REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 590/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz S., …, OIB…, koju zastupa punomoćnik K. D. odvjetnica u Z., protiv tuženika H. …d.d., Z., …, OIB…, kojeg zastupa punomoćnik M. R. odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i partneri d.o.o. u Z., radi otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-1458/2021-3 od 2. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr 4078/19-24 od 16. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojem je utvrđeno da nije dopuštena Odluka od 20. studenog 2019. o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju, uvjetovanog skrivljenim ponašanjem, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, određen je prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika s 22. travnjem 2021., te je naloženo tuženiku da s osnova naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati tužitelju iznos od 32.199,00 kn bruto sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 16. rujna 2021. do isplate. Iznad tog iznosa odbijen je zahtjev tužitelja, a tuženiku je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.375,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je dio tog zahtjeva u iznosu od 1.875,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama odbijen.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjevu cijelosti. Zahtijevao je troškove u povodu revizije.
3. Na reviziju nije odgovoreno.
4. Predmet spora je tužba radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, i to redovitog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, uz zahtjev za sudskim raskidom ugovora.
5. Zbog toga je revizija dopuštena prema odredbi čl. 382.a st. 1. alineja prva Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19.-dalje: ZPP), prema kojoj stranke mogu iznimno podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu, između ostalog, u povodu tužbi o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, pa kako je ovdje riječ o takvome sporu, revizija je dopuštena.
6. Revizijski sud je osporenu presudu ispitao prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP, dakle, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnjama revidenta osporena presuda sadrži obrazloženje s razlozima o svemu što je za odluku o tužbenom zahtjevu od odlučnog značaja. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se revident poziva, budući da su pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi cijene tužbeni zahtjev osnovanim. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tuženika sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima. Time nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presude nižih sudova bile bi opterećene tom bitnom povredom kada iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu, a ovdje tome nije slučaj.
8. Navodima u reviziji revident pretežno prigovara po drugostupanjskom sudu prihvaćenom utvrđenom činjeničnom stanju prvostupanjskog suda i zaključcima o postojanju odlučnih činjenica za primjenu relevantne pravne norme, te revident ističe svoje stavove o toj ocijeni. On time zapravo nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja iz osporene presude, a revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice (arg. iz odredaba čl. 385. ZPP), pa ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost utvrđenja.
9. Prema utvrđenjima u postupku koji je prethodio reviziji tuženik je otkazao ugovor o radu tužitelju jer da tužitelj nije izvršavao svoje radne obveze, da ih je nemarno izvršavao i nije se pridržavao uputa za rad i akata poslodavca, s obzirom na to da je u T-C. D. utvrđen manjak sredstava koji se akumulirao kroz duže razdoblje i na dan 9. rujna 2019. da je iznosio 13.641,00 kuna, da tužitelj manjkove nije prijavljivao nadležnima, da je dokumentacija za inventuru 2018. u tom centru neistinito ispunjena i nije prikazan manjak, a da je tako neistinitu dokumentaciju tužitelj potpisao.
10.1. U odnosu na navedeno nižestupanjski sudovi su zaključili da:
- postojanje manjka zbog kojeg se tereti tužitelja proizlazi samo iz „...navodne „izjave“ M. V....“, sada bivšeg djelatnika tuženika, nekadašnjeg nadređenog tužitelju, a čije saslušanje kao svjedoka da tuženik nije predložio, niti je tuženik u spis dostavio tu izjavu,
- tuženik nije pružio sudu relevantne dokaze na okolnost točne visine navodnog manjka utvrđenog inventurom 2018. u odnosu na visinu manjka utvrđenu inventurom u rujnu 2019., kao ni dužine razdoblja kroz koje je manjak navodno nastao, da bi se moglo utvrditi je li to bilo prije zapošljavanja tužitelja na radno mjesto Voditelja smjene u T-C. D. ili nakon njegova dolaska na to radno mjesto,
- nije dostavljena dokumentacija o inventuri iz 2018. iz koje bi se moglo utvrditi tko je sve istu potpisao, pa tako i što je konkretno tužitelj potpisao,
- iz dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis nije vidljivo na što se konkretno odnosi sporni manjak, je li se radi isključivo o nedostatku novčanih sredstava u samom platomatu ili se taj manjak odnosi i na neke druge stavke (manji broj maskica i sl.).
10.2. Stoga nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik nije dokazao da je u rujnu 2018., prilikom provedene inventure doista utvrđen manjak, u kojem iznosu, u kojem je vremenskom razdoblju isti nastao, pa da bi tužitelj snosio bilo kakvu odgovornost za nastanak manjka, te da tuženik nije ni dokazao da je tužitelj počinio i daljnju povredu neistinitim ispunjavanjem dokumentacije koja se odnosi na inventuru 2018., kao i potpisivanje iste, kao i to na koji je točno način tužitelj trebao postupati u pogledu prijave manjka novčanih sredstava na platomatu prije 24. rujna 2019., odnosno kojim je to organizacijskim jedinicama tužitelj trebao prijaviti utvrđeni manjak.
10.3. Isto tako, s obzirom na iznesena utvrđenja i zaključke, da je trebalo tužitelja prije otkazivanja predmetnog Ugovora o radu pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa.
11.1. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (odredba čl. 356. ZPP).
11.2. Prema odredbi čl. 115. st. 1. Zakonu o radu („Narodne novine“, br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, a prema t. 3. te odredbe - u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), kao što je osnova otkazivanja u ovoj pravnoj stvari.
11.3. Prema odredbi članka 119. st.1. ZR prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
12. Revizijom podnositelj u bitnome osporava pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. I prema prosudbi ovog suda u situaciji kada je u samom Izvješću tuženika (Odjela za korporativnu sigurnost od 6. rujna 2019.) navedeno da je utvrđeni manjak rezultat periodičnog akumuliranja nedostataka manjih iznosa novčanih sredstava kroz vremenski period od dvije godine, kada je tužitelj postao voditelj smjene par mjeseci prije inventure u rujnu 2018., a nema dokaza da je taj manjak dosita postojao na inventuri u rujnu 2018. i u kojem iznosu, kada nema dokaza što je to tužitelj potpisao neistinito jer da ne odgovara stanju stvari na prodajnom mjestu, onda pravilno sudovi zaključuju da nije dokazano da je tužitelj doista imao saznanje da postoji manjak novčanih sredstava i da je svjesno potpisao neistinito izvješće o provedenoj inventuri, te posljedično, da nije prijavio nadležnima, pri čemu sudovi utvrđuju i to da tužitelj pri toj inventuri 2018. nije ni bio zadužen za brojanje novca.
13. Dakle, s obzirom da je teret dokaza na strani tuženika jer prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao i s obzirom na pravilnost navedenih zaključaka nižestupanjskih sudova, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.
14. Iz iznesenih razloga revidentovo pozivanje na povredu odredbe čl. 299. ZPP i neravnopravnost njegova procesnog položaja u odnosu na tužitelja nije relevantno. To jer on tu povredu obrazlaže time što mu nije data mogućnost za očitovanje na naknadno dostavljen dokaz tužitelja koji se odnosi na opis posla radnog mjesta tužitelja. Kako pobijane odluke i nisu zasnovane na tom dokazu niti je taj dokaz od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te time i na osnovanost revizije, to nije počinjena relativno bitna povreda na koju se revident poziva.
15. Slijedom toga, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je istu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP.
Zagreb, 28. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
