Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-660/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari Z. S., OIB: …, iz K. L., , zastupan po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., . protiv tuženika P. M. d.o.o., OIB: …, Z., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici N. P., odvjetnici u O. D. S., K., B. i P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4496/2021 od 18. ožujka 2022., dana 27. ožujka 2023.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika P. M. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4496/2021 od 18. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari istaknut od strane tuženika."

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tuženik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači na način da se usvoji prigovor mjesne nenadležnosti i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se isto rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja, bez provođenja dokaza utvrdio, da se o odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno raspravljalo i pregovaralo, iako se tuženik u odgovoru na tužbu vrlo jasno usprotivio takvim paušalnim navodima tužitelja. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je propustio primijeniti odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe ugovora poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra kako je upravo takva odredba čl. 11.3. Općih uvjeta predmetnog ugovora, koja nije i ne može biti prorogacijska klauzula. Nadalje, ističe da se sud prvog stupnja u obrazloženju pogrešno pozvao na praksu suda Europske unije u presudi broj C-34/18, jer uopće nije utvrdio da je postupano protivno toj presudi. S obzirom da je tužitelj angažirao odvjetnika u sporu, ne postoji zapreka da za obavljanje istih radnji ne angažira odvjetnika u Z., čime za njega ne bi nastali novi troškovi niti bi zbog ugovorene nadležnosti bio doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, smatrajući da odredba čl. 11. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8. Iz odredbe čl. 11. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

9. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/2007 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

10. Odredbom čl. 97. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019) i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

12. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

13. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

14. O odredbi čl. 11. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište na području Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

15. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

16. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

17. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

18. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).

19. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.

20. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

Zadar, 27. ožujka 2023.

Sutkinja

Katija Hrabrov