Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 3 P-208/2019-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Tini Grgas, u pravnoj stvari tužiteljice- protutuženice R. H., OIB, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu

u Z.,

protiv tuženika-protutužitelja J.d.o.o., Z., B. J. 1, Oib., zastupanog po punomoćnicima- odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K., V. & partneri, d.o.o., Z., radi predaje u posjed nekretnine, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 12.prosinca 2022. u nazočnosti zastupnice po zakonu tužiteljice L. V., zamjenice ŽDO-a u Z. i punomoćnice tuženika odvjetnice A. V. iz Z., na ročištu za objavu odluke od 22. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

N. se tuženiku - protutužitelju J. d.o.o., Z., B. J. 1, O.: da tužiteljici- protutuženici R. H., OIB: preda u posjed poslovni prostor u Z., P. B. 7, ukupne korisne površine 40,91 m² koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na k.č.10216 k.o. Z., slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se protutužba tuženika-protutužitelja od 16. studenog 2020. u odnosu na protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tužitelj-protutuženik R. H., OIB:,isplatiti tuženiku-protutužitelju J. d.o.o., OIB: iznos od 39.816,84 EUR[1] / 300.000,00 HRK uvećano za zakonske zatezne kamate koje na ovaj iznosteku od 16. studenog 2020. godine do isplate, a koja visina zakonske zatezne

kamate će se do isplate odrediti za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od dvije godine danih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odnosno na način utvrđen odredbom čl. 29. st. 2. 1 Konverzija tražbine u valutu EUR izvršena je sukladno točki II. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj koju je Vlada RH donijela 21.07.2022. ("Narodne novine" broj: 85/2022) po fiksnom tečaju konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK 2 Dvojno iskazivanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti u sudskim aktima izvršeno je na temelju odredbi čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22)

ZOO-a te naknaditi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate od dana prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku-protutužitelju naknaditi tužiteljici-protutuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.990,84 EUR/ 15.000,00 HRK s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22. ožujka 2023. kao dana presuđenja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica R. H. u tužbi podnesenoj ovom sudu 27. rujna 2019. u bitnom navodi da je vlasnica poslovnog prostora u Z., P. B. 7,

ukupne korisne površine 40,91 m² koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. 10216 k.o. Zadar (dalje: predmetni poslovni prostor). Tuženik da dugi niz godina koristi i posjeduje predmetni poslovni prostor bez valjane pravne osnove zbog čega ima pravo zahtijevati od istog njegovu predaju u posjed sukladno odredbi čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; dalje: ZV). S obzirom da se tuženik oglušio na njen zahtjev za mirno rješenje predmetnog spora, to predlaže sudu donošenje odluke kao u izreci presude.

2. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu od 8. studenog 2019. u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Izjavljuje prigovor retencije u skladu s odredbom čl. 164. ZV-a navodeći da je predmetni poslovni prostor posjedovao kao pošteni posjednik. Tako da je isti procijenjen u temeljni kapital prednika tuženika pozivajući se na rješenje H. f. za p. od 9. rujna 1998. Kao pošten i

savjestan posjednik ovaj prostor da je uredio i priveo namjeni svojim sredstvima te da je kroz razdoblje od preko 50 godina izvršio brojna ulaganja u isti. Zbog navedenog, da ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova smatrajući da nije dužan predati prostor tužiteljici dok mu isti ne budu naknađeni u vrijednosti koja bi se utvrdila građevinskim vještačenjem u predmetnom postupku pri tom se pozivajući na presudu V. trgovačkog suda Rh. posl. br. Pž-6936/15 od 16. studenog 2017. kojom je potvrđena presuda ovog suda u predmetu posl. br. P-133/12 od 20. srpnja 2015.

3. Tužiteljica osporava prednje navode tuženika te ističe da je u predmetu ovog suda posl. br. P-133/15 utvrđeno da prednik tuženika-društveno poduzeće J. nije bilo nositelj prava upravljanja, raspolaganja ili korištenja na predmetnom poslovnom prostoru već da je isti koristio s osnove ugovora o zakupu s bivšom O. Z.. Slijedom toga, da nije od utjecaja okolnost što je ovaj poslovni prostor procijenjen u društveni kapital u postupku pretvorbe tog poduzeća, kraj činjenice da je u tom postupku prednik tuženika propustio izvijestiti nadležno tijelo da za isti prostor plaća zakupninu. Pored ovakvih tvrđenja, tuženik da se ne može smatrati poštenim posjednikom u smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZV-a jer je već u vrijeme kad se vodio postupak pretvorbe znao da predmetni prostor koristi po osnovi zakupa, a ne kao nositelj prava korištenja na stvari u društvenom vlasništvu zbog čega mu ne pripada pravo retencije u smislu odredbe čl. 164. ZV-a. Smatra da joj tuženik kao nepošteni posjednik poslovnog prostora u njenom vlasništvu mora predati isti u posjed dok su pitanja njihovih eventualnih međusobnih potraživanja predmet posebnog spora ako se o istima ne postigne dogovor.

4. Tuženik je podneskom od 16. studenog 2020. postavio protutužbeni zahtjev prema tužiteljici s osnove nužnih i korisnih troškova u iznosu od 300.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 16. studenog 2020. na način pobliže naveden pod točkom I. izreke rješenja, a koji da su mu kao poštenom posjedniku nastali prilikom uređenja predmetnog poslovnog prostora, sve u skladu s ranije izjavljenim prigovorom retencije. Ističe da nije sporno da u parnici koja se kod ovog suda vodila pod posl. br. P-235/12 između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama tuženik u odnosu na tužiteljicu nije uspio dokazati pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora iako je isti u postupku pretvorbe i privatizacije procijenjen u temeljni kapital tuženika. Međutim, smatra da je bio pošten posjednik sve do pravomoćnosti presude u navedenoj parnici okončanoj odlukom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 2350/15 od 3. rujna 2019. odnosno do podnošenja predmetne tužbe zbog čega u ovom revindikacijskom postupku u kojem tužiteljica kao vlasnica predmetnog poslovnog prostora zahtijeva povrat istog od tuženika, nije moguće donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu bez postavljanja protutužbenog zahtjeva. Naglašava da se između tuženika i G. Z. vodio parnični postupak posl. br. P-

530/06 pred O. s. u Z. u kojem je utvrđeno da je tuženik koristio

predmetni poslovni prostor s osnove ugovora o zakupu ali da takav odnos nije postojao u odnosu na tužiteljicu koja u razdoblju od 1960.-2019. nije nikada pokretala bilo kakve postupke protiv tuženika niti mu branila ulaganja u isti.

5. Tužiteljica je predložila sudu odbaciti protutužbeni zahtjev kao nedopušten jer se tuženik prije njegovog podnošenja nije obratio istoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Pored toga, isti da je neuredan jer ne sadrži činjenične navode iz kojih bi se moglo utvrditi koja je točno ulaganja i kada izvršio tuženik u spornom prostoru. Naposljetku, pred ovim sudom da se vode još dva spora posl. br. P-139/19 i

P-140/19 po tužbama tužiteljice protiv istog tuženika koja se temelje na istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ali u odnosu na druge poslovne prostore u kojima su prihvaćeni njeni tužbeni zahtjevi za predaju stvari.

6. U nastavku postupka, tužiteljica predlaže u izvršiti uvid u spis ovog suda P- 235/2012 u kojem se nalazi dokumentacija vezana za korištenje predmetnog poslovnog prostora kao i podaci iz ranijeg parničnog predmeta koji se vodio kod O. s. u Z. posl. br. P-530/06 između J. d.d. i G. Z..

Tuženik ističe da je kod ovog suda u tijeku postupak pod posl. br. P-269/2013 po tužbi glavnog miješanja kojeg je G. Z. pokrenuo protiv ovdje parničnih stranaka, odnosno stranaka iz vlasničkog spora P-235/2012. Uz činjenicu da tuženik kao posjednik drži u posjedu predmetni poslovni prostor za koji protiv istog pravomoćnu sudsku odluku imaju i G. Z. i tužiteljica koji su u međusobnom sporu radi utvrđenja prava vlasništva, smatra da bi predmetni postupak trebalo prekinuti dok se ne riješi pitanje vlasništva nad ovim poslovnim prostorom u parnici posl. br. P-269/2013, a kojem prijedlogu se tužiteljica usprotivila kao neosnovanom.

7. U dokaznom postupku ovaj sud je pregledao i pročitao sve isprave podnesene u spis od strane tužiteljice i to: zemljišnoknjižni izvadak za čest. zem. 10216 k.o. Zadar (str. spisa 4.-12.), presudu ovog suda posl. br. P-235/12 od 2. veljače 2015. (str. spisa 13.-15.), zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora od 12. veljače 2019. (str. spisa 16.-17.), presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 2350/2015 od 3. rujna 2019. (str. spisa 45.-49.) i ovosudne presude posl. br. P- 140/19 od 15. svibnja 2020. (str. spisa 59.-64. ) i P-139/2019 od 15. svibnja 2020. (str. spisa 65.-70), kao i isprave podnesene od strane tuženika: presudu ovog suda posl. br. P-133/12 od 20. srpnja 2015. (str. spisa 21.-30.), presudu V. trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6936/2015-3 od 16. studenog 2017. (str. spisa 31.-

42.) i tužbu glavnog miješanja G. Z. u predmetu ovog suda posl. br. P-269/13

(str. spisa 74.-78.)

Također, sud je na suglasan prijedlog stranaka pribavio te izvršio uvid u spise predmeta ovog suda posl. br. P-235/12 (u kojem se nalazi dokumentacija iz spisa predmeta O. s. u Zadru posl. br. P-530/06) i P-269/13.

8. Tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice je osnovan. 9.

Protutužba tuženika-protutužitelja je nedopuštena.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice-protutuženice kao vlasnice poslovnog prostora u Z., P. B. 7, ukupne korisne površine 40,91 m² koji

se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na k.č. 10216 k.o. Z. za predaju istog u posjed od strane tuženika-protutužitelja.

11. Osim toga, predmet protutužbenog zahtjeva je isplata naknade u iznosu od 300.000,00 kuna za nužne i korisne troškove odnosno ulaganja koja je tuženik vršio u predmetni poslovni prostor uz istaknuti prigovor retencije do isplate tih troškova, sve po protutužbi od 16. studenog 2020.

12. Odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1., čl. 221. st. 1. i čl. 299. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) propisano je da je svaka stranka već u tužbi i odgovoru na tužbi, a najkasnije na pripremnom ročištu, dužna iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke te da ne treba dokazivati činjenice koje su stranke priznale pred sudom u tijeku parnice.

13. Također, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari dok prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

14. Uvidom u isprave iz spisa predmeta utvrđene su sljedeće činjenice važne za donošenje odluke koje nisu sporne između stranaka i to;

- da se predmetni poslovni prostor na adresi P. B. 7 u Z.

površine 40,91 m² nalazi u prizemlju zgrade izgrađene na čest. zem. 10216 k.o. Z. koja je upisana u zk. ul. 15676 k.o. Z. kao vlasništvo tužiteljice R. H. za cijelo,

- da se predmetni poslovni prostor nalazi u isključivom posjedu tuženika,

- da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-235/12-33 od 2. veljače 2015. potvrđenom presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. br.

Pž-2350/15 od 3. rujna 2019. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika prema ovdje tužiteljici radi utvrđenja prava vlasništva: a) upravo na predmetnom poslovnom prostoru u površni koja odgovara onoj utuženoj u ovom postupku,

- da je navedenom presudom ujedno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika radi utvrđenja prava vlasništva: b) dijela prostora sadašnje namjene dio restorana ''D. r.'' u koji se ulazi iz ulice B. J. 2 ukupne korisne površine 64,84 m2 koji prostor je sastavni dio zgrade izgrađene na čest. 10216 k.o. Z., zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim udjelom zgrade i zemljišta oznake čest. 10216 k.o. Z. te zajedničkim dijelovima zgrade izgrađene na čest. 10216

k.o. Z. koji poslovni prostor je i ranije bio restoran ''D. r.'' kao i c) dijela prostora sadašnje namjene restorana ''.D r.'' površine 56 m2 zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim udjelom zgrade i zemljišta oznake čest. 10215 k.o. Z. te zajedničkim dijelovima zgrade izgrađene na čest. 10215 k.o. Z. koji poslovni prostor je i ranije bio restoran ''D.r.'',

- da je u navedenom predmetu ovog suda posl. br. P-235/12 V. sud

R. H., a povodom prijedloga ovdje tuženika za dopuštenje revizije,

rješenjem posl. br. Revd 15/2020 od 29. siječnja 2020. odbacio isti kao nedopušten,

- da zgrada izgrađena na čest. zem. 10216 k.o. Z. nije etažirana, da u istoj postoje više stambenih i poslovnih prostora, da se u predmetnom poslovnom prostoru ranije nalazio caffe bar D. r., a sada restoran D. r. koji je položen dijelom u predmetnom poslovnom prostoru površine 40,91 m², a dijelom u prostoru na istoj čestici u površini od 64,84 m² te na čest. zem. 10215 k.o. Z. u površini od 56 m² (kako to jasno proizlazi iz presude ovog suda posl. br. P-235/12) te da ove dvije posljednje cjeline nisu predmet ovog postupka već parnice posl. br. P- 139/19 koja je kod ovog suda također pravomoćno okončana u korist tužiteljice te

- da je tuženik vršio preinake u navedenim prostornim cjelinama i dogradio predmetnu zgradu na način da je proširio raniji restoran D. r. te da ovo proširenje nije predmet sporova s tužiteljicom.

