Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj 25 P-29/2022-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužitelja K. I., S., J. B. 13, OIB: , zastupan po punomoćniku J. P., odvjetniku u Č., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., R. c. 50, OIB: , zastupan po punomoćnici P. V., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 21. veljače 2023. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja A. S., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu D. Š., odvjetnika u Č. i zamjenice punomoćnika tuženika L. B., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu F. P., odvjetnika u Č., 24. ožujka 2023. objavio je i
p r e s u d i o j e:
I Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., R. c. 50, OIB: isplatiti tužitelju K. I., S., J. B. 13, OIB: , iznos od 2.355,70 eura (dvije tisuće tristo pedeset pet eura i sedamdeset centi)/ 17.749,10 kuna (sedamnaest tisuća sedamsto četrdeset devet kuna i deset lipa)[1] , zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje H. n b., tekućim na:
iznos 48,88 kuna (6,49 EUR) od 31. ožujak 2010. do isplate,
iznos 116,86 kuna (15,51 EUR) od 10. svibanj 2010. do isplate,
iznos 103,11 kuna (13,69 EUR) od 31. svibanj 2010. do isplate,
iznos 178,38 kuna (23,68 EUR) od 30. lipanj 2010. do isplate,
iznos 144,38 kuna (19,16 EUR) od 04. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 220,67 kuna (29,29 EUR) od 03. rujan 2010. do isplate,
iznos 189,63 kuna (25,17 EUR) od 06. listopad 2010. do isplate,
iznos 157,25 kuna (20,87 EUR) od 05. studeni 2010. do isplate,
iznos 236,01 kuna (31,32 EUR) od 04. prosinac 2010. do isplate,
iznos 275,93 kuna (36,62 EUR) od 05. siječanj 2011. do isplate,
iznos 250,23 kuna (33,21 EUR) od 07. veljača 2011. do isplate,
iznos 262,16 kuna (34,79 EUR) od 03. ožujak 2011. do isplate,
iznos 229,00 kuna (30,39 EUR) od 05. travanj 2011. do isplate,
iznos 253,43 kuna (33,64 EUR) od 05. svibanj 2011. do isplate,
iznos 336,43 kuna (44,65 EUR) od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 320,01 kuna (42,47 EUR) od 06. srpanj 2011. do isplate,
iznos 412,13 kuna (54,70 EUR) od 31. srpanj 2011. do isplate,
iznos 372,21 kuna (49,40 EUR) od 31. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 328,52 kuna (43,60 EUR) od 30. rujan 2011. do isplate,
iznos 323,83 kuna (42,98 EUR) od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 320,46 kuna (42,53 EUR) od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 341,31 kuna (45,30 EUR) od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 359,48 kuna (47,71 EUR) od 31. siječanj 2012. do isplate,
iznos 361,91 kuna (48,03 EUR) od 29. veljača 2012. do isplate,
iznos 349,34 kuna (46,37 EUR) od 31. ožujak 2012. do isplate,
iznos 357,83 kuna (47,49 EUR) od 30. travanj 2012. do isplate,
iznos 363,63 kuna (48,26 EUR) od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 353,87 kuna (46,97 EUR) od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 356,44 kuna (47,31 EUR) od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 349,11 kuna (46,33 EUR) od 31. kolovoz 2012. do isplate,
iznos 333,28 kuna (44,23 EUR) od 30. rujan 2012. do isplate,
iznos 350,15 kuna (46,47 EUR) od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 358,25 kuna (47,55 EUR) od 30. studeni 2012. do isplate,
iznos 364,05 kuna (48,32 EUR) od 31. prosinac 2012. do isplate,
iznos 332,11 kuna (44,08 EUR) od 31. siječanj 2013. do isplate,
iznos 359,32 kuna (47,69 EUR) od 28. veljača 2013. do isplate,
iznos 360,64 kuna (47,87 EUR) od 31. ožujak 2013. do isplate,
iznos 349,19 kuna (46,35 EUR) od 30. travanj 2013. do isplate,
iznos 318,72 kuna (42,30 EUR) od 31. svibanj 2013. do isplate,
iznos 317,91 kuna (42,19 EUR) od 30. lipanj 2013. do isplate,
iznos 326,96 kuna (43,40 EUR) od 01. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 336,80 kuna (44,70 EUR) od 31. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 355,64 kuna (47,20 EUR) od 30. rujan 2013. do isplate,
iznos 345,93 kuna (45,91 EUR) od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 351,52 kuna (46,65 EUR) od 30. studeni 2013. do isplate,
iznos 4.316,20 kuna (572,86 EUR) od 18. prosinac 2013. do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da je tužbeni zahtjev povučen za iznos od 698,84 eura/ 5.265,40 kuna. III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,48 eura (tisuću dvjesto trideset jedan euro i četrdeset osam centi)/ 9.278,55 kuna (devet tisuća dvjesto sedamdeset osam kuna i pedeset pet lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, koju kamatu utvrđuje H. n. b., od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 24. siječnja 2022. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s M. b. d.d., koja je pripojena tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 22. veljače 2012., 31. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 59-001-00258-3, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 15.500,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 96 mjeseca. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 6,80% godišnje. Čl. 4 predmetnog Ugovora je propisano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke, dok je čl. 7. predmetnog Ugovora propisano da će se povrat obveza obračunavati u mjesečnim anuitetima iskazanim u CHF. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.
