Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 64 Gž Ob-132/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mihaela Vilus, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate naknade za uskraćeno uzdržavanje, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-944/2017-61 od 9. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-944/2017-61 od 9. siječnja 2023., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uvažava se kao osnovana žalba tužitelja te se ukida rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob-944/2017-61 od 9. siječnja 2023. u pobijanom dijelu pod točkama III. i IV. izreke, i u tom se dijelu predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

III. Odluka o troškovima nastalima u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženici BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 113.600,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

-1.600,00 kn od 28.02.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.08.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2011. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.01.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 28.02.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.08.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2012. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.01.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 28.01.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.08.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2013. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.01.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 28.02.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2014. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.01.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 28.02.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.08.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2015. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.01.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 28.02.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.03.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.04.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.05.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.06.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.07.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.08.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.09.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.10.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 30.11.2016. do isplate,

-1.600,00 kn od 31.12.2016. do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe (točka I. izreke). Odbijen je u cijelosti prijedlog tužitelja da se odredi privremena mjera vrste i sadržaja pobliže određenim u izreci rješenja (točka II. izreke rješenja). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana (točka III. izreke rješenja). Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.061,78 EUR/8.000,00 kn u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Presudu te rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod točkama III. i IV. izreke, pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tako da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tuženicu na nadoknadu parničnih troškova, podredno, da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovan postupak prvostupanjskom sudu.

3. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženici, njegovoj majci, za isplatu naknade za uskraćeno uzdržavanje u razdoblju od veljače 2011. do prosinca 2016., u smislu odredbe čl. 289. Obiteljskog zakona (Narodne novine, br. 103/15, 98/19 – dalje: ObZ).

6. U postupku koji je prethodio žalbi u bitnom je utvrđeno sljedeće:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 616/10 od 14. listopada 2011., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž Ob-170/12 od 11. travnja 2012. odlučeno da će, u to vrijeme maloljetni tužitelj (kao i maloljetni njegov brat Ć) stanovati s majkom te da će otac doprinositi za uzdržavanje (tada maloljetnog) tužitelja u iznosu od po 1.600,00 kn mjesečno (kao i za mlt. sina B), počevši od 14. listopada 2011., kao dana donošenja presude, pa nadalje;

- da je tužitelj, prije donošenja navedene pravomoćne presude te kasnije, tijekom cijelog (utuženog) razdoblja, stanovao s ocem koji je snosio sve troškove njegova uzdržavanja, a majka u utuženom periodu nije doprinosila njegovu uzdržavanju (povremeno je tužitelju davala manje novčane iznose i poklone);

- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ovr-9205/15 od 27. svibnja 2016. obustavljen ovršni postupak predajom djece određen rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu, broj Ovr-1255/12 od 6. lipnja 2012., te da je u obrazloženju tog rješenja navedeno kako nije sporno da oboje mlt. djece stanuju s (ovršenikom) TF, s time da je u tijeku postupka majka BF odvela mlađe dijete B u [adresa], kao i da je mlt. ĆF pri svim pokušajima provedbe ovrhe odbijao poći s majkom;

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P2-830/12 od 13. siječnja 2014. odbijen zahtjev tužitelja TF za izmjenu presude Općinskog suda u Karlovcu, broj P-616/10 od 14. listopada 2011. (u pogledu izvršavanja roditeljske skrbi, susreta i druženja te uzdržavanja), da je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž2-80/14 od 8. travnja 2014.;

- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P Ob- 209/16 od 14. lipnja 2017. određena privremena mjera kojom je odlučeno da će mlt. tužitelj ĆF stanovati s ocem TF u [adresa], a majci BF su određen osobni odnosi (točka I. i II. izreke) te je majci BF naloženo da za uzdržavanje mlt. ĆF doprinosi mjesečno iznos od 800,00 kn počevši od 14. lipnja 2017. pa nadalje, dok će za to biti ispunjeni uvjeti te da je rješenje postalo pravomoćno 29. studenoga 2017.;

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 209/16 od 11. svibnja 2018. odlučeno da će mlt. ĆF stanovati s ocem, majci su određeni osobni odnosi te joj je naložena obveza uzdržavanja u iznosu od 800,00 kn od 11. svibnja 2018. pa nadalje te je odlučeno da će otac ostvarivati djelomično samostalnu roditeljsku skrb, dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu uzdržavanja preko dosuđenog iznosa od 800,00 kn do zatraženog iznosa od 2.000,00 kn (presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, Gž Ob- 636/18 od 1. prosinca 2019., protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju koja je odbačena (rješenje Rev-3637/19) i ustavnu tužbu koja je odbijena (Odluka U-III- 3598/2021 od 12. siječnja 2022.).

7. Polazeći od navedenih utvrđenja, kao i ocjenom iskaza stranaka i svjedoka, sud prvog stupnja je zaključi kako tražbina tužitelja s osnove naknade za uskraćeno uzdržavanje za utuženo razdoblje od 1. veljače 2011. do 17. rujna 2012. zastarjela u smislu odredbe čl. 289. st. 3. ObZ, dok je u preostalom utuženom razdoblju tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim u smislu odredbe čl. 289. st. 1. ObZ, polazeći od shvaćanja kako faktično stanje u vidu toga da tužitelj (i prije donošenja presude, a i nakon njenog donošenja) stanuje s ocem, a koje je stanje ozakonjeno tek donošenjem privremene mjere u predmetu P Ob-209/16 od 14. lipnja 2017., kada je obveza tuženice postala novčana, ne može anulirati pravomoćnu sudsku odluku kojom je tužiteljev otac utvrđen obveznikom uzdržavanja, jer bi u sud intervenirao u odnos, koji je izmijenjen tek privremenom mjerom od 14. lipnja 2017. Stoga je tužbeni zahtjev, odbio u cijelosti, kao neosnovan. Prijedlog za donošenje privremene mjere, sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan u cijelosti, ocijenivši kako se privremena mjera radi uzdržavanja prema odredbama ObZ, može odrediti samo za razdoblje od njena određivanja, a ne retrogradno.

8. Prema odredbi čl. 289. st. 1. ObZ, roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete dužan je isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala krajem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati, a u visini koja se može odrediti prema članku 314. ovoga Zakona (st. 2.). Tražbina djeteta iz stavka 1. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarijeva za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze (st. 3.).

9. Prema odredbi čl. 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo.

10. Riječ je, dakle, o postojanju okolnosti koje sprječavaju zastaru, ili u početku njezina nastupa ili u njezinu tijeku, zbog čega zastara ili ne može niti početi teći ili, ako je počela teći, odnosno ako je tekla, prestaje teći sve dok zapreka traje. Iz citirane odredbe proizlazi kako zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo te zastoj zastarijevanja ne ovisi o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Stoga je tom odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, već je za zastoj zastarijevanja jedino odlučno (da zastarijevanje ne teče) da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 5192/2019-2 od 15. srpnja 2020.).

11. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu citiranih propisa kada je prigovor zastare u utuženim razdoblju od 1. veljače 2011. do 17. rujna 2012., ocijenio osnovanim.

12. Naime, tužba je u ovom predmetu podnesena 11. rujna 2017., u vrijeme kada je tužitelj bio maloljetan (tužitelj je rođen **.**.2002.), dakle, u ovom slučaju roditeljsko pravo tuženice, u odnosu na, u to vrijeme maloljetnog tužitelja, nije prestalo, zbog čega zastara tužiteljeve tražbine s osnove naknade za uskraćeno uzdržavanje nije niti počela teći u smislu citirane odredbe čl. 235. toč. 2. ZOO, a koja je u ovom slučaju počela teći tek 11. kolovoza 2020. (kada je tužitelj postao punoljetan), zbog čega je prigovor zastare tražbine tužitelja s osnove naknade za uskraćeno uzdržavanje, neosnovan.

13. Nadalje, s obzirom na to da je u postupku koji je prethodio žalbi nesporno utvrđeno da je u utuženom razdoblju od 1. veljače 2011. do 31. prosinca 2016. u tada maloljetni tužitelj stanovao s ocem, da ga je u tom razdoblju uzdržavao otac, dok majka u utuženom razdoblju nije doprinosila za uzdržavanje (tada) maloljetnog tužitelja (povremeno mu je davala manje novčane iznose i poklone), to tužitelj u smislu odredbe čl. 289. st. 1. ObZ, ima pravo na naknadu za uskraćeno uzdržavanje. Osnovano u žalbi tužitelj upire kako okolnost što faktično stanje u utuženom razdoblju nije odgovaralo pravomoćnoj odluci suda kojom je odlučeno da (u to vrijeme) maloljetni tužitelj stanuje s majkom i da otac doprinosi za njegovo uzdržavanje, ne može ići na štetu (u to vrijeme) maloljetnog tužitelja budući da citirana odredba čl. 289. st. 1. ObZ, propisuje obvezu plaćanja uzdržavanja koje je uskraćeno maloljetnom djetetu od strane roditelja s kojim ne stanuje, u ovom slučaju, tuženice, neovisno o tome što je pravomoćnom odlukom bilo određeno da maloljetni tužitelj stanuje s majkom i da otac doprinosi za uzdržavanje, a koja odluka nije nikada nije bila faktično izvršena. Dakle, tužitelj, koji je u utuženom razdoblju bio maloljetan, ima pravo na uzdržavanje od majke, s kojom nije stanovao, a koja nije doprinosila za njegovo uzdržavanje, kako to proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 289. st. 1. ObZ, kojom su izrijekom propisane pretpostavke za ispunjenje naknade za uskraćeno uzdržavanje - da roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom nije plaćao uzdržavanje, a što je ovdje slučaj. S obzirom na to da navedena odredba propisuje obvezu plaćanja uskraćenog uzdržavanja jedino za uzdržavanje koje je uskraćeno maloljetnom djetetu, to tužitelj ima pravo na naknadu za uskraćeno uzdržavanje koje traži za razdoblje kada je bio maloljetan. S obzirom na navedeno, žalbeni navodi tužitelja su u cijelosti osnovani.

14. Pored navedenog, valja još ukazati i na to da je obveza roditelja uzdržavati svoju djecu propisana odredbom čl. 64. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a odredbom čl. 27. st. 2. Konvencije o pravima djeteta (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 12/93 - dalje: Konvencija), propisano je da roditelj(i) ili druge osobe, ovisno o njihovim sposobnostima i materijalnim mogućnostima, snose najveću odgovornost za osiguranje životnih uvjeta koji su prijeko potrebni za djetetov razvoj. Stoga bi suprotno tumačenje odredbe čl. 289. st. 1. ObZ, rezultiralo (i) povredom Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenih prava djeteta na uzdržavanje od strane roditelja, te ujedno i povrede prava na poštovanje obiteljskog života iz odredbe čl. 35. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovor, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), kako to osnovano upire žalitelj u žalbi.

15. Slijedom navedenih razloga, a zbog pogrešnog pravnog shvaćanja sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenice odlučne za pravilnu primjenu odredaba čl. 289. st. 1. i 2., u vezi s odredbama čl. 309., čl. 310., čl. 311., čl. 313. i čl. 314. ObZ, zbog čega je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP), pa je valjalo na temelju odredbe čl. 370. ZPP, pobijanu presudu suda prvog stupnja ukinuti i predmet vratiti istom sud prvog stupnja na ponovno suđenje.

16. S obzirom na to da je pobijana presuda ukinuta, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja kao osnovanu te ukinuti i odluku o troškovima postupka (točka III. i IV. izreke pobijanog rješenja).

17. U ponovljenom postupku sud će imajući u vidu navedeno u ovom rješenju utvrditi i raspraviti odlučne činjenice te će pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranih propisa odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja s osnove naknade za uskraćeno uzdržavanje.

18. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor