REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1294/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Buić, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika PF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Bošković i partneri iz Rijeke, radi isplate, odlučujući reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-69/2017-2 od 4. prosinca 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6206/15-8 od 17. lipnja 2016., u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-69/2017-2 od 4. prosinca 2017. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6206/15-8 od 17. lipnja 2016. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 110.000,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama te u odnosu na trošak parničnog postupka u iznosu od 29.000,00 kn.

II. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-69/2017-2 od 4. prosinca 2017. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6206/15-8 od 17. lipnja 2016. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. kolovoza 2010. do isplate i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku PF da tužitelju TF isplati iznos od 5.000,00 EUR/37,672,50 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 24. kolovoza 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III. Odbijaju se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova sastava revizije te zahtjev tuženika za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 115.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. kolovoza 2010., dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 29.000,00 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova odgovora na žalbu odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP- a) s prijedlogom da se preinači drugostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te nadoknadi parnični trošak uz trošak sastava revizije, a podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sud na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio revizijske navode tužitelja te je predložio da se revizija odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neosnovana uz nadoknadu troška sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. Revident ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a smatrajući da je pobijana odluka drugostupanjskog suda nejasna odnosno da se ne može ispitati u dijelu koji se odnosi na zaključak drugostupanjskog suda da novim ugovorom sklopljenim među strankama 24. prosinca 2010. nije produžen rok za vraćanje iznosa od 100.000,00 eura.

7.2. Naime drugostupanjski sud jasno je obrazložio zašto ne prihvaća prigovor tužitelja da je sklapanjem ugovora od 24. prosinca 2010. produžen rok za vraćanje glavnice, pa pobijana drugostupanjska presuda u tom dijelu nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama.

7.3. Suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud nije zaključio da je tužitelj uložio novih 100.000,00 eura kao što to pogrešno tužitelj u reviziji tvrdi, već je sud u obrazloženju upravo suprotno iznio zaključak da je novim ugovorom o ulaganju iz prosinca 2010. ugovoreno novo ulaganje istog iznosa novca uloženog u ugovoru o ulaganju iz veljače 2010., dok tužitelj u svom iskazu nije tvrdio da bi novi ugovor bio sklopljen zbog produženja roka za vraćanje uloženog novca po ugovoru o ulaganju iz veljače 2010.

7.4. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Međutim, djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

9. Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 115.000,00 eura, a koji iznos se odnosi na isplatu 100.000,00 eura na ime glavnice koji iznos je tužitelj kao ulagatelj uplatio na račun tuženika kao tradera da bi tuženik glavnicu plasirao u tzv "Forex program" trgovine raznim valutama na međunarodnom tržištu novca te 15.000,00 eura na ime zajamčenog profita koje tužitelj potražuje na temelju čl. 7. Ugovora o ulaganju broj 2402-2010-001 od 24. veljače 2010.

10.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelja i tuženika sklopili ugovor o ulaganju broj 2402-2010-001 od 24. veljače 2010., u kojem je kao predmet ugovora navedeno plasiranje sredstava ulagatelja posredstvom tradera u program trgovine na međunarodnom tržištu novca Forex,

- da je na temelju tog ugovora tužitelj na račun tuženika uložio 100.000,00 eura, da je ugovoreno da sav rizik ulaganja snosi tuženik kao trader, da je ugovoren rok trajanja ugovora od dva kalendarska mjeseca uvećano za 7 bankarskih dana počevši od dana prispijeća sredstava ulagatelja na račun tradera, dok se nakon proteka tog roka trader obvezao vratiti glavnicu ulagatelju, uz obvezu isplate profita od 30% iznosa glavnice i to po 5% iznosa glavnice mjesečno u razdoblju od 24. ožujka 2010. do 24. kolovoza 2010.,

- da je tužitelj od ranije imao kod tuženika uloženo 40.000,00 eura, pa je na temelju ugovora od 24. veljače 2010. uplatio tuženiku još 60.000,00 eura, što čini ukupno 100.000,00 eura,

- da je tuženik u skladu s odredbama ugovora isplatio tužitelju tri puta po 5.000,00 eura, o čemu su sastavili pisane potvrde,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je među strankama u prosincu iste godine sklopljen ugovor o ulaganju iznosa od 100.000,00 eura, kojim mu je tuženik priznao onih sto tisuća eura uloženih u veljači, tako da je tim ugovorom on uložio na račun tuženika onih istih 100.000,00 eura koje je uložio u veljači.

