REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1162/2016-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Š., OIB ... iz Ž., koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Hrvatske agencije za osiguranje depozita (ranije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka), OIB ..., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6037/2014-2 od 8. prosinca 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda poslovni broj P- 6789/13-48 od 21. svibnja 2014., u sjednici održanoj 22. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 58.611,09 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2003. do isplate stopi propisanoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 27. lipnja 2003. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.258,75 kuna, dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

2. Presudom drugog stupnja djelomično je prihvaćena žalba tuženika i pozivom na odredbu čl. 373.a st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) preinačena presuda prvog stupnja i odbijen zahtjev preko iznosa od 862,18 kuna do iznosa od 58.611,09 kuna (za iznos od 57.748,91 kunu), kao i u dijelu odluke o parničnom trošku u iznosu od 9.258,75 kuna i za navedeno zahtjev tužiteljice odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju ističući kao razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava, povrede članka 6. stavak 1. i članka 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i to zbog pogrešne i arbitarne primjene materijalnog prava, povrede jamstva prava vlasništva i zbog diskriminacije tužiteljice. Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku na način da u cijelosti odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku odluku u cijelosti, uz naknadu troška revizije.

4. Na reviziju je odgovoreno.

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa zateznih kamata zbog zakašnjenja tuženika u isplati osiguranih štednih uloga prema Zakonu o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka („Narodne novine“, broj 44/94, 79/98, 8/99, 35/00, 60/04, 12/12 i 15/13), od strane tuženika.

7. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio da je tužiteljica bila vlasnica štedne knjižice kod Ž. b. d.d. u stečaju; da je rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad Ž. b. d.d. objavljeno u Narodnim novinama broj 54/99 dana 17. svibnja 1999.; da je tuženik isplatio tužiteljici dana 1. svibnja 2003. osigurani štedni ulog u iznosu od 100.000,00 kuna.

8. Prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik u obvezi podmiriti tužiteljici zatezne kamate tekuće na iznos od 100.000,00 kuna za razdoblje od 18. studenog 1999. (kao dana isteka roka od 180 dana nakon otvaranja stečajnog postupka) do 1. svibnja 2003. (kao dana isplate cjelokupnog štednog uloga) pozivom na odredbu čl. 13. st. 3. Pravilnika o osiguranju štednih uloga („Narodne novine“, broj 65/97, 105/98 i 86/00 - dalje: Pravilnik), kojom je propisano da će Agencija započeti s isplatom osiguranih štednih uloga u roku od 180 dana od dana objave rješenja o otvaranju stečajnog postupka u Narodnim novinama.

9. Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužiteljice u dijelu za iznos zatezne kamate za razdoblje prije podnošenja tužbe, a svoju odluku temelji na utvrđenju da čl. 13. st. 3. Pravilnika, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, nije propisan krajnji rok za isplatu osiguranih štednih uloga, te da pravo tužiteljice na isplatu zateznih kamata zbog zakašnjenja tuženika u ispunjenju svoje obveze treba tumačiti u smislu čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) pa kako tužiteljica tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da bi prije podnošenja tužbe pozvala tuženika na ispunjenje obveze, tuženik došao u zakašnjenje podnošenjem tužbe.

10. Iako se tužiteljica u reviziji poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ista ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ovaj prigovor kao neobrazložen ovaj sud niti ne može razmatrati.

11. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Drugostupanjski sud je u osporenoj presudi dao dostatne i relevantne razloge za djelomično prihvaćanje žalbe tuženika, koje razloge prihvaća i ovaj revizijski sud.

13. Odredba čl. 277. ZOO propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

14. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO dužnik dolazi u zakašnjenje ako ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a ako taj rok nije određen prema st. 2. istog članka dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove na ispunjenje.

15. Odredbom čl. 13. st. 3. Pravilnika o osiguranju štednih uloga („Narodne novine“, broj 65/97, 105/98 i 86/00 - dalje: Pravilnik), propisano je da će Agencija započeti s isplatom osiguranih štednih uloga u roku od 180 dana od dana objave rješenja o otvaranju stečajnog postupka u Narodnim novinama.

16. Suprotno navodima revidentice, citiranom odredbom nije utvrđena obveza tuženika na isplatu cijelog osiguranog iznosa u roku od 180 dana, nego je određeno vrijeme protekom kojeg će tuženik započeti s isplatom osiguranih štednih uloga.

17. Budući da citiranom odredbom čl. 13. st. 3. Pravilnika nije propisan krajnji rok za isplatu osiguranih štednih uloga, pravilan je stav drugostupanjskog suda da treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. ZOO koja propisuje da dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove na ispunjenje.

18. S obzirom da tužiteljica tijekom postupka nije ni tvrdila niti dokazivala da je tražila isplatu prije podnošenja tužbe, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice u dijelu za isplatu zatezne kamate do dana kada je tužba podnesena.

19. Navodi revidentice o nemogućnosti podnošenja zahtjeva za priznavanje tražbine u stečajnom postupku jer je to pravo mogao ostvariti u stečajnom postupku samo tuženik koji je temeljem zakona preuzeo obvezu isplate iznosa osigurane štednje, kao i njeni navodi o namirenju tražbine tuženika u stečajnom postupku nad Ž. b. d.d. u stečaju prema Stečajnom zakonu, te o isplatama ostalim vlasnicima štednih uloga, nisu od utjecaja na pitanje dospjelosti obveze tuženika u isplati tužiteljici osiguranog štednog uloga umjesto navedene banke pa tako ni na isplatu zatezne kamate.

20. Nadalje, nisu od značaja navodi revidentice da sud nije razmatrao primjenu odredbe čl. 314. ZOO, budući da tužiteljica prije podnošenja tužbe nije tražila isplatu osiguranog štednog uloga od tuženika te tuženik nije osporavao da je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

21. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2485/10 od 30. siječnja 2013. na koju se poziva revidentica odnosi se na drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju, tako da nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

22. Neosnovano je pozivanje tužiteljice na Direktivu 94/19/EZ o osiguranju depozita Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994., jer se ovdje radi o pravnom odnosu i sporu proizašlom iz tog odnosa koji je nastao prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Osim toga, za napomenuti je da je pitanje isplate osiguranih depozita deponentima regulirano tom Direktivom u čl. 10. na način da je predviđeno podnošenje zahtjeva deponenata za isplatu nedostupnih depozita sustavu osiguranja depozita koji trebaju izvršiti isplatu.

23. Nadalje, što se tiče pozivanja revidentice da se u odluci Ustavnog suda RH broj U-I-1605/2003 od 21. prosinca 2005. navodi da je zakonska obveza tuženika isplatiti osiguranu štednju u kraćem vremenskom roku, valja reći da se navedena odluka odnosi na ocjenu ustavnosti odredbe Zakona o bankama i iz te odluke ne proizlazi shvaćanje o tome kada tuženik dolazi u zakašnjenje radi isplate osigurane štednje.

24. Odluke Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica poziva (Sovtransavto Holding v. Ukraine, Broniowski v. Poland, Oneryildiz v. Turkey, Lithgow and others v. U.K., Winterwerp v. Netherlands, Špaček s.r.o. v. Czech Republic, Hentrich v. France, Angelova v. Bulgaria, Lizanets v.Ukraine) nisu odluke u kojima bi se radilo o usporedivim činjeničnim i pravnim situacijama s ovim predmetom, niti u jednoj od tih odluka nije zauzimano shvaćanje o isplati osiguranih depozita, tako da navedene odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju.

25. O tome da je tuženik došao u zakašnjenje podnošenjem tužbe budući da je tužiteljica tek tada postavila zahtjev za isplatu, kao pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev: 1974/2014 od 24. svibnja 2017., kao i u odluci Ustavnog suda broj U-III-53/2009 od 17. siječnja 2013. i odluci Ustavnog suda broj U-III-2878/17 od 15. listopada 2020., tako da pobijanom odlukom drugostupanjski sud nije odstupio od ustaljene prakse, nego je upravo postupio sukladno iznesenim shvaćanjima navedenih sudova.

26. Stoga suprotno navodima revidentice, koja se poziva na povrede članka 6. stavak 1. i članka 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, nije utvrđena arbitrarnost u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava, niti da bi bilo povrijeđeno jamstvo prava vlasništva, a isto tako nije utvrđeno da bi tužiteljica, koja tijekom postupka, a ni u reviziji, nije navela neku od zakonom propisanih osnova na temelju kojih je diskriminacija zabranjena, bila diskriminirana.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393 ZPP.

Zagreb, 22. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.