Poslovni broj: 21 Gž-79/2024-2

                     

         Republika Hrvatska

       Županijski sud u Zadru

   Zadar, Ulica plemića Borelli 9                                          

                                                                                   Poslovni broj: 21 Gž-79/2024-2

 

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E  H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u izvanparničnom predmetu predlagateljice P. B. U., U., OIB: ..., koju zastupa ravnatelj doc. dr. sc. M. M., protiv predloženice N. M. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi produljenja prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, odlučujući o žalbi predloženice protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj R1-4/2024-4 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o  j e

             

Odbija se žalba predloženice N. M. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj R1-4/2024-4 od 19. siječnja 2024.

 

                                                                          Obrazloženje

             

1. Uvodno označenim rješenjem je odlučeno:

 

»Određuje se produženje prisilnog smještaja predloženici N. M. u (bolnici...) u trajanju od 6 (šest) mjeseci tako da najdulje može trajati do 21. srpnja 2024. primjenom odredbe čl. 40. st. 5. u svezi čl. 56. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (''Narodne novine'' broj 76/14 – dalje: ZZODS).«.

 

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila predloženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba prihvati kao osnovana te preinači pobijano rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj 16 R1-4/2024-4 od 19. siječnja 2024. na način da se predloženicu N. M. otpusti iz (bolnice...)., odnosno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati na odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

 