15. U postupku je sporna kakvoća tuženikovog posjeda predmetnog poslovnog prostora te činjenica je li isti u razdoblju njegovog korištenja bio pošteni ili nepošteni posjednik o kojima ovisi ocjena tuženikovog prigovora retencije odnosno odluka o tužbenom i protutužbenom zahtjevu.

16. Prije analize rezultata provedenog dokaznog postupka, za istaknuti je da je predmetna tužba procesno dopuštena i pravovremena u smislu odredbe čl. 186.a

ZPP-a jer iz spisa predmeta jasno proizlazi da se tužiteljica prije njenog podnošenja uredno obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 20. veljače 2019. na kojeg tuženik nije odgovorio u zakonskom roku od tri mjeseca.

17. Također, u odnosu na tuženikov prigovor nedostatno određenog predmeta spora, napominje se da je isti neosnovan jer je tužiteljica u tužbi jasno identificirala predmetni poslovni prostor kako katastarskom česticom, položajem unutar zgrade i površinom, tako i točnom adresom. Osim toga, predmet spora je identificiran upravo u skladu sa tužbenim zahtjevom kojeg je ovdje tuženik postavio prema tužiteljici u predmetu ovog suda posl. br. P-235/12, a koji je istovjetan onom u predmetu O. s. u Z. posl. br. P-530/06 u pravnoj stvari ovdje tuženika protiv

G. Z., radi utvrđenja prava vlasništva u kojem je bio proveden očevid. Naposljetku, predmetni poslovni prostor je na istovjetan način identificiran i u predmetu ovog suda posl. br. P-17/20 koji se po tužbi tužiteljice vodi protiv tuženika radi isplate naknade za njegovo korištenje, a u kojem je 22. srpnja 2022. obavljen uviđaj. U konačnici, tuženik tijekom postupka ni na koji način nije osporio navode tužiteljice odnosno utvrđenja ovog suda pobliže opisana pod točkom 14. obrazloženja ove odluke iz kojih jasno proizlazi da je riječ upravo o predmetnom, a ne o nekom drugom poslovnom prostoru.

18. Kao što je naprijed navedeno, pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-235/12-33 od 2. veljače 2015. u parnici koja se vodila između istih stranaka ali u obrnutim stranačkim ulogama, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje tuženika prema tužiteljici radi utvrđenja prava vlasništva između ostalog i na nekretnini koja je predmet ovog parničnog postupka jer isti nije dokazao ispunjenje kumulativno određenih zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru sukladno odredbi čl. 360. st. 1. ZV-a. Tako je tuženik tom postupku tvrdio da je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekao temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća jer je rješenjem H. fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-01/98-02/192 od 9. rujna 1998. ista procijenjena u vrijednost društvenog kapitala. Također, na ovoj nekretnini da je još prije postupka pretvorbe i privatizacije stekao pravo korištenja jer ista posluje u njegovom sastavu još od osnivanja njegovog pravnog prednika U. p. J.

1953. kada je od strane osnivača potonjeg prednika N. odbora G.

O. Z. predana njegovom predniku na upravljanje radi obavljanja privredne djelatnosti, a što proizlazi iz rješenja istog od 28. listopada 1953. U. predmetnom prostoru da neprekidno od tog vremena obavlja privrednu djelatnost, da je građevinskim ulaganjima isti priveo gospodarskoj namjeni te da je vrijeme osnivanja njegovog prednika odredbama Osnovnog zakona o državnim privrednim poduzećima bilo propisano da prilikom osnivanja poduzeća osnivač mora dati osnovna sredstva, slijedom čega da je osnivač njegovog prednika kao osnovno sredstvo dao, između ostalog, i predmetni prostor. Pozivao se i na rješenja N. odbora O. Z.

od 4. travnja 1962. o odobrenju osnivanja ugostiteljskih radnji u sastavu U. p. j. u čijem sastavu je poslovalo niz ugostiteljskih radnji, između ostalog i D. r..

18.1. Tako isprava iz spisa O. s u Z. posl. br. P-530/06 koje su preslikane u spis predmeta ovog suda posl. br. P-235/12 jasno proizlazi da se predmetni prostor doista nalazio u posjedu tuženika od tog vremena, odnosno njegovog pravnog prednika U. p. J. osnovanog rješenjem N. odbora O. Z. 28. listopada 1953., da je rješenjem istog organa

uprave je 1962. osnovana i ugostiteljska radnja D. r. u sastavu prednika tuženika te da se ovaj prostor koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Odlučna činjenica u tom postupku za utvrđenje je li tuženik postao vlasnik ovog prostora bila je pitanje je li je njegov prednik bio nositelj prava korištenja s obzirom da iz rješenja H. fonda za privatizaciju proizlazi da je ista procijenjena kao dio društvenog kapitala prednika tuženika-bivšeg društvenog poduzeća J.. Prema tadašnjim propisima o osnivanju državnih privrednih poduzeća, a prvenstveno prema Osnovnom zakonu o državnim privrednim poduzećima, obveza osnivača prednika tuženika, odnosno tadašnjeg N. odbora gradske O. Z. bila je

osigurati osnovna sredstva za rad poduzeća. Međutim, iz rješenja o osnivanju prednika tuženika utvrđena je samo činjenica da bi njegov osnivač kao osnovna sredstva osigurao kavanski inventar i kredit banke, ali ne i činjenica da bi osnivač, kao osnovno sredstvo predniku tuženika prenio bilo kakav poslovni prostor koja se ne spominje u navedenoj niti u kasnijim odlukama istog. Tako je iz dokumentacije iz spisa predmeta O. suda u Z. posl. br. P-530/06 utvrđeno da je prednik tuženika predmetni prostor koristio isključivo na temelju valjanih ugovora o zakupu (stranice 221.-269. spisa P-530/06) od kojih su pojedini datirani još 1966., dakle nedugo nakon što je utuženi prostor došao u posjed prednika tuženika, a preostali iz 1982. iz čega je utvrđeno tuženikovo postojanje postoji kontinuiranog zakupnog odnosa na predmetu spora. Upravo zbog navedenog, utvrđeno je da se nesporni posjed tuženika na predmetnom poslovnom prostoru ni u kom slučaju ne može smatrati vlasničkim posjedom jer svoje pravo na posjed istog temelji isključivo kao zakupnik na temelju navedenih ugovora o zakupu. Kako se ovaj kontinuitet ugovaranja zakupa protezao kroz dulje vremensko razdoblje, tako je očito da strane zakupnog odnosa, između ostalog i pravni prednik tuženika, nedvojbeno iskazale svoju volju za upravo takvim, višegodišnjim odnosom zakupa. Naime, da je sporni prostor bio dan predniku tuženika kao osnovno sredstvo prilikom njegovog osnivanja te da ga je on koristio upravo s te osnove, zasigurno kroz toliko vremensko razdoblje i u tolikom broju ne bi bili zaključivani ugovori o zakupu istog. Slijedom navedenog, upravo ovo pitanje je bilo odlučno za utvrđivanje tužiteljevog prava korištenja koje bi temeljem odredbi ZV- postalo pravo vlasništva. U navedenom postupku sud je jasno naglasio da treba razlikovati pojam korištenja poslovnog prostora u smislu njegovog posjedovanja i faktičnog iskorištavanja na temelju ugovora o zakupu (kao što je sporni prostor koristio tuženik) od pojma prava upravljanja, korištenja i raspolaganja kao pravnog instituta nastalog u režimu društvenog vlasništva, a koje pravo, odnosno institut je kao relikt takvog društvenog uređenja obuhvaćeno procesom pretvorbe u smislu odredbi članka 360. i dr. ZV-a te u postupku uvođenja pravu poznatih imovinsko pravnih instituta kao što je pravo vlasništva omogućeno da bude predmetom pretvorbe.

18.2. Dakle, i bez obzira na nespornu činjenicu da je sporni prostor obuhvaćen rješenjem o pretvorbi i privatizaciji bivšeg društvenog poduzeća J., prednika tuženika, bez utvrđenja prava korištenja istog od strane tuženika ili njegovih prednika, nije utvrđena činjenica da bi prednik tuženika bio izvanknjižni nositelj prava korištenja istog. Kako u konkretnom slučaju, kod osnivanja prednika tuženika očito nije došlo do prijenosa prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja u korist spornog prostora u korist U. poduzeća J., to je utvrđeno da tuženik

odnosno njegov prednik nisu stekli pravo korištenja koje bi prema odredbi članka 360. stavak 1. ZVDSP-a postalo pravo vlasništva tužitelja. Slijedom svega navedenog, razvidno je da se tuženikov posjed na predmetnom poslovnom prostoru nipošto ne može smatrati vlasničkim.

19. Uvidom u spis predmeta ovog suda posl. br. P-133/12 u pravnoj stvari tužitelja G. Z. protiv tuženika J. d.o.o., radi iseljenja i isplate, utvrđeno je da je pravomoćnom presudom istog od 20. srpnja 2015. naloženo ovdje tuženiku iseljenje i predaja u posjed poslovnog prostora u U. b. V. 9 u Z. te

da je istom djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika kojim potražuje naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao u odnosu na predmetni poslovni prostor. Međutim, protivno navodima tuženika, ova presuda nije relevantna za predmetni postupak jer je istom uređen odnos između tuženika i G. Z. u odnosu na drugi poslovni prostor, a ne odnos između ovdje parničnih stranaka u odnosu na predmetni poslovni prostor. Pored navedenog, u tom postupku utvrđivale su se činjenice i okolnosti koje nisu istovjetne onima koje su predmet ovog postupka.

20. Uvidom u spis O. s. u Z. posl. br. P-530/06 (odnosno

dokumentaciju istog koja je preslikana u spis predmeta ovog suda posl. br. P- 235/2012) u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o., protiv tuženika G. Z., radi utvrđenja prava vlasništva na poslovnim prostorima i to poslovnog prostora gdje je ranije bio caffe bar D. r. i restoran D. r., poslovnog prostora koji je ranije bio caffe bar U. poslovnog prostora koji je ranije bio P. s. i poslovnog prostora koji je ranije bio buffet L. utvrđeno je da je presudom tog suda od 12. studenoga 2010. utvrđeno da je tužitelj vlasnik istih te da je istom naloženo tuženiku trpljenje uknjižbe tužiteljevog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Međutim, navedena presuda ukinuta je presudom Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-379/11 od 20. rujna 2011. te je istom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti.

21. Uvidom u spis predmeta ovog suda posl. br. P-269/13 u postupku po tužbi glavnog miješnja tužitelja G. Z., protiv tuženika: 1. R. H. i 2.

J. d.o.o., utvrđeno je da se isti vodi radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva upravo u odnosu na poslovni prostor koji je predmet i ovog parničnog postupka te da je rješenjem ovog suda od 15. svibnja 2015. isti prekinut do pravomoćne odluke u predmetu ovog suda posl. br. P-235/12.

21.1. S obzirom da u međuvremenu nitko od stranaka nije predlagao nastavak tog postupka, da isti nije određen niti rješenjem suda po službenoj dužnosti unatoč tome što je prvostupanjska presuda u predmetu ovog suda P-235/12 postala pravomoćna 3. rujna 2019. te da odluka istom ne predstavlja prethodno pitanje o kojem bi ovisilo donošenje odluke u predmetnom postupku, to je ovaj sud raspravnim rješenjem s ročišta glavne rasprave od 12. prosinca 2022. odbio kao neosnovan dokazni prijedlog tuženika-protutužitelja radi donošenja odluke o prekidu ovog postupka do pravomoćnog okončanja parnice u predmetu ovog suda posl. br. P- 269/13. Ovo posebice iz razloga jer sve u slučaju da G. Z. uspije u potonjoj vlasničkoj parnici u kojoj zahtijeva predaju predmetne nekretnine od ovdje tuženika, odnosi između istog i ovdje tužiteljice mogu biti isključivo predmet nekog drugog, a ne ovog postupka.

23. Uvidom u spis predmeta ovog suda posl. br. P-139/19 u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice R. H., protiv tuženika-protutužitelja J.

d.o.o., radi predaje u posjed, utvrđeno je da je presudom istog od 15. svibnja 2020. koja je potvrđena presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. br.

Pž-2807/2020-2 od 22. travnja 2021., naloženo tuženiku predati u posjed tužiteljici poslovni prostor površine 64,84 m² u prizemlju zgrade izgrađene na č.z. 10216 k.o. Z. te poslovni prostor površine 56 m² u prizemlju zgrade izgrađene na č.z. 10215 k.o. Z. (oba prostora u naravi restoran D. r.)te da je istom odbačen protutužbeni zahtjev tuženika za naknadnu nužnih i korisnih troškova. Navedeni spor vodio se između istih stranaka te se temeljio na istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u ovom postupku. ali u odnosu na drugi predmet.

24. Uvidom u spis predmeta ovog suda posl. br. P-140/19 u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice R. H., protiv tuženika-protutužitelj J.

d.o.o., radi predaje u posjed, utvrđeno je da je presudom istog od 15. svibnja 2020.

koja je potvrđena presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. br.

Pž-2806/2020-2 od 28. listopada 2021., naloženo tuženiku predati u posjed tužiteljici poslovni prostor u Z., P. P. A. I.. br. 3. površine 4150 m² u

prizemlju zgrade izgrađene na č.z. 9660 k.o. Z. te da je istom odbačen protutužbeni zahtjev tuženika za naknadnu nužnih i korisnih troškova. Navedeni spor vodio se između istih stranaka te se temeljio na istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u ovom postupku ali u odnosu na drugi predmet.

25. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu utvrđeno je da je isključivi vlasnik predmetnog poslovnog prostora upravo tužiteljica-protutuženica. Osim toga, uvidom u dokumentaciju iz spisa predmeta ovog suda poslovni broj P- 235/2012 utvrđeno je da se predmetnim poslovnim prostorom već dugi niz godina koristi tuženik-protutužitelj osobno te putem svojih pravnih prednika na temelju ugovora o zakupu sklopljenih sa trećom osobom, a ne s tužiteljicom, dakle, bez valjane pravne osnove.

26. Uzimajući u obzir da je tužiteljica vlasnica predmetnog poslovnog prostora i da se tuženik dugi niz godina nalazi u posjedu istog, a koje činjenice nisu sporne između stranaka, te dovodeći iste u vezu s odredbama čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV-a kojima je jasno propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed ako dokaže da se ista nalazi u tuženikovu posjedu, to je tužiteljica već s ove osnove dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

27. Slijedom svega navedenog, na temelju ocjene svakog dokaza zasebno,

svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka, utvrđeno je da je tužiteljica- protutuženica isključiva vlasnica predmetnog poslovnog prostora, a kako to jasno proizlazi iz važećeg zk. izvatka za isti te da se tuženik-protutužitelj već dugi niz godina nalazi u posjedu istog na temelju ugovora o zakupu sklopljenih s trećom osobom tj. bez valjane pravne osnove u odnosu na tužiteljicu zbog čega je tužbeni zahtjev iste na temelju odredbi čl. 161. st. 1., čl. 162. st. 1. i čl. 165. st. 4. ZV-a trebalo prihvatiti kao osnovan te donijeti odluka kao u izreci ove presude.

28. U odnosu na tuženikov prigovor retencije odnosno zadržanja stvari, ističe se da je ovaj institut uređen odredbom čl.164. st. 1. ZV-a koja propisuje da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora predati istu vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Stavkom 2. toga članka određeno je zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Osim toga, iz odredbe čl. 18. st. 3. ZV-a proizlazi kako je posjed pošten ako posjednik, kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle, sadržaj citiranih zakonskih odredbi upućuje na to da je prigovor retencije u odnosu na stvar u tuđem vlasništvu rezervirana isključivo za poštenog, a ne i za nepoštenog posjednika iste.

28.1. S obzirom da je tijekom postupka jasno utvrđeno da je tuženik predmetni poslovni prostor koristio na temelju ugovora o zakupu te da njegov posjed nema kakvoću vlasničkog već zakupnog posjeda, u konkretnom slučaju se primjenjuju odredbe ZV-a kojima je reguliran pravni položaj nepoštenoga posjednika.

28.2.Tako prema odredbi čl. 165. st. 3. ZV-a nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako su oni bili nužni i vlasniku, a to pravo zastarijeva u roku od tri godine od predaje stvari. Prema stavku 4. ovog članka nepošten posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu nego mora stvar predati bez odgode dok je odredbom stavka 6. tog članka propisano da od časa kada je pošten posjednik postao nepošten njegova prava i obveze ravnaju se prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika.

28.3. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da tuženik- protutužitelj predmetni poslovni prostor posjeduje kao zakupnik, a ne kao vlasnik zbog čega ni u kojem slučaju ne može imati kvalitetu poštenog posjeda. Tako je tuženik čak i u vrijeme pretvorbe znao da nema pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora, već da isti koristi upravo kao zakupnik što jasno proizlazi iz dokumentacije iz spisa predmeta O. suda u Z. posl. br. P-530/06 u koju

je izvršen uvid u ovom postupku, a naročito iz dugogodišnjih ugovora o zakupu. Naime, u naprijed navedenoj presudi tog suda jasno se navodi da je nesporno utvrđeno sklapanje i postojanje ugovora o zakupu od 1966. pa sve do ugovora od 24.

prosinca 1982. pa dalje. Uostalom, tuženik ni na koji način nije osporio navode tužiteljice da je postupku pretvorbe njegov pravni prednik-društveno poduzeće J. propustio izvijestiti nadležno tijelo da za isti prostor plaća zakupninu. Zbog navedenog, tuženik se ne može smatrati poštenim posjednikom u smislu odredbe čl.

18. st. 3. ZV-a jer je već u vrijeme kad se vodio postupak pretvorbe znao da predmetni prostor ne koristi kao nositelj prava korištenja na stvari u društvenom vlasništvu, već isključivo kao zakupnik.

28.4. Prema ocjeni ovog suda, tuženik po toj osnovi, kao nepošteni posjednik, može imati isključivo obveznopravni zahtjev prema vlasniku poslovnog prostora na ime naknade nužnih troškova, ali ne i pravo retencije jer nije ovlašten zadržati predmetni poslovni prostor dok mu tužiteljica ne naknadi te troškove, a kako to pogrešno navodi tijekom ovog postupka. Slijedom svega navedenog, a kako tuženik nije pošten posjednik u ovom slučaju, tako ni njegov prigovor retencije nije osnovan. Upravo zbog navedenog, sud u ovom postupku nije provodio dokaze koje je tuženik predložio na te okolnosti.

29. U odnosu na protutužbu tuženika sadržanu u njegovom podnesku od 16. studenog 2020. kojom je postavio protutužbeni zahtjev prema tužiteljici za isplatu naknade nužnih i korisnih troškova na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ovog rješenja, ističe se da je ista procesno nedopuštena iako je podnesena do zaključenja prethodno postupka. Naime, sukladno odredbi čl. 189. ZPP-a tuženik može do zaključenja prethodnog postupka podnijeti protutužbu. S obzirom na to da protutužba po svojoj pravnoj prirodi predstavlja samostalnu tužbu, to bi se i na nju odnosila odredba čl. 186.a ZPP-a o prethodnom podnošenju zahtjeva za mirno rješenje spora. Takvo stajalište iskazao je i V. sud R. H. u svojoj

odluci Revt-147/11 od 11. siječnja 2012 u kojem je naveo da se protutužba tuženika odbacuje i to stoga što iz stanja spisa slijedi da se tuženik nije prije podnošenja protutužbe obratio nadležnom državnom odvjetništvu, pa stoga protutužba nije procesno dopuštena sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a. S obzirom da iz spisa predmeta jasno proizlazi da se tuženik-protutužitelj prije podnošenja protutužbe od 16. studenog 2020. nije obratio tužiteljici-protutuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, to je istu valjalo odbaciti kao procesno nedopuštenu zbog čega je donesena odluka kao pod točkom I. izreke rješenja.

30. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154., 154.a, 155. i 163. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 126/2022; dalje: Tarifa) te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Tako su tužiteljici zastupanoj po državnoj odvjetnici koja je u cijelosti uspjela u predmetnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu od 200.000,00 kuna na njen zahtjev priznati nastali troškovi postupka potrebni za vođenje parnice u ukupnom iznosu od 15.000,00 HRK/1.990,84 EUR za: sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, sastav tužbe (Tbr. 7. Tarife), zastupanja na ročištima od 25.11.2020.

i 12.12.2022. (Tbr. 9.1. Tarife) te sastav obrazloženih podneska od 12.11.2019. i 19.11.2019. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od po 2.500,00 kuna za svaku radnju (250 bodova, vrijednost boda=15,00 kn) s pripadajućim zateznim kamata od dana presuđenja pa do isplate slijedom čega je donesena odluka kao u točki II. izreke rješenja.

31. Primjenom odredbi čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22) te točki II. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 85/2022) sudske odluke je nužno prilagoditi uvođenju eura kao službene valute zbog čega su tijela javne vlasti dužna u razdoblju dvojnog iskazivanja iz članka 43. stavka 1. ovoga Zakona dvojno iskazivati cijene i druge novčane iskaze vrijednosti u sudskim, upravnim i drugim pojedinačnim aktima koje donosi. Slijedom navedenog, novčane iznose u točki I. i II. izreke rješenja trebalo je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450 preračunati u kune te dvojno iskazati u obje valute, sve u skladu s općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe članka 14. navedenog Zakona.

U Zadru 22. ožujka 2023.

Sutkinja

Tina Grgas

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u dva istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude,

rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

Dostaviti:

Tužiteljici-protutuženici po ŽDO Z.

Tuženiku-protutužitelju po punomoćnicima

Broj zapisa: 9-30856-942f0

Kontrolni broj: 06073-7fc77-e565e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=TINA GRGAS, L=ZADAR, O=TRGOVAČKI SUD U ZADRU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.