Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 25 Gž-2257/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća, te Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. I.1 , pok. P., iz N., OIB: …, kojeg zastupa skrbnica S. G., koju zastupa punomoćnica E. P., odvjetnica u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1344/18 od 24. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 21. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1344/18 od 24. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužitelj S. I.1 pok. P., OIB: …, stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1015/1 k.o. N. u površini od 1820 m2, prikazanom na skici izmjere stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. od 06. studenog 2015. točkama A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K, L, koja skica je sastavni dio ove presude, te je tužena dužna trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, a nakon izvršene parcelacije, predmetnu nekretninu uknjiži u zemljišnoj knjizi na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tužene, sve u roku od 15 dana od dana od pravomoćnosti ove presude. I

II Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.925,00 kuna, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 8022

- dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, a koji tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi da je izvanknjižni vlasnik i posjednik točno određenog dijela čestice označene kao „zem 1015/1 k.o. N. u površini 1700 m2“ (dalje: sporna čestica), koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću, prizemnicu s okućnicom i gospodarskim objektima, da je navedena kuća izgrađena u programu obnove jer je njegova stara obiteljska kuća potpuno stradala u Domovinskom ratu, da je tu staru kuću izgradio njegov otac pok. P. još prije drugog svjetskog rata u dvorištu obiteljske kuće njegovih roditelja, a nova je kuća sagrađena na temeljima stare kuće njegove bake i djeda pok. S. i M. I., da su nakon smrti oca pok. P. temeljem rješenja o nasljeđivanju njegovim nasljednicima na cjelokupnoj imovini proglašeni tužitelj i njegovih šest sestara koji su kasnije izvršili fizičku diobu naslijeđene imovine u kojoj je predmetna nekretnina pripala njemu, pa kako je sporna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na tuženicu, Republiku Hrvatsku, s obzirom na tvrdnju o nesmetanom posjedu njegovih prednika i njega, tužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava vlasništva na spornom dijelu čestice dosjelošću.

5. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica jer su razlozi pobijane presude potpuni i jasni te nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, a kako u postupku suda prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, nije osnovan taj žalbeni razlog.

6. Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Žalitelj vlastitom ocjenom izvedenih dokaza i tumačenjem pravnih propisa nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

7. Tako je prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja:

- da je prema izvatku iz zemljišne knjige Općinskog suda u Benkovcu, zemljišnoknjižnog odjela (list 5 spisa) Republika Hrvatska upisana kao vlasnica čest. zem. 1015/1 k.o. N. za cijelo,

- da iz Izvoda iz posjedovnog lista 68 (list 11 spisa) proizlazi da je kao posjednik sporne čestice upisan otac tužitelja, sada pok. P. I. pok. S. i to u površini od 1.700 m2,

- da iz uvjerenja uprave, Ispostava B. (list 13 spisa) vidljivo da je vlasnik - korisnik zgrada u naselju Z., izgrađene na dijelu katastarske čestice zemlje 1015/1 u k. o. N., P. I. pok. S. i da je obilježena kućnim brojem …,

- da iz zapisnika o primopredaji obnovljene kuće od 10. srpnja 2012. (list 9 spisa) proizlazi da je ministarstvo izvršilo obnovu kuće tužitelju S. I.1 sa 4. stupnjem oštećenja te da su radovi na obnovi obiteljske kuće dovršeni 30. svibnja 2012.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu posl.br. O-72/04 od 28. travnja 2010.g. (list 6-8 spisa) proizlazi da su iza smrti oca pok. P. I. pok. S. njegovim nasljednicima proglašeni tužitelj i njegovih šest sestara, a da ostavinsku imovinu, između ostalog predstavlja i sporna čestica,

- da iz ovjerenih izjava pet sestara tužitelja A. G., M. T., R. M., D. E. i V. D., proizlazi da je u međusobnoj diobi zajedničke imovine naslijeđene iza njihovog oca pok. P. I. pok. S. iz N. koji je preminuo 21. kolovoza 2003. zajednička obiteljska kuća izgrađena na čest.zem. 1015/1 k.o. N. pripala njihovom bratu, ovdje tužitelju te da mu iste odobravaju da se slobodno bez bilo kakvog daljnjeg pitanja ili odobrenja uknjiži kao vlasnik sporne čestice za cijelo,

- da iz dopisa H. š. Općinskom državnom odvjetništvu u Z. (list 29 spisa) proizlazi da je kat. čest. zem. 1015/1 k.o. N. sa površinom od 15 ha 46a 24 m2 bila uvrštena u program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem B. užeg područja krša za razdoblje od 1982-1991., a sada važeći Program gospodarenja za G.J. P. (2006.- 2015.g.) obuhvaća k.č. 1015/1 u površini od 10 ha 41a 61 m2, a ta se površina nalazi unutar odsjeka 19a, uređajni razred šibljak s time da je terenskim pregledom površine za koju tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva utvrđeno da se na noj nalaze dvije kuće, jedna da je razrušena, a druga da je nova prizemnica, da je sa istoče i jednim dijelom sjeverne strane ograđena betonskim zidom, a sa južne i zapadne sa suhozidom, da se na istoj nalaze dva stabla koštele i dva stabla starog badema,

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. (list 96 spisa) sačinjenog nakon provedenog očevida dana 30.10.2015. proizlazi da predmetna nekretnina u naravi predstavlja kuću i okućnicu, da sporni dio predmetne čest.zem. 1015/1 k.o. N. ima površinu od 1820 m2 te da je čest.zem. 1015/1 k.o. N. formirana 1880. godine prilikom osnutka katastra,

- da iz smrtnog lista Matičnog ureda B. (list 102 spisa) proizlazi da je baka tužitelja M.

I. rođena 20. siječnja 1891., a umrla je 06. prosinca 1981. te da je bila u braku sa pok. S. I.2 ,

- da iz smrtnog lista Ureda u Z. ž., Matičnog ureda B. proizlazi da je otac tužitelja pok. P. I. rođen … 1923. u N., a preminuo dana … 2003. te da je bio sin S. I.2 i M. I., te ocjenom izvedenih dokaza, posebno iskaza svih saslušanih svjedoka koji su vlasnici odnosno posjednici susjednih nekretnina u odnosu na predmetnu ili su se rodili i odrasli u susjedstvu, kojima je u cijelosti poklonio vjeru, utvrdio dugogodišnji neometani (mirni) posjed prednika tužitelja i samog tužitelja najmanje u trajanju od 100 godina jer su na istoj živjeli ne samo otac tužitelja P. I. rođ. 1923., nego prije njega i njegova majka M. rođena … 1891. i otac S., koji su na njoj imali izgrađenu obiteljsku kuću, gospodarske objekte i "gumno”, na temeljima koje stare djedove i bakine kuće je tužitelju od strane Republike Hrvatske u postupku obnove, izgrađena nova kuća, te da je predmetna sporna čestica oznake 1015/1 bila sastavni dio ostavinske mase iza pok. I. P., koju je prema rješenju o nasljeđivanju tužitelj stekao temeljem oporuke i ustupa u 8/14 dijela, a sestre u preostalih 6/14 odnosno svaka po 1/14 dijela, s time da su sestre M. T., V. D., R. M., D. E., A. G., dostavile sudu ovjerene izjave o izvršenoj diobi odnosno suglasnosti da predmetna nekretnina za cijelo pripadne tužitelju i pristanak da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sporne čestice oznake 1015/1 k.o. N. za cijelo, a što je potvrdila i šesta sestra tužitelja S. G., saslušana kao svjedok, čijem iskazu je sud u cijelosti poklonio vjeru.

7.1. Nadalje, s obzirom, da je na održanom očevidu 30. listopada 2015. identificiran predmet spora te je neposrednim opažanjem suda utvrđeno da su međe predmeta spora čvrsto definirane i to sa južne i zapadne strane suhozidom visine od 0,6 do 1,20 metara, a sa sjeverne i istočne strane sa betonskim zidom visine oko 1 metar, s time da je ulaz na cijelu nekretninu sa istočne strane – kolni ulaz pa kako je u posjedovnom listu na predmetnoj nekretnini kao posjednik upisan I. P., otac tužitelja površine 1700 m2 i to od 1973., prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj osobno i po prednicima u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu sporne čestice od najmanje 100 godina jer je ista upravo u toj površini omeđena suhozidom i betonskim zidom.

8. Prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., dalje ZV), dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, steći će dosjelošću vlasništvo stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od navedenog.

9. Sukladno odredbi članka 160. st.1.ZV-a, vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. Prema st. 2. istog čl. u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici, a prema st. 3. istog čl. nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati.

10. Prema pravnim pravilima OGZ-a bilo dopušteno dosjelošću steći pravo vlasništva i na šumskom zemljištu, dok je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90 - dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

11. U tom smislu potrebno je ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (»Narodne novine«, br. 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta. Ustavni sud je imao u vidu „da je odredbom čl. 159. ZV-a, propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je institut dosjelosti vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje“. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama“.

12. S obzirom da je čest. zem. 1015/1 k.o. N. u zemljišnoj knjizi označena kao pašnjak, ona ni u naravi ne predstavlja šumu nego se radi o jasno omeđenom dijelu nedvojbeno bile sagrađene kuća i gospodarski objekti još sporne čestice na kojoj su

za života bake i djeda tužitelja, u kojoj je nastavio živjeti i otac tužitelja, rođen 1923. godine sa svojom obitelji u kojoj se rodio i tužitelj 1956. godine, to se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu tužitelja i njegovih prednika od najmanje 100 godina, tijekom kojih ni tužitelju niti njegovim prednicima nikada nitko nije osporavao pravo na posjed predmetne nekretnine i to u cijeloj površini od 1820 m2, koja je u toj površini i ograđena. to nije od odlučnog značaja kada je i na temelju čega navedeno zemljište u zemljišnu knjigu upisano kao vlasništvo tuženice (ex lege temeljem čl. 4. i 16. Zakona o šumama (pročišćeni tekst Narodne novine broj 52/90).

13. Pri tome je važno imati u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija), i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano (praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, u kojem je izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997., postao vlasnik posjedovane nekretnine), koji sud je upravo imao u vidu praksu sudova u Republici Hrvatskoj između 1. siječnja 1997., kao dana stupanja na snagu ZV-a i 17. studenog 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a (od strane Ustavnog suda), da bi novim odlukama iz 2016. i dalje (u predmetima Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske), zauzeo stav da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Republike Hrvatske, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe.

14. O ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-1711/2016-2 od 8.rujna 2020 pri čemu je navedeno shvaćanje:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ ( dana 17. studenog 1999. godine, Ustavni sud RH je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U- I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.), a od 1. siječnja 1997. nitko treći osim države nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnom realnom dijelu (spornoj čestici).

15. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava u presudama (Trgo protiv H., Jakeljić protiv H., Radomilja i drugi protiv H. i Gashi. protiv H.) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

16. Slijedom izloženog, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je presudio kao u izreci pobijane presude pod stavkom I.

17. I odluka o parničnom trošku pod stavkom II izreke je pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

18. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao pravilnu i zakonitu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.