1.1.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2.Tijekom ugovornog razdoblja kamatna se stopa promijenila sukladno jednostranoj odluci tuženika na štetu tužitelja, te je odredba čl. 4 predmetnog Ugovora, po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, je ništetna iz razloga nepoštenosti. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita, te da se o odredbi čl.4. o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno nije pregovaralo. Odredbom čl. 49.st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tužitelj ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je ista nepoštena i posljedično ništetna.
1.3. Nadalje, tužitelj navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III- 2547/215, U-III2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku S. d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio Visokom Trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule. Tužitelj smatra kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl, a što je ovdje slučaj (čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku). Stoga proizlazi da je odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao nikakvoga utjecaja na sadržaj iste, a što i proizlazi iz gore citiranih pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH, Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH te niza pravomoćnih presuda donesenih u činjenično i pravno istovrsnim predmetima.
1.4. Nadalje, tužitelj navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.5. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope (čl. 2.) i valutne klauzule (čl. 1., čl. 4. čl. 8.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ukoliko se za cijelo razdoblje otplate kredita primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora (6,80% godišnje), dakle bez promjene kamatne stope, i obveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF), za otplatu kredita po predmetnom Ugovoru tuženik je više uplatio iznos od 3.054,55 eura/ 23.014,50 kuna, te tužbom traži isplatu navedenog iznosa.
1.6.Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu navodi kako su svi prigovori tuženika bezuspješno istaknuti u parnici "P." u kojoj su pravomoćno odbijeni i osporeni. Smatra kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, kako je to pojašnjeno već u tužbi. Ističe i odluku Vrhovnog suda RH donesenu dana 20.03.2018. godine pod brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom niti u vezi sa valutnom klauzulom jer zastara počinje teći od 14.06.2018. godine. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, kojom je propisan institut stjecanja bez osnove, te kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 17. studenog 2022., kojim potražuje isplatu iznosa od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate i to s osnove preplate kredita temeljem odredbe o valutnoj klauzuli.
3. U odgovoru na tužbu, kao i u podnesku zaprimljenom 19. svibnja 2022. tuženik se očitovao na navode tužitelja. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te kako utvrđenja iz Parnice P. nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici P.. Navodi kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe kako je potraživanje tužitelja u zastari.
3.1. Prvenstveno ističe kako je potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Navodi kako spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 dana 13.6.2014. (Presuda Pž-7129/13), odnosno pravomoćnim okončanjem predmeta po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate. Prema tome, i sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, rok zastare je istekao dana 14.6.2019. te je predmetno potraživanje tužitelja kojim traži isplatu iznosa s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope nedvojbeno zastarjelo.
3.2. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.
3.3. Vezano za navode tužitelja o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom prednika tuženika, tuženik ističe da je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, pa se moraju uzeti u obzir svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita te na način promjene kamatne stope. Takvi elementi su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji bilo koje od banaka, pa tako niti tuženika, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima H.n.b., zatim o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Nadalje, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita. Tuženik navodi kako iz svih relevantnih zakona i ostalih propisa koji uređuju poslovanje banaka, zaštitu potrošača, obvezne odnose te sukladno pravu Europske unije te dosadašnje sudske prakse VSRH i nižih sudova, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa promjenjiva kamatna stopa nije i ne može biti ništetna, a u konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope.