2.1. U žalbi, u bitnom, ističe kako je predloženica u (bolnici...) neprekidno smještena od 2015. te da u tom periodu kod iste nije bilo nikakve naznake problematičnog ponašanja, odnosno predloženica nije predstavljala opasnost kako za sebe tako ni za ikog drugoga što će reći da u cijelom periodu njenog boravka u (bolnici...) ni na koji način nije potvrđeno da bi zaista bili ispunjeni uvjeti za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj predloženice u psihijatrijskoj ustanovi. Postojanje teške duševne smetnje samo po sebi nije dovoljno da bi se ikoga prisilno smještalo i zadržavalo u psihijatrijskoj ustanovi, već ta osoba sukladno odredbi čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama mora zbog tih smetnji ozbiljno i izravno ugrožavati vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost. Eventualna potvrda teške duševne smetnje u vidu paranoidne shizofrenije (F.20) na koju ukazuje vještakinja mr.sc. R. B., dr. med. samo po sebi nije dovoljno da bi se predloženica prisilno zadržavala u psihijatrijskoj ustanovi poglavito uz navode voditelja odjela dr. V. V., da predloženica surađuje u pogledu terapije i svega ostaloga te da nema potrebe za promjenom terapije, već da je potrebno pratiti njezino zdravstveno stanje. Ukoliko naznačena duševna smetnja nije izravno dovedena u vezu sa nekim oblikom ozbiljnog ugrožavanja njezinog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti, odluka o produljenju prisilnog smještaju nije na zakonu osnovana. Potvrdu da bi predloženica ikada za vrijeme svog boravka u (bolnici...) ugrozila svoj ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost nemamo radi čega je predloženica trebala biti otpuštena iz psihijatrijske ustanove. Prvostupanjski sud, međutim, smatra kako bi iz prijedloga (bolnice...) iskaza voditelja odjela mr. sc. V. V., dr. med. i sudske vještakinje mr. sc. R. B., dr. med. proizlazio zaključak da su ispunjeni uvjeti za produljenje prisilnog smještaja predloženice po čl. 40. st. 5. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama pa tako ukazuje kako bi se kod predloženice mijenjalo psihičko i tjelesno stanje na lošije, kako je postala konfuzna, smetena, dezorijentirana i da njezino sadašnje stanje sliči stanju početne demencije. Sve navedeno, međutim, ne potvrđuje da su ispunjeni uvjeti za produljenje prisilnog smještaja koji podrazumijevaju ozbiljno i izravno ugrožavanje života i zdravlja predloženice ili trećih osoba te ništa od gore navedenog ne isključuje mogućnost nastavka liječenja predloženice u izvanhospitalnim uvjetima. Na raspravi održanoj 19. siječnja 2024. predloženica je ponovno potvrdila kako ona ima mogućnost samostalno živjeti, a što također nikada nije dovedeno u pitanje. Dakle, za zaključiti je kako protivno zaključku prvostupanjskog suda kod predloženice ne postoji opasnost da bi ista ugrozila svoj život ili zdravlje, a što jasno proizlazi iz nepobitne činjenice kako u svo vrijeme trajanja prisilnog smještaja predloženica nije ni na koji način ugrozila svoj život ili zdravlje te i posljednje vještačenje potvrđuje kako je predloženica psihomotorno mirna te da negira auto i heterodestruktivne ideje. Ukoliko predloženica ne predstavlja opasnost za sebe i druge tada je jasno kako uvjeti iz čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama nisu ispunjeni. Činjenica je kako nikakva opasnost koja bi pravdala daljnje zadržavanje predloženice u psihijatrijskoj ustanovi ničim nije konkretizirana pa se zaista radi samo o paušalnom pozivanju na čl. 27. i čl. 40. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, a što ne može biti temelj daljnjeg oduzimanja slobode predloženice, odnosno nastavka prisilnog smještaja. Isto tako, tijekom prvostupanjskog postupka ne nalazi se nikakva potvrda da predloženica ne bi bila kritična prema svom stanju, pri čemu se naglašava kako predloženica uredno uzima propisanu terapiju što je najbolji pokazatelj da je itekako svjesna potrebe za liječenjem i svog stanja te je ujedno na raspravi održanoj 19. siječnja 2024. potvrdila kako joj je bolje na novom odjelu što potvrđuje da je itekako svjesna situacije u kojoj se nalazi. Pitanje koje se pri tome postavlja, a na koje odgovor ne pružaju (bolnica...), vještakinja, ni sud je da li je za nastavak liječenja predloženice nužna prisilna hospitalizacija ili bi bilo moguće liječenje nastaviti u izvanbolničkim uvjetima. U ovakvim situacijama sud ima obvezu provjeriti udovoljava li predloženica uvjetima da ju se premjesti u drugu, manje ograničavajuću, ustanovu ili da ju se otpusti iz bolnice uz obvezu nastavka ambulantnog liječenja. Ukoliko predloženica uredno uzima propisanu terapiju te ukoliko uz tu terapiju (bolnica...) ne pruža drugi vid liječenja kojega nije moguće ostvariti izvan bolnice (a u konkretnom slučaju ne pruža) tada je jasno kako nema potrebe da se predloženica više zadržava u (bolnici...), već da se može nastaviti ambulantno liječenje, a koje činjenice i okolnosti je prvostupanjski sud u potpunosti izgubio iz vida uslijed čega je donio pogrešnu odluku. Sama predloženica na održanoj raspravi pojasnila je kako smatra da može živjeti izvan bolnice, samostalno ili uz pomoć kćerke. Činjenica je kako kod predloženice još uvijek, dakle od 2015., nema nikakve naznake destruktivnog ponašanja, međutim unatoč tome prvostupanjski sud nije do danas uspješno i sveobuhvatno provjerio okolnosti postojanja uvjeta iz čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama postavljene dijagnoze predloženice i ispravnosti određene terapije. Ponavlja se kao u ranijim žalbama, kako predloženica uredno uzima propisanu terapiju sve vrijeme koje se nalazi u bolnici te nema naznake da ne bi nastavila s uzimanjem terapije i po otpustu iz bolnice. Ništa u njezinu ponašanju ne ukazuje na suprotno pa tako ni uredujući vještaci, ni liječnici (bolnice...) nisu ukazali na ikakve probleme u njezinu ponašanju niti je o tome (bolnicu...) ikada obavijestila Županijski sud u Zadru. Ističe da je predloženica osoba urednog ponašanja kod koje se za vrijeme boravka u bolnici ni na koji način nije manifestirala navodna opasnost kako za život i zdravlje predloženice, tako ni život i zdravlje drugih osoba. Županijski sud u Zadru pobijanu odluku temelji na odredbi čl. 40. st. 5. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama smatrajući kako uvodno označena predloženica boluje od teške duševne bolesti te da su ispunjeni uvjeti za produljenje prisilnog smještaja u trajanju do šest mjeseci, međutim takav zaključak suda pogrešan je te je rezultat pogrešno utvrđenih činjenica zbog čega je sud posljedično pogrešno primijenio i materijalno pravo. Prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu moguć je samo u slučajevima kada osoba s težim duševnim smetnjama ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti ili tuđi život, zdravlje ili sigurnost, sve sukladno odredbi čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama te ti uvjeti propisani čl. 27. kao i uvjeti iz čl. 36., 37. i dr. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Pri tome se naglašava činjenica da je ranije provedenim vještačenjima potvrđeno i kako su tijekom liječenja predloženice istoj postavljane različite dijagnoze od F.23, preko F.22 do F.20 te u najnovijem se u najnovijoj analizi spominje i demencija, a što ukazuje na zaključak da se nije točno odredilo da li bi predloženica i ako bi koju bi dijagnozu imala. Ako nema sigurnog zaključka glede dijagnoze predloženice jasno je kako nema ni sigurnog zaključka o ispunjenju uvjeta iz čl. 27. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Na nedostatak ovih i drugih uvjeta za prislini smještaj predloženica je ukazivala i ranije tijekom postupka te i ovim putem ističe kako u cijelost ostaje kod svih svojih ranije iznesenih navoda i prigovora. Konačno se ukazuje na ranije navode i žalbe koje su protiv odluka o prisilnom smještaju podnesene 26. srpnja 2017. (odluka 16 R1-64/17-4 od 21. srpnja 2017.), 27. siječnja 2017. (odluka 16 R1-1/17-4 od 20. siječnja 2017.), 21. srpnja 2016. (odluka 16 R1-64/16-5 od 5. srpnja 2016.), 20. siječnja 2016. (odluka 2 R1-29/15 od 11. siječnja 2016.), 28. listopada 2015. (odluka 16 R-88/15-5 od 20. listopada 2015.), 29. siječnja 2018. (odluka 16 R1-2/18-5 od dana 19. siječnja 2018.), 30. srpnja 2018. (odluka 16 R1-71/18-4 od 13. srpnja 2018.), 28. siječnja 2019. (odluka 16 R1-4/19-4 od 22. siječnja 2019.), 24. srpnja 2019. (odluka 16 R1-69/19-4 od 17. srpnja 2019.), 27. siječnja 2020. (odluka 16 R1-1/2020-4 od 21. siječnja 2020.), 24. srpnja 2020. (odluka 16 R1-91/2020-4 od 21. srpnja 2020.), 26. siječnja 2021. (odluka 16 R1-1/21-4 od 18. siječnja 2021.) i 22. srpnja 2021. (odluka 16 R1-83/21-7 od 19. srpnja 2021.), 24. siječnja 2022. (odluka 16 R1-2/2022-5 od 20. siječnja 2022.), 22. srpnja 2022. (odluka 16 R1-95/2022-9 od 20. srpnja 2022.), 3. veljače 2023. (odluka 16 R1-10/2023-4 od 30. siječnja 2023.), 24. srpnja 2023. (odluka 16 R1-92/2023-4 od 21. srpnja 2023.) pa se predlaže izvršiti uvid u citirane predmete, a tamo izneseni navodi imaju se smatrati sastavnim dijelom ove žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana. 

 

4. Ispitujući pobijano rješenje ovaj drugostupanjski sud nalazi da u njegovom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., dalje ZPP) niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP.

 

5. Odredbom čl. 40. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine, broj 76/14., dalje ZZODS) je propisano da ako psihijatrijska ustanova utvrdi da prisilno smještena osoba treba ostati prisilno smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, obvezna je najkasnije u roku od sedam dana prije isteka tog vremena, predložiti sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja, st. 4. istog članka je određeno da rješenjem o produljenju prisilnog smještaja sud može produljiti prisilni smještaj osobe u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju do tri mjeseca od dana isteka vremena određenog rješenjem iz čl. 39. st. 3. tog Zakona, a stavkom 5. je propisano da svaki daljnji prisilni smještaj se može produžiti rješenjem suda na vrijeme do šest mjeseci.

 

6. Po stavu ovoga suda, neosnovano predloženica u žalbi upire kako ju treba otpustiti iz bolnice na ambulantno liječenje na slobodi, a ne da joj se sloboda oduzima na dugo vrijeme u psihijatrijskoj ustanovi.

 

7. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje dr. R. B. jasno proizlazi da je uvidom u medicinsku dokumentaciju u kojoj su i nalazi sedam različitih vještaka te aktualno stanje predloženice utvrdila da predloženica N. M. boluje od prave, trajne i teške duševne bolesti-paranoidne shizofrenije (F 20.0). Uz svu primijenjenu terapiju perzistira psihotična razina funkcioniranja uz dominaciju paranoidnih elemenata te deterioraciju na planu osobnosti. Sklona je disimulaciji psihopatoloških doživljavanja i dalje slabog uvida u svoju bolest, nekritična spram svog stanja i situacije u kojoj se nalazi. Funkcioniranje u izvanbolničkim uvjetima je nepredvidivo. U ovakvom stanju može ozbiljno i izravno ugroziti svoj život i zdravlje, može dovesti u opasnost i tuđe zdravlje i život te je prijeko potreban smještaj i liječenje u psihijatrijskoj ustanovi, stoga predlaže produljenje prisilnog smještaja u (bolnicu...).

 

7.1. Pored toga i voditelj odjela mr. sc. V. V. dr. med. je posebno naveo da se u zadnjih tjedan dana mijenja psihičko i tjelesno stanje predloženice na lošije, da je postala konfuzna, smetena, dezorijentirana i da njezino sadašnje stanje sliči stanju početne demencije pa da bi iz tog razloga bila opasna za sebe i okolinu.

 

7.2. Dakle, u nalazu i mišljenju navedena vještakinje, koji nalaz kao stručan i objektivan prihvaća i ovaj sud, utvrđuje kako se kod predloženice zdravstveno stanje nije poboljšalo u potrebnoj mjeri da bi ista mogla adekvatno funkcionirati izvan hospitalnih uvjeta, već da i dalje postoji opasnost da bi zbog njene bolesti mogla ugroziti sama sebe ili život i zdravlje drugih osoba, a čime se nalazi ispunjen uvjet iz čl. 27. ZZODS, u prilog čemu govori i sadržaj priloženih spisa kojima se i ranije produžavao predloženici boravak u (bolnici...).

 

8. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi predloženice, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti to je, temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP u vezi s čl. 43. st. 3. ZZODS, trebalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja, odnosno riješiti kao u izreci.

 

Zadar, 26. siječnja 2024.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                         Sanja Prosenica, v.r.