REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 230/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari D. Š. iz Z., …, OIB…, kojeg zastupa punomoćnik L. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB…, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-135/18- 3 od 19. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-968/14-53 od 17. studenoga 2017., na sjednici vijeća 28. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-135/18-3 od 19. listopada 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-968/14-53 od 17. studenoga 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 150.000,00 kuna sa sporednim traženjima te kojom je tužitelju naloženo tuženici naknaditi troškove postupka.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje u tekstu: ZPP), pozivajući se da je podnosi zbog pitanja važnih radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni (izvanredna revizija).

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija tužitelja je osnovana.

5. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. tog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog uvjeta u zatvoru za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

7. Drugostupanjski sud cijeni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim jer da iako uvjeti u kaznionicama u kojima je tužitelj bio na odsluženju kazne nisu odgovarali zahtjevima iz čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99., 55/00., 59/00. - ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. - ispravak, 11/02. - ispravak, 190/03. - pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. - Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ) da tužitelj nije pretrpio povrede prava osobnosti koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade iz članka 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje ZOO). Pritom prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužitelj u razdoblju od 27. listopada 2010. do 26. travnja 2012. bio u zatvoru u D., od 14. studenoga 2011. u B. …Z., te od 26. travnja do 5. lipnja 2012. u zatvoru u Z., nakon čega je premješten u zatvor u L.. Poziva se na odredbe čl. 74. st. 1. i 3. ZIKZ prema kojima smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama, a prostorije u kojima borave zatvorenici da moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, te za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4m2 i 10m3 prostora. No, pravnog je pristupa da je izdržavanju zatvorske kazne imanentan određeni neizbježni element trpljenja zbog lišenja slobode te da se u konkretnom slučaju ne radi o takvom stupnju trpljenja odnosno poniženja, frustracije i slično da bi se moglo govoriti o krajnje ponižavajućem i nečovječnom tretiranju tužitelja jer da su tužitelju bili omogućeni svi drugi potrebni uvjeti u pogledu izdržavanja kazne, a predviđeni odredbama ZIKZ kako u pogledu ishrane, korištenja slobodnog vremena te osiguranja adekvatne zdravstvene zaštite s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Stoga da te aktivnosti i uvjeti osigurani od strane uprave zatvora saniraju negativan utjecaj nedostatka osobnog prostora, pa da imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja se ne radi o nečovječnom ili ponižavajućem postupanju prema tužitelju.

8. Tužitelj u reviziji postavlja slijedeće pitanje:

"1. Pripada li pravo na naknadu neimovinske štete na temelju čl. 74. ZIKZ u vezi čl. 19. i 1100. ZOO te čl. 3. Konvencije u slučaju da je osoba za vrijeme izdržavanja kazne bila smještena u prostor s više zatvorenika u kojem je svakoj osobi pripadalo manje od 3 m2 u duljem vremenskom razdoblju neprekidno - bez obzira na druge uvjete (standard Konvencije)?

2. Pripada li isto pravo osobi u slučaju da je osoba bila smještena u prostor u kojem svakom pripada manje od 4 m2 (standard Zakona) ako su bili osigurani neki uvjeti koji se samo načelno navode kao opravdanje za taj manji prostor?"

9. Podnositelj revizije, tužitelj, određeno je naznačio pravna pitanja čije rješenje je važno za odluku u ovoj pravnoj stvari. Pri tome se je pozvao na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) Muršić protiv Hrvatske od 26. listopada 2016. Zahtjev br. 7334/13 te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-64744/09 od 3. listopada 2010., U-III-4182/08 od 17. ožujka 2009. i U-III-1437/07 od 23. travnja 2008. Citira shvaćanje iz navedene odluke ESLJP: “Ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Teret dokaza leži na tuženoj državi koja, međutim, može oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudan osobni prostor. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni: (1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minimalna; (2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; i (3) zatvorenik je smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru. Podnositelj revizije tvrdi da u njegovom slučaju se ne radi o kratkom, povremenom i minimalnom smještaju.

10. Na temelju ovlasti iz odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu (izvanredne) revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

11. Prema odredbi čl. 14. st. 1. t. 1. ZIKZ svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim Zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, a prema odredbi čl. 74. st. 1. ZIKZ smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama. Nadalje, prema odredbi st. 3. tog članka prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m2 prostora, a prema odredbi st. 5. tog članka kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

12. Kako je prethodno navedeno, pobijanom odlukom drugostupanjski sud je pravnog pristupa da su tužitelju bili osigurani svi drugi uvjeti čime da je saniran negativni učinak nedostatka osobnog prostora. Za razliku od toga suda prvostupanjski sud je pravnog pristupa da je tužitelju za izdržavanja kazne zbog neprikladnog prostora prekršeno pravo osobnosti na integritet i dostojanstvo jer da je bio neprikladno smješten s obzirom na broj zatvorenika, ali da on nije dokazao jakost i trajanje duševnih bolova koje je pretrpio, pa time da nije dokazao visinu zahtjeva.

13. Prema odredbi čl. 23. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst) nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi čl. 25. sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok prema odredbi čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori“, broj 18/97.) nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

14. Odredbom čl. 1100. ZOO propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.), te da će, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.).

15. Nadalje, prema odredbi čl. 19. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (st. 1.), a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (st. 2.).

16. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. ESLJP u navedenoj presudi je utvrdio, da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, da postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka, da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora. Prema navedenoj presudi ESLJP boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, a čije postojanje mora dokazati tuženica i to:

a) smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

17. I ovaj revizijski sud zauzima istovjetan materijalnopravni pristup kao i ESLJP, pa je u tom smislu za primijetiti da u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi ne nalaze spornim tvrdnje tužitelja da je on cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora bio smješten u sobama sa većim brojem zatvorenika, pa tako on tvrdi da je u zatvoru u D. bio u sobi koja je predviđena za četvoricu sa petoricom zatvorenika, jeo na ležaju bez dnevnog svjetla i tople vode, nepropisno odvojenog sanitarnog čvora od ostatka sobe, što da je između ostalog uzrokovalo smrad, jednom tjednom da se mogao tuširati zimi a ljeti dva puta, grijanje u sobama da nije radilo, da je zbog tih loših uvjeta i loše prehrane često se razbolijevao od crijevnih viroza, da je u zatvorskoj bolnici bio u sobi 18 m2 sa šest zatvorenika, izdvojena sanitarna čvora i pitke vode, tuširanja jednom tjedno, u zatvoru u Z. da je boravio sa osam zatvorenika u sobi od 18m2 s neprikladno u sobi izdvojenim sanitarnim čvorom, bez prostora za jelo i kretanje u sobi.

18. Iz navedenog bi proizlazilo da nije došlo do ispunjenja ni prve od kumulativnih pretpostavki za oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije u slučajevima kvadrature ispod 3 m2 po zatvoreniku, a ta pretpostavka je da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 bila kratka, povremena i minimalna. Stoga, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, u takvoj situaciji ovakav neprimjereni smještaj tužitelja, ne može se smatrati u cijelosti kompenziranim onim razlozima na koje se poziva drugostupanjski sud. Za primijetiti je da drugostupanjska odluka ne sadrži ni pobliže razloge o dovoljnom kretanju izvan sobe niti prikladnim aktivnostima izvan sobe, navedenim pod točkom b) odluke ESLJP o pretpostavkama za ekskulpaciju države.

19. Kada drugostupanjski sud ne daje potpune razloge o duljini boravka u neprikladnim uvjetima, na koji način i u kojim zatvorskim ustanovama je odgovarajuće kompenziran navedeni nedostatak, te kada prvostupanjski sud ne cijeni težinu povrede na temelju činjenice za koje zaključuje da nisu sporne i ne cijeni sve okolnosti slučaja kod povrede prava na dostojanstvo osobe za koju povredu zaključuje da je do iste došlo, onda su pogrešni pravni pristupi nižestupanjskih sudova kod ocjene postojanja odgovornosti tuženice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo tužitelja. Sudovi, zbog svog pogrešnog pravnog pristupa, nisu u dovoljnoj mjeri raspravili sve relevantne činjenice, i to s obzirom na istaknute tvrdnje tužitelja i prigovore tuženika.

20. Zbog navedenoga valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

21. Radi navedenoga, jer nije izvjestan uspjeh u sporu ukinuta je i odluka o troškovima postupka.

22. U nastavku postupka prvostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem, vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci,

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije donesena je na temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 28. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.