Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., iz U., J. 32, zastupane po punomoćniku

R. M. – B., odvjetniku iz P., A. 9/IV, protiv tuženika A.

B. d.d., Z., S. avenija 6, zastupan po

punomoćniku I. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon javne rasprave zaključene dana 13. veljače 2023. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, dana 22. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 356-67/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.09.2004. godine, a koje glase: "…sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d….Korisnik

kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", pa su navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su obuhvaćene Aneksima i drugim dodacima ugovora ne proizvodne nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 356-67/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.09.2004. godine kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "…prema srednjem tečaju za devize H. A. A. B. d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. koja glasi: "U kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF", u odredbi čl. 3. st. 2. t. 2. koja glasi: "Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 427,98 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A. A. B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja", u odredbi čl. 3. st. 2. t. 3. koja glasi : "(Kamata se obračuna) u CHF, a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za devize H. A. A. B. d.d. na dan dospijeća.", u odredbi čl. 11. st. 1. koja glasi:

"…kunske protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF…" pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su obuhvaćene Aneksima i drugim dodacima ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 10.349,64 EUR[1] / 77.979,87 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,77 EUR / 13,32 kn od 2.11.2004. godine do isplate

- na iznos od 8,49 EUR / 63,95 kn od 2.12.2004. godine do isplate

- na iznos od 6,17 EUR / 46,50 kn od 04.01.2005. godine do isplate

- na iznos od 1,14 EUR / 8,56 kn od 02.02.2005. godine do isplate

- na iznos od 0,63 EUR / 4,73 kn od 02.03.2005. godine do isplate

- na iznos od 7,94 EUR / 59,79 kn od 16.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,94 EUR / 7,08 kn od 16.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,58 EUR / 11,91 kn od 15.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 35,53 EUR / 267,67 kn od 17.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 19,80 EUR / 149,18 kn od 15.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 39,78 EUR / 299,76 kn od 09.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 42,86 EUR / 322,90 kn od 13.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 44,24 EUR 333,36 kn od 13.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 40,42 EUR / 304,53 kn od 15.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 41,15 EUR / 310,04 kn od 22.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 35,30 EUR / 265,98 kn od 19.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 30,99 EUR / 233,53 kn od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 32,14 EUR / 242,15 kn od 06.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 34,41 EUR / 259,26 kn od 07.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 34,21 EUR / 257,77 kn od 18.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 31,92 EUR / 240,47 kn od 18.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 36,22 EUR / 272,92 kn od 18.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 39,68 EUR / 298,94 kn od 24.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 44,59 EUR / 335,96 kn od 24.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 43,46 EUR / 327,47 kn od 24.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 50,13 EUR / 377,70 kn od 24.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 48,86 EUR / 368,17 kn od 24.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 51,33 EUR / 386,73 kn od 06.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 72,66 EUR / 547,47 kn od 06.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 68,27 EUR / 514,38 kn od 06.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 81,69 EUR / 615,48 kn od 31.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 77,05 EUR / 580,55 kn od 30.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,59 EUR/ 524,36 kn od 02.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 85,33 EUR / 642,90 kn od 06.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 98,53 EUR / 742,38 kn od 07.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 84,61 EUR / 637,51 kn od 08.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 89,97 EUR / 677,86 kn od 28.02.2011. godine do isplate - na iznos od 83,75 EUR / 631,02 kn od 31.03.2011. godine do isplate - na iznos od 84,88 EUR / 639,55 kn od 30.04.2011. godine do isplate - na iznos od 111,19 EUR / 837,75 kn od 31.05.2011. godine do

isplate

- na iznos od 113,75 EUR / 857,07 kn od 30.06.2011. godine do

isplate

- na iznos od 135,73 EUR/1.022,66 kn od 01.08.2011. godine do

isplate

- na iznos od 124,44 EUR / 937,60 kn od 31.08.2011. godine do

isplate

- na iznos od 112,08 EUR / 844,48 kn od 30.09.2011. godine do

isplate

- na iznos od 105,38 EUR / 794,01 kn od 31.10.2011. godine do

isplate

- na iznos od 104,44 EUR / 786,94 kn od 30.11.2011. godine do

isplate

- na iznos od 110,26 EUR / 830,74 kn od 31.12.2011. godine do

isplate

- na iznos od 115,33 EUR / 868,92 kn od 31.01.2012. godine do

isplate

- na iznos od 116,00 EUR / 874,03 kn od 29.02.2012. godine do

isplate

- na iznos od 112,50 EUR / 847,62 kn od 31.03.2012. godine do

isplate

- na iznos od 114,86 EUR / 865,45 kn od 30.04.2012. godine do

isplate

- na iznos od 116,48 EUR / 877,65 kn od 31.05.2012. godine do

isplate

- na iznos od 113,76 EUR / 857,13 kn od 30.06.2012. godine do

isplate

- na iznos od 114,48 EUR / 862,53 kn od 31.07.2012. godine do

isplate

- na iznos od 112,43 EUR / 847,13 kn od 31.08.2012. godine do

isplate

- na iznos od 108,08 EUR / 814,35 kn od 1.10.2012. godine do isplate - na iznos od 112,79 EUR / 849,80 kn od 31.10.2012. godine do

isplate

- na iznos od 115,05 EUR / 866,82 kn od 30.11.2012. godine do

isplate

- na iznos od 113,40 EUR / 854,42 kn od 31.12.2012. godine do

isplate

- na iznos od 104,52 EUR / 787,53 kn od 31.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 112,06 EUR / 844,35 kn od 12.03.2013. godine do

isplate

- na iznos od 112,72 EUR / 849,32 kn od 15.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 109,77 EUR / 827,05 kn od 27.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 100,57 EUR / 757,78 kn od 21.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 100,34 EUR / 756,02 kn od 09.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 102,60 EUR / 773,04 kn od 07.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 106,22 EUR / 800,31 kn od 02.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 111,23 EUR / 838,08 kn od 01.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 108,65 EUR / 818,59 kn od 31.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 110,48 EUR / 832,40 kn od 06.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 112,56 EUR / 848,05 kn od 08.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 42,92 EUR / 323, 38 kn od 17.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 45,15 EUR / 340,21 kn od 21.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 44,42 EUR / 334,70 kn od 02.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 41,95 EUR / 316,08 kn od 19.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 41,16 EUR / 310,11 kn od 20.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 41,52 EUR / 312,81 kn od 09.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 44,32 EUR / 333,93 kn od 01.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 46,68 EUR / 351,74 kn od 01.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 46,19 EUR / 348,04 kn od 03.10.2014. godine do isplate

- na iznos od 48,24 EUR / 363,43 kn od 05.11.2014. godine do isplate

- na iznos od 49,62 EUR / 373,62 kn od 01.12.2014. godine do isplate

- na iznos od 48,80 EUR / 367,72 kn od 07.01.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 06.02.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 04.03.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 16.04.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 15.05.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 17.06.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 14.07.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 14.08.2015. godine do isplate

- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 18.09.2015. godine do isplate pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, a on 1. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.063,81 eur / 15.550,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate iznosa čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje, sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). U tužbi navodi da je dana 23. rujna 2004. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 356-67/2004, za iznos od 70.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, što je i potvrđeno kasnijim aneksima navedenog Ugovora. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj tužitelj i tuženik nisu posebno pregovarali, te nisu utvrđeni precizni parametri i metode izračuna spomenutih parametra koji imaju utjecaj na odluku o promjeni kamatne stope. Ugovorna kamatna stopa se od početka otplate kredita u nekoliko navrata povećala, što je posljedično uzrokovalo povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se tiče promjenjive ugovorene kamatne stope, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita, stvarajući neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, najviše na štetu potrošača, a upravo na način što se u ugovorima u kreditu ugrađivala redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze, sukladno ugovorima o kreditu, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se o navedenoj odredbi nije prije ni tijekom zaključenja ugovora, pojedinačno raspravljalo kao što se nisu ni odredili precizni parametri i metode izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamatne stope. Tužitelj ističe da ništetnost odredbe ima ex tunc učinak što bi značilo da nije samo navedena odredba bez pravnog učinka nego i sve odluke tuženika donesene tijekom trajanja kredita kojima se mijenjala kamatna stopa. Predmetnim je Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 427,98 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća. Tužitelj tvrdi da tijekom zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je u potpunosti propustio informirati i obavijestiti tužitelja o svim bitnim parametrima za donošenje odluke kao i o mogućim posljedicama ukoliko dođe do promjene tečaja valute za koju je predmetni Ugovor o kreditu vezan, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan kad je Ugovor o kreditu sklopljen, 23. rujna 2004. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi H. A.-A.-B. d.d. iznosio je 4,793844. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2019. godine, pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pošto su ugovori o kreditu sadržavali ništetnu odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a nisu obuhvatno informirali korisnike kredita o mogućim rizicima i posljedicama koje dolaze uz njih. Tužitelj predlaže da se i u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica kredita veže za tečaj valute švicarskog franka. Tužitelj ističe da ništetnost odredbi koje su predmet gore citiranih presuda, ništetnost odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope, odnosno ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, u suprotnosti s kogentnim odredbama i to s člankom 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Tužitelj, nadalje, smatra da je s obzirom na navedene ništetne odredbe, znatno pretplatio predmetni kredit, no ne može točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da mu tuženik nije dostavio potrebnu dokumentaciju. I prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužitelj se obratio tuženiku u cilju mirnog rješavanja spora, te je pokušao pribaviti potrebnu dokumentaciju koju tuženik nije dostavio u primjerenom roku, koju je tuženik, na temelju građanskopravnog odnosa, dužan dati. Tužitelj predlaže sudu da sukladno članku 186.b stavak 3. ZPP-a donese rješenje kojim nalaže tuženiku dostavu spomenute dokumentacije. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine, kojim je utvrđeno da iako su korisnici kredita, temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 102/2015), zaključili dodatak ugovoru o kreditu kojim se mijenjaju obveze valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, to ne dovodi do gubitka pravnog interesa za utvrđenjem određenih ugovornih odredbi ništetnim, već i povlači sa sobom i pravo na povrat novčanog iznosa, što propisuje i članak 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), gdje ništetnost ugovornih odredbi dovodi do posljedice da je jedna ugovorna strana dužna vrati drugoj ugovornoj strani sve što je primila na temelju spomenutih ništetnih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, osporava i sve činjenične navode, te se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja. Tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare tvrdeći da je za sva potraživanja na temelju stjecanja bez osnove nastala prije 12. lipnja 2014. godine nastupila zastara potraživanja. Tuženik, nadalje, tvrdi da je tužba radi zaštite kolektivnih interesa traženje deklaratorne odluke kojom se utvrđuje je li došlo do povrede prava potrošača, te udruga potrošača nije vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, pa se stranke u takvom postupku ne mogu smatrati vjerovnikom, odnosno dužnikom. Tuženik ističe da je ovo prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po tom pitanju i nema mjesta govora o prekidu zastare prije podnošenja tužbe. Tuženik iznosi i svoje mišljenje tumačenja Vrhovnog suda smatrajući da sud ne može sam odrediti kada nastupa zastara s obrazloženjem da pravna norma koja bi to uređivala ne postoji. Tuženik također tvrdi da osnova tužbe može biti institut stjecanja bez osnove ili institut naknade štete, čiji su rokovi zastare pet, odnosno tri godine sukladno ZOO-u, odnosno ZPP-u, te da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim zakonskim propisom nije navedena kao razlog prekida trajanja roka zastare. Nadalje, tužitelj je 28. svibnja 2019. godine podnio zahtjev za dostavu potrebne dokumentacije, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., te tuženik smatra neosnovanim navode tužitelja da mu tuženik nije dostavio dokumentaciju, s obzirom da se radi o kratkom vremenskom roku između podnošenja zahtjeva i predaje tužbe. Tuženik isto tako upućuje da su potpisnici predmetnog Ugovora bili i I. R. iz U., Z. 2, S. K. iz U., K. 6 i

M. R. iz U., Z. 2, smatrajući da bi i navedeni trebali biti

obuhvaćeni kao tužitelji predmetnom tužbom, te predlaže saslušanje istih s obzirom da utječe na vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik ističe da ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja kojim traži od suda donošenje rješenja kojim se nalaže dostava potrebne dokumentacije za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, pozivajući se na članak 186.b ZPP-a, tvrdeći da tužitelj mora dokazati da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik dužan polagati račun, dati pregled imovine i obveza, te da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, sva dokumentacija koja se odnosi na Ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju, te je on bio informiran i obaviješten o promjenama kamatne stope kao i o otplatnim planovima nakon svake izmjene odredaba Ugovora kojima se mijenjao anuitet. Kako je tužitelj mjesečno vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da tužitelj raspolaže traženom dokumentacijom, te sam ima pravo odlučiti hoće li je priložiti u spis. Tuženik osporava činjenicu da tužitelj ima pravni interes utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, te ističe da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, za koju naglašava da se ona odnosi na naknadu štete, a ne na stjecanje bez osnove što je ovdje predmet, i Pž-6632/2017, potkrjepljujući to člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine,79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) te člankom 502.c ZPP-a. Tuženik naglašava da citirane odredbe omogućavaju potrošačima pozivanje na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa u posebnim parnicama za naknadu štete, a ne za isplate na temelju stjecanja bez osnove što je ovdje predmetni slučaj. Tuženik tvrdi da posjeduje dokaze da se o spornim odredbama, za koje tužitelj traži utvrđenje ništetnosti, pojedinačno pregovaralo, te posljedično one ne bi bile nepoštene temeljem članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik ističe da su sporne ugovorne odredbe „jasne, lako uočljive i razumljive“, te za to prilaže dokaze. Tuženik ukazuje da tužitelj nije spomenuo ni obrazložio koje konkretne radnje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi, te smatra da pozivanje na presude Visokog trgovačkog suda RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može zamijeniti činjenične navode tužbe o kojima sud odlučuje primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da dokazni prijedlozi tužitelja nisu adekvatni, te se iz istih ne može utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora ukazujući na to da je tužitelj imao opciju odabira kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatom, kao što je mogao i birati valutnu klauzulu, te se na kraju on sam odlučio za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF smatrajući istu najprihvatljiviju. Sva su prava tužitelja prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora o kreditu bila poštovana. Tužitelj se prije sklapanja Ugovora obratio tuženiku te se tijekom razgovora i pregovora, tužitelj upoznao sa svim mogućnostima kreditiranja, tuženik mu je vrlo jasno objasnio sve značajke Ugovora, između ostalog i promjenjivost kamatne stope kao i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni je ugovor imao vrlo jasan i uočljiv tekst u kojem je stajalo da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF, što je tužitelj sam prihvatio. Tuženik je prije sklapanja, ali i tijekom trajanja Ugovora poštivao u cijelosti sve odredbe o pravima potrošača, imajući na umu i pazeći da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te također tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora o kreditu, gdje su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a sve to sukladno članku 3. i 305. stavku 4. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, 159/13, 19/15, 102/15, 15/18). Osim toga, tuženik je izradio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.- A.-B. d.d.“ kojom su jasno definirani i detaljno obrazloženi parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Sukladno važećim zakonskim odredbama, tuženik tvrdi da je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, pa tako predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve pretpostavke predviđene zakonom sukladno kojima se godišnja kamatna stopa u Ugovoru mogla promijeniti. Tužitelj je potpisivanjem i sklapanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu određenih ugovornih odredbi, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavio tuženik. Opcija ugovaranja promjene kamatne stope sukladna je Zakonu o potrošačkom kreditiranju, kao i njezinim izmjenama od 01. siječnja 2014. godine kojima je uvedena obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima, uvođenjem preciznih, egzaktnih parametra za promjenu kamatne stope. Radi utvrđenja radi li se o dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je ustanoviti procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, temeljem članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ, radi li se o uvjetu dobre vjere. Navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o ništetnoj odredbi, što tuženik smatra da ovdje nije slučaj. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je dopuštena, te ona sama ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, pošto ni sam tuženik nije imao kontrolu nad promjenom tečaja CHF, te bi shodno s time, obveza tužitelja mogla biti veća ili manja od one ugovorene. Tuženik se poziva na članak 22. stavak 1. ZOO-a, ukazujući da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u skladu s kogentnim propisima, potkrjepljujući to i presudom Vrhovnog suda posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine. Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, sukladno tuženiku, nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, obzirom da tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već temeljem vanjskih uvjeta, kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškova poslovanja, te štoviše, u djelatnosti tuženika ne može ni doći do arbitrarnosti određivanja naknade koja ne bi bila sukladna uvjetima na tržištu i koja bi uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja, pošto je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora. Tuženik ističe da je oglasima upozoravao svoje klijente o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te putem njihovog glasila „HYPO Times“ iz 2005. godine koje je bilo javno dostupno u poslovnicama tuženika i putem interneta, a također je bilo dostavljeno klijentima na njihove adrese. Tuženik naglašava da procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača, mora biti učinjena u vrijeme sklapanja Ugovora, a sam porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora nije relevantan za ocjenu valjanosti ugovorne odredbe, pozivajući se na presudu Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017. godine, Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja švicarskog franka, obzirom da ga ni Centralna banka Švicarske nije mogla predvidjeti, te da se ne može od tuženika zahtijevati da snosi valutni rizik kao ni da predvidi mogući rast švicarskog franka. Tužitelj u tužbi nije naveo što potražuje ni po kojoj osnovi, kao da nije predložio financijsko vještačenje, te tuženik smatra da bi sud, sukladno članku 219. ZPP-a, tužbu trebao odbiti, budući da tužitelj nije predložio dokaze kojima bi utvrdio činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik se posebice protivi usvajanju dokaza financijskog vještačenja, bez prethodne obavijesti tužitelja na koji način predlaže obaviti financijsko vještačenje. Tuženik naglašava da mu se mora omogućiti raspravljanje o dokazima, imajući na umu posljedice koje proizlaze iz propuštanja sukladno članku 7. stavku 4. ZPP-a, te predlaže odbijanje dokaznog prijedloga financijskog vještačenja, ukoliko tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka. Također se snažno protivi davanju zadatka financijskom vještaku koji se temelji na izračunavanju razlike fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja predmetnog Ugovora. Utvrđivanjem ništetnom odredbe koja s tiče visine kamate, nastaje pravna praznina koja se dopunjava dopunskim tumačenjem Ugovora, budući da ne postoje dispozitivne zakonske norme koje bi uređivale navedeni problem. Dopunska tumačenja ugovora temelje se na članku 319. stavka 2. ZOO-a gdje se naglasak stavlja na pitanje što bi se ugovorne strane dogovorile kao pošteni ugovorni partneri imajući u vidu da međusobni interesi budu skladni s načelima obveznog prava i svrhom ugovora. Tuženik još jednom ukazuje da su valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni u ugovorima o kreditu u Republici Hrvatskoj, te se protivi uzimanju navedenih instrumenata kao parametara za bilo koji izračun, oslanjajući se na presudu Županijskog suda u Puli, pod posl.br. Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, kao i na izjavu udruge „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukoliko bi se odredilo financijsko vještačenje i to na način da se zahtijevaju izračuni po fiksnoj kamati, tuženik smatra da bi se tada tužitelj stavio u povlašteni položaj u odnosu na ostale potrošače i u odnosu na tuženika, jer bi tada tužitelj stekao veću korist od one koja mu uistinu pripada. Tuženik tvrdi da je tijekom cijelog trajanja predmetnog Ugovora postupao sukladno zakonskim propisima i u skladu s dobrom poslovnom praksom. Tuženik osporava kamatni tijek koje tužitelj zahtijeva, posebice kamate zahtijevane prije podnošenja tužbenog zahtjeva, ukazujući da nije pao u zakašnjenje izvršenja obveze prema tužitelju, za koju tvrdi da mu nije poznata niti izvjesna.

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje tuženik nije dostavio tužitelju premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

3.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik nije dao tužitelju premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

3.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 28. svibnja 2019. godine obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (otplatni plan za sve buduće uplate, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznim kamatama i troškovi, specifikaciju uplata po partiji kredita, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (povijest kamatnih stopa)), koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Zato je tužitelj opravdano podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

3.3. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan, te je Rješenjem posl.br. 31 P-1997/2019-10 od 17. svibnja 2021. godine naloženo tuženiku da za sud i tužitelja u roku od 30 dana dostavi dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 od 23. rujna 2004. godine (čl. 325.a ZPP-a).

4. Tuženik je uz podnesak od 27. svibnja 2021. godine dostavio potrebnu dokumentaciju.

5. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

6. Tužitelj je nakon toga podneskom od 13. rujna 2021. godine uredio tužbeni zahtjev za isplatu kojim ukupno potražuje iznos od 66.470,19 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pojedinačno prikazano mjesečno od 02. prosinca 2004. godine do 18. rujna 2015. godine.

7. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu i to tužbeni zahtjev kako je opisano u točki III izreke Presude. Tužitelj nije izvršio preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba uređena (a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a) nakon provedenog financijskog vještačenja.

8. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, protivio se povišenju tužbenog zahtjeva jer da je prilikom podnošenja tužbe s neodređenog iznosa u tužbi i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kn, nakon provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev na iznos od 77.979,87 kn.

9. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja uređenom nakon provođenja financijskog vještačenja podneskom od 09. listopada 2022. godine jer se isto ne smatra preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a već je sud uzeo u obzir Zaključak Vrhovnog suda RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih odjela i Građanskih odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, sud je dopustio preinaku jer je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa sukladno tome sud smatra da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: zahtjev za izdavanje dokumentacije (9), Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 (10-17), novinske članke (41- 49), metodologiju promjene kamatnih stopa (50), tablicu kamatne stope (118-122), obavijest (135, 138, 141, 146, 172), otplatni plan (136-137, 139-140, 142-145, 147- 153), specifikaciju uplata (154-157), pregled prometa (158-171), saslušani su svjedoci S. P., I. R., S. K. i tužiteljica kao

parnična stranka, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (221-252).

11. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnica kredita, te I. R. kao sudužnik i založni dužnik, te S. K. kao sudužnik i

M. R. kao založni dužnik i pravni prednik tuženika H. A. A. B. d.d. Zagreb dana 23. rujna 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tuženik (pravni prednik tuženika) odobrio tužiteljici kredit u iznosu 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate do 30. rujna 2028. godine, u svrhu dovršenja kuće tj. odobren joj je stambeni kredit. Člankom 3. Ugovora propisano je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje, da se korisniku kredita odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanja kamata do 30. rujna 2004. godine, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta da iznosi 427,98 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, počevši od 31. listopada 2004. godine, a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. U razdoblju korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope iz st. 1. čl. 3. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A. A. B. d.d. na dan dospijeća.

Interkalarna kamata dospijeva na naplatu istekom roka korištenja kredita, a o njezinom iznosu će banka pisano obavijestiti korisnika kredita. Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se sukladno st. 2. čl. 3. Ugovora. Propisano je da korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat sa efektivnom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica. Čl. 6. propisana je promjenjivost kamatne stope, te da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d., a korisnik kredita svojim potpisom

na Ugovoru da izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Čl. 10. Ugovora ugovorne strane su zasnovale založno pravo u korist banke dok je čl. 11. Ugovora propisano da založni dužnici dozvoljavaju da banka može bez njihovog posebnog odobrenja ili naknadne suglasnosti u zemljišnim knjigama na nekretnini koja je u vlasništvu I. R. i M. R. na jednake dijelove zasnuje založno pravo u svoju

korist u visini od kunske protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF uvećano za pripadajuću kamatu, zateznu kamatu, naknade i sve ostale troškove radi osiguranja tražbine iz Ugovora, uz zabilježbu ovršivosti tražbine.

12. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim sporno je da li tužiteljica ima pravni interes podnošenja tužbe, da li je nastupila zastara, da li su kao tužitelji trebali biti označeni i I. R., S. K. i

M. R. (koji su u Ugovoru bili sudužnici i založni dužnici), te konačno da li su odredbe Ugovora na koje se tužiteljica u tužbenom zahtjevu poziva ništetne ili ne.

13. Tužiteljica je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03). Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to kao stambeni kredit. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužiteljice, već stambeni kredit koji je utrošen isključivo za privatne svrhe. Zato se ima smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužiteljici odobren potrošački kredit.

14. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

15. Neosnovani su navodi tuženika da su tužbom, u svojstvu tužitelja trebali biti obuhvaćeni i sudužnici i založni dužnici. Naime, točno je da je Ugovor o namjenskom kreditu s pravnim prednikom tuženika, osim tužiteljice, sklopio i I. R. (sudužnik i založni dužnik), S. K. (sudužnik) i M. R.

(založni dužnik), te da su založni dužnici dopustili zasnivanje založnog prava u korist banke radi osiguranja naplate tražbine kreditora (čl.10. Ugovora) i da su se suglasili da kreditor može neposredno provesti ovrhu na založenoj nekretnini radi prisilne naplate odmah po njezinoj dospjelosti (čl. 11. i 12. Ugovora). Pravomoćnost Presude kojom su utvrđeni ništetnim ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu reflektirala bi se na založne dužnike samo u situaciji kada bi tuženica namirivala dospjelu tražbinu na nekretnini založnog dužnika, a koja bi uključivala tražbinu obračunatu primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik ne namiruje dospjelu tražbinu. Založni dužnici nisu nužni suparničari u parnici za utvrđenje ništetnosti i za isplatu temeljem stečenog bez osnova. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Revt-299/12-2 od 19. ožujka 2014. godine, a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud RH izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 05. prosinca 2019.).

16. Tuženik se podnescima od 06. veljače 2023. i 10. veljače 2023. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 07. rujna 2022. godine, međutim sud nije prihvatio navedene podneske tuženika koji se odnose na očitovanje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao ni prijedlog tuženika da se vještak usmeno sasluša, a to sve iz razloga jer je tuženik uredno upozoren da se naknadna očitovanja, izvan roka kojeg mu je odredio sud za očitovanje, neće uzeti u obzir. Tuženik je primio dopis kojim mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka na očitovanje u roku od 15 dana, dana 09. rujna 2022. godine, a Rješenjem je tuženiku produljen rok radi očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka za daljnjih 45 dana i tuženik je to Rješenje primio 12. rujna 2022. godine. Tuženik se u određenom roku za očitovanje nije očitovao, a upozoren je da se naknadna očitovanja neće uzeti u obzir i zbog toga podneske tuženika od 06. veljače 2023. i 10. veljače 2023. sud nije uzeo u obzir.

17. Nadalje, obzirom na isticanje tuženika o protivljenju tužbenog zahtjeva tužitelja preciziranog 09. listopada 2022. godine, jer da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev s neodređenog iznosa u tužbi na iznos od 77.979,87 kn, sud smatra da tužbeni zahtjev nije prekoračen već je tužitelj tužbeni zahtjev mogao konačno precizirati tek po provedenom financijskom vještačenju. Zato sud nije prekoračio tužbeni zahtjev već je odlučio u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a.

18. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu broj 356-67/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23. rujna 2004. godine, kao i da se naloži tuženiku da s osnova preplaćene kamate i valutne klauzule isplati tužiteljici iznos od 10.349,64 eura / 77.979,87 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 09. listopada 2022. godine. Zatim predmet spora su svi naprijed istaknuti prigovori tuženika.

19. Svjedokinja S. P. iskazala je da se sjeća da se tužiteljica obratila banci, u kojoj je bila službenica, sa zahtjevom za kredit. Tužiteljici da je objasnila uvjete kredita i značenje promjena kamatnih stopa. Objasnila joj je da je prvih 6 mjeseci kamatna stopa fiksna. Ne sjeća se točno kada je tužiteljica podigla kredit, tj. ne sjeća se točno koja akcija je bila u vrijeme kada je tužiteljica podigla kredit. Ali sjeća se da je bila akcija kada je kamatna stopa iznosila 3,88. Zatim da je akcija bila kada je kamatna stopa bila 3,99 i 4,60. Ponavlja da se ne sjeća točno za vrijeme koje akcije je tužiteljica podigla kredit. Pojasnila je da zapravo ne zna točno kada je tužiteljica podigla kredit u CHF, ali sigurna je da je u početku postojanja akcija za kredit u CHF prvih 6 mjeseci kamatna stopa bila fiksna, a kasnije je kamatna stopa bila promjenjiva. Tako ne može sa sigurnošću reći da li je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kada je kamata bila fiksna ili kada je kamata već od početka bila promjenjiva. Sa sigurnošću može reći da prvi kredit sa CHF je isplaćen u svibnju mjesecu 2004. godine. Sjeća se da je bila radila u banci kada je imala kancelariju u prizemlju. Kasnije tijekom vremena ona je kancelariju imala na katu i sjeća se kada se tužiteljica obratila za kredit ona je tada bila na katu i tužiteljica je došla kod nje na kat u banci u kojoj je radila. U to vrijeme bila je financijski savjetnik i kako je već iskazala tužiteljici je objasnila uvjete kredita. U to vrijeme kada je tužiteljica bila kod nje ugovor o kreditu još nije bio sastavljen, pa joj tada nije objašnjavala odredbe ugovora o kreditu. Nije bila prisutna kod solemnizacije ugovora o kreditu koji je izvršen kod javnog bilježnika, pa ne može odgovoriti na pitanje da li je to javni bilježnik učinio, ali pretpostavlja da je. Pretpostavlja da je, iz njezinog iskustva, jer i ona ima kredit i kada je otišla na ovjeru kod javnog bilježnika, javni bilježnik joj je svaki članak ugovora protumačio. Tužiteljica nije dolazila uvijek sama, nekad je dolazila i sa gospodinom Ivanom Rukavina. Tužiteljica je mogla pitati sve što joj nije bilo jasno. Ne sjeća se da li ju je tužiteljica ili gospodin Rukavina nešto pitao. Vezano za odredbe ugovora ju nisu pitali jer u to vrijeme ugovor nije bio sastavljen, jer se kredit tek trebao odobriti. Ne sjeća se da li su ju pitali što znači "promjenjiva kamatna stopa" ili "valutna klauzula". Sjeća se da je u tom razdoblju kamatna stopa za eure bila fiksna i da je iznosila 7,5%, a da je kamatna stopa za CHF bila znatno niža i vjerojatno zbog toga su se ljudi odlučili na kredit u CHF jer je tada kamatna stopa bila znatno niža od druge valute. Tužiteljici nije ukazala na utvrđivanje parametara i metoda promjenjive kamatne stope jer to od nje tužiteljica nije ni tražila. Nije objašnjavala metode i parametre utvrđivanja promjenjive kamatne stope, nego promjenjivost rate kredita odnosno anuiteta kredita vezano za tečaj CHF. U iskazu tvrdi da je konkretno za njezin slučaj, javni bilježnik njoj objasnio odredbe ugovora i koje su posljedice u slučaju neplaćanja.

19.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je ona objašnjavala tužiteljici sve vezano za kredit, ali da u to vrijeme ugovor o kreditu još nije ni bio sastavljen, pa o konkretnom ugovoru o kreditu nisu raspravljali. Svjedokinja je također iskazala da tužiteljici nije ukazala na način utvrđivanja parametara i metodu promjenjive kamatne stope već da je govorila o promjenjivosti rate kredita odnosno anuiteta kredita vezano za tečaj CHF.

20. Svjedok I. R., bivši suprug tužiteljice iskazao je da su u početku kredit otplaćivali tužiteljica i on zajedno, a nakon razvoda braka kredit otplaćuje on sam. Kredit da je utrošen za dovršetak izgradnje kuće.

21. Svjedokinja S. K. iskazala je da su predmetni kredit u početku otplaćivali tužiteljica i njezin tadašnji suprug I. R., a kasnije prema njihovom dogovoru da je kredit nastavio otplaćivati samo I. R., ali ne sjeća se od kada kredit otplaćuje samo I. R.. Predmetni kredit da je iskorišten za renoviranje kuće.

22. Tužiteljica je iskazala da su ona i I. R. bili u braku, u vrijeme podizanja kredita da su trebali dovršiti kuću koja je bila u izgradnji. I. R. da je bio kreditno nesposoban, a budući da je ona radila da je ona podigla kredit. U početku su oboje otplaćivali rate kredita, a nakon razvoda braka, kojeg datuma se ne sjeća, prema dogovoru kredit da je nastavio otplaćivati I. R., budući da

je nekretnina ostala u suvlasništvu njega i njegove kćerke M.. I. R. da sam otplaćuje kredit posljednjih cca 10 godina. Dalje u iskazu tvrdi da joj djelatnica banke nije objašnjavala koji su parametri i metode utvrđivanja tih parametara kretanja i utvrđivanja promjenjive kamatne stope, kao i značaj valutne klauzule. Banka joj je jako brzo odobrila kredit koji je bio najpovoljniji. U iskazu dalje tvrdi da joj niti javni bilježnik nije objašnjavao parametre i metode promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Ne zna kod kojeg javnog bilježnika je izvršena ovjera ugovora, ali postupak kod javnog bilježnika da je trajao kratko.

23. Iz iskaza svjedoka I. R., S. K. i tužiteljice nesporno

proizlazi da su tužiteljica i njezin bivši bračni drug sporazumjeli se o načinu isplate predmetnog kredita tj. da tužiteljica ostvaruje pravo po predmetnoj tužbi, a da I. R. nastavlja otplaćivati rate kredita budući da je nakon razvoda predmetna nekretnina njemu pripala u suvlasništvo, a suvlasništvo dijeli sa svojom kćerkom M. R..

24. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužiteljice, jer su iskazivali razumljivo i logično.

25. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine) kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio petotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je petotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

29. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužitelj se na njih pozvao.

30. Ugovor o kreditu od 23. rujna 2004. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

31. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

31.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

32. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine.

33. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

34. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku je da su banke mijenjale u ugovoru kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2922/2018 i U-III- 4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

34.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

34.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

35. Zato sud smatra da tužiteljica u ovom postupku ne mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

36. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dokazana ništetnost u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

37. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je nakon provedenog financijskog vještačenja. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje nije preinaka u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a, o čemu je već ranije rečeno u točki 9. obrazloženja.

38. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO- a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

39. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), dok je presuda u odnosu na kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 10. lipnja 2019. godine, prigovor tuženika da je nastupila zastara, nije osnovan.

40. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

41. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije T. P.. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 07. rujna 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013., obavijesti o promjeni kamatne stope od 20. ožujka 2008., 27. listopada 2008., 13. rujna 2009., 05. studenog 2010., realizirani otplatni plan, inicijalni otplatni plan od 30. rujna 2007., specifikacija uplata, pregled prometa za klijenta od 22. siječnja 2021. – knjigovodstvena kartica, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 22. siječnja 2021. godine, metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HAAB, tablica G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule) utvrđeno je da je vještak izradio nalaz i mišljenje glede: 1. izračuna visine potraživanja (početni otplatni plan u CHF prema ugovoru o kreditu, 2. otplatni plan u CHF prema obračunu banke i razliku plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule). Tako je vještak dao mišljenje da u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te isplatni tečaj kredita, u tom slučaju da je tužiteljica preplatila po anuitetima iznos od 77.979,87 HRK (10.349,64 eura). A negativne razlike ukupne stvarne uplate po potraživanju svakog pojedinog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primjenjivim tečajem na dan puštanja kredita, datumima kada je u potpunosti zatvarana pojedina dospjela obveza odnosno datum dospijeća ako je plaćeno prijevremeno, u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te isplatni tečaj kredita, tužiteljica da je manje platila po anuitetima iznos od 3.715,08 HRK (493,08 eura). Te pod 3. izračun visine potraživanja sa primjenom prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule na inicijalni otplatni plan, u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa jednaka prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, tužiteljica je manje platila na ime kamate iznos od 230.551,64 HRK. Zaključno mišljenje vještaka je: 1. pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita do dana do kojeg je u spisu bila dostupna dokumentacija o otplati, odnosno dana dospijeća anuiteta 31. prosinca 2020., bila primijenjena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita (dakle, jedinstveni efekt promjene anuiteta temeljem oba parametra) tužiteljica je više platila iznos od 77.979,87 HRK (10.349,64 eura). 2. Kada bi usporedili ukupne stvarne uplate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom fiksne kamatne stope jednake prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (11,43%) sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita, tužiteljica ne bi bila u preplati.

42. Nakon što je strankama dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka na očitovanje u roku od 15 dana, uz napomenu da se naknadna očitovanja neće uzeti u obzir, tuženik je podneskom od 09. rujna 2022. godine predložio produljenje roka za očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka za daljnjih 60 dana.

42.1. Rješenjem od 12. rujna 2022. godine tuženiku je produljen rok radi očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka za daljnjih 45 dana od dana primitka Rješenja. Tuženik je Rješenje od 12. rujna 2022. godine primio istog dana.

43. Tužitelj se podneskom od 09. listopada 2022. godine očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je suglasan sa nalazom i mišljenjem te da na istog nema primjedbe, te je uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, kojim potražuje isplatu iznosa od 77.979,87 kn / 10.349,64 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku pojedinačno na određene iznose kako je to opisano u točki III izreke ove Presude.

44. Tuženik se protivio povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi na iznos od 77.979,87 kn. Tuženik se tek podneskom od 06. veljače 2023. godine i podneskom od 10. veljače 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, međutim sud nije prihvatio navedene podneske tuženika jer su nepravovremeni, a tuženik je upozoren da se naknadna očitovanja stranaka na nalaz i mišljenje vještaka, izvan određenih im rokova, neće uzeti u obzir.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, isti je razumljiv i u skladu s pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao stručan, vjerodostojan i točan.

46. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- da su parnične stranke dana 23. rujna 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, za iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila dovršenje kuće,

- da se tužiteljica pozvala na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,

- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo,

- da je tužiteljica aktivno legitimirana podnijeti tužbu i da drugi sudionici ugovora nisu trebali biti suparničari na strani tužiteljice,

- da je tužiteljica preplatila iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to navedeno u točki III izreke Presude.

47. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužiteljici iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje tečaja švicarskog franka.

48. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužiteljici isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je platila zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja.

50. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

51. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

53. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

54. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

55. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi trošak. Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 13. rujna 2021. i 09. listopada 2022., te za zastupanje na ročištima 06. travnja 2022., 02. lipnja 2022. i 13. veljače 2023. godine za svaku radnju po 199,08 eur, to sve plus PDV (25%) koji iznosi 298,62 eura, trošak vještačenja 464,53 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu ukupno 106,18 eura, a što sveukupno iznosi 2.063,81 eur. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 03. prosinca 2019. godine jer se isti ne odnosi na meritum spora, kao ni za sastav podneska od 01. travnja 2021. godine, jer navedeni podnesak nije niti dostavljen u spis. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 7., 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22). Vrijednost boda je 1,99 eur / 15,00 kn.

56. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 22. ožujka 2023. godine.

S u d a c:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.