REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-710/2022

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice D. V., O. …, iz Z., koju

zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 1 Z.

V. pok. A., O. …, iz V., kojeg zastupa

punomoćnik T. Š., odvjetnik u S. i pod 2 M. T., O.

…, iz V.,, kojeg zastupa punomoćnik V. V.,

odvjetnik u V., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva nekretnine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2023. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice, tuženika pod 1 i zamjenika njegovog punomoćnika T. M.,

odvjetnika u S. te zamjenika punomoćnika tuženika pod 2 I. A.,

odvjetnika u V., na ročištu radi objave dana 24. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5813 K. V. za cijelo.

2. Utvrđuje se da je u ostavinsku imovinu pokojnog M. T. pok. P.

spada nekretnina oznake čest. zem. 5813 K. V. za cijelo.

3. Tužiteljica je ovlaštena temeljem ove presude zatražiti i postići u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva nekretnine oznake čest. zem. 5813 KO V. na ime M. T. za cijelo, uz prethodno brisanje svih prava s imena tuženika pod 1 Z.

V. pok. A., O. …, iz V., K., što je tuženik dužan

trpjeti.

4. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presude do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi parnični trošak tuženiku pod 1 u iznosu od 5.907,81 eur/44.512,40 kn, a tuženiku pod 2 u iznosu od 746,25 eur/5.622 kn.

Obrazloženje

1. Dana 23. lipnja 2017. tužiteljica je ustala protiv tuženika i ranije označene tužene pod 3 D. T. tužbom zaprimljenom pod poslovnim brojem P-3187/2017

radi utvrđenja da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku smrti bio vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5813 K.O. V. za cijelo i da je označena nekretnina dio njegove ostavine te radi ovlaštenja tužiteljice za upisom svog prava vlasništva na ovoj nekretnini za cijelo, uz prethodno brisanje tih prava s imena tuženika. Navodi kako su ona, kao kćerka i ranije označena tužena pod 3 kao unuka, zakonske nasljednice M. T. pok. P., koji je temeljem ugovora od 9. prosinca 1979.

kupio predmetnu nekretninu od prodavatelja A. V. pok. J., oca tuženika

pod 1, platio porez i odmah stupio u posjed ove nekretnine, koju su nakon njegove smrti naslijedili označeni nasljednici. Dodaje kako su tuženici u zemljišnim knjigama pogrešno upisani kao suvlasnici, stoga tužiteljica ima interes uskladiti zemljišno knjižno stanje.

2. U svom odgovoru od 5. prosinca 2017., odnosno 6. veljače 2018., tuženici su se usprotivili tužbi navodeći kako su zaprimanjem tužbe prvi put saznali za postojanje ugovora iz 1979., kako otac tužiteljice nikad nije bio vlasnik i posjednik predmetne nekretnine, kako ju je tuženik pod 1 stekao dosjelošću na temelju pravomoćnih presuda u parnici broj P-1851/10 i potom se upisao kao isključivi vlasnik. Dodaju kako su članovi obitelji V. desetljećima bili u posjedu predmetne nekretnine, dok je tuženik pod 2 od tuženika pod 1 kupnjom temeljem ugovora od 3. siječnja 2017. stekao suvlasnički dio nekretnine, stupio u posjed tog dijela zemljišta i upisao se kao suvlasnik u zemljišnim knjigama, stoga nije znao, niti je mogao znati za ugovor iz 1979.

3. Pravomoćnim rješenjem broj P-3187/2017 od 18. rujna 2019. utvrđen je prekid postupka u odnosu na ranije označenu tuženu pod 3 D. T., jer je ova stranka umrla u tijeku postupka 25. kolovoza 2019.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom kupoprodajnog ugovora od 9.prosinca 1979., vlasničkih listova od 22. lipnja 2017., 6. prosinca 2018. i 24. listopada 1986. te povijesnih vlasničkih listova od 18. studenog 2018., ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. siječnja 2017. i njegovog aneksa od 13. ožujka 2017., rješenja broj Z-9631/17 od 28. travnja 2017., potvrde UO za graditeljstvo i prostorno uređenje, I. V. od 27. prosinca 2016., presude zbog ogluhe br. P2-1851/10 od 1. srpnja 2011., presude P2-1851/10 od 16. prosinca 2011., rješenja br. Z- 159/13 od 9. studenog 2015., sudskih zapisnika br IIP-269/07 od 4. rujna 2007. i P2-1851/10 od 19. listopada 2011., rješenja o nasljeđivanju broj O-1513/96 od 14. rujna 14. rujna 1998., broj O- 1267/17 od 27. ožujka 2017.,broj O- 1898/82 od 14. ožujka 1984. i broj O-277/95 od 27. ožujka 2002., povijesti promjena na katastarskim česticama U. za katastar S., I. V. od 8. veljače 2018.

s prilozima, dopisa s priloženom na ročištu održanom 18. rujna 2019., rješenja broj R1-440/10 od 2. svibnja 2012., fotografija lica mjesta, smrtnog lista od 18. rujna 2019., očevidom održanim na licu mjesta 10. ožujka 2020. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R., pregledom njegovog nalaza od 18. svibnja 2020. s prilozima, pregledom potvrde P. V. od 5 srpnja 2020. i spisa broj 511-12- 34-02-50/15-2020, saslušanjem svjedoka K. O., A. K.,

J. P., R. R., I. B., T. M., M.

M., N. V., P. C., Ž. P. i B.

P. te tužiteljice i tuženika kao parnične stranke. Skica iskolčenja iz prosinca 2016. (list 168 spisa) nije uzeta u obzir kao nepravodoban i nesvrsishodan dokaz, jer je priložena nakon zaključenja prethodnog postupka bez opravdanog razloga za takvo naknadno postupanje.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka ovaj sud je presudom br. P- 3187/2017 od 23.lipnja 2021. odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i tužiteljici naložio naknaditi parnični trošak tuženika Z. V. u iznosu od 21.875,00 kn, a tuženikua M. T. u iznosu od 33.375,00 kn.

6. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1350/2021-2 od 20. siječnja 2022. pobijana prvostupanjska presuda potvrđena je u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se odobri zatražiti i postići u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva u odnosu na suvlasnički dio tuženika M. T.

za 1000/3946 dijela predmetne nekretnine uz prethodno brisanje ovog prava s njegovog imena, a preinačena u dijelu odluke o parničnom trošku, tako da je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku M. T. trošak u iznosu od 18.062,00 kn. U preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je pok. M.

T. u trenutku smrti bio vlasnik čest. zem. 5813 za cijelo te da ova nekretnina predstavlja njegovu ostavinu, kao i u dijelu kojim se tužiteljici odobrava zatražiti i postići u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva u odnosu na suvlasnički dio tuženika Z. V. uz prethodno brisanje tog prava s njegovog imena i u dijelu

kojim je tužiteljici naloženo naknaditi ovom tuženiku parnični trošak, prvostupanjska presuda je ukinuta, a predmet vraćen na ponovni postupak.

7. Pored već gore nabrojanih dokaza, sud je u daljnjem tijeku postupka dodatno saslušao svjedoke P. C. i Ž. P. te svjedoke

P. Ž. i G. M..

8. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

9. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

10. Među strankama je kao sporno valjalo je utvrditi je li pravni prednik tužiteljice u trenutku smrti bio vlasnik čest. zem. 5813 KO V. za cijelo, odnosno je li ona predstavljala dio njegove ostavine pa s tim u vezi ima li tužiteljica pravo zahtijevati upis svog prava vlasništva na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

11. Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema

pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

12. Pregledom kupoprodajnog ugovora od 9. prosinca 1979. razvidno je kako je A. V. pok. J. prodao M. T. pok. P. nekretninu oznake čest. zem. 5813 Z. 2877 K.O.V. površine 3946 m2 za cijelo i zaprimio ugovorenu cijenu.

13. Kako tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na označenom ugovoru iz 1979., a uzimajući u obzir citiranu odredbu iz čl. 388. st. 2. ZV, u ovom slučaju valjalo je utvrditi jesu li se za stjecanje prava vlasništva na nekretnini ostvarile pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla u skladu s odredbama Austrijskog Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji je bio u primjeni 1979. Prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ za stjecanje prava vlasništva bila je potrebna valjana pravna osnova (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu iz paragrafa 431. OGZ prijenos prava vlasništva na nekretninama provodio se uknjižbom u zemljišnim knjigama kao načinom stjecanja, sve temeljem ovjerene isprave u propisanoj formi. Dakle, i prema OGZ vlasništvo na nekretninama stjecalo se upisom u zemljišnu knjigu, međutim, sudska praksa jedinstveno je tumačila navedena pravna pravila na način da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, nego i na temelju ugovora, uključujući i onog sklopljenog u usmenoj formi, ukoliko je isti faktički proveden, pri čemu se predaja posjeda tumačila kao pravni način stjecanja (modus).

14. Pregledom povijesnih vlasničkih listova od 18. studenog 2018., razvidno je kako je čest. zem. 5813 u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora 9. prosinca 1979. bila upisana kao nekretnina u suvlasništvu prodavatelja A. V. (za 1/8

dijela) i trećih osoba.

15. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1898/82 od 14. ožujka 1984. i broj O-277/95 od 27. ožujka 2002., razvidno je kako je kupac M. T. umro 30.

rujna 1982., a naslijedili su ga sin P. T. i kći D. V. za po ½ dijela.

16. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1513/96 od 14. rujna 1998. razvidno je kako je prodavatelj A. V. pok. J. umro 4. lipnja 1996., a u odnosu na čest. zem. 5813 naslijedio ga je ovdje tuženik Z. V. za cijelo.

17. Pregledom presude zbog ogluhe br. P2-1851/10 od 1. srpnja 2011., presude P2-1851/10 od 16. prosinca 2011., rješenja br. Z- 159/13 od 9. studenog 2015., sudskih zapisnika br IIP-269/07 od 4. rujna 2007. i P2-1851/10 od 19. listopada 2011. te gore označenih povijesnih vlasničkih listova, razvidno je kako je tuženik Z. V. nakon pravomoćno okončanog parničnog postupka utvrđen

vlasnikom čest. zem. 5813 K. O. V. za cijelo i temeljem tih sudskih odluka od 2013. upisan u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik ove nekretnine.

18. Pregledom povijesti promjena na katastarskim česticama U. za katastar S., I. V. od 8. veljače 2018. s prilozima razvidno je kako je čest. zem. 5813 K.O. V. od osnutka katastra 1953. do danas upisana u posjedovnom listu broj 850 naslovnika J. V. pok. A., A. V. ud. J., A.

V. pok. J., a od 1999. tuženika Z. V..

19. Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. siječnja 2017. i njegovog aneksa od 13. ožujka 2017., razvidno je kako je tuženik Z. V. prodao tuženiku M. T. dio nekretnine čest. zem. 5813 K.O. V. u površini od 1000 m2, nakon čega su upisani kao suvlasnici i to V. za 2946/3946, a T.

za 1000/3946 dijela nekretnine.

20. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 10. ožujka 2020. tužiteljica je kao predmet spora pokazala zemljište nepravilnog oblika položeno u gradu V. na predjelu V. u smjeru S-J prema padini brda. Njegova površina neobrađena

je, obrasla u visoku travu i nešto grmlja, a zatečeno je jedno stablo smokve. Sjevernu granicu ove nekretnine predstavlja javna asfaltna cesta, a preostale granice dijelom su vidljive i odredive. Ovom prigodom zatečeno je nekoliko metalnih stupića, a tužiteljica je zapadno od nekretnine pokazala ruševne ostatke stambenog objekta koji nije predmet spora, dok je tuženik pod 1 pokazao mjesto na kojem se po njegovim navodima nalazila tabla postavljena radi prodaje zemljišta.

21. Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 18. svibnja 2020. identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je položena na čest. zgr. 5813

K. V., a na skici lica mjesta označio ju je žutom bojom. Na nalaz sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća u cijelosti kao stručan i objektivan.

22. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je kako je otac tuženika Z. V. temeljem ugovora iz 1979. prodao ocu tužiteljice

predmetnu čest. zem. 5813 K.O. V., pri čemu valja dodati kako je ova isprava potpisana po njihovim sudionicima i 1980. ovjerena po tada nadležnoj U. prihoda bivše O. V.. Tuženici nisu priložili dokaze kojim bi osporili vjerodostojnost

ugovora, a svjedok I. B., kao tadašnji referent U. prihoda V., potvrđuje

svoj potpis na poleđini ugovora i tomu dodaje kako je isprava opskrbljena tadašnjim pečatima i štambiljima, stoga i ovaj sud smatra kako je ugovor sklopljen i ovjeren na zakonom propisan način. U skladu s citiranim pravnim pravilima OGZ, pravo vlasništva na nekretnini stječe se uknjižbom u zemljišnoj knjizi, kako to propisuje i odredba iz čl. 120. st. 1. ZV, međutim prodavatelj A. V. u trenutku sklapanja ovog posla nije bio upisani vlasnik nekretnine za cijelo, već za 1/8 dijela, kako proizlazi iz povijesnog vlasničkog lista. Dakle, nije bio ovlašten prenijeti na kupca vlasništvo nekretnine za cijelo, već isključivo za svoj označeni suvlasnički dio. Naime, znatno kasnije, prodavateljev sin, a ovdje tuženik V., postao je isključivi vlasnik nekretnine nakon što su u zemljišnoj knjizi 2013. provedene pravomoćne sudske presude kojima je V. u parnici broj P.-1851/10 utvrđen vlasnikom čest. zem. 5813 K.O. V. i ovlašten za upis tog prava.

23. Slijedom iznijetog, nedvojbeno je kako M. T. u trenutku smrti nije bio vlasnik predmetne nekretnine za cijelo, što istodobno znači da čest. zem. 5813 K.O.

V. nije u potpunosti mogla biti dio njegove ostavine, a prethodno nabrojana i ostala dokazna građa ne upućuju na zaključak kako je ugovor od 9. prosinca 1979. proizveo pravne učinke pa da je T. postao makar suvlasnik za 1/8 dijela nekretnine. Naime,

tuženik V. vodio je pred ovim sudom parnični postupak pod poslovnim brojem

P2-1851/10 u kojem su pregledane isprave iz kojih je bila razvidna njegova aktivna legitimacija, proveden je očevid na licu mjesta radi pregleda predmetne nekretnine uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju koji ju je identificirao kao čest. zem. 5813 K.O. V., a pored svega na licu mjesta saslušani su svjedoci M. K.,

N. I.-B., G. V. i B. M., koji su u bitnom iskazivali istovjetno na okolnost samostalnog, neometanog, neosporavanog, dugotrajnog i kontinuiranog posjeda Z. V., njegovog oca A. V. i članova obitelji

V.. Kako se radilo o domaćim ljudima i susjedima koji su u vrijeme davanja iskaza 2007. i 2011. bili u dobi od 72 do 86 godina, sud im je poklonio vjeru u cijelosti, prije svega iz razloga što nije bilo dokaza koji bi upućivali na suprotan zaključak, a posebno jer je obitelj V. od osnutka službene katastarske evidencije na otoku Visu 1953. bila upisana kao isključivi posjednik čest. zem. 5813.

24. Iznesena utvrđenja nisu osporena niti dovedena u sumnju ni u tijeku ove parnice, već su suprotno tome dodatno potvrđena raspoloživim dokazima. Tako svjedok K. O. spominje kako je na predmetnoj površini viđao tuženika

V. koji je znao sjeći drva za potrebe svog domaćinstva i brao plodove stabla smokve, a sjekao ih je i on (svjedok) uz tuženikovu suglasnost. Na licu mjesta znao je vidjeti tužiteljičinog brata P. T. prilikom obilaska susjedne zemljišne površine na kojoj su ostatci kamenog ruševnog objekta položeni zapadno od predmeta spora. Sjeća se kako je tuženik V. otprilike 2015. na predmetnoj površini, oko 1-1,50 m od javne asfaltne ceste, postavio tablu radi objave prodaje nekretnine na kojoj je označio broj svog mobilnog telefona i katastarski broj parcele, a te table sjećaju se i svjedoci J. P., T. M., M. M.,

P. C. i Ž. P., uz napomenu kako svjedok M. spominje

2016. kada ga je ovaj tuženik angažirao radi prodaje dijela sporne nekretnine te kako ga je povezao s budućim kupcem, ovdje tuženikom M. T.. Posebno je značajan iskaz svjedoka C. kada navodi kako je do smrti svog oca 1983. na predmetnu nekretninu znao dovoditi svog konja radi ispaše, a sve uz znanje i suglasnost V. oca obiteljskog nadimka C.. Dodatno saslušan na

ročištu 5. listopada 2022. dodaje kako je konja dovodio godinama i to barem jednom tjedno, uglavnom nedjeljama, a ustraje kako obitelj tužiteljice nije viđao na licu mjesta, iako se radi o vremenu nakon sklapanja ugovora iz 1979. Svjedok P.

potvrđuje kako je tuženik V. sjekao drva koja je koristio za loženje prilikom njihovog druženja, a ni on nema saznanja o bilo kakvim aktivnostima tužiteljičine obitelji T.. Sud je cijenio kako su i ovi svjedoci domaći ljudi i susjedi (O.)

te prijatelji i poznanici tuženika (C. i P.), stoga je logično i očekivano da su imali svakodnevna ili česta neposredna saznanja o nekretnini o kojoj su govorili, načinu njezinog korištenja i korisnicima, radi čega im se poklanja vjera u cijelosti, pogotovo jer uporište imaju u službenoj katastarskoj evidenciji, a u tijeku postupka nisu priloženi dokazi koji upućuju na suprotan zaključak.

25. Što se tiče svjedoka A. K., valja navesti kako nema nikakva saznanja o odlučnim činjenicama poput ugovora iz 1979. ili konkretnim posjedovnim, odnosno vlasničkim radnjama M. T. i članova njegove obitelji na spornoj površini od kraja 1979. do njegove smrti u rujnu 1982. Također nema nikakva saznanja o ovlaštenjima i radnjama T. nasljednika, već spominje događaj iz 2010. ili 2011. kada je brat tužiteljice P. T. zabranio djelatnicima komunalnog poduzeća izvođenje radova na čišćenju zemljišta i uklanjanja građevinskog otpada s nekretnine položene zapadno od sporne, ali i zabrani bilo kakvih radova i na spornoj, što je svjedok, kao tadašnji direktor komunalnog poduzeća prihvatio bez ikakvih prethodnih ili naknadnih provjera. Svjedok P. također nema bitnih neposrednih saznanja o korištenju nekretnine, tek je čuo kako se o njoj govori kao o vlasništvu obitelji T., koja ju je prije 30-40 godina kupila od C. međutim i

sam spominje kako se radilo o uopćenim pričama, a ne sjeća se osoba koje su o tome govorile, stoga je njegov iskaz dvojbene dokazne vrijednosti, pogotovo kada se uzme u obzir nesporna činjenica da je tužiteljičina obitelj T. desetljećima vlasnik zemljišta na predjelu V. i da se radi o zemljištu položenom uz sporno, odnosno uz njegovu zapadnu granicu. Svjedok P. Ž. nema nikakva saznanja o stanju predmetne nekretnine prije 1995./96. kada je jednom prilikom pristupio licu mjesta gdje su ga dočekali tužiteljičin brat i ujak radi prodaje zemljišta, od čega se navodno odustalo zbog protivljenja tužiteljice. Vjerodostojnost iskaza svjedokinje G.

M. dvojben je već kod same činjenice da je od 1977. živjela u S., a od 1991. u S., što znači da je na otok mogla dolaziti isključivo za vrijeme godišnjih odmora i neradnim danima, stoga je bila ograničene mogućnosti redovitog neposrednog opažanja. Doduše, prema vlastitom kazivanju 1977. je kupila zemljište u susjedstvu nakon čega je imala razloga dolaziti u blizinu prijepora, ali je njezino iskazivanje na bitne okolnosti bilo proturječno i konfuzno, a svakako u suprotnosti s ostalim gore navedenim svjedocima. Naime, govori kako je kupila susjedno zemljište, a potom navodi kako se između njega i ovdje spornog nalazi zemlja obitelji V.-J.. Nije vidjela tablu o oglašavanju prodaje postavljenu na spornom zemljištu, o čemu su iskazivali ostali svjedoci, a vidjela je onu položenu sa suprotne strane asfaltne ceste. Spominje kako je s tužiteljicom, čija je obitelj bila vlasnik međašnog zemljišta, još u djetinjstvu brala plodove stabala voćaka na ovdje spornoj zemlji, a to nije vidio ili čuo niti jedan od ovdje svjedoka. Ovome dodaje kako su voće na spornoj zemlji brale i kao odrasle osobe nakon izgradnje njezine (svjedokinjine) vikendice, ali ni tada nije znala tko je vlasnik. S tim u vezi, kronološki je za zaključiti kako se radilo o pristupima i branju krajem 70.-tih, odnosno početkom i tijekom 80.-tih godina prošlog stoljeća, jer je svjedokinja zemljište za gradnju kupila 1977. Dakle, pristupala je s tužiteljicom na spornu zemlju gdje su brale plodove, a tvrdi kako nije znala tko je vlasnik, iako je u to vrijeme M. T. već sklopio ugovor o kupnji zemlje, stoga je nelogično i neživotno da joj tužiteljica nije skrenula pozornost kako voće beru na nekretnini u vlasništvu njezinog oca. S druge strane, iskazuje proturječje kada tvrdi kako je brata i ujaka tužiteljice od 1978./79. počela viđati i na spornoj zemlji gdje su širili pristupni put, što je povezala s informacijom da su kupili tu zemlju. Kada bi to bilo doista tako, svjedokinja je u vrijeme branja plodova s tužiteljicom morala znati da su T. vlasnici zemljišta, jer je ugovor sklopljen 1979.,

a ranije spominje kako to tada nije znala. Ovaj navod samo dodatno potvrđuje izneseni stav kako je iskaz svjedokinje činjenično i kronološki nepovezan, nedosljedan i proturječan, a tome valja dodati kako je na kraju svega, radi utvrđenja gdje su točno tužiteljičin brat i ujak širili put, rukom na geodetskoj skici lica mjesta pokazala nesporno zemljište čija je površina položena zapadno od spornog. U svakom slučaju, očito je kako svjedokinja nema točna i dosljedna saznanja o ovdje bitnim činjenicama, a po svemu sudeći iskazivala je o zemljištu koje nije predmet spora, stoga se njezin iskaz smatra neobjektivnim i nepouzdanim, radi čega prilikom odlučivanja nije uzet u obzir kao valjan dokaz o stanju predmetne nekretnine i njezinom posjedu.

26. U skladu s iznesenim, sud smatra kako tužiteljica nije priložila dokaze koji nedvojbeno ukazuju da je ugovor iz 1979. proizveo očekivane pravne učinke među njegovim sudionicima i članovima njihovih obitelji ili njihovim nasljednicima. Iz činjeničnog supstrata proizlazi kako o tom pravnom poslu nitko nema nikakvih konkretnih saznanja, pa tako ni saznanja da je kupac uveden u posjed nekretnine, da ju je kako koristio ili obavljao bilo kakva posjedovna ovlaštenja. Neživotno je i nelogično da se u službenoj katastarskoj evidenciji nije upisao kao formalni posjednik ili barem suposjednik ovdje spornog zemljišta, a osim toga, o nekretnini oznake čest. zem. 5813 nema spomena u ostavinskom postupku nakon smrti M. T. 1982.,

makar kao njegovom izvanknjižnom vlasništvu ili suvlasništvu, što znači da njegovi zakonski nasljednici nisu nakon smrti prijavili ovu nekretninu kao dio pokojnikove ostavinske imovine. Sud dopušta mogućnost da su točna obrazloženja tužiteljice kako se otac razbolio nakon sklapanja ugovora zbog čega nije rješavao imovinsko- pravne odnose i podnio zahtjev za upisom svog prava u zemljišnoj knjizi i u službenoj katastarskoj evidenciji, ali doista je nelogično kako to nisu naknadno uradili njegovi nasljednici. S tim u vezi je za navesti kako predmetna nekretnina nije označena kao ostavina njegove supruge D. T., iako je umrla znatno kasnije i to 1994., a

pored tužiteljice, naslijedio ju je i spomenuti sin P. T.. Po kazivanju tužiteljice,

brat je nakon očeve smrti preuzeo rješavanje cjelokupne obiteljske imovine, međutim nema valjanog obrazloženja zašto u ostavinskom postupku nakon majčine smrti nije prijavio predmetnu nekretninu kao dio ostavinske mase, odnosno zašto je makar u katastarskoj evidenciji nije upisao kao posjed obitelji T., uz napomenu kako je tako postupio u odnosu na neke druge nekretnine, kako to proizlazi iz posjedovnog lista broj 4942 (list 128 spisa) u kojem su kao posjednice čest. zem 1557 upisane tužiteljica i ranije označena tužena D. T. (kćerka P. T.). Upravo

ažurnost u postupanju radi posjedovnog upisa ove nesporne nekretnine jasno ukazuje kako razlog za pasivan odnos prema predmetnoj nekretnini ne može biti zdravstveno stanje brata P. T., koji je poslovne sposobnosti lišen tek 2012.,

kako proizlazi iz rješenja ovog suda broj R1-440/10 od 2. svibnja 2012., već činjenica da u skladu s već iznesenim utvrđenjima kupoprodajni ugovor nije imao nikakvog stvarnog učinka među sudionicima pa ni njihovim nasljednicima. Kod takvog stanja stvari, jasno je da M. T. nije stupio u posjed čest. zem. 5813 nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora 9. prosinca 1979., a ni nakon toga do smrti 1982., kao što vlast na stvari nisu imali ni njegovi nasljednici ili članovi obitelji, stoga tužiteljica nije dokazala da je ovaj pravni posao faktički proveden. Slijedom toga, logično je da tuženik V. nije znao za postojanje ugovora i da se prema predmetnoj nekretnini sve vrijeme odnosio kao isključivi vlasnik te je koristio samostalno i po potrebi, a nakon svega pristupio prodaji dijela nekretnine tuženiku T., uz dodatak kako je prodaji prethodio transparentan postupak oglašavanja postavljanjem table na spornoj površini i angažiranja agencije za promet nekretninama.

27. Cijeneći ovako utvrđeno činjenično stanje sud smatra kako tužba nema valjanog zakonskog uporišta, radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučno u točki I izreke presude.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), stoga je tužiteljica u obvezi naknaditi protivnim strankama trošak postupka, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih radnji.

29. Tuženiku pod 1 priznat je trošak sastava obrazloženih podnesaka od 27. rujna 2018. i 21. svibnja 2019. u vrijednosti od 100 bodova za svaki (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje OT), kao i zastupanja na ročištima održanim 6. prosinca 2018., 28. veljače i 9. svibnja 2019. u vrijednosti od 25 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 5. OT), jer su se tim prilikama ročišta odgađala prije početka raspravljanja. Također mu je priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 28. srpnja 2020. i zastupanja na ročištima održanim 18. rujna i 3. prosinca 2019., 23. srpnja 2020., 13. svibnja 2021., 26. svibnja i 5. listopada 2022. te 2. veljače 2023. u vrijednosti od 250 bodova za svaku označenu radnju (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. OT), a pored toga i trošak sastava podneska od 21. prosinca 2020. i zastupanja na ročištu održanom 17. prosinca 2020. u vrijednosti od 50 bodova za svaku radnju ( Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 9. toč. 2. OT). Dakle, priznato mu 2375 bodova, odnosno iznos od 4.726,25 eur, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, što daje priznati trošak ove stranke u iznosu od 5907,81 eur, dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev ne drži osnovanim.

30. Tuženiku pod 2 priznat je trošak zastupanja na ročištima održanim 26. svibnja i 5. listopada 2022. te 2. veljače 2023. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 1. OT), što znači zbroj od 300 bodova, odnosno iznos od 597,00 eur (Tbr. 50. OT), koji je valjalo uvećati za 25% PDV, tako da se radi o iznosu 746,25 eur, dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev ne drži osnovanim.

31. Slijedom iznijetog, tužiteljici je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika pod 1 u iznosu od 5907,81 eur, a tuženika pod 2 u iznosu od 746,25 eur, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude. Iznose novčane obveze valjalo je dvojno iskazati u eurima i kunama, a sve na temelju odredbi iz čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna.

Split, 24. ožujka 2023.

S u d a c

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika pod 1

- pun. tuženika pod 2