REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4933/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Visa, OIB 76486299480, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.o.o., OIB 81793146560, iz Splita, Sinjska 4, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5475/2015- 3 od 26. ožujka 2018. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2982/2011 od 8. lipnja 2015., u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-5475/2015-3 od 26. ožujka 2018., i sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2982/2011 od 8. lipnja 2015.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.o.o., OIB 81793146560, iz Splita, Sinjska 4, u roku od osam dana, nadoknaditi tužitelju Gradu Visu, OIB 76486299480, trošak revizije u iznosu od 622,13 € (4.687,50 kuna).
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.646,22 € (110.352,00 kuna, po fiksnom tečaju 1 € = 7,53450 kuna) te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.205,12 € (39.218,00 kuna), sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u izreci prvostupanjske presude.
2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 240,22 € (1.810,00 kuna), dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 184,48 € (1.390,00 kuna).
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Revident je podnesenu reviziju koncipirao kao izvanrednu te ju je podnio zbog materijalnopravnog pitanja: ″je li kod upisa Općenarodne imovine Narodni odbor Općine Vis opravdano izvoditi zaključak da je nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, bez da je sud prethodno utvrdio i raspravio tko je pravni slijednik navedenog upisa"? Međutim, drugostupanjska je presuda donesena primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP, pa je u konkretnom slučaju dopuštena redovna revizija u smislu odredbe članka 382. stavka 1. točke 3. ZPP. Stoga je revizija tužitelja i razmatrana kao redovna revizija time da je, s obzirom na njezin sadržaj, ocijenjeno da je podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.
7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čest. zgr. [katastarska čestica] kuća - škola u [adresa] površine 109 m² za koju tužitelj tvrdi da je njegovo vlasništvo, a koja naknada se odnosi na razdoblje korištenja od veljače 2006. do ožujka 2015. i iznosi 14.646,22 € (110.352,00 kuna).
8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik izgradio i da koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na nekretnini čest. zgr. [katastarska čestica] kuća - škola u [adresa] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i da je tuženik infrastrukturni operator u smislu odredbe članka 2. točke 21. Zakona o elektroničkim komunikacijama (″Narodne novine″ broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) koji je izgradio, održava i koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na nekretninama koje nisu u njegovom vlasništvu. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku je utvrđeno da je telekomunikacijska oprema tuženika smještena na č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 25,08 m², kao i da tuženik nije tužitelju platio naknadu za korištenje nekretnine u utuženom razdoblju, a visina te naknade utvrđena je vještačenjem po vještaku graditeljske struke u ukupnom iznosu od 14.646,22 € (110.352,00 kuna).
9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je tužitelj kao pravni slijednik Narodnog odbora Općine Vis vlasnik predmetne nekretnine i aktivno legitimiran za potraživanje predmetne naknade i da mu ta naknada pripada na temelju odredbe članka 1120. i članka 376. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).
10. Sud je drugog stupnja, međutim, odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao svoje pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, pa time ni pravo na naknadu u smislu odredbe članka 28. stavka 4. ZEK. Pritom je sud drugog stupnja imao na umu da je kao vlasnik predmetne nekretnine upisana Općenarodna imovina s organom upravljanja Narodni odbor Općine Vis, a da su donošenjem Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1963. narodni odbori prestali postojati, čime je prestalo postojati i njihovo pravo upravljanja. Slijedom toga se, po shvaćanju drugostupanjskog suda, ima smatrati kao da je na predmetnoj nekretnini upisano društveno vlasništvo čiji je titular Republika Hrvatska, a ne jedinica lokalne samouprave, u skladu s predmnijevom iz članka 362. stavaka 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (″Narodne novine″ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14).
11. Osnovano tužitelj prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod ovakvog zaključka suda drugog stupnja. Naime, 1947. donesen ja Zakon o administrativno- teritorijalnoj podjeli NR Hrvatske ("Narodne novine" broj 60/47) u kojem su navedeni svi mjesni narodni odbori, pa tako i Narodni odbor Kotara Vis koji obuhvaća i područje mjesnog narodnog odbora Vis (članak 4. točka 73.).
12. Zakonom o provođenju reorganizacije narodnih odbora iz 1952. ("Narodne novine" broj 16/52 i 27/52) određena je podjela NR Hrvatske na kotare, gradske općine i općine, a ovaj je Zakon zamijenjen Zakonom o narodnim odborima kotara ("Narodne novine" broj 34/52) i Zakonom o narodnim odborima općina ("Narodne novine" broj 35/52).
13. Međutim, Ustavni zakon o promjeni Ustava SR Hrvatske ("Narodne novine" broj 9/67) ukida kotareve kao društveno-političke zajednice čiji organi prestaju s radom 31. ožujka 1967. te se svi poslovi kotara prenose u nadležnost općina ukoliko zakonom nije izrijekom drugačije određeno. Prema Zakonu o područjima općina u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 39/62, 5/63, 13/65, 54/65, 27/67, 8/68, 20/68, 21/68, 30/07, 44/70, 48/70, 11/73, 6/74, 42/74, 1/75, 9/78, 31/80, 40/81, 5/86, 49/86, 55/86, 27/88 i 29/88) otok Vis čini jedinstvenu općinu u čijem je sastavu i mjesto Vis. Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 90/92) mjesto Vis ušlo je sastav grada Visa (članak 6. točka 10.) Iz navedenoga slijedi da je Grad Vis pravni slijednik Narodnog odbora Općine Vis.
14. U takvim okolnostima valja zaključiti da je tužitelj Grad Vis stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju predmnjeve iz odredbe članka 362. stavka 1. ZVDSP te je kao takav aktivno legitimiran na traženje predmetne naknade.
15. Imajući na umu kako nesporne, tako i činjenice utvrđene u postupku, revizijski sud ocjenjuje da je tuženik u obvezi tužitelju platiti predmetnu naknadu na temelju odredbe članka 28. stavka 4. ZEK kojom je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a da je upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Naime, odredbom je članka 27. stavka 1. ZEK propisano da operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s tim Zakonom i posebnim propisima.
16. Odredbom je članka 28. ZEK propisano da se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. tog Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika, da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.
17. Kako su naprijed navedeni uvjeti, prema činjenicama utvrđenim u postupku, ispunjeni jer se tuženik dulje od tri godine koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom, obveza tuženika je platiti tužitelju naknadu za korištenje nekretnine u njegovu vlasništvu slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti.
18. U takvim je okolnostima reviziju tužitelja valjalo prihvatiti te temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu, odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.
19. Odluka se o parničnom trošku temelji na odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP. Tužitelju je trošak revizije odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 14.646,22 € (110.352,00 kuna), u skladu s Tbr. 10. točka 6. u vezi s Tbr. 7. točka 1., kao i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), 37/22 i 126/22). Tako je tužitelju priznat trošak sastava revizije u iznosu od 497,71 € (3.750,00 kuna) te trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 124,42 € (937,50 kuna) što zbrojeno daje iznos od 622,13 € (4.687,00 kuna) koliko je tužitelju i dosuđeno jer je u cijelosti uspio u parnici. Napominje se da tužitelju nije priznat trošak pristojbe revizije jer taj zahtjev nije određeno postavljen, a niti sadržaj spisa ukazuje da je trošak pristojbe uopće plaćen.
Zagreb, 21. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić
