Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž-4405/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lidiji Horvat, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 6/I, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-642/14-90 od 30. rujna 2022., dana 21. ožujka 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-642/14-90 od 30. rujna 2022. u dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-642/14-90 od 30. rujna 2022. u dijelu pod točkom II. izreke koja sadrži rješenje o odbacivanju dijela tužbe te pod točkom III. izreke koja predstavlja rješenje o troškovima postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtijeva tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-642/14-90 od 30. rujna 2022. suđeno je:

"I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu dana 28. lipnja 2013. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a navedeno u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućima od presuđenja do isplate, a navedeno u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.".

II Odbacuje se tužba tužitelja kojom isti potražuje isplatu iznosa od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu dana 28. lipnja 2013. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka, a sve u odnosu na potraživanje naknade štete na ime uvjeta u Zatvoru u Zagrebu te u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 11.000,00 kn/1.459,95 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje."

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), s prijedlogom da viši sud pobijanu presudu preinači ili podredno ukine.

3. Žalba nije osnovana.

4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP. budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog uvjeta smještaja u zatvoru. jer mu je povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva, te zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

-tužitelj se temeljem rješenja o određivanju pritvora Županijskog suda u Zadru, poslovni broj 10 Kio-45/11, i kasnijih produljenja, zbog sumnje u počinjenje kaznenog dijela iz čl. 173 st. 2. KZ-a, nalazio u Zatvoru u Zadru od 25. svibnja 2011. do 11. srpnja 2013.;

-za to vrijeme je u dva navrata boravio u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu i to od 25. rujna 2012. do 25. listopada 2012. i od 17. travnja 2013. do 14. svibnja 2013., a radi provođenja fizikalne terapije (list 25 spisa);

-u navedenom periodu, u Zatvoru u Zadru, tužitelj je boravio u sobama broj 4, 5 i 12 koje se nalaze na I i II odjelu zatvora, a koji odjeli su zatvorenog tipa, bilo mu je omogućeno kretanje na slobodnom zraku po šetnici koja se nalazi na krovu zatvora najmanje 2 sata dnevno, prilikom kretanja na slobodnom zraku bilo mu je omogućeno kretanje, razgovor, sjedenje i pušenje, bile su mu omogućene posjete, dopisivanje, u sobi je mogao koristiti radio prijemnik i TV prijemnik, bilo mu je omogućeno igranje društvenih igara, mogao je posuditi knjige iz zatvorske knjižnice, dva puta tjedno mogao je kupiti prehrambene i neprehrambene proizvode u zatvorskoj kantini, bilo mu je omogućeno tuširanje jednom tjedno, a više puta po potrebi, mogao je koristiti mogućnost odlaska na mise i predstave, aktivnosti poput igranja košarke i sl. u dvorani, bila mu je osigurana zdravstvena zaštita kao i fizikalna terapija;

-tužitelj je u Zatvoru u Zadru boravio u sobama površine 15,51 m² s još 2, 3, 4 ili 5 zatvorenika, u navedenim sobama konzumiraju se obroci odgovarajućeg sastava i hranidbene vrijednosti u kojima su zastupljene sve potrebne vrste namirnica, u njima se nalazi sanitarni čvor površine 0,84 m2, prozračivanje se vrši otvaranjem prozora, osim prirodnog svjetla postoji umjetna rasvjeta, tužitelj je zajedno sa ostalim zatvorenicima održavao higijenu prostora uz nadzor, dok su sredstva za osobnu higijenu i higijenu prostora osigurana od Zatvora, a ista je mogao nabaviti i sam, provodila deratizacija i dezinsekcija;

-nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Zadru od 4. lipnja 2012. poslovni broj 4 K-33/11 tužitelj je zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ- a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine, a nakon toga je upućen na izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u Zagrebu;

-od 14. kolovoza 2013. pa nadalje tužitelj se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku;

-tužitelj navodi kako je u sve tri penalne ustanove bio smješten na način nedostojnom čovjeka zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo osobnosti pa potražuje novčanu naknadu.

7. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 3., čl. 9., čl. 14., čl. 74., čl. 76., čl. 78. st. 1., čl. 80., čl. 91. st. 1., čl. 93. st. 1., čl. 96., čl. 97., čl. 99., čl. 101., čl. 103. te čl. 117. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj: 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13, dalje: ZIKZ), čl. 3. i čl. 4. čl. 3., čl. 4., čl. 5. i čl. 7. Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika ("Narodne novine", broj: 92/2002), čl. 3., čl. 4., čl. 30., čl. 34. i čl. 54. st. 1. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora ("Narodne Novine", broj: 135/99, 145/09, dalje: Pravilnik), Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje istražnog zatvora ("Narodne novine", broj: 8/10), čl. čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencije) i temeljnih sloboda, čl. 23., čl. 25. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav), čl. 19., čl. 29., čl. 1100. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), pa presudio kao u izreci osporene presude.

8. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Sud prvog stupnja smatra kako je u postupku je utvrđeno da je tužitelj boravio u Zatvoru u Zadru u prostorijama manjim od onih koje predviđa odredba čl. 74. st. 3. ZIKZ, a utvrđeno je i da je taj nedostatak nadoknađen kroz ublaženi dnevni režim, dok mu je preko dana bilo omogućeno bavljenje različitim aktivnostima, međutim nije utvrđeno da bi drugi uvjeti odstupali od ostalih zdravstvenih, higijenskih i ostalih zahtjeva ZIKZ. Ističe kako je neadekvatan smještaj tužitelja kratko vrijeme u Zatvoru u Zadru u dovoljnoj mjeri kompenziran preostalim boravkom u istražnom zatvoru (od 825 dana provedenih u navedenom zatvoru, isti je povremeno u kraćim razmacima boravio u sobi s 5 zatvorenika, dok je više od 650 dana boravio u sobama s 2, 3 ili 4 zatvorenika pri čemu je svaki zatvorenik imao na raspolaganju prostor od 3,1 do 5,17 m2), gdje mu je omogućen boravak na svježem zraku, korištenje knjižnice, gledanje TV-a, igranje šaha i drugih društvenih igara, i druge pogodnosti, čime je značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u zatvorskim sobama.

10. Sud prvog stupnja ističe kako je utvrđeno da je tužitelj boravio u sobi s danjim svjetlom, da mu je omogućeno održavanje higijene, adekvatna prehrana, svakodnevno korištenje telefona, šetnja na zraku, kao i zdravstvena zaštita koja mu je pružena u Zatvorskoj bolnici za vrijeme boravka u Zatvoru u Zadru. Također mu je pružana i liječnička pomoć u vidu razgovora sa tužiteljem kao pacijentom, te primjena odgovarajuće terapije za postavljenu dijagnozu. Stoga, sud prvog stupnja ukazuje kako tužitelj nije dokazao da bi mu, osim prava na smještaj, bila povrijeđena i druga prava, niti je usvojen njegov zahtjev za sudsku zaštitu zbog prikraćivanja kojeg prava.

11. Sud prvog stupnja dalje navodi kako, imajući u vidu načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, neadekvatni smještaj tužitelja za određeni period u Zatvoru u Zadru kako je to prethodno pojašnjeno, čime prethodno navedeno ne predstavlja samo po sebi situaciju da bi kod tužitelja stvorila osjećaj potištenosti ili nečovječnog postupanja, kada se uzme u obzir da je sve ostalo vrijeme boravka u istražnom zatvoru tužitelj imao na raspolaganju prostor od 3,1 do 5,17 m2 po osobi. No sveukupni uvjeti boravka tužitelja u istražnom Zatvoru u Zadru i Zatvorskoj bolnici U Zagrebu nisu bili takvi da bi doveli do mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, već naprotiv iz provedenih dokaza proizlazi da su nedostaci u kvadratima spavaonica bili nadoknađeni drugim pogodnostima naprijed obrazloženim.

12. Ovaj viši sudu prihvaća gore izražena pravna shvaćanja prvostupanjskog suda. Suprotna shvaćanja tužitelja izložena u žalbi nisu pravilna. Utvrđeno je kako je tužitelj u prostorijama u kojima je imao na raspolaganju prostor manji od 3 m2 boravio razmjerno kraće vrijeme, i povremeno (list 26 do 29 spisa), što doista predstavlja čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije, ali je tuženica dokazala kako su ti nedostaci u kvadratima spavaonica bili nadoknađeni pogodnostima koje su gore opisane, pa se onda u zbiru ne može zaključiti da bi tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u Zadru bio mučen ili da bi se prema njemu postupalo na nečovječan ili ponižavajući način.

13. Žalbeni razlog kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio raspoloživi prostor, te da je on dulje vrijeme iznosi svega 2,92 m2, odnosno 2,43 m2, jer da u proračun nije uključio i sanitarni čvor od 0,9 m2 i za toliko umanjio površinu sobe, nije osnovan. Riječ je o prostorijama površine 15,51 m2 pa zavisno koliko zatvorenika boravi u njima: 2, 3, 4, ili 6, povećava se ili smanjuje površina prostorije po jednom zatvoreniku. Prvostupanjski sud je utvrdio kako se u pretežitom razdoblju površina prostorija po zatvoreniku kretala između 3,1 do 5,17 m2. Kad se površina prostorije umanji za sanitarni čvor površine 0,84 m2 (precizan podatak iz isprave na listu 81 spisa) dobije se raspoloživa površina od 14,67 m2, a ista podijeljena među 2 do 6 zatvorenika rezultira s 2,45 m2 do 7,33 m2 površine sobe po jednom zatvoreniku. Dakle, u oba izračuna rezultat nije bitno različit. Razdoblje kad je površina prostorije po zatvoreniku bila manja od 3,00 m2 bilo je razmjerno kratkotrajno.

14. Boravak u prostorijama s manje od 3 m2 po pojedinom zatvoreniku jest čvrsta pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije, ali ne i apsolutni dokaz povrede te odredbe. Tuženica može pokušati dokazati kako su nedostaci u kvadratima spavaonica bili nadoknađeni određenim pogodnostima.

15. Iz podatka dobivenog od Zatvora u Zadru, tužitelj je u tom zatvoru boravio ukupno 825 dana od čega je više od 650 dana boravio u sobama s 2, 3 ili 4 zatvorenika, što znači da je u prosjeku imao na raspolaganju prostor znatno veći od 3,00 m2. A uz to je uživao i povlastice pa mu je tako bilo je omogućeno kretanje na slobodnom zraku po šetnici koja se nalazi na krovu zatvora, i to najmanje 2 sata dnevno, prilikom kretanja na slobodnom zraku bilo mu je omogućeno kretanje, razgovor, sjedenje i pušenje, bile su mu omogućene posjete, dopisivanje, u sobi je mogao koristiti radio prijemnik i TV prijemnik, bilo mu je omogućeno igranje društvenih igara, mogao je posuditi knjige iz zatvorske knjižnice, dva puta tjedno mogao je kupiti prehrambene i neprehrambene proizvode u zatvorskoj kantini, tuširati se mogao jednom tjedno, a više puta po potrebi, mogao je koristiti mogućnost odlaska na mise i predstave, upražnjavati aktivnosti poput igranja košarke i sličnih igri u dvorani, bila mu je osigurana zdravstvena zaštita te pružena i fizikalna terapija. Te su povlastice bile tolike, a razdoblje boravka u prostoriji s manje od 3 m2 prostora po zatvoreniku razmjerno kratko i povremeno, da se može zaključiti kako tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u Zadru nije bio mučen niti se prema njemu postupalo na nečovječan ili ponižavajući način.

16. Pozivanje tužitelja na različite primjere iz prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske ne utječe na ocjenu zakonitosti osporene presude. Presuda suda prvog stupnja ne odudara od načelnih pravnih shvaćanja zauzetim u odluka tih tribunala. Žalitelj u žalbi ne uzima u obzir učinak povlastica koje zatvorenik ima u pojedinom konkretnom slučaju, a koje bitno utječu na ocjenu da li je zatvorenik bio mučen ili se prema njemu postupalo na nečovječan ili ponižavajući način.

17. Zbog brojnih pogodnosti, i drugih za njega pozitivnih čimbenika koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, onaj povremeni nedostatak prostora manjeg od 3 m2 biva kompenziran, tako da i po shvaćanju ovog višeg suda u predmetom slučaju nije došlo do povrede njegovih prava iz čl. 25 i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske, u svezi s čl. 3. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava. Istovrsno pravno shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poput: poslovni broj Rev 1002/19 od 15. listopada 2019., Rev 692/14 od 20. lipnja 2019. i Rev 344/14 od 2. srpnja 2018., ali i u mnogim drugim.

18. Ustavni je sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci U-III- 2388/15 od 26. veljače 2018., gdje se radi o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj: 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: "Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja)."

19. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je taj sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju, tako u presudi Muršić protiv Hrvatske, (Vv) (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

20. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

21. Izdržavanje kazne zatvora je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. Ali, i prema stavu ovog žalbenog suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice. U ovom konkretnom slučaja utvrđeno je da, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se svakodnevnim aktivnostima izvan smještajnog prostora što uključuje mogućnost bavljenja sportom i boravak na svježem zraku, te druge gore spomenute pogodnosti, značajno ublažen negativni učinak povremenog manjka prostora u samoj sobi. Stoga, tužitelj nije bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade. Zbog svega navedenog, tužitelju nisu povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava i Konvencije.

22. Prilikom gore opisane procijene, valja uzeti u obzir i duljinu trajanja tužiteljevog smještaja u uvjetima kad je boravio u prostoriji s manje od 3 m2 prostora po jednoj osobi. Već je rečeno kako je utvrđeno kako je od ukupno 825 dana boravka u Zatvoru u Zadru više od 650 dana boravio u sobama s 2, 3 ili 4 zatvorenika što znači da je u prosjeku imao na raspolaganju prostor znatno veći od 3 m2 (listovi 26-29 spisa). Suprotna tvrdnja tužitelja iznijeta u njegovoj žalbi nema uporišta u izvedenim dokazima. Pa kako je neprimjereni smještaj trajao značajno manje od onog primjerenijeg, i ovaj viši sud drži kako nedostatak kompenzirale gore spomenute pogodnosti.

23. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja presudivši kao u točki I. izreke osporene presude.

24. Sud je prvog stupnja pod točkom II. izreke osporene presude odbacio dio tužbenog zahtijeva koji se odnosi na naknadu štete zbog neljudskih i ponižavajućih uvjeta pod kojima je boravio na izdržavanju kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu te u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku, i to zato jer se s tim zahtjevom nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora.

25. Tužitelj se obratio nadležnom državnom odvjetništvu samo radi boravka u Zatvoru u Zadru u razdoblju od 24. svibnja 2011. do podnošenja tog zahtjeva 20. lipnja 2013. (list 15-17 spisa).

26. Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP propisano je kako je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe.

27. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda kako zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. To je izričit propis iz čl. 186.a st. 1. ZPP.

28. Pa kako je tužitelj podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora 20. lipnja 2013. zatražio samo naknadu štete zbog neljudskih i ponižavajućih uvjeta u Zatvoru u Zadru, ali ne i za vrijeme boravka u Zatvoru u Zagrebu, te u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku, pravilno je sud prvog stupnja po čl. 186. a st. 6. ZPP u navedenom dijelu odbacio tužbu tužitelja.

29. Suprotna pravna shvaćanja tužitelja koja izlaže u žalbi, kako je riječ o pretjeranom formalizmu, kako se radi o apsurdnoj situaciji, kako sud nije odbio izvesti dokazne prijedloge koji se odnose na boravak u Zatvoru u Zagrebu te u Kaznionici i zatvoru u Šibeniku, i slična, nisu pravilna ili nisu od značaja za donošenje odluke o ovoj stvari.

30. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tuženici priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

31. Žalbeni navodi kako je tužitelj 100% invalid, kako je snašanje navedenih troškova za njega nerazmjeran teret i da mu se time ograničava pravo na pristup sudu, nisu osnovani, jer ne utječu na zakonitost osporene odluke. U tom kontekstu valja kazati kako je tužitelj imao na raspolaganju institut oslobođenja od plaćanja sudskih troškova.

32. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija u ovom dijelu, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

33. Također je valjalo po čl. 380. toč. 3. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i rješenjem potvrditi prvostupanjsku odluku pod točkom II. izreke koja sadrži rješenje o odbacivanju dijela tužbe, te pod točkom III. izreke koja predstavlja rješenje o troškovima postupka.

34. Zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević