Broj:10.P-2576/2019-24
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice B. N. iz O., OIB:, zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika Z. banke d.d. Z., OIB:, zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici u O. društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. veljače 2023., a u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužitelja M. M., odvjetnika iz O. i punomoćnika tuženika A. K. G., odvjetnice iz O. društva P. & P. iz Z., nakon donošenja i objave dana 27. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215027656/08, sklopljenog dana 25. studenog 2008., a solemniziranog dana 26. studenog 2008., između tužiteljice B. N., OIB: iz O., , i tuženika Z. b. d.d., OIB:, Z., te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:
- članak 1. stavak 1., u dijelu koji glasi: "kunske protuvrijednosti od CHF 7.891,11 (slovima: sedamtisućaosamstodevedesetjedanšvicarskifranakijedanaestrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 22. studenog 2008., što predstavlja";
- članak 1. stavak 2., u dijelu koji glasi: "što na dan isplate kredita predstavlja odgovarajući iznos u valuti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke";
- članak 2. stavak 1., u dijelu koji glasi: "koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.", te u dijelu koji glasi: "sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.";
- članak 6. stavak 1., u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.";
- članak 6. stavak 2., u cijelosti koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.".
II/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB:, isplatiti tužiteljici B. N. iz O., OIB:, sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama u razdoblju od 1. siječnja 2009., pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 14% godišnje, u razdoblju od 1. srpnja 2011., pa do 31. srpnja 2015., po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015., pa nadalje po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, i to:
– iznos 8,32 EUR/62,72 HRK, s dospjećem 9. siječnja 2009.,
– iznos 8,32 EUR/62,72 HRK, s dospjećem 10. veljače 2009.,
– iznos 7,96 EUR/60,01 HRK, s dospjećem 16. ožujka 2009.,
– iznos 7,66 EUR/57,72 HRK, s dospjećem 15. travnja 2009.,
– iznos 7,52 EUR/56,67 HRK, s dospjećem 11. svibnja 2009.,
– iznos 6,47 EUR/48,72 HRK, s dospjećem 4. lipnja 2009.,
– iznos 6,73 EUR/50,72 HRK, s dospjećem 13. srpnja 2009.,
– iznos 7,40 EUR/55,72 HRK, s dospjećem 7. kolovoza 2009.,
– iznos 13,77 EUR/ 103,72 HRK, s dospjećem 9. rujna 2009.,
– iznos 6,73 EUR/50,72 HRK, s dospjećem 14. listopada 2009.,
– iznos 1,95 EUR/14,72 HRK, s dospjećem 6. studenog 2009.,
– iznos 7,93 EUR/59,72 HRK, s dospjećem 10. prosinca 2009.,
– iznos 11,78 EUR/88,72 HRK, s dospjećem 12. siječnja 2010.,
– iznos 12,44 EUR/93,72 HRK, s dospjećem 4. veljače 2010.,
– iznos 12,97 EUR/97,72 HRK, s dospjećem 4. ožujka 2010.,
– iznos 16,02 EUR/120,72 HRK, s dospjećem 8. travnja 2010.,
– iznos 17,61 EUR/132,72 HRK, s dospjećem 10. svibnja 2010.,
– iznos 22,13 EUR/166,72 HRK, s dospjećem 9. lipnja 2010.,
– iznos 26,11 EUR/196,72 HRK, s dospjećem 12. srpnja 2010.,
– iznos 31,90 EUR/240,34 HRK, s dospjećem 23. kolovoza 2010.,
– iznos 36,59 EUR/275,72 HRK, s dospjećem 9. rujna 2010.,
– iznos 29,03 EUR/218,72 HRK, s dospjećem 11. listopada 2010.,
– iznos 29,03 EUR/218,72 HRK, s dospjećem 9. studenog 2010.,
– iznos 36,73 EUR/276,72 HRK, s dospjećem 14. prosinca 2010.,
– iznos 43,23 EUR/325,72 HRK, s dospjećem 11. siječnja 2011.,
– iznos 40,05 EUR/301,72 HRK, s dospjećem 7. veljače 2011.,
– iznos 37,26 EUR/280,72 HRK, s dospjećem 15. ožujka 2011.,
– iznos 34,47 EUR/259,72 HRK, s dospjećem 8. travnja 2011.,
– iznos 45,09 EUR/339,72 HRK, s dospjećem 9. svibnja 2011.,
– iznos 51,86 EUR/390,72 HRK, s dospjećem 14. lipnja 2011.,
– iznos 60,22 EUR/453,72 HRK, s dospjećem 15. srpnja 2011.,
– iznos 62,08 EUR/467,72 HRK, s dospjećem 8. kolovoza 2011.,
– iznos 52,39 EUR/394,72 HRK, s dospjećem 9. rujna 2011.,
– iznos 49,20 EUR/370,72 HRK, s dospjećem 7. listopada 2011.,
– iznos 47,31 EUR/356,49 HRK, s dospjećem 16. studenog 2011.,
– iznos 48,60 EUR/366,16 HRK, s dospjećem 14. prosinca 2011.
