P-2610/2020

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja T. T. iz S., O.: …, zastupan po pun. J. G.,

odvj. u S., protiv tužene R. H., O.: …, zastupana po

O. u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne

rasprave zaključene 21. ožujka 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja B. F. P., odvj. u S. i zz tužene J. M., objavljene istog

dana,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.211,78 EUR /16.664,73 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 21. 3. 2023. godine pa do isplate, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neutemeljen.

II.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.568,17 EURa zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku na taj iznos od 21. ožujka 2023. pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je vlasnik stana u S., anagrafske oznake … položenog na prvom katu č.zgr 2708/14 ZU 9620 k.o S., površine 72,64 m2. Nadalje, da je presudom ŽS u Splitu

poslovni broj Gžnaj - 6/12 od 5.prosinca 2012. sud nadomjestio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i J. A. kao zaštićenog najmoprimca, da tržišna najamnina za predmetni stan u centru S., iznosi između 80,00 i 88,00 kuna po metru kvadratnom slijedom čega tužitelj potražuje iznos najamnine od 84,00 kune po metru kvadratnom umanjeno za iznos 160,59 kuna koliko iznosi zaštićena najamnina. Tužitelj da se obratio tuženiku u mirnom postupku, ali je tuženik dopisom od 27.ožujka 2014. otklonio zahtjev tužitelja. Predmetnom tužbom tužitelj potražuje razliku tržišne najamnine i zaštićene najamnine za predmetni stan za mjesec svibanj 2020. u iznosu od 5.941,17 kn.

2.Tužitelj je identičnim tužbama zaprimljenim pod brojevima P-2155/20 i P- 2172/2020 po istom činjeničnom i pravnom osnovu potraživao razliku najamnine za rujan 2019. i travanj 2018. u iznosima od po 5.941,17 kn.

3.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužitelj nije postupio prema odredbi čl. 186A ZPP-a niti je pokrenuo postupak protiv zaštićenog najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva radi ostvarenja pune najamnine za utuženo razdoblje iako bi za to bio aktivno legitimiran, budući zaštićeni najmoprimac odnosno članovi domaćinstva imaju nekretnine upisane u ZU 10984 KO S., Z. 1037 K. G., Z. 16712 K. S., Z. 10235 K. S., Z. 2716 K. H., Z. 5 K. V., te Z. 221 i 222 K. B.. Tuženik tvrdi kako zaštićeni najmoprimci i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva mogu sami podmirivati tržišnu cijenu najamnine s obzirom na svoja primanja. Dakle, tuženik smatra kako tužitelj s obzirom na imovinsko stanje zaštićenih najmoprimaca i članova obiteljskog domaćinstva koji imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, pripada pravo na raskid ugovora s zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog, pa stoga tužitelj nije koristio sva dopuštena pravna sredstva koja mu u tom pravcu stoje na raspolaganju. Ističe se također kako najamnina spada u oporezivi prihod, te bi se u tom smislu potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za 30%.

4.U postupku su izvedeni dokazi pregledom očitovanja tuženika broj N-DO- 102/2014 od 27. 3. 2014., pismena tužitelja upućena tuženiku 18. 3. 2014., oglasa objavljenog na portalu N. broj … i …, ZK izvatka ovog suda za čest zgr. 2708/1 ZU 9620 KO S., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 19. 4. 2021., izračuna zaštićene najamnine izvršenog od strane U. vlasništvo i posjed, očitovanja M.N. od 26. 4. 2019., očitovanja T. d.o.o. u predmetu Pn-8/19, očitovanja PU PU S. od 29. 3. 2022.,

ZK izvatka OS za čest zem. 45/2 ZU 1037 KO G., za

čest zem. 2877/1/2 i 2884/3/8 ZU 1000 KO R., ZK izvatka ovog suda za čest zgr. 5085 i 6443/5 ZU 10984 KO S., za čest zem. 6417/11 Z. 17694 K. S., čest zgr. 5219 i čest zem. 6561/2 Z. 10235 K. S., Z. izvatka ovog suda Z. odjel S.

G. za čest zem. 143/1 Z. 2716 K. H., Z. izvatka O.S. u Požegi za čest zem. 389 ZU 5 KO V., zk izvatka ovog suda za čest zgr. 4338 Z. 16712 K. S., za Z. 17301 K. S., zk izvatka OS u Zagrebu za čst zem. 7328

ZU 7250 KO C., Z. izvatka ovog suda ZO S. za čest zem. 572, 575,

2764, 2840/1, 3079/1 i 3079/3 Z. 221 K. B., te čest zgr. 537 Z. 222 K. B.,

podataka o prebivalištu i boravištu M. R. za T. A., Ž. A.,

presude u ime naroda (broj nije vidljiv) ovog suda od 10. 6. 1965., zaključka RK za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove i zaštitu čovjekove okoline UPII-03-2067/1986/KŽ/ZS od 2. 7. 1987.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan u dosuđujućem dijelu.

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je tužitelj vlasnik stana u centru S., položenog na prvom katu čest zgr. 2708/14 ZU 9620 KO S. površine 72,64m2,

-kako je presudom donesenom u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-4759/09 nadomješten ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, u kojem postupku je utvrđeno da na predmetnom stanu status zaštićenog najmoprimca ima J. A., koja ga koristi zajedno s tri člana domaćinstva,

-kako je naprijed navedenom presudom koja je potvrđena presudom ŽS u Splitu GŽ nja-6/12 d 5. 12. 2012. utvrđena mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 160,59 kn,

-kako se tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora obratio tuženoj 18. 3. 2014. tražeći isplatu razlike između zaštićene i tržišne najamnine za predmetni stan u iznosu od 4.839,41 kn mjesečno počev od 18. 3. 2009. pa nadalje,

-kako je pismenom od 27. 3. 2014. tužena odbila isplaćivati tužitelju razliku između tržišne najamnine stana i zaštićene najamnine u zatraženom iznosu prema naprijed navedenom dopisu od 18. 3. 2014.,

-kako izračun mjesečne zaštićene najamnine iznosi 183,65 kn od 5. rujna 2019. prema podacima G. S., službe za gospodarenja gradskom imovinom, nadležnim tijelom za izračun zaštićene najamnine od 19. 4. 2021.,

-kako je tužitelj zatražio podatke agencija koja se bave prodajom i najmom nekretnina vezano uz cijenu tržišne najamnine na lokaciji predmetnog stana, pa se prema podacima agencije M. prosječna cijena dugoročnog najma u proteklih 10 godina za centar grada i kvartove kao što su B., F., G. i B. kretala od 8-

13 eura po metru kvadratnom za mjesečni najam, a prema podacima tvrtke T. ta cijena za iste gradske kvartove iznosila je prosječno 12 eura po metru kvadratnom,

-kako je prema podacima porezne uprave mjesečna najamnina za stan površine 74,00m2 u … iznosila 6.000,00 kn, odnosno 81,08 kn po metru kvadratnom, te za prostor površine od 26m2 u istoj ulici 2.000,00 kn, odnosno 76,92 kn po metru kvadratnom, što bi zbrojeno i podijeljeno iznosilo 79,00 kn po metru kvadratnom.

6.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tužena isplati razliku između zaštićene i tržišne najamnine za svibanj 2020., rujan 2019. i travanj 2018.

7.Prvenstveno treba navesti kako nije osnovan prigovor tužene da tužitelj prije podnošenja tužbe nije postupio sukladno odredbi čl. 186.A Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), budući iz zahtjeva tužitelja od 18. 3. 2014. proizlazi da se tužitelj obratio tuženoj radi isplate razlike između tržišne i zaštićene najamnine ne samo za ožujak 2014., već i ubuduće, koji prijedlog je tuženik odbio pismenom od 27. 3. 2014., pa se sada ne može pozivati na nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka. Dakle, podnošenjem zahtjeva od 18. 3. 2014. kojim traži plaćanje razlike tržišne i zaštićene najamnine ubuduće, tužitelj je u cijelosti postupio sukladno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi.

8.Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, odnosno da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti, te je dužna naknaditi tužitelju izmaklu korist za utuženo razdoblje.

9.U predmetu ES za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu

S. protiv H. (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - MU 18/97, 6/99, 14/02,

13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da R. H. treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

10.Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci S. protiv R. H. podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

11.Konvencija je prema članku 141. Ustava R. H. (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14,

dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima (NN broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju

Ustava i međunarodnih ugovora.

12.Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka Statileo protiv R. H. obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području R. H. jer to proizlazi iz odluke U. suda R.

H. od 23. siječnja 2013. godine broj U-I.-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede K. koje su nastale u zemljama potpisnicama te K. u smislu odredbe čl. 32 K.. US smatra da izvršenje

presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda K. treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je R. H. kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom K. i priznavanjem jurisdikcije

E. u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene K..

13.Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i temeljem članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava R. H. trebala naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu S., M. – A. i dr.

Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

14.Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo, odnosno, neosnovano tužiteljica navodi da se ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

15.Zastara prema odredbi čl. 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.

16.Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.

17.Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.

18.Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud R. H. u rješenju U-I-

762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama S. i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja US RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od 22.siječnja 2019.).

19.Tužitelj nije mogao znati da trpi štetu u vidu izmakle koristi do donošenja presude u predmetu Gžnaj-6/12 od 5. 12. 2012., dok predmetnom tužbom potražuje naknadu štete za svibanj 2020., rujan 2019. i travanj 2018., te su tužbe podnesene 29. 7. 2020., 25. 6. 2020. i 26. 6. 2020., pa je očigledno kako nije protekao trogodišnji rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, odnosno nije utemeljen istaknuti prigovor zastare.

20.U pogledu visine naknade, sud je zatražio podatke od nadležnog ureda porezne uprave, prema kojim podacima najamnina za stambeni prostor na lokaciji Sinjske ulice, gdje se nalazi i predmetni stan, površine 74m2 iznosi 6.000,00 kn, odnosno 81,08kn po metru kvadratnom, a za stan površine 26m2 2.000,00 kn odnosno 76,92kn po metru kvadratnom. Matematičkom operacijom zbrajanja i dijeljenja cijene najamnine ovih dvaju stambenih prostora došlo bi se do cijene najamnine od 79,00 kn po metru kvadratnom (81,08 +76,92 jednako 158,00 dijeljeno 79). Kada se iznos od 79,00 kn najma po metru kvadratnom pomnoži s 72,64 metra kvadratna kolika je površina predmetnog stana, dobije se iznos od 5.738,56 kn mjesečne tržišne najamnine. S obzirom da zaštićena najamnina prema izračunu G. S. od 5. rujna 2019. iznosi 183,65 kn, to bi razlika tržišne i zaštićene najamnine iznosila 5.554,91 kn, odnosno 737,26 EUR-a. Tužitelj je svoj zahtjev temeljio na podacima agencija koje se bave prodajom, odnosno posredovanjem u prometu nekretnina, te tužbom potražuje da mu se isplati mjesečni iznos od 788,53 EUR(5.941,17 kn), no sud smatra kako uz pisana očitovanja koja su dostavljena punomoćniku tužitelja na njegovo traženje, agencije koje je kontaktirao nisu dostavile niti jedan ugovor ili drugu ispravu iz koje bi bilo lako provjeriti točnost njihovih podataka. S druge strane, ured porezne uprave predstavlja tijelo javne vlasti, te dostavljeni podaci takvog tijela imaju za ovaj sud identičnu dokaznu snagu kao sve druge isprave koje izdaju tijela javne vlasti. Radi navedenog, sud smatra kako tužitelju pripada mjesečna naknada u iznosu od 737,26 EURa a ne iznos koji tužbom traži, radi čega je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Dakle, tužitelju je za tri utužena mjeseca obistinjen ukupan iznos od 2.211,78 EUR (16.664,73 kn).

21.Na dosuđene iznose tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja jer je visinu materijalne štete koju trpi sud utvrdio prema cijenama na dan presuđenja, bez obzira što se radi o mjesečnim iznosima najamnine koju bi on ostvarivao u razdoblju od 3 godine od dana podnošenja tužbe,kako su svi ti iznosi dosuđeni po cijenama od dana presuđenja, zatezna kamata pripada mu od dosuđenja prema odredbi čl. 29. ZOO-a. Pri tome se sud poziva na stav Županijskog suda u Varaždinu izražen u odluci Gž-889/17 od 18. 1. 2018. i Gž-304/2020 od 4. 3. 2021.

22.U odnosu na navode tužene da je tužitelj doprinio šteti iz razloga što je mogao raskinuti ugovor o najmu jer zaštićeni najmoprimac raspolaže imovinom dostatnom za stambeno zbrinjavanje, za navesti je kako je tuženik u sudski spis priložio zk izvatke iz kojih proizlazi da zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji imaju određenu imovinu, odnosno da su vlasnici i suvlasnici određenih nekretnina u S., Z., P., H. i B. iz kojih nije razvidno radi li se o useljivim nekretninama. Prema odredbi čl. 31. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20), pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Iz dostavljene dokumentacije nije razvidno raspolažu li zaštićeni najmoprimci useljivom kućom ili stanom, odnosno predstavljaju li nekretnine čiji su vlasnici i suvlasnici prema zk izvadcima useljivu kuću ili stan. Svakako, zakonodavac stavlja vlasnike u neravnopravan položaj i ovom odredbom, jer mora utvrđivati i dokazivati ima li zaštićeni najmoprimac useljivu kuću ili stan, te je dugi niz godina sudska praksa stajala u zaštitu zaštićenih najmoprimaca na način da se npr. vikendica na Š. nije smatrala useljivom nekretninom već kućom za odmor, pa su tako vlasnici stanova i njihova djeca mogli biti podstanari, a zaštićeni najmoprimci živjeli bi u njihovim stanovima i uz njih imali kuće za odmor. Nadalje, prestanak ugovora o najmu normiran je odredbom čl. 19. do 23. Zakona o najmu, a situacija otkazivanja ugovora o najmu od strane vlasnika stana normirana je odredbom st. 40. istog Zakona, te iz svih tih odredbi proizlazi da ne postoji obveza zaštićenih najmoprimaca o izvještavanju vlasnika stana o promjenama svojih uvjeta u pogledu stjecanja vlasništva druge nekretnine i slično, dok su vlasniku stana za slučaj otkaza kumulativno propisane pretpostavke koje je teško udovoljiti, pa tako mora biti socijalni slučaj ili imati više od 60 godina. Stoga, po mišljenju ovog suda, tužena nije dostavljanjem dokaza o vlasništvu i suvlasništvu nekretnina zaštićenih najmoprimaca dokazala da je tužitelj mogao raskinuti ugovor i raspolagati svojim stanom u utuženom periodu, jer iz dostavljenih podatka nije razvidno radi li se u useljivoj nekretnini niti je razvidno da je tužitelj znao i mogao znati čime raspolaže njegov zaštićeni najmoprimac i na koji način koristi predmetni stan, odnosno tko ga sve od članova domaćinstva koristi. Da je tužitelj pokušavao zaštiti svoje vlasništvo proizlazi iz presude u ime naroda ovog suda od 10. 6. 1965. i zaključka RKG za stambeno i komunalne poslove od 2. 7. 1987., iz kojih

proizlazi da je tužitelj odnosno njegov prednik pokušao sudskim putem i upravnom postupku doći u posjed svoga stana, ali da je odbijen sa svojim zahtjevima. Stoga sud smatra kako nije oportuno za predmetni postupak izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka T. i Ž. A. na okolnost korištenja predmetnog stana, jer je evidentno kako je tužitelj od 1965. na ovamo, sve do presude ŽS u

S. G. -6/12 pokušavao neuspješno zaštiti svoje vlasništvo, pa se radi doista o prekomjernom ograničavanju prava vlasništva očekujući od njega da izigrava policajca koji će dežurati i utvrđivati je li svi članovi domaćinstva zaštićenog najmoprimca koriste njegov stan za stanovanje ili ne. Propust je države što nije regulirala obveze najmoprimaca u pogledu redovnog izvještavanja vlasnika stana o načinu korištenja i broju osoba koje ga koriste, pa je radi navedenog odbijen prijedlog za saslušanjem zaštićenih najmoprimaca, odnosno članova njihovog domaćinstva.

23.Glede pitanja poreza na najamninu, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednoj odgovornosti za štetu a ne o prihodu od imovine koji bi bio oporeziv, niti je sud nadležan utvrđivati visinu poreza, radi čega dosuđeni iznos nije umanjivan za poreznu stopu koju tuženik predlaže.

24.Slijedom svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

25.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a, a sud je pritom imao u vidu činjenicu kako je tužitelj pred ovim sudom podnio desetke identičnih tužbi, iako je jednom tužbom mogao obuhvatiti cjelokupno utuženo razdoblje. Također, imao je na umu činjenicu kako je predmetnom odlukom odlučeno o tri predmeta, pa je tužitelju, imajući u vidu VPS od 17.823,51 kn/2.365,59 EUR obistinjen trošak kako slijedi: na ime zastupanja na ročištima od 5. 10. 2020., 10. 10. 2022., 23. 2. 2021., 6. 10. 2021., 25. 1. 2021., 30. 1. 2022., 21. 3. 2023. po 100 bodova, za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka od 31. 8. 2022. i 27. 12. 2022. po 100 bodova, odnosno ukupno 1000 bodova, uvećao za 15,00 kn vrijednosti boda s paušalom, što iznosi 15.000,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju je obistinjen PDV od 3.750,00 kn tako da trošak zastupanja iznosi 18.750,00 kn/2.488,55 EUR. Tužitelju pripada i trošak pristojbe za svaku pojedinačnu tužbu u iznosu od 26,54 EUR i pristojbu odluke od 70,07 EUR, tako da trošak pristojbi iznosi 149,69 EUR. Ukupni trošak tužitelja tako iznosi 2.568,17 EURa.

U Splitu, 21. ožujka 2023.

S U D A C

Vica Roščić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- zz tužene

- u spis