3.4.U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik smatra kako je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO). Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1990/91 u kojoj se navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje prednik tuženika, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos CHF 15.500,00. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika prednika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.
3.5. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u plan otplate kredita s listova 15-20, u ugovor o kreditu od 31.10.2006. s listova 21-24, u pregled uplata po kreditu s listova 25-27, u povijesni izvadak iz sudskog registra s listova 28-48, u plan otplate s listova 50-64, u opće uvijete poslovanja P. b. Z. s listova 85-93, u članak Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom s lista 94, u sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u CHF za PBZ s listova 117-133, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Z. R. od 27.10.2022. s listova 201-211, te je saslušan tužitelj.
5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje djelomično osnovanim.
6. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
7. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 31. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 59001-00258-3 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je ugovoren na iznos od 15.500,00 CHF, sa rokom otplate kredita 96 mjeseci, te kako je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio. 8. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,80% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
9. Nesporno je da je pravni prednik tuženika, M. b. d.d. pripojena tuženiku temeljem Ugovora o pripajanju od 22. veljače 2012., čime je tuženik postao sveopći pravni slijednik M. b. d.d.
10. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
11. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
12. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
13. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
14. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
16. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je naveo kako je Ugovor o kreditu sklopio sa M. b. 2006. godine s namjenom kupnje osobnog vozila. Nije imao u vlasništvu OPG niti nikakvu firmu, te je osobno vozilo koristio za svoje osobne potrebe. Po zanimanju je prodavač i ima srednju stručnu spremu. U vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen u firmi E. d.o.o. P. Ranije nije imao nikada kreditnih zaduženja. Prije sklapanja ugovora raspitivao se i kod drugih banaka u vezi realizacije kredita ali je odabrao kredit kod Međimurske banke zato jer mu je bio najpovoljniji i zato jer je bio i korisnik te banke. U vezi realizacije ugovora bio je u banci dva puta, prvi puta kada sam se raspitivao o uvjetima kredita te drugi put prilikom sklapanja ugovora. Razgovarao je sa jednom osobom, osobnim bankarom. Osobni bankar mu prilikom sklapanja ugovora nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Bilo mu je rečeno koliko će iznositi kamata i da se ona može u manjoj mjeri mijenjati, ali nije bio rečeno da može doći do značajnih oscilacija do kakvih je kasnije i došlo. Ujedno mu nije pojašnjeno na koji način se mijenja kamatna stopa kao niti tečaj, te mu nije posebno pojašnjavan rizik koji može nastati zbog sklapanja ovakvog ugovora sa odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nije mu poznat pojam ''valuta utočišta''. Prilikom solemnizacije ugovora ugovor je pročitao, te mu je javni bilježnik samo pojašnjavao ugovor u smislu da je potrebno redovito otplaćivati rate kredita jer u protivnom može doći do ovrhe. Tom prilikom nije mu posebno pojašnjena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Za vrijeme otplate kredita od banke je dobivao obavijesti i to jednom godišnje u kojima su bile prikazane uplate kredita i bilo je vidljivo da je došlo do rasta mjesečnih rata. Nakon toga išao se raspitivati u banku zbog čega je to tako, te mu je rečeno da kredit treba jednostavno nastaviti otplaćivati. Nije zatražio nikakvu izmjenu ugovora o kreditu, niti mu je izmjena od strane banke ponuđena. Mjesečna rata kredita na početku je iznosila oko 880,00 do 900,00 kuna mjesečno, a na kraju je porasla i na oko 1.400,00 kuna mjesečno. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužitelja da li je prilikom sklapanja ugovora pregovarao o pojedinim odredbama kredita, odgovorio je kako se najprije išao raspitivati o ugovoru, a drugi put ga je pričekao već pripremljen tekst ugovora koji je potpisao. Na pitanje zamjenice punomoćnika tuženika da li je ugovor pročitao, odgovorio je kako jest.
17. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.
18. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.
19. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
20. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
21. Također se ističe kako je kolektivna tužba podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u vrijeme kada je ugovor o pripajanju M. b. tuženici već bio sklopljen, a proces pripajanja već u tijeku. Upis pripajanja proveden je 23. studenog 2012., a M. b. brisana iz sudskog registra 22. siječnja 2013., rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj: Tt-12/2575-3, što znači da je tužitelj kredit nastavio otplaćivati upravo tuženici, obzirom kako je isti zatvoren 30. prosinca 2013. Stoga je navod tuženice da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, neosnovan.
22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
25. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
26. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika djelomično osnovan i to u pogledu potraživanja tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promiienjivoj kamatnoj stopi. U ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe U. F. 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., te je stoga zastarni rok od 5 godina istekao 14. lipnja 2019., te je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjelo. Odluka Vrhovnog suda broj Rev- 2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela 21. siječnja 2022., kojom je dodatno pojašnjeno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2245/17, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2014. Nadalje, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., pa rok zastare u pogledu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja u pogledu potraživanja s osnova ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 24. siječnja 2022.
27. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
29. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
31. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
32. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena
33. Obzirom kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, ali samo u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, obzirom je potraživanje tužitelja s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari. Na strani tuženika je prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
34. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. temeljem ovosudnog rješenja od 07. rujna 2022. na okolnost utvrđenja razlike između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita specificirano po datumima uplata. Vještak Z R. je dostavio svoj nalaz i mišljenje 27. listopada 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedene promjene nije bilo. Vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude, a s osnove promjene tečaja, obzirom je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uredio podneskom od 17. studenog 2022. u kojem potražuje iznos od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna s osnove preplate zbog promjene tečaja. Podneskom zaprimljenim 30. studenog 2022. vještak se dodatno očitovao na navode tuženika u kojem je pojasnio na koji način je izračunata konačna preplata, uzimajući u obzir i negativne iznose. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Z. R. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
35. Podneskom zaprimljenim 17. studenog 2022., kao i na ročištu 21. veljače 2023. tužitelj je izjavio kako ostaje kod uređenog tužbenog zahtjeva kojim potražuje iznos od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna samo s osnove preplate ugovora o kreditu zbog promjene tečaja. Podneskom zaprimljenim 08. prosinca 2022., kao i na ročištu 21. veljače 2022. tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja. Sukladno čl.193.st.2. Zakona o parničnom postupku tužba se može povući i kasnije, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Kako je tuženik u ovom predmetu na djelomično povlačenje tužbe pristao, valjalo je odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je uređen podneskom od 17. studenog 2022., a kojim tužitelj mijenja pravnu osnovu tužbe, te više ne potražuje preplaćeni iznos po predmetnom ugovoru o kreditu s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, sukladno čl. 191.st.3. Zakona o parničnom postupku tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga se u ovom slučaju ne radi o preinaci tužbe, obzirom kako je tužitelj promijenio pravni osnovu tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna sud je ocijenio osnovanim, obzirom je u postupku utvrđeno kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te je vještačanjem utvrđeno kako je tužitelj s osnove takve ugovorne odredbe preplatio iznos od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj traži isplatu zbog preplate s osnove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužba je povučena, a na što je pristao i tuženik.
36. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
37. Temeljem svega iznijetog, postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.355,70 eura/ 17.749,10 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama s osnova preplate temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen, te je stoga odlučeno kao pod točkom I izreke.
38. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).
39. Sukladno čl. 154.st.2 Zakona o parničnom postupku, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
40. Sud je utvrdio kako je tužitelj s tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 77%, a tuženik u omjeru od 23%, što znači da je u konačnici tužitelj uspio u sporu u omjeru od 54%.
41. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 24. siječnja 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 14. ožujka 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 18. ožujka 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr.8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 09. lipnja 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17. studenog 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), dakle ukupno četiri obrazložena podneska, zastupanja na ročištu 07. rujna 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 21. veljače 2023. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te zastupanja na ročištu za objavu presude 24. ožujka 2023. u iznosu od 99,54 eura/ 750,00 kuna (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 373,28 eura/ 2.812,50 kuna (Tbr. 42. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura/ 2.000,00 kuna, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,31 eura/ 590,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 70,34 eura/ 530,00 kuna, ukupno 2.280,51 eura/ 17.182,50 kuna.
42. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 25. siječnja 2022., 29. srpnja 2022., 23. rujna 2022., 08. prosinca 2022., 19. prosinca 2022., te 23. prosinca 2022., jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, te u istom tužitelj ponavlja navode iznijete u tužbi i ostalim podnescima.
43. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir razmjerni uspjeh tužitelja u sporu koji iznosi 54%, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.231,48 eura/ 9.278,55 kuna.
44. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 24. ožujka 2023.
Sutkinja:
Jadranka Potočnjak
Sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku iste, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine Republike Hrvatske 67/18, 21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćnici
