (obzirom da je tijekom njegova trajanja „ministar pomorstva, prometa i infrastrukture donio Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o razvrstavanju javnih cesta („Narodne novine“ broj 130/12), kojom je buduća autocesta Podravskog ipsilona A12, prekategorizirana u državnu cestu DC10, te je navedena promjena utjecala na promjenu pravne osobe nadležne za upravljanje i građenje“: „nadležnost upravljanja i građenja nad predmetnim objektom, dionicom ceste, prešla je s tuženika na Hrvatske ceste d.o.o.“, tako da tuženik „za istu više nije bio nadležan“),

- da je “člankom 19.7. Općih uvjeta Ugovora ugovoreno da bez obzira na druge odredbe ovog članka, ukoliko dođe do događaja ili okolnosti koje su izvan kontrole ugovornih strana (uključivo ali ne i ograničavajući se samo na višu silu) a koje čine nemogućim ili nezakonitim za obje strane ispunjavanje njihovih ugovornih obveza ili koji prema mjerodavnom pravu omogućavaju ugovornim stranama da budu oslobođene od daljnjeg ispunjenja ugovora, tada će nakon što jedna strana obavijesti drugu stranu o takvom događaju ili okolnosti, ugovorne strane biti oslobođene od daljnjeg ispunjenja ugovora…”,

a istinitost i pravilnost kojeg utvrđenja ovaj sud u ovome stupnju postupka niti ne može preispitivati, pogotovo ne po postavljenim pitanjima - i vezan je njime (u smislu odredaba čl. 386. ZPP-a),

pozicija 1. tužitelja u ničemu ne bi bila povoljnija niti da se predmet spora razmotri, na čemu on ustraje, i uz primjenu odredbe čl. 619. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO-a), iz područja „PRESTANAK UGOVORA, Raskid ugovora voljom naručitelja“, a prema kojoj: “Sve dok naručeno djelo nije dovršeno naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije imao, a koje bi inače imao da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili što ju je namjerno propustio ostvariti.”

12.1. Naime, tu odredbu u okolnostima konkretnog slučaja valja sagledati u svezi sa odredbom čl. 373. st. 1. ZOO-a, koja uređuje situaciju „Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana“, dakle - upravo onu kakva je ovdje, a prema kojoj: “Kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.”

Obzirom da u situaciji iz te odredbe (kada je ispunjenje obveze jedne strane postalo nemoguće zbog događaja za koje nije odgovorna niti jedna niti druga strana) ugovor prestaje postojati po sili zakona (uz gašenje obveza svih stranaka takvog ugašenog ugovora) - irelevantnom ostaje i volja druge strane izvršiti ugovor kada to bude moguće (takvo je shvaćanje ovaj sud već izrazio, primjerice, u odluci posl. br. Rev 1604/1994 od 28. ožujka 1996.).

Prenijeto na ovaj slučaj, u istim okolnostima, uz primjenu te odredbe čl. 373. st. 1. ZOO-a (u svezi i sa odredbom čl. 208. ZOO-a, koja također “govori” o prestanku obveze zbog nastale nemogućnost njezina ispunjenja), nebitnom (irelevantnom) ostaje i činjenica što se tuženik pozivao (izjavom danom 1. tužitelju) i poziva na raskid ugovora: ugašeni ugovor, onaj koji je prestao po sili zakona, ne može se još i raskidati.

Posljedično sa prethodno navedenim, 1. tužitelj se u istoj situaciji ne bi mogao i ne može sa uspjehom pozivati na primjenu odredbe čl. 619. ZOO-a, na raskid ugovora i posljedice raskida po toj odredbi - kojoj nema mjesta primjeni kod ugovora koji je prethodno ugašen, odnosno kada su prethodno nastali uvjeti za primjenu odredbe čl. 373. st. 1. ZOO-a, a njegov svejedno podneseni prijedlog bi i zbog toga valjalo odbaciti kao nedopušten: to budući da bi u tim okolnostima to shvaćanje (a ne, kako to drugostupanjski sud pogrešno drži: što u predmetnom ugovoru stranke nisu ugovorile primjenu odredbe čl. 619. ZOO-a) opravdavalo osporenu presudu - a po 1. tužitelju postavljena pitanja u toj prilici valjalo bi tretirati nebitnim za odluku o predmetu spora.

Zagreb, 28. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30857-636ba

Kontrolni broj: 04139-4a15c-895c0

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.