III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.961,97 eura/14.782,46 kuna (slovima: tisućudevetstošezdesetjedaneuroi devedesetsedamcenti/četrnaesttisućasedamstoosamdesetdvijekuneičetrdesetšestlip a) zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, s tuženikom kao kreditorom dana 25. studenog 2008., sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215027656/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 7.946,75 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, te je tužitelju dana 1. prosinca 2008., isplaćen iznos od 36.559,17 kuna, a tečaj po kojem je tuženik vezao isplaćeni kunski iznos u CHF iznosi 4,60051 kunu za CHF. Prema navedenom tečaju mjesečni anuitet od 243,75 CHF, iznosio je prema početnom otplatnom planu 1.121,37 kuna. Tužitelj je uredno plaćao anuitete kredita te ga otplatio u cijelosti u prosincu 2011. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu te je naplaćivao anuitete u kunskoj protuvrijednosti za CHF, što je po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač utvrđeno ništetnim. Uslijed takvih odluka tuženika, tužitelj je platio znatno veći iznos kredita nego što je trebao, da nisu ugovorene ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž- 7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da su upravo banke između ostalih povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/17, od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., i u dijelu u kojem je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora od strane banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Ugovor o kreditu koji je tužitelj ugovorio s tuženikom upravo je obuhvaćen ovakvim izrekama presude u kolektivnom sporu. Temeljem odredbi članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), propisan je obvezujući učinak presude u kolektivnim sporovima za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, stoga su ništetnim dijelovi odredbi ugovora o kreditu kojima je određena valutna klauzula kao i promjenjivost kamatne stope.
2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovora o kreditu koji je predmet spora, te osporava tužitelju svojstvu potrošača, u smislu odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, a nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i isto se ne može smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa tužitelj ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik nije mogao niti morao znati za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj u CHF bio stabilan dugi niz godina. Tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu zasigurno nije znao, niti je mogao znati, da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska Narodna Banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik se poziva i na izlaganje viceguvernera Švicarske Narodne Banke Jean-Pierra Rotha od 24. veljače 2000. i 19. veljače 2004., koje je dostupno na Internet stranici Švicarske Narodne Banke, kao i novinske članke u Večernjem listu od 9. ožujka 2005., u Vjesniku od 29. travnja 2005., u Novom listu od 20. srpnja 2005., u Jutarnjem listu od 21. srpnja 2005., u kojima je upozoravano da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Tuženik smatra da nije sporan niti drugi bitan sastavak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50 %, a osnovna obveza korisnika kredita sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima je platiti redovnu kamatu, a iz toga kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, a zakonom nije zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojoj odlukom utvrđeno kao ništetno. U odnosu na način promjene kamatne stope svaka je promjena učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Člankom 18. J. Ugovora o kreditu, navedeno je kako Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Z. b. d.d., koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999., odnosno banke su se obvezale kako će odluku o kamatnim stopama odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva je odredba bila u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003., a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007., a potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014.. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3215027656/08, od 25. studenog 2008., obavijest o isplati kredita od 1. prosinca 2008.; promet po kreditu/specifikacija uplata; obračun obveza po kreditu od 9. siječnja 2009., do 14. prosinca 2011.; izreke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1410/2012, u dijelu koji se odnosi na tuženika i izreka presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014.; u dijelu koji se odnosi na tuženika, izreka Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10, koja se odnosi na tuženika; Opće uvjete poslovanja tuženika; Opće uvjete promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d., u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama; izlaganje viceguvernera Švicarske narodne banke Jean-Pierre Rotha od 24. veljače 2020., i 19. veljače 2004., uz ovjereni prijevod s engleskog jezika; novinske članke u Večernjem listu od 9. ožujka 2005., u Vjesniku od 29. travnja 2005., u Novom listu od 20. srpnja 2005., u Jutarnjem listu od 21. srpnja 2005.; izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.; stajalište suda Europske unije u presudi suda broj C-81/2019, od 9. srpnja 2020.; te proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 30. studenog 2020., i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.
4. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 30. studenog 2020., utvrđeno je da je dana 25. studenog 2008., tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215027656/08. Predmetnim ugovorom je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 7.891,11 CHF, koji se iznos isplaćuje u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita u iznosu od 36.559,17 kuna, po tečaju 4,632957 kuna za CHF. Visina anuiteta od 243,75 CHF iznosila je 1.129,28 kuna mjesečno. Izračunata razlika više plaćenih anuiteta iznosi 7.118,99 kuna uz napomenu da je vještak od iznosa uplaćenih anuiteta oduzeo iznose zakonskih zateznih kamata koje je tuženik obračunao i naplatio zbog zakašnjenja u plaćanju. U 2009., je više plaćeno na ime kamata i tečajne razlike iznos od 683,88 kuna, u 2010., je više plaćeno na ime kamata i tečajne razlike iznos od 2.127,26 kuna, i u 2011., je više plaćeno na ime kamata i tečajne razlike iznos od 4.307,85 kuna, odnosno ukupno iznos od 7.118,99 kuna.
5. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 14. siječnja 2021., uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a podneskom od 25. listopada 2022., a sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH(Narodne novine 57/22 i 88/22), na način da je utužene iznose izrazio u HRK i EUR i to po fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR = 7,4530 HRK, na način pobliže opisan pod II/izreke presude. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, niti pitanja za vještaka.
6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.
7. Iz iskaza tužitelja slijedi da je predmetni kredit podigla za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, budući je radila u zdravstvu kao medicinska sestra. Nije vlasnik obrta, niti firme. U to vrijeme su bili jako popularni krediti u švicarskim francima. Ranije je imala kredite i u drugim bankama, a odlučila se za Z. b. jer misli da je u to vrijeme davala najpovoljnije uvjete i da joj je odgovarala rata s obzirom na njen osobni dohodak, a nije bio potreban niti jamac. Kredit je podigla u CHF u protuvrijednosti od negdje 35.000,00 kuna i isti je u cijelosti otplatila na način da su joj rate kredita ustezane s plaće. Nekada nije bilo osobnih bankara ili se tužiteljica toga ne sjeća, ali je razgovarala sa djelatnicima banke koji su bili na šalteru. U banci su joj rekli da su krediti u CHF najpovoljniji krediti jer je niska kamatna stopa. Nisu ju upozorili da je moguć rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu, niti je to saznala iz novinskih članaka, odnosno nije joj to bilo poznato. Dobila je već sastavljen ugovor, koji je bio napisan sitnim slovima, ugovor je čitala ali ga nije baš razumjela. Nije pregovarala sa djelatnikom banke o pojedinim odredbama Ugovora, niti joj je djelatnik banke objasnio način promjene kamatnih stopa, niti joj je taj način promjene bio jasan, niti je tražila pojašnjenje ugovora od strane djelatnika, već je samo tražila da rata bude fiksna, kako bi rate mogla otplaćivati, a tada nije znala ni što točno znači valutna klauzula. Djelatnici banke joj nisu nudili kredite u drugim valutama. Početna rata kredita bila je negdje 1.100,00 kuna mjesečno, a tijekom otplate je rasla sve do oko 1.400,00 kuna. Kredit je otplatila u cijelosti i kredit nije konvertiran. O Ugovoru o kreditu razgovarala je u poslovnici Z. banke, a ne u Auto kući. Primala je obavijesti od Banke o promjeni kamatne stope, kojom prilikom se neugodno iznenadila zbog povećanja rata, ali na isto nije mogla utjecati.
8. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, logičan i okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.
9. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih I-tuženik Z. banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i I- tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
10. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
11. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12. Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13. Člankom 102. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
14. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
15. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
16. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
17. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredit za kupnju motornog vozila broj 3215027656/08, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila na iznos od 7.891,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 36 mjesecI, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 6,55% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 243,75 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali, a srednji tečaj HNB-a za CHF na dan isplate kredita iznosio je 4,632957 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen u prosincu 2011.
18. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.
19. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 1. stavak 1., 2., članak 2. stavak 1. i članka 6. stavak 1. i 2. Ugovora o kreditu broj 3215027656/08, sklopljenog dana 25. studenog 2008., između tužitelja i tuženika, pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.
20. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. i članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 944,85 eura/7.118,99 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 6,55% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja koje je tužitelj plaćao do konačne otplate kredita, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
21. Prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač je neosnovan, budući je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za vlastite potrebe, te ugovor nije sklopljen radi obavljanja tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što proizlazi iz iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti povjerovao, kao i iz predmetnog ugovora o kreditu.
22. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.
24. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 149,25 eura, zastupanje na ročištima od 29. rujna 2020., i 29. studenog 2022., 23. veljače 2023., u iznosu od 149,25 eura za svako ročište, sastava obrazloženih podnesaka od 1. listopada 2020., 29. srpnja 2020., 14. siječnja 2021., i 25. listopada 2022., u iznosu od 149,25 eura za svaki podnesak, kao i pristup na ročište za objavu u iznosu 99,50 eura, na koje iznose je obračuna PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 323,38 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.961,97 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.
25. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište od 25. listopada 2022., budući navedenog dana nije niti zakazano, niti održano ročište, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.
U Osijeku, 27. ožujka 2023.
S U D A C
LIDIJA ŠMIT, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