10.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi su ocijenili osnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja zbog proteka petogodišnjeg zastarnog roka pozivom na odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO), u vezi s čl. 223. ZOO, ocijenivši zastarjelim ujedno i sporedna potraživanja s osnove isplate preostalog dijela profita u iznosu od 15.000,00 eura. Stoga sudovi u cijelosti tužbeni zahtjev ocjenjuju neosnovanim s obzirom da tužba podnesena 24. kolovoza 2015., a da je prema odredbama sklopljenog ugovora tuženik bio u obvezi vratiti glavnicu od 100.000,00 eura 5. svibnja 2010. odnosno po proteku roka od 2 kalendarska mjeseca uvećano za 7 bankarskih dana od dana ulaganja. Pritom je prvostupanjski sud naglasio da nije uzeo u obzir ispravu – Ugovor o ulaganju broj 2412-2010-001 od 24. prosinca 2010., jer je isti tužitelj dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka.

10.3. Drugostupanjski sud je prihvaćajući stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na zastaru, izrazio pravno shvaćanje da predmetni ugovor po svom sadržaju ugovor o novčanom pologu u smislu čl. 990. ZOO jer je tužitelj predao tuženiku određeni iznos novca na kojem je tuženik stekao pravo raspolaganja i ulaganja na tržištu novca, uz obvezu vraćanja i plaćanja naknade u smislu čl. 997. ZOO koji mora biti u obliku kamata; da predmetni ugovor nije ugovor kojim se tuženik kao trader obvezao trgovati tužiteljevim novcem na tržištu novca, obavljati za njega jednu od osnovnih financijskih usluga, određenih čl. 5. st.1. toč. 6. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12 i 54/13 – dalje ZKI), čijim pružanjem se bave financijske institucije, definirane odredbom čl. 9. ZKI kao pravne osobe koje nisu kreditne institucije i čija je isključiva ili pretežna djelatnost stjecanje udjela u kapitalu, odnosno pružanje jedne ili više osnovnih financijskih usluga te da na takvo primanje novca (novčani polog – depozit) nije ovlašten tuženik kao fizička osoba kao što nije ni ovlašten plaćati naknadu za korištenje novčanih sredstava tužitelja koji je ugovorom nazvan profit. Stoga i drugostupanjski sud smatra da je ugovoreni profit zapravo sporedna tražbina te da je i u tom dijelu kojim se tuženik obvezao na isplatu profita nastupila zastara tražbine na temelju čl. 226. st. 1. ZOO. 11. U podnesenoj reviziji tužitelj ističe da je u konkretnom slučaju sklapanjem ugovora iz prosinca 2010. produljen rok tuženiku za vraćanje novca pa da time nije nastupila zastara potraživanja jer je obveza tuženika bila isplata glavnice i sporednih potraživanja do 24. kolovoza 2010. kada zastara potraživanja počinje teći idući dan tj. 25. kolovoza 2010. a kako je tužitelj podnio tužbu 24. kolovoza 2015. to nije nastupila zastara potraživanja kako glavnice od 100.000,00 eura tako i iznosa od 15.000,00 eura na ime isplate profita.

12.1. Odluka nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti kao pravilna i zakonita u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu ugovorenog profita.

12.2. Kao prvo, prema ocjeni ovoga suda pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da predmetni ugovor predstavlja novčani polog, kao i da je ugovoreni profit sporedna povremena tražbina koja dospijeva godišnje ili u kraćim razdobljima, pa da time na temelju čl. 226. st. 1. ZOO zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

12.3. Predmetni ugovor iz veljače 2010. predstavlja ugovor o razlici u cijeni ili tzv. CFD ugovor (contract for difference) odnosno ugovor između dviju strana za razmjenu razlike u vrijednosti imovine, određene od trenutka otvaranja ugovora do trenutka zatvaranja ugovora, a ne novčani polog kako to pogrešno smatra drugostupanjski sud.

12.4. Nadalje, s obzirom da tužbeni zahtjev tužitelj nije temeljio na ugovoru o ulaganju iz prosinca 2010., da je navedeni ugovor tužitelj dostavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka, pravilno prvostupanjski sud nije cijenio navedenu ispravu sukladno odredbi čl. 299. st. 2. i 3. ZPP, već je pobijanu odluku temeljio na ugovoru iz veljače 2010. kao jedinom relevantnom ugovoru u ovom slučaju.

12.5. Odredbom čl. 5. ugovora iz veljače 2010. ugovoren je rok trajanja ugovora, a time i rok trajanja ulaganja u iznosu od 100.000,00 eura, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili osnovanim prigovor zastare u odnosu na iznos ulaganja od 100.000,00 eura koji iznos je 24. veljače 2010. nesporno tužitelj kao ulagatelj uložio na račun tuženika kao tradera, tako da je protekom dva kalendarska mjeseca uvećano za sedam bankarskih dana odnosno do 5. svibnja 2010. tuženik bio u obvezi vratiti iznos od 100.000,00 eura. S obzirom da je tužba podnesena 24. kolovoza 2015., pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO.

13.1. Za istaknuti je da u ovoj fazi postupka revizijski sud ne može ocjenjivati ispravu na koju se u reviziji tužitelj poziva–ugovor o ulaganju od 24. prosinca 2010., a koji je dostavljen sudu nakon zaključenja prethodnog postupka i na kojoj ispravi se ne temelji činjenični historijat tužbe, niti je tužitelj u svom iskazu tvrdio da bi bio sklopljen zbog produženja roka za vraćanje uloženog novca po ugovoru iz 24. veljače 2010. Stoga nije odlučan revizijski navod tužitelja da je sklapanjem ugovora iz prosinca 2010. produljen rok tuženiku za vraćanje iznosa ulaganja od 100.000,00 eura.

13.2. Nadalje neosnovan je revizijski navod tužitelja da bi povrat glavnice trebalo vezati s pravom tužitelja na profit i to od dospijeća posljednje rate profita (24. kolovoza 2010.), jer to ne proizlazi iz ugovorenih odredbi čl. 5. i čl. 7. ugovora iz veljače 2010. Naime čl. 5. ugovora ugovoren je rok trajanja ugovora a time i ulaganja, dok je iz čl. 2. ugovora vidljivo da je ugovoreno kao visina ulaganja 100.000,00 eura. Dakle iz odredbe čl. 5. ugovora proizlazi da je za glavnicu u visini od 100.000,00 eura ugovoren rok dva kalendarska mjeseca uvećano za sedam bankarskih dana počev od dana prispijeća sredstava ulagatelja na račun tradera, dok je čl. 7. ugovora posebno ugovorena isplata profita kao i dinamika isplate.

13.3. Stoga su sudovi za iznos ulaganja od 100.000,00 eura pravilno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je uloženi iznos po općim pravilima obveznog prava zastario.

14.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu 15.000,00 eura na ime profita koji je ugovoren čl. 6. ugovora od 24. veljače 2010. a koji iznosi 30% od iznosa glavnice od 100.000,00 eura, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova ne predstavlja niti sporednu tražbinu prema odredbi čl. 223. st. 1. ZOO niti povremenu tražbinu prema odredbi čl. 226. st. 1. ZOO.

14.2. Naime, obveza isplate profita se ne gasi i nakon prestanka Ugovora o ulaganju od 24. veljače 2010., jer profit dospijeva prema datumima kako su to stranke ugovorile čl. 7. navedenog ugovora i to bez obzira na rezultate ulaganja, te stoga obveza isplate profita nije vezana s pravom tužitelja na povrat glavnice.

15.1. Tužitelj je sukladno ugovorenoj odredbi čl. 7. Ugovora o ulaganju iz veljače 2010. postavio tužbeni zahtjev za isplatu sveukupnog iznosa od 15.000,00 eura na ime isplate profita s ugovorenim dospijećem kako je to naznačeno u čl. 7. tog ugovora (5% iznosa glavnice s dospijećem 24. lipnja 2010., 5% iznosa glavnice s dospijećem 24. srpnja 2010. te 5% iznosa glavnice s dospijećem 24. kolovoza 2010., dok je za ožujak, travanj i svibanj 2010. povučen tužbeni zahtjev pa nije predmet spora).

15.2. Međutim s obzirom da je tužitelj tužbu podnio 24. kolovoza 2015. protekom petogodišnjeg općeg zastarnog roka na temelju čl. 225. ZOO potraživanja rate profita s dospijećem 24. lipnja 2010. i 24. srpnja 2010. su zastarjela, pa su sudovi pravilno odbili i u tom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan iako su pogrešno primijenili materijalno pravo, ali bi pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu trebalo jednako odlučiti.

16. U odnosu na ratu 5 % iznosa glavnice s ugovorenim dospijećem 24. kolovoza 2010. valjalo je tužbeni zahtjev prihvatiti u tom dijelu te tužitelju dosuditi iznos od 5.000,00 eura (visina potraživanja nije sporna), jer to potraživanje nije zastarjelo s obzirom da zastara počinje teći 25. kolovoza 2010.

17.1. Prema odredbi čl. 154. st. 3. ZPP sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

17.2. S obzirom da je tužitelj u ovom sporu uspio s tužbenim zahtjevom u dijelu od 4,34%, odnosno tuženik upravo u tom dijelu nije uspio odnosno nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a preinačenjem presude u neznatnom dijelu nije izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, to je valjalo potvrditi prvostupanjsku odluku o troškovima postupka.

17.3. O troškovima parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a. Tako tužitelju nije dosuđen trošak revizijskog postupka jer je uspio u razmjerno neznatnom dijelu, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju valjalo odbiti jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

18. Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, pobijana presuda djelomično je preinačena, pa je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke ove presude.

19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

Zagreb, 21. ožujka 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil